PUT U KANADU, V. nastavak

Piše: Ibrahim Kajan

 Mogao bih reći da je posjet bosanskohercegovačkoj ambasadi protekao u neusiljenoj atmosferi, a vala je tako i završio: njezina ekselencija, gospođa Koviljka Špirić, ispratila nas je sve do „ispred vrata“, a tada, kao domaćica koja je zaboravila nešto važno reći, gotovo uzviknula: „Uh, ljudi moji, ja vas ne ponudih ni bosanskom kafom!“ Naravno, nismo joj to mogli zamjeriti; vidjeli smo da se svaki pedalj u zgradi renovira. Svejedno, i taj njezin usklik, njezina „zaboravnost“, odraz unutrašnje neposrednosti - nisu nam bili strani. Poželjela nam je lijep dan i ugodan obilazak bar središnjeg dijela Ottawe. 

Ottawa: Na kanalu Rideau

  

Obećanje prof. Ramića uknjiženo u našoj prepisci, počelo se ostvarivati: Želio me, tako mi je pisao, vidjeti i fotografirati pred kanadskim Parlamentom koji je prihvatio – Rezoluciju o genocidu u Srebrenici!

Mirsad Smajić je pronašao dobro mjesto za naše vozilo, pa smo se pješke, čim smo se našli s Mahmutom i Hipkom Adulovići, zaputili preko parka prema umjetno prokopanom riječnom toku - kanalu Ridenau rijeke Ottawe, koji povezuje istoimeni glavni grad Kanade  s jezerom Ontario. Kanal je fantastično reguliran, podijeljen branama i prevojnicama koje reguliraju plovidbu brodica podizanjem i spuštanjem vodene razine. Prolazili smo betonskom stazom između kanala i zgrade koja je po svemu pripadala raznoj arhitekturi engleskog graditeljstva oštrih gotičkih linija. 

Reprezentativna višekatnica, kažu mi, da je svoju nekadašnju upravnu namjenu zamijenila hotelskim sadržajima. Stepenicama smo se popeli na živu prometnicu, baš na mjestu gdje je započinjao most – prešli smo ga i za nekoliko minuta se nađosmo pred prostranim travnjakom na čijoj je plohi bila stara zgrada Parlamenta ove prostrane države, druge po veličini na svijetu.

 Parlament države Kanade, pod krovom zelenim, na zelenoj travi!

 Emir Ramić ispisao je ispod ove slike : Grad svjetlosti 

donio svjetlost Kanadskom parlamentu

 Zagrljeni, zagrljeni!

Veto na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici

U ovu je zgradi, kaže mi Emir pokazujući na strogi i hladni izgled Parlamenta, stigla na usvajanje „naša Rezolucija o genocidu u Srebrenici“. Ali, na nju je uoči junskog, ljetnog zasjedanja 2010. godine, premijer i lider Konzervativne stranke Kanade, Harper, uložio veto na usvajanje u kanadskom parlamentu. „Time je spriječio da građani Bosne i Hercegovine, preživjele žrtve genocida koji žive u Kanadi, dobiju rezoluciju kojom se Kanada poziva da 11. juli proglasi Danom sjećanja na žrtve najvećeg zločina poslije holokausta…“

Razgovori s članovima premijerova kabineta nastavljeni su i nakon ljetnog raspuštanja Parlamenta. „Rezolucija M - 416 koju je na prijedlog Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike i Instituta za istraživanje genocida Kanada sponzorirao je uvaženi Brian Masse, član Parlamenta Kanade i član Nove demokratske partije Kanade, koji je imao podršku tri od četiri partije u Parlamentu. Također nekoliko članova Kozervativne partije premijera Harpera je podržalo Reozluciju. Zatim i ministar vanjskih poslova Kanade Lawrence Cannon, koji je poslije morao povući svoje slaganje na zahtjev njegovog šefa. Također veliko broj najuglednijih svijetskih stručnjaka iz oblasti međunarodnog prava, te mnoge organizacije za zaštitu ljudskih prava i sloboda“, priča nam Emir dok sjedimo na mehkom, zelenom tepihu od podašišane „engleske trave“.

