DNEVNIK: SVILA I KRV: "U AZIJU! U AZIJU!" (1992 - 1993)

Dnevnik Svila i krv Ibrahima Kajana

RESNIK I AZIJA

Istrebljuje li Europa bosanske Muslimane?

Zagreb, 26. VIII. 1992.

Današnji Vjesnik o našem jučerašnjem nastupu piše sljedeće:

"Je li na djelu prešutni dogovor Europe o istrebljenju bosanskih Muslimana?" - bila je tema tribine u utorak navečer u prepunoj velikoj dvorani Ekonomskog fakulteta. Organizator je bio zagrebački Odbor studenata BiH studentskog doma "Stjepan Radic", a predavači su bili dr. Šemso Tanković, direktor Ureda vlade BiH u Hrvatskoj, književnik Ibrahim Kajan i sveučilišni profesori Muradif Kulenović i Zdravko Tomac.

Stereotip o islamu bio je na ovim prostorima uglavnom negativan, što je više rezultat nepoznavanja, nego netrpeljivosti prema tom tolerantnom i svim civilizacijskim tijekovima života široko otvorenom religijskom nazoru, rekao je Kajan.

Mali su narodi vrlo osjetljivi na svoju posebnost i traže razumijevanje. Ne može se istrijebiti islam iz Europe, ali može mali muslimanski bošnjački narod, koji teško stradava u ovom ratu. Nikada se u tako kratkom roku nije dogodilo toliko mnogo zla jednom narodu, kao što se to sada događa Bošnjacima muslimanske vjere, kazao je prof. dr. Muradif Kulenović (...)." U nasatavku se citiraju Kulenovićeve riječi, kojim je, biva, podvukao Starčevićeve stavove o muslimanima u "hrvatskom narodnom korpusu".

Jasno mi je što govori autor bilješke (S(alih) Z(vizdić), dok mi je Kulenovićevo, doduše, ostalo nejasno i nedorečeno...

O tome što je govorio dr. Šemso Tanković, a govorio je sabrano, kratko, dobro i jasno - S. Z. ne bilježi ni riječi. (...)

Modre ruke, u Resniku

24. XII. 1992.

U predvorju Inter-Continentala s Vedadom (Yenererom) i njegovim prijateljom iz Miliyeta. Potpuno su opremljeni (zimska odjeća, obuča, pancir-košulje) za odlazak u Sarajevo s UNPROFOROM, a ja se trebam priključiti tv-ekipi programa RAI-2. Pada noć...

Sudjelovat ću u emisiji "Božić s tvojima" koji će se snimati u Resniku (izbjegličkom kampu) s muslimanskom izbjeglicama i iz jedne zg-crkve, usporedno. Dolazi Šerifa H., zatim Enes Kišević, doktorica Sarajlić, Emsuda ... Kombijem se, s režiserom i prevoditeljicom, prebacujemo u kamp.

Vrlo je hladno, zemlja je potpuno okovana ledom. Drvene barake izgledaju jadno pod oskudnim svjetlom, koje je, još! za potrebe snimanja - pojačano!

Na monitorima pratimo dijelove emisije koja teče preko satelitskog programa, i koji, po procjenama Talijana, gleda oko 3,000.000 ljudi.

Enes odgovara na neko pitanje, ne mogu pratiti. Mislim da govori stihove o majci, spominje njezino ime: Hadžera. Gdje je sada vaša majka? Moja majka je sada u Švedskoj, možda u nekom... ovakvom kampu... još mi se nije javila... govori Enes. Zatim je kraći razgovor s mladom ženom, kojoj su ubili muža na njezine oči. Dvoje malodobne dijece je drže grčevito za rub haljine. Zatim dr. Grizelj iz Petrove bolnice, o prvim susretima s pristiglim djevojkama koje su silovane... i koje ne žele roditi.

Potom liječnik koji je prošao patnje Tmopolja, ili Omarske, krupan, kovrdžave cme kose... Voditelj razgovara sa mnom, (o dokumentima – izjavama preživjelih objavljenim u knjizi Muslimanski danak u krvi) u režiranoj 'šetnji' koja počinje u jednoj baraci iz koje izlazimo pričajući pa ulazimo u drugu, punu kreveta na kojima leže, budni, starije nene i stariji muškarci.

Stegnuto oko srca. Više nemam riječi ni za sebe, ni za druge.

U nekim sam novinama pročitao: "Program Rai-2, koji u emisiji "Hrabrost življenja" svakodnevno obrađuje socijalne terne, odlučio se na organiziranje emisije "Božić s tvojima" kako bi iskazao suosjećanje s narodima Bosne i Hercegovine, a posebno s djecom."

Djeci su podijeljene bombone, igračke, bilježnice. Rekoše mi da je dovezen pun kamion darova za djecu. Zapamtio sam dječje, modre ruke, kako grčevito stežu čokoladu. I njihove oči sam zapamtio. Iznenađene, i preplašene.

Dobrotom dr. Sarajlić, njezin nas suprug u gluho doba vozi kući. "Mogu misliti kako je vama..." - kažem gospođi, koja je sve svoje vrijeme kao psihijatar i psihoterapeut usmjerila prema ljudima u grdnoj nevolji, skupljenim na ova ružno, ledeno i neljudsko mjesto.

U Aziju! U Aziju!

2. III. 1993.

Uvečer sudjelujem na tribini Studentskog kultumog centra Sveučiličta u Zagrebu (Studentski dom „Stjepan Radić“), na temu hrvatsko-muslimanskih odnosa. Na plakatu najave piše: "Sudionici su dr. Zdravko Sančević, veleposlanik RH u BiH, Vice Vukojević, zastupnik u hrvatskom Saboru, dr. Šemso Tanković, direktor Ureda Vlade BiH i Ibrahim Kajan, predsjednik KDM Preporod."

Još sam se u (telefonskom) dogovaranju s voditeljom tribine opirao tom sudjelovanju: nemam nikakvih relevantnih podataka o događajima u Bosni iz Bosne - osim Vjesnikovih i Večemjakovih, a one su, ZNA SE. Osim toga, to će se sigumo pretvoriti u "čisto političko" nadj...'mudrivanje'.

Zaista, sve će se, uskoro pokazati da sam dobro 'predvidio'. Zbog toga sam, kad me je voditelj predstavio dupkom punoj dvorani, i rekao "da, zapravo, i ne znam što ću ovdje raditi? 0 kultumim vezama hrvatsko-muslimanskim bih i mogao govoriti... i da ne raspolažem baš nikakvim podacima koje će moji sugovomici večeras iznositi..." Osjećao sam se kao u klopci: mogao sam samo šutjeti, i znojiti se od muke! Ponekad: i od gađenja - osobito kad je "publika" počela skandirati: BALIJE! BALIJE! U AZIJU! U AZIJU! Bili su inspirirani "slaganjem citata" iz lzetbegovićeve Islamske deklaracije – u autorstvu g. Vukojevića. Nadahnuti njegovim ismijavanjem nacionalnosti našeg naroda. Iz dvorane se čulo životinjsko podrigivanje. Jadno da jadnije biti ne može. Šemso, koliko god da je spretan, morao je raditi za trojicu! Ali -nažalost, ništa neće pomoći, nikakvi argumenti i protuargumenti S. T. – ovo je priredba! Tanković će jednog dana moći reći da je kazao što je htio i da je "bio na visini" u vremenima kada je bilo sramno, u slobodarskoj i kultumoj Hrvatskoj, zvati se prepoznatljivim muslimanskim imenom. 

(....)

Šaćirbey

New York, 14. V. 1993.

S dragom i odlučnom Šadom je zaista sve moguće! Vjerujem da bi i od najgoreg muža, ako je imalo razuman, mogla napraviti predsjednika Amerike!  Ko će biti te sreće, samo Svevišnji zna.

Kad mi je sinoć rekla da će nazvati Muhameda Šaćirbeya i zakazat nam sastanak, pomislio sam da će se to desiti, (AKO!) na kraju mog boravka u ovoj zemlji.

