14. lip 2011.

S IBRAHIMOM KAJANOM U ZAGREBAČKOM „BEHARU“


Piše: Zija Sulejmanpašić

S Ibrahimom Kajanom upoznao me 1992. karikaturist Ismet Ico Voljevica u crnim danima kada je počela velikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu. U Zagrebu smo saznavali za zločine u Bijeljini, Višegradu, Foči, Sarajevu. U gradu su bile desetine tisuća izbjeglica. Tada sam radio u Večernjem listu kao grafički urednik, a objavljivao ondje i feljtone na aktualne teme.
Icu sam poznavao godinama još dok je bio u Kerempuhu, znao da je dobitnik najprestižnije nagrade za karikature u svijetu, one iz Montreala, pa i najviše nagrade za kulturne djelatnosti Vladimir Nazor koju je dodjeljivao nekadašnji Sabor SR Hrvatske. Djelovali smo u istom uredništvu. Rekao mi je da jedna skupina Bošnjaka namjerava pokrenuti časopis Behar. Pitao me bih li ondje htio preuzeti grafičku realizaciju. Imao sam već nekoga iskustva u tome, jer sam uradio i honorarno mnogo takvih poslova.
Moram priznati da sam nerado pristao, zapravo samo zato što sam htio barem nešta pridonijeti svojim zemljacima u onim teškim trenucima. Nekoliko mjeseci ranije za isti takav neki posao htio me angažirati rahm. Salim Šabić, istaknuti funkcionar Islamske zajednice u Zagrebu. Govorio je u ime nekoga dioničarskog društva koje želi izdavati Ogledalo. Uputio me na Mujagića, bivšega dopisnika Vjesnika iz Sarajeva, glavnoga urednika koji je tada bio u Zagrebu. To što je taj tada zamišljao o broju stranica, koje bi se uređivale u Sarajevu, a štampale svakih 14 dana u Zagrebu, tehničkoj opremi itd. bila je čista fantazija. Nisam to njemu rekao nego Šabiću. Napravio sam neke skice, nadajući se da će se opametiti i onda digao ruke. Dioničarsko društvo je onda izdalo dva-tri broja mjesečnika Ogledala i zatvorilo dućan, kako kažu: uz velike troškove.
Zato sam pitao Icu:
- Ko će to uređivati?
Rekao je:
-Predsjednik novoosnovanoga kulturnog društva Preporod.
Nije mi mnogo znao reci o Kajanu. Ja sam ipak znao za to prezime, jer mi je nekako anadolsko, a pamtio sam dobra da je neki Kajan bio u književnom listu koji je bio pokrenuo Zlatko Tomičić s nekim zagrebačkim piscima. Ali kako ta publikacija nije bila dobrodošla ideološko-političkim komisijama gradskog, ili ko zna kojeg komiteta, ili nekom čelniku s nomenklature, nisu ga htjeli zabraniti nego je organizirano da ga "klasno svjesni radnici" odbiju štampati. Tako se ugasio za dvije godine. Pamtio sam i to kako sam u sarajevskom Preporodu krajem osamdesetih godina pročitao neko pismo čitateljice, inače profesorice marksizma-lenjinizma, koja je dijelila packe desno i lijevo, pa i Kajana optužila da je "hrvatski nacionalist", ili nešto slično.
Otišao sam, dakle, ipak da vidim što Kajan misli uraditi. No u glavnom uredniku budućega Behara susreo sam čovjeka koji je s obje noge bio na zemlji, a ne u oblacima. Ono što je spremao bilo je 36 stranica, od toga četiri višebojne. Pitao sam:
- Kada bi Behar trebao izlaziti?
Odgovor me je odmah raspoložio, jer ga nikada nisam dotada čuo u tom poslu:
- Behar će izlaziti kada se napravi. - I onda dodao sa smješkom: - Odnosno: kad mu se prahne.
