KAJAN KAJAN: PUT U KANADU, IV. nastavak

Piše: Ibrahim Kajan

Dan se gasio kad stigosmo u Ottawu, a promet je bivao sve gušći što se ulazilo dublje u kanadski prijestolni grad. Stotine neonskih tijela i blještavih izloga osvjetljavaju prostor bjelinom svjetla bez ijednog zasjenjenog kuta, da po asfaltu, iznenada primjećuješ, nema ni sjenki automobila u pokretu niti ljudi u prolazu. U sretan hip Mirsad opazi oslobađanje jednog parkirnog mjesta jedva vidljivog, uvućenog minijaturnog parkinga uz našu voznu traku, pa se obradovasmo kao da zgoditak na lutriji dobismo!

Grupna slika našeg izaslanstva s ambasadoricom

Bosne i Hercegovine u Kanadi, gospođom Koviljkom Špirić

Brzo su nas pronašli vrijedni Adulovići, Mahmut i njegova lijepa supruga Hipka. U automobilu, rekoše, čekala nas je i njihova kćerkica. Priključio nam se i kroz koju minutu i ataše Fuad Đidić, ataše naše ambasade. Adulovići su nas pozivali da se okrijepimo, pa smo ih slijedili u jedan od brojnih simpatičnih i ugodnih restorana na koje smo usput nailazili. Očito smo bili „pri apetitu“, jer sve što je servirano – nije se stiglo ni ohladiti! Dalako, uza svu marljivost ruku i probora za jelo, nismo posustajali ni u blagoglagoljivosti, komentirajući ukus hrane, lansirajući poneku prigodnu o Muji i Hasi, te ponešto i o sutrašnjem, prvom službenom posjetu bh. veleposlanstvu jedne bošnjačke delegacije novoimenovanoj ambasadorici Koviljci Špirić. Najposlije, prije „razlaza“, gospođa Hipka nas pozva na još jednu slatku, ili na čaj – pa na volju, a naći će se u nje i poneki kolač, nije da se nejma! Vala, ko to odbije, nije čoek, hehe! Tako je završavao drugi dan moje posjete Bošnjacima velike Kanade.

Pred vilom bosanskohercegovačke ambasade:

zdesna - Ibrahim Kajan, dr. Emir Ramić, Mirsad Smajić,

Fuad Đidić i Mahmud Adulović

I treći je dan bio sunčan; vrijeme je, činilo mi se, bilo gotovo isto kao u Mostaru, sunčano, blagojesenjsko. Adulovići nas pronađoše u hotelu pri kraju doručka, pa se uskoro uputismo, vozeći za njima prema rezidencijalnom dijelu Ottawe. Nismo žurili, bilo je dovoljno vremena do ugovorenog sata naše posjete. Parkirasmo ispred same zgrade bosanskohercegovačke ambasade, izgrađene vjerovatno početkom 20. stoljeća, vilom koja je nekoć morala raskošno izgledati; njezina bivša ljepota sačuvana je samo u fragmentima... Boja fasada joj bje davno oljuštena, drvenarija zasigurno polutruhla, a na prilaznoj stazi – vidjesmo a pod nogama i osjetismo naprsle, ošteće i rasklimane betonske pločice iz nekog sretnijeg razdoblja. No, ne uđosmo odmah – ostalo je još do zakazanog termina. Zakoračismo na mehku travu „bosanske teritorije“, pod zastavu naše slavne države, pa kao pravi Bosanci i Hercegovici (Bosanci de luxe), pripalismo po jednu, začadismo na zgražanje nepušaća i ja i Hipka, čak i Emir, povremeni pušač, prekoravajući i nas i sebe samoga! Iz ambasade su nas očito opazili, pa ubrzo siđe g. Đidić, ispričavajući se što je unutar zgrade sve „butum pretumbano i zakrčeno“! Naime, požalio se kako je zgrada, nakon sukcesije, preuzeta puna otpadnog namještaja i smeća da se u nju doslovno nije moglu ni ući! Napunili se je oni iz susjedne, „Jugoslavenske ambasade“ tj. „Krnje Jugoslavije“, napokon „Srbije“ koji su koristili obje zgrade veleposlanstva bivše, Titove Jugoslavije. „Svi smo, s gospođom ambasadoricom, zasukali rukave i evo već dva mjeseca sami pokušavamo osloboditi prostorije te skalamarije! Uostalom, vidjet ćete i sami....“ Poveo nas je po ambasadi pripadajućem vrtu, da vidimo i čudo od antene visoke 15-tak metara, koju su Titovi sigurnjaci usadili iza zgrade u doba „hladnog rata“ vođenog između Zapada i Istočnog bloka. Uz nju su, kako shvatismo, išla i u podrumu skrivena najosjetljivija prislušna instrumenta koja su danonoćno radila i opskrbiljava komunistički dvor profiltriranim informacijama viskokog obavještajnog rizika. Baš je u tom trenutku vidjesmo njezinu ekselenciju, gospođu ambasadoricu kako ispraćala makedonskog veleposlanika – sve do „avlijskih vrata“!