„Premijer Harper je prvo u potpunosti odbio rezoluciju tako što je umjesto nacionalnog imena Bošnjak upotrijebio termin „bosanski ljudi nad kojima je navodno izvršen genocid", čime je pokušao da kaže da se genocid vršio nad svim narodima u BiH. Zatim je smanjio broj žrtava genocida u Srebrenici sa više od 8 hiljada na njegovih više od 7 hiljada i na kraju je izbacio termin genocid, upotrijebivši termin masovno ubijanje.“

Pokazalo se, kako tvrde Emir i njegovi prijatelji, da je Harper i Konzervativna partije pod jakim uticajem srpskog i ruskog lobija u Kanadi. Tokom bošnjačkog lobiranja i Srbi su imali svoju kampanju, čak su dijelili listove protiv rezolucije u samom Parlamentu.

Rezolucija o genocidu – jednoglasno prihvaćena

Trebalo je čekati, ali nikako ne pasivno, jesenje zasjedanje. A na njemu je, na tom zasjedanju početkom druge polovice mjeseca oktorbra 2010. – Rezolucija prihvaćena jednoglasno! Jean Augustine, prva žena afro-kanadskog porijekla izabrana u Kanadski parlament, članica Liberalne partije Kanade i veliki prijatelj Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, pročitala je izjavu u Parlamentu u kojoj se između ostalog kaže: “Masakr u Srebrenici bio je najgori genocidni zločin u Evropi od Drugog svjetskog rata. Rezolucija Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike u povodu desete godišnjice genocida u Srebrenici navodi da politika agresije i genocida provedenog od strane srpskih snaga u Bosni i Hercegovini ispunjava uvjete za definiranje zločina genocida iz člana 2. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Pamčenja tih zlodjela su još uvijek vrlo živa u svijesti i srcima svih prijatelja istine i pravde u Kanadi”.

Došao je bijeli čovjek i proglasio ih „divljim i opasnim“

Pričamo i vraćamo se istim mostom preko kanala Rideaua. Pored nas promiče rijeka vozila. Ovaj prometni detalj bogatog grada jasno sugerira da je prijestolnica jako privredno središte i kulturno sabiralište. Pročitao sam, naravno da su nacionalno pozorište, baletna kuća, zgrada Arhiva, da su brojni muzeji i nacionalna galerija većinom izgrađeni između 1859. i 1869., da svega toga ne bi bilo bez industrije i trgovine, proizvodnje satova, papira, namještaja i strojeva. A kad je prvi Europljanin došao na ovo mjesto, 1613., istraživač Samuel de Champlaim, tu su živjeli jedini gospodari ovih prostranstva  koji se protežu unedogled – Indijanci. Bijeli ih je čovjek proglasio divljim i opasnim; sve ostalo znate! Nakon izgradnje kanala Rideaua 1824. godine, na mjestu današnje Ottawe nastalo je stalno naselje – Bytown. Ottavom će postati tek 1855., a glavnim gradom Ujedinjene kanadske provincije, proglasit će ga engleska kraljica Viktorija 1858. 

Veliki su kahvenjaci, ali ni mušterijama nije mahane:

Mirsad Smajić, Fuad Jakupović i prof. Emir Ramić

Vozimo se periferiji Ottawe. Slijedimo Aduloviće; sad je Mahmut putovođa do „bosanskog dućana“ s dobrom bosanskom kahvom. Fudo iz Prijedora, tako imenuje svog prijatelja, iz dragosti naravno. Fuad Jakupović i njegova supruga drže bosanski dućan Skela Bosnian Deli: sve je u njemu iz Bosne i Hercegovine - bosanska kahva, bosanski rahat-lokum, bosanski sudžuk, bosanska pastrma, bosanski ćevapčići, bosanski pilav… Dugo nisam pojeo tako dobre ćevapčiće kao u Ottawi, ali haj' ti to nekom reci – neće ti vjerovati. Ali, kad ja i Hipka ostadosmo bez cigareta, jedino što ne bi u Skeli, ne bi bosanskih cigareta, ni kanadskih, ni američkih. A kahva se haman prelila i zamirisala. Donese gospođa Hipka s benzinske pumpe dvije kutije duhana i počasti me: nema šta nema - sad se može kahvenisati i eglenisati! Uskoro ćemo se i onako pozdraviti, poželjeti sve najbolje jedni drugima i okrenuti na autocestu prema Torontu. 