To bi se zaista moglo reći za časopis koji izlazi šest puta na godinu.
Ipak, trebalo je krenuti od nule. Behar je, doduše, imao uredništvo "na papiru": Fadil Hadžić, Nedžat Pašalić, Asim Crnalić, Fikret Cacan i Faris Nanić. Osim Hadžića i Cacana, niko nije znao ništa o tome kako se rade novine. Pašalić je bio sveučilišni profesor elektrotehnike, Nanić arhitekt, Crnalić advokat...
Kajan, koji je tada, uz pomoć malobrojnih pomagača, s puno volje i entuzijazma pokretao kulturno društvo Preporod, savjesno se primio toga posla. Nije to bilo jednostavno: tada je kompjutorizacija u izdavaštvo tek ulazila. Nije mi to bilo teško, iz iskustva sam znao da se za svaki prvi broj neke periodike suradnici obicno dvostruko namuče, a poslije nekog duljeg vremena, kada ga pogledaju, budu razočarani, jer se s vremenom dotjerava i forma i sadržaj.
Ico nam je napravio prvu stranicu, jedan svoj kolaž napadnutoga Mostara. U sredini, na dvije stranice, objavili smo i njegove aktualne karikature. Uz ostale sadržaje, Kajan je imao i specijalno za Behar napisane članke Fadila Hadžića i Jevrema Brkovića, a dr. Ivo Pranjković dao je opširan osvrt na Bosanski jezik Senahijia Halilovica. U informacijama o zbivanjima u BiH objavili smo i sporazum Boban-Karadžić u Grazu od 6. maja 1992., od kojeg dobro pamtim točku šest u kojoj se zaključuje: "Slijedom naprijed dogovorenog, prestaju razlozi za oružane sukobe između Srba i Hrvata na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine."
Na sastanku uredništva poslije izlaska prvoga broja, Fadil Hadžić je upitao zašto je objavljen sporazum Boban-Karadžić. Ja sam se iznenadio. A zašto ne bi? To smo ga i pitali. Onda je Hadžić izjavio da će surađivati samo u književnom časopisu. Tako se povukao u sfere literature i iz uredništva.
Bili su to dani kada su se u Bosni i Hercegovini gomilali leševi Bošnjaka i tekli potoci njihove krvi. Kajan nije pristao da se ograničimo. Držao se osnovne orijentacije: to je časopis za kulturu i društvena pitanja. Sve dotle dok je on bio glavni urednik, čitatelj je u Beharu mogao naći cijeli jedan registar zanimljivog štiva - od lijepe književnosti do znanosti, povijesti i teologije. Dakako, nisu zanemarivana vanjska zbivanja, od Kosova do Čečenije.
Već u nekoliko prvih brojeva Kajan je organizirao suradnju istaknutih zagrebačkih intelektualaca i poznatih imena javnih i kultumih djelatnika. Samo neka imena umjesto mnogih: prof. dr. Muradir Kulenović, dr. Muhamed Ždralović, dr. Sulejman Mašović, Mersad Berber (intervju), dr. Smail Balić, prof. dr. Osman Muftić, Roger Garaudi, prof. dr. August Kovačec i drugi.
Dakako, usto je Behar informirao i o ratnim zbivanjima u BiH, a objavljivao je i tekstove autora iz Bosne aka se do njih moglo doći: mr. Mirza Hasan Ćeman, prof. dr. Husein Džanić, Džemaludin Mustapčić, Velija Čampara, Ismet Grbo, Irfan Horozović. Nema smisla ovdje navoditi bibliografiju tih autora; navodim tek toliko da je više puta s mjerodavne strane Behar ocijenjen kao "najbolji časopis neke nacionalne manjine u Hrvatskoj", a i izgled ocjenjivan kao "najljepši". Ko zna kolika je izdavačka djelatnost tih manjina, znat će što takva ocjena znači.

Na udaru Ante Bakovića

Ubrzo, poslije dva broja, našli smo se na udaru jednoga opskuranta, umirovljenoga katoličkog svećenika sarajevske nadbiskupije i jednog od više dopredsjednika HDZ. Pisao je da je rođen u Goraždu, odrastao u Sarajevu i da je robijao deset godina po zatvorima. Poslije pobjede HDZ-a na izborima, u uvjetima preuzimanja kontrole te stranke nad svim važnim medijima, njemu su se širom otvorila njihova vrata. Stao se obračunavati s onim što je smatrao "protuhrvatskim".
Potkraj 1992. prihvatio se mahnitog posla: organizirao je "u slobodno vrijeme" u Zagrebu simpozij "Povratak iskonu". Uz predsjedavajućeg Organizacionog odbora "književnika Nusreta Idrizovića", u Organizacionom odboru i među referentima našao je i neke koji su se tada smatrali "Hrvatima islamske vjere", a sve s namjerom da Bošnjake, koji su tada svrstavani pod Muslimane, vrate u okrilje hrvatstva.
Behar je o toj predstavi objavio dio referata Josipa Šentije (autora koji je bio zamoljen da ga napiše za simpozij), a nije mu bila dopušteno da ga pročita, kao i pismo uzvanika dr. Smaila Balića, koje također nije pročitano. Kajan se na sam simpozij osvrnuo kratko u uvodniku i ovim riječima: "Bilo je na Bakovićevu iskonu neljudskosti i beščašća koje su vlastitoj braći predijevali imena i porijeklo, njihovu prošlost i sadašnjost! Oni će biti zapamćeni u enciklopediji naših nesreća i narodnih izdajica."
Na to je Baković, polupismen čovjek pogana jezika, gotovo pobjesnio. Reagirao je opsirno, u nastavcima. "Poznata je stvar da u islamskim zemljama postoje tzv. muslimanska braća", pisao je u Vjesniku gdje je komentirao i koješta drugo: "To je teroristička organizacija. Radi po principu džihada, tj. svetog islamskog rata i služi se terorističkim metodama. Nakon pročitanog trećeg broja Behara, lista koji bi trebao da služi kulturi i društvenim pitanjima, nemam drugag tumačenja nego da taj list pišu pripadnici 'muslimanske braće', kojoj se u Kairu, u islamskoj zemlji Egiptu sudi na smrt. [istakao Z.S.] Ili, ako nisu 'muslimanska braća', onda ovaj časopis izdaju bivši boljševici i komunisti, vjerni učenici Moše Pijade, Milovana Đilasa i ostalih šefova nekad moćnoga agitpropa." Onda je locirao "tri centra muslimana fundamentalista" u Zagrebu, prvi oko Mustafe Cerića, u drugi svrstao poimence sve nas iz uredništva Behara, a u treći Šemsu Tankovića i SDA.
Nije se Baković ustručavao ni da jednako primitivno napadne i provincijala bosanskih fratara fra Petra kada je putovao u Rim s Alijom Izetbegovićem u posjet papi, optužujući ga, uz ostalo, da ide na put s čovjekom koji "je poklao Hrvate". Odgovorio mu je, isto u Vjesniku, fra Mirko Filipović.
Zaključujući ovu temu koja u prvim danima i u onim ratnim uvjetima, kada su i u mirnim gradovima letjele kuće u zrak, nije bila bezazlena, jer je Baković svojim lociranjima "neprijateljskih centara" upravo pozivao na obračun s nama, navodim ono što je o njemu u Globusu napisala profesorica Fakulteta političkih znanosti dr. Mirjana Kasapovic:
"Uzgred, u Hrvatskoj se istodobno Muslimani sve više nazivaju 'Osmanlijama', a perverznost toga političkog novogovora sjajno ilustrira notorni don Anto Baković. On je samo prije nekoliko mjeseci organizirao putujući cirkus pod nazivom 'Povratak iskonu', tj. etničkom zajedništvu Hrvata i Muslimana, a danas sa stranica režimskog Vjesnika u tekstovima, koji su otjelotvorenje 'pučkog fašizma', ultimativno zahtijeva da bosanske muslimane i njihovu vojsku zovemo 'Osmanlijama', dakle ljudima druge vjere, nacije i rase."
Kajan je uradio ono što je korektno: objavio sve njegove objede, a kao komentar ono što je napisala dr. Kasapović. Pametnome dosta. Više se na Bakovićeva talasanja nije ni osvrtao.