Ambasadorica BiH Koviljka Špirić i gđa Hipka Adulović

Tako smo se, neočekivano, izvan svakog protokola, spontano i upoznali: ne kao ambasadorica koja prima bošnjačko izaslanstvo, nego kao zemljaci koji su se, iznenada, susreli u stranom svijetu, pa se obradovali jedno drugomu. Prvo nam je željela pokazati „zatečeno stanje“ unutrašnjosti zgrade, a ono je već bilo naslučeno Fuadovom pričom: prostorije su bile „u radu“- krečilo se, čistilo se!

Penjući se stepenicama na sprat, susretoh dugokosog mladića, čiji mi je lik, zakleo bih se, bio nepoznat. Ali, on se smiješio i prilazio mi s pridignutom , otvorenom rukom na prijateljski pozdravni stisak!

„Vidim da me se ne sjećaš! Ja sam Zijad Delić...“ Bio sam zbunjen izbrisanim vremenom u svojoj „bazi podataka“... hehe, ali tako je to, priroda čini svoje a da te nikakvim išaretom ne obavijesti. Uskoro će mi se sve objasniti: davno smo se upoznali kad je kao sasvim mladi imam, za vrijeme rata, došao kao bosanski prognanik u splitsku Islamsku zajednicu! U međuvremenu, oženio se i s mladom suprugom uselio u Kanadu. Oboje su ovdje doktorirali, a ona je, kao što će kasnije reći i ambasadorici, upravo počela predavati na jedniom kanadskom univerzitetu. Zijad ef. je objavio svoj prerađeni doktorski rad pod naslovom „Kanadski islam“. Njegov slučaj nije usamljen – nerijetko me oduševljavaju naši mladi ljudi koji su se gotovo u svakoj sredini kamo ih je rat odbacio, istakli svojom marljivošću i osvojenim ugledom.

U prijemnom salonu gospođa Špirić nam je izrazila zadovoljstvo što smo joj došli u posjet... Razgovor je, činilo mi se, bio ispunjen obostranim zadovoljstvom i otvorenošću, nekom našom svojstvenom „bosanskom neposrednošću“ koje tek u stranom svijetu postanemo svjesni – znajući, naravno, sve njezine mane i vrline!

Mada je novinski izvještaj o tom susretu precizan, on o toj atmosferi stvorenoj u salonu Ambasade Bosne i Hercegovine, nije mogao reći ništa posebno. Ipak, unijet ću ga u ovaj putpisni izvještaj, u istom obliku kako su ga objelodanili u nizu medija:

Prva zvanična posjeta novoj ambasadorici Koviljki Špirić

Otvoreno novo poglavlje u saradnji između bošnjačkih organizacija i bh. ambasade u Kanadi

Delegacija Instituta za istraživanje genocida u Kanadi i Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike je posjetila Ambasadu Bosne i Hercegovine u Ottawi. Ispred Ambasade prijemu su prisustvovali nova ambasadorica Koviljka Špirić, Fuad Đidić, savjetnik i Haris Hadžibegović, konzularni radnik.

Radilo se o prvoj zvaničnoj delegaciji građana Bosne i Hercegovine koja je posjetila novu zgradu ambasade i novu ambasadoricu.

Na početku prof. Emir Ramić direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada je upoznao ambasadoricu i njene saradnike o radu bošnjačkih organizacija u ovoj zemlji i planovima za budući rad. Posebno je naglasio nezadovoljstvo odnosom nekih od prethodnih diplomatskih predstavnika BiH u Kanadi prema bošnjačkim organizacijama. Na kraju je naglasio neophodnost zajedničkog djelovanja ambasade i nevladinih organizacija građana Bosne i Hercegovine u Kanadi u zajedničkoj misiji prezentacije najboljih vrijednosti naše domovine.

Ambasadorica Koviljka Špirić je na početku naglasila da je ambasada mjesto za sve građane Bosne i Hercegovine i njihove organizacije. Posebno je govorila o potrebi renoviranja zgrade ambasade koje je u dosta lošem stanju. Upoznala je delegaciju bošnjačke zajednice o najbitnijim planovima rada ambasade. Pored renoviranja zgrade istakla je značaj ekonomske diplomatije.

Nadahnuti govor je imao uvaženi gost kanadske bošnjačke zajednice dr. Ibrahim Kajan. On je naglasio značaj kulturne diplomatije, odnosno potrebu predstavljnja najboljih kulturnih vrijednosti BiH u Kanadi. Ambasada treba više raditi na dovođenju kuturnih radnika iz BiH u Kanadu, organizovanju književnih, likovnih i drugih manifestacija bosanskohercegovačkih kulturnih stvaralaca. Kajan je uručio svoju najnoviju knjigu Grad veilike svjetlosti ambasadorici Špirić.

Domaćin Mahmut Adulović je ponudio pomoć ambasadi oko renoviranja zgrade.

Zajednički je zaključeno da samo saradnjom ambasade i bošnjačkih organizacija u Kanadi moguće je bolje lobiranje za interese BiH u ovoj zemlji, bolje predstavljanje najboljih bosanskohercegovačkih vrijednosti i bolju zaštitu interesa građana u Kanadi, saopšteno je iz Instituta za istraživanje genocida Kanada.