Međutim, jutros mi telefonira: Spremi se, Mrki i ja dolazimo po tebe u pola dvanaest. Šaćirbey te čeka odmah nakon džume pred glavnim ulazom Ujedinjenih naroda... Sva ona pitanja koja su mi se vrzmala po glavi, a koja će mi poslužiti za mogući intervju, razletjela su se na sve strane. Ponio sam posljednji broj Behara (sa onom čuvenom naslovnom stranicom Ice Voljevice Bosne u raspadu pod streljačkim amblemom UN; u torbi mi je Hilmijim diktafon!).

Mrki je vozio pored znamenite zgrade, kad pred ulazom spazih našeg ministra: čekao je. Prvo što mi je zdrmalo dušu - svakako je njegova nevjerovatna fizička sličnost s rahmetli Mirzom, mojim bratom. Mrki je najposlije jedva pronašao mjesto za svoj auto...

 Muhamed Šaćirbey, ambasador BiH u Ujedinjenim nacijama

Sjedili smo i pili kahvu iz golemih šalica, razgovarali, traka diktafona se okretala. Od intervjua nije bilo ništa, ali zabilježeni razgovor je bio odličan.

U samom početku bio je s nama i mlađi Muhamedov brat, Omar Šaćirbey, s bosanskim jezikom 'u razvoju'... lza leđa mladog i vještog diplomate, gle, Meštrovićev lndijanac! - prekrasan, izronio iz gustih zelenih krošnji stabala. Žamor iznenada prekida razglas i čujemo kako neko traži da se Šaćirbey hitro javi na telefon. Dok telefonira, fotografiramo se s njim. I s Beharom.

Mrki, moj brat, koji je došavši u New York, radio između ostalog i kao čovjek od sigurnosti ove palače, ponudio mi se za vodiča kroz sve one dvorane, hodnike (ispunjene slikama i freskama s nacionalnim motivima iz cijelog svijeta)... koje viđam u tv-vijestima.

A kad smo izašli, u vrevi ljudi različitih boja, službenika svih profila zaposlenih u zgradi – Šada prepoznade svoju tetku! Onu o kojoj je pričala s ganutošću i golemom ljubavi. Tetka, to je zaista posebno poglavlje o kojoj bih mogao, ako dopusti, napisati cijelu jednu knjigu! Ona je to zaslužila.

No, o tom potom.

"Muslimani nemaju svoj jezik, a nemaju ni povijest"

Zagreb, 14. VIII. 1993.

Vozim se u tramvaju i čitam u Večernjaku pravednog Dragu Stipca, Mačekova nasljednika u daljini, koji kaže, u zasebno izdvojenoj notici, što je zbog golemog značaja tehnički urednik gotovo zaljubljeno uokviruje i naslovljuje: MUSLIMANI.

- Muslimani moraju međusobno riješiti tko će ih zastupati. Ja poštujem muslimane Hrvate. Ima muslunalla Srba, ali znam da golema većina Muslimananisu ni Srbi ni Hrvati i ne žele to biti. Muslimani nemaju svoj jezik jer govore štokavskom ikavicom, dakle hrvatski, nemaju teritorij jer BiH nije muslimanska, već država i Hrvata. i Srba i Muslimana, a nemaju ni povijest jer povijest Turskog Carstva nije povijest slavenskih muslimana. Sve je to zanemarivo jer je bitno da oni žele biti posebna nacija. (ltd.)

Šta da rade te jadne sirotice, dragi kume, da posude (od vas) malo svojih Kulina, malo Gazi Husrev-bega, malo Hasanaginica, malo svoje bosančice, malo svoje arabice, malo svojih alhamijadista, malo svojih Hrnjica, malo svojih Kikića i malo svojih Dizdara; malo Makova Stoca ako je išta ostalo, malo Starog mosta preko kojeg će svi na ovom dunjaluku preći na onaj svijet - i položiti ispisan račun pred licem svoga Stvolitelja.

BEHAR JOURNAL (ZAGREB), br. 5, 1994., str. 15