Plaćanje benzina i islamski fundamentalizam

Kada sam s Kajanom ugovarao suradnju, nije uopće bilo govora o plaćanju.
Poslije dva-tri broja pitao me:
- Koliko da te platimo?
Rekao sam:
- Ništa.
Bilo je za to i valjanih razloga. Taj me posao oko Behara i radovao. On, rahmetli prof. Edib Muftić i ja počeli bismo završavati Behar popodne u kući izvjesnoga Vukmanića, koji je imao tada jog veoma skupa računala, skenere i drugi pribor. Njemu bi Kajan ranije dostavio rukopise na papiru, taj je imao neke dame koje su to unosile i onda bi to Edib još jednom čitao, a ja bih onda sjeo pored Vukmanića uz Aple Maclntosch, pa bismo stranicu po stranicu prelamali, a zavrsavali bismo oko ponoći, pa i kasnije.
Vukmanić je pobožni adventist, iIi, kako ih zovu, subotar. U tom društvu nas trojice "fundamentalista'  i njega subotara, znalo je uz ozbiljan rad biti veselo: Ibrahim je veoma duhovit, Edib je bio ne samo vrstan poznavalac običaja Bošnjaka (o tome je napisao i knjigu iz koje je Behar objavio izvode), nego i mnogih anegdota i šala. Vukmanića to nije smetalo, naprotiv: on je samo bio protivnik "vjerske tolerancije", zalaže se za "vjersku slobodu". "Neću da me neko tolerira, tj. trpi!"
Tako je meni, poslije onoga svakodnevnog ubitačnog tempa u Večernjem listu, rad na Beharu bio donekle i rekreacija. Ali Kajan mi je rekao da moram uzeti neki honorar. Onda sam rekao:
- Plati mi benzin.
To je imalo smisla: stanovao sam u Velikoj Gorici, a Vukmanić navrh Pantovčaka. Onda mi je Kajan zaista neko vrijeme plačao benzin, a poslije smo se dogovorili oko nekoga honorara, jer me je uspio uvjeriti da to tako ne ide.
Behar, a i knjige koje je Preporod izdavao, tiskali smo i dorađivali u Velikoj Gorici, u pogonima rahm. Sakiba Topića, čovjeka veoma razumnoga i inventivnog, ljubitelja likovne umjetnosti. I on je lahko i bez problema ugovarao poslove s Kajanom, a i ja sam, jer mi je to bilo u susjedstvu, lahko dolazio do montaže i s njim ubrzo uspostavio gotovo prijateljske veze.
Možda će se nekome učiniti da isuviše idilično prikazujem ove međuljudske odnose. Namjemo to ističem, jer se u dijelu bosnjačkih krugova u Zagrebu obasipaju besmislenim optužbama, priopćenjima i izjavama. Sve se to može pročitati na Intemetu ili u njihovim publikacijama. Na površinu izbijaju rovarenja kojih je bio i žrtva lbrahim Kajan kada je napustio i Behar i Preporod.
Ja nisam isprva pisao za Behar: Poslije sam počeo pisati, na njegov nagovor. Koliko puta, više i ne znam. Ali, kako sam nešto ranije objavio jedan feljton u Večernjem listu o tome tada toliko spominjanom islamskom fundamentalizmu, Ibrahim mi je ponudio da ga objavi kao posebno izdanje u skračenom obliku.
On je tada to uređivao u izdavačkoj kući Kaj. To me je iznenadilo, a on je uradio 1993. dosta lijepo, pa i danas, kada u onom mnoštvu knjiga na mojim regalima nađem tu brošuricu, obradujem se kao nekom starom znancu kojega sam već bio zaboravio.
Poslije demokratskih promjena u BiH poslao sam sarajevskom Muslimanskom glasu svoj feljton o 13. SS Handžar diviziji koji je o tome objavio više nastavaka preko cijele stranice (usput: nikada mi nisu platili ni dinara). Kajan je to uočio i upitao zašto o toj temi ne napišem knjigu. Bilo mi je to prvo takvo pitanje u životu, pa sam se ozbiljno zamislio i prionuo na posao. Godinama sam to radio, ali knjigu nikada ne bih završio da me on nije podsticao, tako da imam više razloga da mu budem itekako zahvalan.
Između nas dvojice nikada nije bilo nekih nesporazuma tijekom mnogih godina suradnje na Beharu, mada u takvom poslu to ne bilo ništa neobično. Uvijek smo se lahko dogovarali o svemu.
Poslije sam se i ja, na njegov nagovor, učlanio u Preporod, pa stekao uvid i u njegove organizacione vještine i smisao za pokretanje kulturnih aktivnosti.

Pisano specijalo za Votum separatum: Ibrahim Kajan
DIWAN, god. X, br. 23-24, 2007., str. 154-159

2 komentara:

  1. snimi film o 13 ss diviziji ili nesto slicno

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Da, trebalo bi. O svakom zlocinu..., pa bi si se tek onda vidjela prava slika onih (nasljednika) koji nam sufliraju iz anonimnog mraka.

      Izbriši

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...