ĆUPRIJA KOJA SE NARUGALA

Mistrifikacije i parabole – historija iz zasjede

 Piše: Ibrahim Kajan

 Inat ćurija na rijeci Bregavi

Ljudi se pamte po djelima koje su ostavili, po dobroti koju su pridodali svome vremenu i svome narodu. Mostovi su, nije jedanput zapisano, u vrhu plemenitih djela kulturnog materijalnog naslijeđa. Ideja mosta je uzvišena: njezin sadržaj oplemenjuje, jer nosi snažnu humanu zadaću trajnog susretanja s drugima. Zbog toga su mostovi nerijetko i prelijepa arhitektonska „čuda“, u koja je neimar ugradio najbolje i najljepše čime je njegovo znanje i njegova duša raspolagala. Takvi, koji snažno obilježavaju i kreatora mosta, ponekad „progovaraju“, „nešto poručuju“, daju neki dodatni „znak“, „išaret“, što li.  Našao sam jedan most koji, snažan poput metafore, govori o vremenu, o ružnoj vlasti u ružnom vremenu, ismijava je i o njoj govori istinu na sav glas. 

Takav most nađoh u gradu Stocu, na rijeci Bregavi. Ime mu je Inat-ćuprija. Most koji prkosi, koji se glasno narugao! Kao po običaju, ni za njega nemarna historija „ne zna ništa pouzdano“. Ne zna ona ni od kada je ni od koga je.

 

Bilo kako bilo, legenda kaže da se „taman završavala u Stocu Donja ćuprija bega stolačkog“, kad ga, tog bega, pozvaše iz Stambola na vojnu, jer je buna izbila u dalekoj Anadoliji, pa da i on doleti sa Stočanima i odbrani je. Neki, nagađajući kada se to zbilo, kada je taj prvak grada „pokupio iz Stoca sve što imade glavu, jal snagu za vojnu“, misle da bi to bilo 1658. To godište i tu bunu spominje Evlija Čelebija u svom velikom putopisu. Predanje, kao privid historije, kazuje da „čim je beg iz Stoca izmakao“, u gradu se pojavi neki Trtak iz Ljubinja i uze vlast u svoje šake...“ Na tom mjestu historija se naglo prekida, a započinje, ucijepivši se u nju, legenda...  „Isah neimar i njegov ortak Risto taman skidali skele s begove ćuprije, kad, eto vraga, naiđe taj Trtak.  Preprknio ti se puščetinom pa kroz Stolac, ko sam ti, ja sam ti. Ide on tako, a oko njega desetak-petn'es' nakije ko i on. Doš'o njihov vakat...“

Elem, Trtak, kojeg niko živ nije poznavao ni po čemu, šeta po čaršiji, pokazuje se sa svojom pratnjom sitih i nabusitih. Nije šala, popeli su se na vlast. Razgleda ta bitanga s družinom, novu blistavu ćupriju odsutnog naručitelja. Lijepa je bila begova ćuprija sa pet svodova, poput očiju kroz koje su tekle vode Bregave, prskajući poput srebrenih slapova. Trtak se zadivi ljepoti, jer i budale ponekad razdvoje lijepo od ružnoga, pa osjeti u sebi neki čudan poriv koji narod zove inatom. Trtak dreknu majstorima, jer slaba vlast je uvijek glasna, da odmah njegovu ćupriju na Bregavi sačine, od begove ljepšu i „okatiju“. 

U strahu od posljednica, neimari se premišljaše šta da urade a da sačuvaju „glavu na ramenu“. Valja poslušati i Trtka a ne nasrditi bega zbog gradnje neodobrene. A i djela samoga da se ne postide.

Kaže Isah Trtku: "Gradiću ćupriju, ama k'o burmu, pa pô burme na suncu, a druga pola u vodi." Trtak ni da čuje. "Hoću", kaže, "ćupriju da ima više oka nego begova."

Argati počeli jazit' Bregavu, a Isah i Risto u brdo da traže majdan za kamen. Zdvojni zdujali nekoliko dana i našli. Grk im se kruh zalomio. Kako god učiniš, ode glava, a osta i sramota. Počeli ćupriju, pa gradi, pa pravi, pa gradi, i bogami je načiniše.

„Dok su zidali - kaže legenda - smisliše osvetu. Načiniše oka više nego u begove ćuprije, ama svako oko je heravo, ja manje ja više, a u onije' s kraja jedna noga dopire do vode, a ona druga naslonjena u brdo. Iz inata naređeno, za inat i načinjeno!“

„Trtak, ko prazna glava, poč'o da slavi ćupriju, ko biva osta spomen kad se i on u Stocu pit'o.“

Ta poučna arhitektonska rugalica, obrušena kao sve drugo što je bilo u Stocu ubijano 1992-1995., ponovno je na svom mjestu. Rustikalnog je izgleda, „teška“, svedena na čistu funkciju. Svojim neestetskim izgledom sugerira da vuče korijene iz predturskog, srednjovjekovnog razdoblja. Ta neobična Inat ćuprija – „prosvijetljena legendom“ – u srcima ljudi nosi njihovu težnju da se, i u najvećoj nevolji, odupru vlastodršcu i političkom nasilniku. 

Avaz, prilog SEDMICA, 14. 3. 2015., str. 14

Ibrahim Kajan: KRICI I ŠAPUTANJE, Šutopisi iz Humske zemlje, Bosanska riječ, Tuzla, 2017, str. 185-187