PUT U KANADU - II. nastavak

Piše: Ibrahim Kajan

Od prvog sam se trenutka osjetio dobrodošlim u Toronto a prijatelje koji su me dočekali - Mirsada Smajića  i Muharema Obradovića - nekako sam, istodobno, počeo doživljavati „starim prijateljima“ koji se poznaju dugo godina. Toga sam postao svjestan u prvim minutama vožnje rentiranim džipom, oslovljavajući ih s ti, jer se samo prijateljima tako obraćam. U vožnji smo, napokon, do kraja razriješili i pitanje hoću li konačiti u motelu ili kod svog Hercegovca, Obradovića, čija mi je porodica odmah ponudila gostoprimstvo i želju da ga prihvatim. 

 Prva bosanska, prekooceanska, kahva: s gospođama 

Ismetom Smajić i Kijanom Ramić

Vozili smo se prema Bosanskom islamskom centru „Gazi Husrev-beg“. Mirsad je kao savršeni šef protokola, podsjećao na sutrašnje obaveze, pa će naše zaustavljanje pred Centrom biti kratko i najavljivačko, dovoljno za prvu pravu bosansku kahvu napravljenu na drugoj strani planeta. Nju mi je ispekla Mirsadova supruga Ismeta, a kahva je bila bez prigovora, baš ono – amaha! Ja ću je pamtiti, kao i Kolumbo što je pamtio ponuđeni mu kakao otkrivši „svoju Indiju“, ne znajući da je uvozni, kao i „bosanska kahva“, uostalom! 

Mirsad nam je podastro sutrašnji plan: doći će ujutro ranije, vozit ćemo se džipom u Ottawu, pa zato i kaže – „najbolje je da dobro odspavaš, Ibrahime“. Bio je trenutak da krenem prema "svojoj" novoj, privremenoj adresi. Slijedio sam Muharema, udobno se smjestivši u njegov auto parkiran ispred sjenice BIC-a.

Obradović je vozio već utihnulim Toronta prema svom domu koji se nalazi u sklopu naselja lijepih jedokatnih kuća. Mada su kuće tipske, razlikuju se jedna od druge. Svaka od njih ima neko svoje vanjsko obilježje po čemu bih i Obradovićevu  mogao, ako se izgubim, opisati, pronaći i prepoznati.  U noćnoj vožnji, od „Gazi Husrev-bega“ do Muharemove kuće, spominjali smo se jedne izuzetne osobe: njegovog rođaka Džafera Obradovića, briljantnog esejiste, iznenada preminulog pisca, autora neusporedive zbirke Borojevići, selo uzvjetar. Čudno, u godini 2005., u kojoj je preselio, naslijedili smo i njegov esej u kojem o smrti i kaže ovu, vedru rečenicu filozofskog stava o našem postojanju, ovdje: ”Šta je, zaista, smrt jednog čovjeka, pa makar se radilo i o svojoj vlastitoj smrti, spram obilja života oko mene.” Znam, dok spominjemo odsutnog, da je i moj sugovornik, Muharem, dobio u porodičnoj „raspodjeli skrivenog blaga“ nešto od te duboke zamišljenosti nad životom i da pokušava u formama eseja ili stiha doći do odgovora uronjenog u naše  složeno  i ne baš uvijek „čitko“ biće. 

 Alma i Muharem Obradović s djecom, moji domaćini

Uparkirao se u kućnu garažu, a iz nje smo ušli izravno u dom mlade porodice, kanadskog dijela hercegovačke slobodne tertorije! Dok sam izuvao svoje patike „ilustrirane“ modrim bh. bajrakom sa žutim trokutom i zlatnim zvijezdama, niz stepenice je sišla mladolika gospođa po čijoj sam čehri „znao“ da može biti Muharemova supruga: smiješak koji joj se širio licem, kao da je iz Blagaja ili s Bune,  bio mi je znak dobrodošlice, uz riječi kojim mi je poželjela lijepe dane u velikoj Kanadi u kojoj je, uskoro ću saznati, i rođena. „A ovdje se odjećajte kao u svojoj kući“, dodala je. Odmah da vam kažem: Tako sam se Bogami i osjećao.

 Evo me među stolackim kavadama u sred Toronta!

 

Tada smo, kao da smo u zavičaju, pijući još jednu (kasnu) kahvu, pokazala je brigu pitajući jesam li gladan, pa je, ne dočekavši odgovor počela redati po stolu kuhane i pečene ljepote s podosta „stolačkih zerzevata“ koje Muharem uzgaja u svojoj bašči i čijim se plodovima javno hvalio na facebooku: kavadama, paprikama, mahunom, lukom, mrkvom, majdonosom, tikvicama i, najposlije... malinama!  Jedino, kaže, nije mu uspjela bamja, zemlja joj nešto ne odgovara, pa eto ti! Sutra ujutro ću, prije dolaska Mirsada Smajića, vidjeti Obradovićevu bašču punu zelenog obilja sa već krupnim ali još zelenim kavadama, raskošnim majdonosom i prvim tikvinim cvjetićima!

(Nastavit će se)