JEDAN EVLIJA, JEDAN LATAS, JEDAN ŠPIJUN

Savremene mistifikacije - Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Očito je istina da se u blizinu svake svetosti „prikači“ njezina suprotnost, da se uz sveca  prilijepi neki šejtan, a uz evliju neka profana bitanga. I zbog toga su, bit će,  „mlade“  historije pune mistifikacija, „hagiografskih“ i „začinjavačkih“, riječju: neznanstvenih i pomalo srednjovjekovnih. 

Jedna od priča u koju se ulijevaju dvije suprotne stvarnosti (historijske i onostrane), vrlo vjerovatno  je režirana u političkim štabovima koji su poslali Omer-pašu Latasa sredinom 19. stoljeća na putovanje „smirivanja i ukrućivanja Bosanskog vilajeta“. Ono što je zaklonjeno javnosti, odigravalo se u čuvenoj Tekiji u Blagaju i turbetu prislonjenom uz njezin zid. Sve je u tim zidovima ima posebni značaj: historijsko-mitska figura Sari Saltuka, legenda o Ačik-baši i naturaliziranom Blagajcu  pristiglom iz Indije, Muhammedu Hindiju. 

Kad se svaka od tih podtema oljušti – onda postajemo svjesni da ne znamo puno o starosti same tekije, da ne znademo vremenski početak kulta Sari Saltuka,  da ne znamo kad je sagrađeno turbe kao što ne znamo od kada je u turbetu i drugi ksenotaf pripisan Saltukovom sudrugu u evlijstvu. Utvrđivanje „identiteta“ Ačik baše u našim je stranama počelo vrlo kasno, mada mu je  „siguran dolazak“ najavio u svom predsmrtnom amanetu sami Sari Saltuk, spremajući se put ahireta polovicom 13. stoljeća. 

Po podacima koje znademo po „posljednjim vijestima“ kad je tekiju vidio i u svom putopisu opisao Evlija Čelibija 1664. – jasno je da je gradnja značajno starija od spomenute godine. Evlija ne spominje i turbe. Je li postojalo? Izgleda da nije. Ne spominje ni Ačik-bašu. Priča o Ačik-baši, „izgubljenoj karici“ i blagajskoj varijanti Saltukname, počela se ostvarivati na jedan vrlo bizaran način polovicom 19. stoljeća.

U jednom danu među danima, u Blagaju se pojavio rečeni Muhammed, iz Indije, reče. I da je derviš, dodade, imenom Ačik baša! Prihvate ga subraća u tekiji, a on se pokaza vrijednim i svakom na ruku pogodan. Tako Hindi, pod imenom Ačik-baše otpoče novi život u pašaluku kojih je vlado vezir Ali-paša Rizvanbegović. U blagajskoj je tekiji ostvario lijepu karijeru, pa ga godine 1848. uzdignuše derviši  na mjesto šejha. Godine 1851. tekiju živahnog Ačik baše, bogato nagradi serasker Omer-paša Latas. Temeljito je opravio i rekonstruirao cijelu tekiju i turbe s kaburom Sari Saltuka. Uz to, navodi historičar Hivzija Hasandedić, darežljivi je Latas izgradio i mlin sa četiri vitla i uvakufio ga da doživotno opskrbljuje i hrani tog šejha i njegovu porodicu, te odredio da mu nasljednici na šejhovskoj poziciji budu rođeni sinovi. Kad je došao vakat za umiranje, Muhammed Hindi alijas Ačik-baša, izrazio je želju da mu kabur u tekiji, uz evliju Sari Saltuka,  sačine. Bila je to 1867., kad je harala kuga, pa ga ne položiše u tekijsko turbe iz zdravstvenih razloga, nego pokopaše u blagajskom haremu naspram Sultan Sulejmanove džamije. U samom turbetu,   uz kabur Sari Saltuka, postavljen je i njegov provizorni „mezar“ koji narod naziva „Ačik bašinim kaburom“.  

Historičari su sasvim jasno dokazali da je hipotetični „Muhammed Hindi“ poslan u Blagaj iz Istanbula nalogom sa sutlanskog dvora i sa jasnim zadatkom očito visoko rangiranog špijuna. Latas je, tako, iz prve ruke, doznavao sve što se kuha i što se misli  u vladajućoj eliti hercegovačkog pašaluka. Koliko je života upropastio taj lažni derviš, ta bitanga čiji je ksenotaf gotovo dodiruje kabur svetog čovjeka Sari Saltuka? Najveća žrtva kojoj je „Ačik baša“ pozadinskim likvidatorom, zasigurno je jedan od najvećih ljudi u povijesti Hercegovine, vezir Ali-paša Rizvanbegović. Uostalom, svi su bili svjedoci kako  ga, poniženog, odvlači Omer-paša Latas u sindžirima na suđenje u Istanbul. I svi su čuli kako ga je mučki, pucanj, tuđom rukom ubio u Banja Luci. 

Čudno je da se sve to krije u „legendama i mitovima“.  Kao u historiji koja vreba iz zasjede. Koja čeka pogodan trenutak da se ukaže na svjetlu dana i zgrane svoga čitatelja. 

Avaz, prilog SEDMICA, 7. III. 2015., str. 14-15