 Bosanski dućan na periferiji Ottawe, Jakupovićeva "Skela"

POVRATAK MUJAGE KOMADINE

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Već je tridesetih godina 20. stoljeća jedna, u Hercegovini znamenita historijska osoba, dobrano poprimila obrise legende. Raspadom K.und K. Monarhije, o toj osobi više niko iz političkog života, ni prve ni druge Jugosavije, nije htio čuti ni riječi! O njemu se nisu pisali prigodni članci, nisu se slavile godišnjice, niko – kao ni potpisnik ovih redova – nije znao ni gdje se toj pregaženoj „političkoj pojavi“ nalazi najobičniji ljudski grob. Tako je tekla nijema službena historija, od godine 1918., kad je taj čovjek izbrisan sa spiska postojećih, do početka rata 1992.

Narod ga je, neovisno od „službenog stava“ zločeste „šutnji o njemu“, za cijelo vrijeme spominjao: pričali su njege neumrle dosjetke, njegove liskaluke, pokazivali svojoj djeci mostarske vile i palače „iz onog vakta“ pripisane njegovom imenu, i jednu mu je sevdalinku narod ispjevao. A  koga sevdalinka spomene, on je narodni miljenik. O njemu smo mislili kao figuri iz predaje, a ne čovjeku iz žive historije. 

 Halil Salčin: Portret Mujage Komadine

Dođe rat i podiže se prst historije iz zasjede:  pokaza „zabranjeni“ grob Mustafe Mujage Komadine, u sred središtva Mostara! Kako je jako političko sljepilo i politička „zabrana“: svi su se pravili da mezar Mujagin ne vide!

Dođe nam do ruku zapisnik (ondašnjeg pravopisa) prve sjednice Općinskog vijeća Mostara od 17. marta 1910., kojom je Mujaga predsjedavao. Pri kraju svog impresivnog programskog izlaganja, započeo je „drugu priču“ koja je sve pristune ostavila bez daha:  

„(…) Moj početni rad, hoću da proslavim sljedećim dobrim djelima: Evo gospodo pred Vama obećajem, da poklanjam svotu po 200 K, u Mostaru bez razlike vjeroispovijesti sljedećim društvima: I. /Prosvjetno društvo „Gajret“, II. / Musl. čit. i dobrotvorno društvo /kiraethana/, III. / Muslim. zant. udruženje „Ittihad“, IV. / Musl. Akad. Društvo „Zvijezda“ u Beču, V./ Srpskom gjačkom potpornom društvu „Prosvjeta“, VI./ srps. zanat. udruženju, VII./ srps. Pjev. Društvu „Gusle“, VIII./ Hrv. Glazbeno pjevačkom društvu „Hrvoje“, IX./ Hrv. Potpornom društvu „Hrvoje“, X./ Hrv. Nar. Zajednici, XI./ Gospojinskom dobrotvornom društvu, te svotu od 250 K, Mualimskom društvu.

Obzirom na sve to veće umnožavanje sirotinje Muslimanskog milleta i misleći o tome kako da doskočim toj nevolji odlučio sam da bi najzgodniji način bio da se osnuje sirotište čime bi se moglo dokučiti nevolji a i uputiti na pravi put mnogu našu sirotinju i u tu svrhu gospodo obećajem Vam, da ću u Cernici pokloniti zemljište od 1000 m2 na istom sagraditi dvokatnicu s podrumom, a uz istu pokrajnu kuću, koja će sadržavati kuhinju i blagovaonicu.

Obećajem Vam, da ću to sirotište i pokrajnu zgradu odmah početi graditi, čitav potrebni namještaj kao krevete i ostalo za kuhinju s cijelim pripadajućim pokućstvom opskrbiti, i ako tu gradnju kuće još u ovoj godini svršim – onda ću je i do godine uzdržavati brašnom, mesom i drugim potrebama.

Za temeljnu glavnicu poklanjam svoje dionice što ih imadem u Mus. Trg. Udruženju 300 na broju po 50 K, to jest 15.000 K, a zatim svu svoju plaću što mi je ovo vijeće bude odredilo.

Ujedno osjećajući potrebu da se našem ženskom naraštaju koje nema nikakove prosvjetne inštitucije osnuje kakova škola, odlučio sam se, i obećajam Vam da ću u tu svrhu dati svotu od 4-5000 K, da se podigne zgrada, u Brankovcu, za ženski Musl. Mektjeb, a nadam se da će me i u ovom pomoći ostala braća Muslimani a ja ću ne bude li ta svota dostatna žrtvovati još i veću svotu.

Ovo Vam dajem na znanje, i ponovno Vas svesrdno pozdravljam!

Danas u Mostaru, najjadnijem gradu jadne naše države, zasigurno ima desetak milijunera. Kad ste čuli da je neko od njih obradovao svoj narod podižući mu – obični kokošinjac! Kad ste čuli da je neki entitetski, neki državni politički barun koji će umrijeti proklet od naroda – ikada „od pljačke novac očistio“ pa darovao našim nesretnim, našim nezaposlenim, našim starim, našim bolesnim, našim upropaštenim ljudima koji lutaju od nemila do nedraga, drhteći cijele noći od straha da im pomoć niotkud neće doći.  

AVAZ, prilog  SEDMICA, 28. marta 2015., str. 14-15

ZNAČAJAN DOPRINOS ISTRAŽIVANJU KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU

 Ibrahim Kajan: Razvoj i oblici dječjeg bosanskohercegovačkog romana Zalihica, Sarajevo, 2008., str. 208.

 O studiji piše: ALIJA MUSIĆ

Već se pomalo navikli na činjenicu da je bosanskohercegovačka književna produkcija za djecu (dječija književnost, književnost za djecu) bila na margini književno-kritičke i književno-teorijske pamje. Uprkos respektabilnom obimu i estetskoj vrijednosti ta književnost nije imala validnu književno-historijsku valorizaciju, niti tako potrebno književno-historijsko situiranje, kao što ga je imala književnost za odrasle, prihvatimo li, uslovnu, takvu podjelu. Razumije se da se takav nedostatak itekako osjetio u nastavnoj praksi kod upoznavanja bosanskohercegovačke književnosti, bilo da se radilo o obaveznoj lektiri, sadržaju čitanki ili, pak, o buđenju ljubavi i potrebe za knjigom i čitanjem.

Ovaj nedostatak višestruko je i dodatno usložnjen ratnirn događanjima, te nastalim društveno-ekonomskim i političkim promjenama, jer su se, u izmijenjenim okolnostima, postavljala i stara, ali i neka nova pitanja, vezana za kritičku valorizaciju književnog stvaralaštva za djecu. U ovakvoj situaciji otvorena je mogućnost da u taka zapušten i neograđen cvjetnjak (kako bismo mogli pojmiti stanje u dječijoj književnosti) ukoliko se stanje ne bude mijenjalo, zajedno idu, ruku pod ruku, i zagriženi ideolog, i dezorijentisani pedagag, i poneki skriboman koji dječiju književnost uzimaju kao djetinjariju odraslih, a ne kao "najbolju književnost koju čak i djeca mogu razumjeti". Upravo zbog ovakvih okolnosti smatram kako je književna studija "Razvojni oblici dječjeg bosansko-hercegovačkog romana" Ibrahima Kajana (u izdanju Izdavačke kuće "Zalihica", jednog od najagilnijeg domaćeg izdavača) od izuzetnog značaja jer predstavlja prvu cjelovitu, kritičku sistematizaciju i valorizaciju bosanskohercegovačkog romana za djecu.

Treba odmah reći da je ova knjiga napisana sa izrazitim senzibilitetom, kako prema samoj materiji - predmetu istraživanja, taka i prema čitaocima, korisnicima ovog vrijednog istraživanja, prije svega - studentima i nastavnicima, ali i prema širem čitalačkom krugu, kojeg će, nadam se, biti.

Ovom studijom su obuhvaćeni svi relevantni dječiji romani bosanskohercegovačkih pisaca, odnosno pisaca rođenih u Bosni i Hercegovini ili izvan nje, ali koji su životnom i jezičkom praksom svoje djelo pridodali bosanskohercegovačkom književnom prostoru.

Prema tvrdnji samog autora on svoje istraživanje "izvodi" na oko 70 od oko ukupno 110 romana za djecu, koliko ih je uopće objavljeno. U studiji su opisani tipovi i modeli koji su kroz vrijeme nosili razvoj romana, razvrstane uočljive žanrovske cjeline, te naznačeni žanrovi koji se tek javljaju, makar za tako nešto bilo tek jedan ili dva primjera. Knjiga je, istovremeno, i pregled svih relevantnih pisaca dječijeg romana kod nas i svih onih koji su se do sada kritički bavili ovom vrstom književnog stvaralaštva za djecu. Analizu prate i korisni bibliografski prilozi, pri čemu se autor služio svim mogućim "tehnikama" prikupljanja infornacija, uključivši tu i internetske informacije, pa bi se za ovu knjigu moglo reći da je, istovremeno, i svojevrsna antologija odabranih književnih djela, na kojima je autor zasnivao svoj analitički rad.

