Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan
(Mostar, 1880. - Gradačac, 1961.)
„Na bregovitoj poljani visokog zagorja, tamo između travne Treskavice
i vrletne Zelen-gore, a na glavnom putu koji vodi iz poriječja Drine u krševite
provalije Neretve, nalazi se malo mjesto Borije, poznato radi dobra zraka i
vode. Na toj planinskoj visoravni ističe se svojom visinom i tvrdom građom
trokatna kula Hajdar alajbega Čengića…“
– tako započinje roman „Sreća mladog Ljubovića“. Generacije nakon 1945. g. za njega nisu nikada
čule. Vidjeli smo (1996.) njegov prvi nastavak u požutjelom Novom Beharu iz
1933. U obliku knjige nije postojao. Čengići sa Zagorja, mostarski dizdari
Lakišići i nevesinjski bezi Ljubovići, protagonisti su romana izraslog iz
balade Svatovsko groblje na Morinama. Ime autora Husejna Đoge Dubravića novim
naraštajima nije ništa značilo. Znali su ga rijetki iz historija bošnjačke
književnosti zaslužnog dr. M. Rizvića.
Tada nam je, u martu 1996., taj komplet otvorio Nijaz Dubravić, sin u arhiv
bačena pisca. Dao nam je i očevu smrtovnicu iz 1961., iznenada umrlog u
Gradačcu. Iznad kahve, njegova nam gospođa pruži i list grafitnom olovkom
ispisan, životopis.
Autobiografije su najbolji izvori iz kojih nastaju historije, čak i
pod cijenu nekritičnosti! One su poput živih svjedoka na sudištu bahatih
povjesničara – a njih, životopisa, nažalost, nema puno u bh. pisanoj
proizvodnji.
„Rođen sam
3. V 1880. u Mostaru, u Predhumu, u Đoginoj ulici. Ime mog oca je Alija, umro
1900., a ime majke Abida, rođena Smajić iz Mostara. Moje porodično ime je
Dometak ("spicname") a pravo ime je Glušćević. Radi prezimena Đogo
(prije tog Gjogo) imao sam u životu neprilika, pa sam stoga promijenio prezime
u Dubravić 1933. g.
U to vrijeme jedan Đogo, Sabit efendija, bio je u Mostaru potkadija, oženjen od
Karabega. Umro je bez potomstva, a njegov imetak (čitava desna strana Đogina
sokaka pripala je Aliji (mom ocu), Hamidu i Mustafi, trojici braće, a četvrti
brat Husejn (po njemu mi otac to ime nadio) poginuo je na Vrapću braneći Omer-paši
i njegovom zamjeniku Poljaku Skenderu Jelinskom prolaz iz Bosne u Hercegovinu.
Imao sam tri brata i tri sestre, ali je sve to pomrlo u ranoj mladosti. Pomrli
od ospica (crne boginje). I ja sam bolovao tu bolest, ali je preturio, a
bolovao sam i šarlah kao dijete i umalo me nisu živa zakopali. Bio je grob
iskopan i hodža došao u naše dvorište, da obavi sahranu i - u posljednji čas
maknuo sam nožnim palcem - i to me je spasilo!
Prvo moje školovanje bilo je - mekteb hodže Sefića. Onda je
taj Sefića mekteb imao samo jednu dugačku sobu s pomičnim klupama, na kojima bi
metali svoje sufare i sjedali na podu, a hodžino mjesto bilo je u kutu na
mehkom šiltom, sa dugim štapovima (prutom) i sa falakama na zidu. Stariji đaci
učili bi mlađe bez ikakva reda, pa je zato uvijek bila graja i galama u sobi.
Osobito je bio živ i odrastao Husaga Ćišić, pozniji načelnik Mosara i političar
kontra Švaba…
1897. upisan sam u gimnaziju… Prvi direktor bio je
Bedjanić, a nastavnici Jaković i Odić iz latinskog, Pichler iz njemačkog, Brakčević…
Svršivši treći razred, pošto sam bio dobar đak i dosta odrastao, savjetovao mi
direktor i razrednik da pređem na učiteljsku školu u Sarajevo i da će mi
Zemaljska vlada dati badava konvikt.
Mojim odlaskom u Sarajevo, osta moja stara majka udova i samohrana.
Ona je tkala "bez" (platno) i sebe hranila, pa čak i meni u Sarajevo
slala koji paketić jela. Od stalnog tkanja ljeti i zimi dobila je reumu u
nogama i stoga nikad nije išla u komšiluk, a osim toga je imala
"bruh", koji je dobila pri zadnjem porađanju. Naime, isti dan kad je
rodila, morala je cijepati drva i peći kahvu - svekrvi, koja je bila kao neka
nazovi učiteljica. I zbog te svekrvine kafe moja je majka kroz čitav život
nosila tu bolju…
Prefekt konvikta prve godine mog dolaska, bio je Edhem Mulabdić.
U to doba (1900.) pokrenut je list Behar. U 2. godištu štampana je moja crtica
o školovanju omladine…“ Pri kraju „prekinute autobiografije“ spominje svoje
profesore, "ispit zrelosti" u julu 1904… i seljakanje s majkom tragom
učiteljske sudbine.
Šta reči? Vrijeme izbija iz svake riječi, iz svakog zareza.
Panorama tuge i stalnog počinjanja iznova.
AVAZ, prilog SEDMICA, 31. 10. 2015., str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar