SJEĆANJE: OSNIVANJE KULTURNOG DRUŠTVA BOŠNJAKA PREPOROD HRVATSKE

NAKON DVADESET PET GODINA...

Ibrahim Kajan: Ovako je bilo...

Ideja o Preporodu

Početkom ljeta 1990. vratio sam se, nakon godinu dana, iz Istanbula. Ta je godina obilovala nevjerojatnim političkim kretanjima po cijelom prostoru Jugoslavije. U mjesecima pred moj povratak,  politička klima je bila usijana, s pokretnim, režiranim masovnim  demonstracija nazvanim jogurt-revolucijom. „Ugroženo srpstvo“ je, na valu Miloševićeva uspona, upravo tim putujućim demonstracija, rušilo nepoželjne političke strukture kao kule od karata: tada su u prah pretvorene obje autonomne pokrajine, pa je Srbija, dotad „sastavljena iz tri dela“, napokon odahnula i postala – „cela“.

Smaila mi je, neposredno pred polazak autobusa iz Stambola, uznemirena, javila: „Demonstracije se kreću prema Zagrebu, za sutra su najavili prelazak hrvatske granice…“ Ali, jutarnji ulazak u Zagreb bio je siguran, demonstranata ipak nije bilo na vidiku, a ja nisam imao nikakvu mračnu viziju… „novog vremena“ u koje je upravo ulazio moj autobus i ja u njemu.

Prošla je nova 1991. godina, i jednoga je predvečerja iz telefonske slušalice zašuštao „pušački“ glas Mersije Omanović. Malo sam je poznavao, njezin mi je brat bio drag, Mirza, a posebno Smaili, koja je bila, kad sam je upoznao ujesen 1969., dio mladog studentskog društva u kojem su bili, pretežno, njezine kolege iz zagrebačkog medžlisa  – brucoši s Pravog fakulteta.

Pričala mi je (Mersija hanim) da je dio ljeta provela u Sarajevu, da se tamo najviše govorilo (kao top-tema), o obnovi nacionalnih kulturnih društava koja su ideološkim diktatom pozatvarana neposredno nakon Drugog svjetskog rata, naravno, među njima  i Kulturnog društva Muslimana Preporod.  Tamo je pribivala Obnoviteljskoj skupštini Preporoda, i tom je zgodom razgovarala s dr. Mustafom Imamovićem, dr. Atifom Purivatrom, dr. Muhsinom Rizvićem, koji je aklamacijom izabran za prvog predsjednika... Iz Sarajeva je ponijela neke papire po kojima se može i u Zagrebu formirati Preporod, kao ogranak... Bilo bi joj drago da se, u vezi te teme, susretnemo.

Dok sam je slušao, kroz vijuge su mi protjecale misli o Mersijinoj temi zbog koje sam, prije dvadesetak godina, dobrano ispaštao... Odmah sam pristao da se susretnemo.  Našli smo se u Tomašićevoj 12, starom mjestu mojih dragih susreta, gdje se, osim Medžlisa Islamske zajednice, nalazila i koji mjesec ranije formirana Stranka demokratske akcije.

U jednoj od onih manjih prostorija, susretoh, u prolazu dr. Šemsu Tankovića. Bio je nasmijan, srdačan. „Tamo su ti, čekaju te“, pokaza mi u neki plišani zastor koji je dijelio prostoriju na dva dijela. Nisam znao ko se krije u množini, jer sam očekivao samo Mersiju, ali, s njom je bio i Abdulah Muftić. I njega, naravno, poznajem, od onog trenutka kad sam u ove prostorije ušao prvi put sa, sada već rahmetli, književnikom Enverom Čolakovićem.  E, Enver me i doveo, tada, na svoje književno večer, u medžlisu, u jesen godine1968., u doba moga služenja JNA. Sjedio sam u zadnjem redu, s vojničkom titovkom na glavi...

Pokazali su mi radne materijale o osnivanju društva i zamolili da preuzemem jedan dio poslova, vjerujući da se neću skanjivati. Naravno, objeručke sam prihvatio prijedlog i – naša je suradnja započela. Tada nisam ni sanjao da će priprema Osnivačke skupštine teći vrlo dugo, naporno, s nizom peripetija – sve do 2. svibnja 1991. – kada je, napokon i održana.