Tako će sigurno biti i koristan "konsultant" budućim sastavljačima školske lektire. Karakterišući pojedine romane, Kajan prenosi relevantne ocjene iz vremena kada je djelo nastalo, dodajući im nove valere vlastitog prosuđivanja, ne bježeći ni od "ispravljanja" ranije izrečenih stavova. A Kajanov kritički stav nije nimalo suhoparan, na nivou puke konstatacije, nego je veoma ilustrativan, potpomognut argumentima iz štiva koje je predmetom analize. I dječiji pisci, čija je djela Kajan analizirao, mogu u ovoj njegovoj studiji prepoznati korisne poruke, prvenstveno kada je riječ o njihovoj situiranosti u ovom žanru.

Knjiga Ibrahima Kajanja "Razvojni oblici dječjeg bosanskohercegovačkog romana" se čita vrlo lahko i ne ispušta iz ruke do zadnje stranice, što je prava rijetkost za ovu vrstu štiva, pa nas autor, ako bismo se pomogli sportskim žargonom, podsjeća na dobrog sudiju koji se gotovo i ne primijeti vodeći dobru utakmicu. On je, naime, bez ikakvih teškoća, "proveo" dječiji roman kroz njegovih pedeset razvojnih godina, počevši od pustolovnog romana "Izvidači Vidrinog jezera" Stevana Bulajića (Sarajevo, 1954.) i Ćopićevog "Doživljaja mačka Toše" iz iste godine, koji se uzima kao prvi animalistički roman za djecu kod nas, pa sve do romana koji su nastali u toku ili nakon našeg posljednjeg rata.

Kajanje, što je posebno vrijedno, bosanskohercegovački dječiji roman promatrao na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, izbjegavši tako sve etničke i entitetske barijere. Zato smo uvjereni da će ova izuzetno značajno istraižvanje naći svoje zahvalne čitaoce (korisnike) na cijelom bosanskohercegovačkom državnom prostoru, ali i šire, u susjednim nam državama, imajući u vidu okolnost da Kajan u svojoj knjizi u znatnoj mjeri "zahvata" i vrijeme koje smo proživjeli u zajedničkoj državi.

Alija Musić

PROSVJETNI LIST, Sarajevo, br. (?)

SAHAT SMAIL-AGE ČENGIĆA

Mistifikacije i parabole – historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Božidar Jakac: Portret Miroslava Krleže

Orwelova romaneskna vizija o zakrivljivanju univerzalnog načela da su svi ljudi jednaki a neki da su jednakiji, istoznačna je na našoj, starijoj i svakodnevnijoj praksi koja spominje i rabi dva aršina (bezbeli različite dužine) za mjerenje istih pojava među ljudima, procjena o djelima, o historijskim i političkim događajima. Moglo bi se reći kako je „naš čovjek“ izmislio „mjerenje sa dva aršina“ prije nego što je i  smišljena sintagma političkog termina čovjeka kao „političke životinje“. O toj sumanutoj i rasprostranjenoj pojavi, govori trajna poštapalica o upotrebi dvojnih mjerila, o prijevarama pri procjenama istih pojava, iste nepravde proistekle iz „zakrivljene“, licemjerne primjene univerzalnih načela pravde i pravnih normi konkretiziranih u državnim zakonima. Pojava posebice „udara u oči“ u iskošenim „nacionalnim pogledima“ kojim se ispisuju stranica romantičnih nacionalnih povijesti. 

Primjera ima toliko da nam se stalno, stoljećima, vrte oko glave i zapliću među nogama. Jedan od njih je Krležina priča ispričana Enesu Čengiću 22. V. 1968.  Krleži je „jednom banuo dr. Ivo Brlić, sin Ivane Brlić-Mažuranić“, moleći ga da Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti kojoj je podpredsjednikom, od njega „otkupi skupocjeni sat“...  Priča teče ovako: 

  „Izvolite, o čemu se radi?“

„Novica Cerović je mom pradjedu Ivanu Mažuraniću zavjetovao sat Smail-age Čengića. Radi se o skupocjenom zlatnom satu izrađenom u Carigradu, koji je sada u mom posjedu pa sam Vas štel zamoliti da ga Akademija otkupi kao vrijedan i povijesno zanimljiv predmet.“

„Gospodine doktore, Vi ste pravnik i ja Vam postavljam jedno čisto juridičko pitanje.“

„Izvolite?“

„Znate li Vi, gospodine doktore, kako je Smail-aga ubijen?“

„Ja, pa to je opjevano u pjesmi.“

„Pjesma je jedno, a fakta su drugo. On je ubijen na kriminalan, zavjerenički način. Bio je pozvan u goste, a onda su mu skinuli glavu.“

„Ali, gospon Krleža, to nema nikakve veze sa ovim satom.“

„Ima, i te kako ima, jer po krivičnom pravu, sve što se opljačka od žrtve nad kojom je izvršeno nasilje, može biti predmetom krivičnog gonjenja. A taj sat je zapravo posljedica takvog slučaja, i ja bih Vas zbog toga, dakle, po krivičnom pravu, mogao dati odmah uhapsiti. Ali, uostalom, šta predstavlja taj sat sam za sebe, ili u kontekstu toga o čemu Vi govorite? Ništa!“

Glavni akteri ove „pozadinske historijske zgode“ su ban Ivan Mažuranić, Hrvat, Smail-aga Čengić, Bošnjak i Novica Cerović, Crnogorac.  Prva dvojica opslužuju „svoje gospodare“, Ćesara i Sultana, obojica primjenjuju pravne zakone svog vremena – ali ban Mažuranić je patriota a Smail-aga je izdajica! Austrougarski ban Mažuranić, pravnik po obrazovanju, ima dva aršina, jedan za sebe (i Novicu koji mu daruje s leša opljačkan sat) a drugi za „Turčina“ ubijenog na kriminalan način kako se izrazio Miroslav Krleža. 

Stari Krleža se nije dao prevariti. Ta njegova „drskost“ da govori o prirodi stvari jezikom univerzalnih vrijednosti, još zadugo će biti usamljeni vapaj u ovom zbiljnom bespuću bezakonja prekrivenog plaštem ovog ili onog vitalnog nacionalnog interesa. Nacionalne historije su, kako smo vidjeli, poslije agresije na našu državu, postale novi ratni prostor za osvajanje BiH!  U njima su „heroji“ samo „naši“ a „drugi“ su isključivo „uljezi i zločinci“.  „Građa prošlosti“ zbiljnog, historijskog, a ne romanesknog vremena koje podliježe estetskim kriterijima, vidimo i čitamo, melje se i preparira, obrađuje i modulira po tzv. „nacinalnom interesu“ koji sve drugo i sve druge zanemaruje.

Dakako, „aršini“ političkog, historijskog i književnog svijeta – ne brkaju se nimalo slučajno. Kako bi inace bilo moguće da se i najveći pljackaši naroda nalaze i vrhu same države?

Narod vjeruje, kao što vjeruju i njegove usmene priče i predaje, da će istina pobijediti.  Da će ukradeni  sahat Smail-age Čengića, „otkucat“ licemjere koji mjere svadbena i posmrtna platna bh. narodima – sa dva različita aršina.

Avaz, prilog Sedmica, 21. III. 2015., str. 14-15

PUT U KANADU, IV. nastavak

Piše: Ibrahim Kajan

Dan se gasio kad stigosmo u Ottawu, a promet je bivao sve gušći  što se ulazilo dublje u kanadski prijestolni grad. Stotine neonskih tijela i blještavih izloga osvjetljavaju prostor bjelinom svjetla bez ijednog zasjenjenog kuta, da po asfaltu, iznenada primjećuješ, nema ni sjenki automobila u pokretu niti ljudi  u prolazu. U sretan hip Mirsad opazi oslobađanje jednog parkirnog mjesta jedva vidljivog, uvućenog minijaturnog parkinga uz našu voznu traku, pa se obradovasmo kao da zgoditak na lutriji dobismo! 

 Grupna slika  našeg izaslanstva s ambasadoricom 

Bosne i Hercegovine u Kanadi, gospođom Koviljkom Špirić

Brzo su nas pronašli vrijedni Adulovići, Mahmut i njegova lijepa supruga Hipka. U automobilu, rekoše, čekala nas je i njihova kćerkica. Priključio nam se i kroz koju minutu i ataše Fuad Đidić, ataše naše ambasade. Adulovići su nas pozivali da se okrijepimo, pa smo ih slijedili u jedan od brojnih simpatičnih i ugodnih restorana na koje smo usput nailazili. Očito smo bili „pri apetitu“, jer sve što je servirano – nije se stiglo ni ohladiti! Dalako, uza svu marljivost ruku i probora za jelo, nismo posustajali ni u blagoglagoljivosti, komentirajući ukus hrane, lansirajući poneku prigodnu o Muji i Hasi, te ponešto i o sutrašnjem, prvom službenom posjetu bh. veleposlanstvu jedne bošnjačke delegacije novoimenovanoj ambasadorici Koviljci Špirić. Najposlije, prije „razlaza“, gospođa Hipka nas pozva na još jednu slatku, ili na čaj – pa na volju, a naći će se u nje i poneki kolač, nije da se nejma! Vala, ko to odbije, nije čoek, hehe! Tako je završavao drugi dan moje posjete Bošnjacima velike Kanade.

Pred vilom bosanskohercegovačke ambasade: 

zdesna - Ibrahim Kajan, dr. Emir Ramić, Mirsad Smajić, 

Fuad Đidić i Mahmud Adulović

I treći je dan bio sunčan; vrijeme je, činilo mi se, bilo gotovo isto kao u Mostaru, sunčano, blagojesenjsko. Adulovići nas pronađoše u hotelu pri kraju doručka, pa se uskoro uputismo, vozeći za njima prema rezidencijalnom dijelu Ottawe. Nismo žurili, bilo je dovoljno vremena do ugovorenog sata naše posjete. Parkirasmo ispred same zgrade bosanskohercegovačke ambasade, izgrađene vjerovatno početkom 20. stoljeća, vilom koja je nekoć morala raskošno izgledati; njezina bivša ljepota sačuvana je samo u fragmentima... Boja fasada joj bje davno oljuštena, drvenarija zasigurno polutruhla, a na prilaznoj stazi – vidjesmo a pod nogama i osjetismo naprsle, ošteće   i rasklimane betonske pločice iz nekog sretnijeg razdoblja. No, ne uđosmo odmah – ostalo je još do zakazanog termina. Zakoračismo na mehku travu „bosanske teritorije“, pod zastavu naše slavne države, pa kao pravi Bosanci i Hercegovici (Bosanci de luxe), pripalismo po jednu, začadismo na zgražanje nepušaća i ja i Hipka, čak i Emir, povremeni pušač, prekoravajući i nas i sebe samoga! Iz ambasade su nas očito opazili, pa ubrzo siđe g. Đidić, ispričavajući se što je unutar zgrade sve „butum pretumbano i zakrčeno“! Naime, požalio se kako je zgrada, nakon sukcesije, preuzeta puna otpadnog namještaja i smeća da se u nju doslovno nije moglu ni ući! Napunili se je oni iz susjedne, „Jugoslavenske ambasade“ tj. „Krnje Jugoslavije“, napokon „Srbije“ koji su koristili obje zgrade veleposlanstva bivše, Titove Jugoslavije. „Svi smo, s gospođom ambasadoricom, zasukali rukave i evo već dva mjeseca sami pokušavamo osloboditi prostorije te skalamarije! Uostalom, vidjet ćete i sami....“ Poveo nas je po ambasadi pripadajućem vrtu, da vidimo i čudo od antene visoke 15-tak metara, koju su Titovi sigurnjaci usadili iza zgrade u doba „hladnog rata“ vođenog između Zapada i Istočnog bloka. Uz nju su, kako shvatismo, išla i u podrumu skrivena najosjetljivija prislušna instrumenta koja su danonoćno radila i opskrbiljava  komunistički dvor profiltriranim informacijama viskokog obavještajnog rizika. Baš je u tom trenutku vidjesmo njezinu ekselenciju, gospođu ambasadoricu kako ispraćala makedonskog veleposlanika – sve do „avlijskih vrata“! 

 Ambasadorica BiH Koviljka Špirić i gđa Hipka Adulović

 Tako smo se, neočekivano, izvan svakog protokola, spontano i upoznali: ne kao ambasadorica koja prima bošnjačko izaslanstvo, nego kao zemljaci koji su se, iznenada, susreli u stranom svijetu, pa se obradovali jedno drugomu. Prvo nam je željela pokazati „zatečeno stanje“ unutrašnjosti zgrade, a ono je već bilo naslučeno Fuadovom pričom: prostorije su bile „u radu“- krečilo se, čistilo se!

Penjući se stepenicama na sprat, susretoh dugokosog mladića, čiji mi je lik, zakleo bih se, bio nepoznat. Ali, on se smiješio i prilazio mi s pridignutom , otvorenom rukom na prijateljski pozdravni stisak! 

„Vidim da me se ne sjećaš! Ja sam Zijad Delić...“ Bio sam zbunjen izbrisanim vremenom u svojoj „bazi podataka“... hehe, ali tako je to, priroda čini svoje a da te nikakvim išaretom ne obavijesti. Uskoro će mi se sve objasniti: davno smo se upoznali kad je kao sasvim mladi imam, za vrijeme rata, došao kao bosanski prognanik u splitsku Islamsku zajednicu! U međuvremenu, oženio se i s mladom suprugom uselio u Kanadu. Oboje su ovdje doktorirali, a ona je, kao što će kasnije reći i ambasadorici, upravo počela predavati na jedniom kanadskom univerzitetu. Zijad ef. je objavio svoj prerađeni doktorski rad pod naslovom „Kanadski islam“. Njegov slučaj nije usamljen – nerijetko me oduševljavaju naši mladi ljudi koji su se gotovo u svakoj sredini kamo ih je rat odbacio, istakli svojom marljivošću i osvojenim ugledom. 

U prijemnom salonu gospođa Špirić nam je izrazila zadovoljstvo što smo joj došli u posjet... Razgovor je, činilo mi se, bio ispunjen obostranim zadovoljstvom i otvorenošću, nekom našom svojstvenom „bosanskom neposrednošću“ koje tek u stranom svijetu postanemo svjesni – znajući, naravno, sve njezine mane i vrline! 

Mada je novinski izvještaj o tom susretu precizan, on o toj atmosferi stvorenoj u salonu Ambasade Bosne i Hercegovine, nije mogao reći ništa posebno. Ipak, unijet ću ga u ovaj putpisni izvještaj, u istom obliku kako su ga objelodanili u nizu medija:

Prva zvanična posjeta novoj ambasadorici Koviljki Špirić

Otvoreno novo poglavlje u saradnji između bošnjačkih organizacija i bh. ambasade u Kanadi

Delegacija Instituta za istraživanje genocida u Kanadi i Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike je posjetila Ambasadu Bosne i Hercegovine u Ottawi. Ispred Ambasade prijemu su prisustvovali nova ambasadorica Koviljka Špirić, Fuad Đidić, savjetnik i Haris Hadžibegović, konzularni radnik.

Radilo se o prvoj zvaničnoj delegaciji građana Bosne i Hercegovine koja je posjetila novu zgradu ambasade i novu ambasadoricu.

Na početku prof. Emir Ramić direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada je upoznao ambasadoricu i njene saradnike o radu bošnjačkih organizacija u ovoj zemlji i planovima za budući rad. Posebno je naglasio nezadovoljstvo odnosom nekih od prethodnih diplomatskih predstavnika BiH u Kanadi prema bošnjačkim organizacijama. Na kraju je naglasio neophodnost zajedničkog djelovanja ambasade i nevladinih organizacija građana Bosne i Hercegovine u Kanadi u zajedničkoj misiji prezentacije najboljih vrijednosti naše domovine.

Ambasadorica Koviljka Špirić je na početku naglasila da je ambasada mjesto za sve građane Bosne i Hercegovine i njihove organizacije. Posebno je govorila o potrebi renoviranja zgrade ambasade koje je u dosta lošem stanju. Upoznala je delegaciju bošnjačke zajednice o najbitnijim planovima rada ambasade. Pored renoviranja zgrade istakla je značaj ekonomske diplomatije.

Nadahnuti govor je imao uvaženi gost kanadske bošnjačke zajednice dr. Ibrahim Kajan. On je naglasio značaj kulturne diplomatije, odnosno potrebu predstavljnja najboljih kulturnih vrijednosti BiH u Kanadi. Ambasada treba više raditi na dovođenju kuturnih radnika iz BiH u Kanadu, organizovanju književnih, likovnih i drugih manifestacija bosanskohercegovačkih kulturnih stvaralaca. Kajan je uručio svoju najnoviju knjigu Grad veilike svjetlosti ambasadorici Špirić.

Domaćin Mahmut Adulović je ponudio pomoć ambasadi oko renoviranja zgrade.

Zajednički je zaključeno da samo saradnjom ambasade i bošnjačkih organizacija u Kanadi moguće je bolje lobiranje za interese BiH u ovoj zemlji, bolje predstavljanje najboljih bosanskohercegovačkih vrijednosti i bolju zaštitu interesa građana u Kanadi, saopšteno je iz Instituta za istraživanje genocida Kanada.

 Autor putopisa i Njezina ekselencija gospođa Koviljka Špirić

(Nastavit će se)