Među prvim poslovima znam da smo pripremili adresar mogućih sudionika koji bi prihvatili ideju o kulturnom društvu određenog leksemskim obilježjem tada službenog nacionalnog imena Muslimana.  Popis stanovnistva koji će te godine biti obavljen, pokazao je da u Hrvatskoj živi oko 50.000 Muslimana  u nacionalnom smislu, što je predstavljalo 1% od ukupnog stanovništva u SR Hrvatskoj. 

Po obrazovanju, vidjeli smo, najviše je nekih „nedefiniranih zanimanja“, pa zanatlija, pa trgovačkih, mešetarskih, a bilo je i nešto profesora, nekoliko liječnika. Međutim, vremenom, lista se proširivala, tako da se došlo do jednog vrlo pristojnog broja, od kojih većinu, ruku na srce, nikada ranije nisam ni vidio a za golemi broj tih ljudi - nisam nikada ni čuo. Živjeli su u Zagrebu, ali mi smo poznavali one koji su barem jednom posjetili prostorije Medžlisa - ili kao vjernici ili kao znatiželjni slušatelji Tribine četvrtkom koja je tada započela s radom,  koju je vodio njezin osnivač prof. dr. Sulejman Mašović. Temeljna intelektualna jezgra ipak se nalazila u našoj blizini, nama poznati i u Zagrebu cijenjeni ljudi.

Od muftije Omerbašića i dr. Tankovića dobili smo obećanja da će izaći u susret svakom našem zahtjevu koji bi bio nužan u pripremi i proceduri same pripreme Društva. Imena za koja smo držali da će se odazvati za prvi, inicijativni sastanak, ispisana su na koverte, a u popratnom dopisu naznačili vrijeme i mjesto našeg prvog susreta. Od tog trenutka, Mirsad Srebreniković je bio osoba koja je udovoljavala svakom našem traženju: osigurao bi prostor i ugodnost susreta (čitaonica u novoj Džamiji, sokove, kahve, hurmašice, hehehehe…). Pribivao je svim sjednicama  (a vala ih je bilo bezbroj u mjesecima što su slijedili), pomagao pravnim savjetima itd. Tada me i upoznao s čovjekom koji će pokazati pravo lice dobrog organizatora kakvih je zaista malo: sa Asimom Crnalićem, pravnikom, glavnim urednikom Službenih novina Republike Hrvatske. Od tog, prvog, službenog skupa, na koji  se odazvao na poziv naše inicijalne trojke  – Asim će biti nezamjenjiv.

Sjednice su se održavale u čitaonici (Džamije) za dugačkim stolom, koji bi zaposjelo oko 20, 25 osoba.

Redovito su dolazili, uz nas troje,  Crnalić, Srebreniković, Mustafa Plićanić (predsjednik Medžlisa), zatim meni dotad manje poznati (ili potpuno nepoznati) Zinka Hadžić (profesorica), dr. Džemal Pezerović (liječnik), dr. Husein  Džanić (sveučilišni profesor), ali i poznati ljudi čija  sam imena znao godinama ali ih nikada nisam susreo ni vidio (npr. Ico Voljevica, čuveni karikaturist)...  Tu se našao i jedan čovjek koji mi je predstavljen kao „Hilmija, brat Salima Šabića“, potom dr. Nedžat Pašalić (sveučilišni profesor) , književnik Nusret Idrizović, glumac Amir Bukvić, profesor i prevoditelj Edib Muftić, pravnik Nusret Mekić, ing. Kemal Nanić,  dr. Sulejman Čamdžić, dr. Zijo Haznadar (također sveučilišni profesori), najposlije prevoditelj i novinar Fikret Cacan. itd. Na samom, posljednjem sastanku, uoči same skupštine, na sjednici se pojavio i ing. Sulejman Čičić. Tako smo i njega pridodali, dok je uskakao u posljednji vagon, među osnivače Kulturnog društva Muslimana Hrvatske PREPOROD.

Zanimljivo je bilo promatrati te ljude: neki su govorili otvoreno i spontano, unosili i lijepe emocije (poput Voljevice), neki kao da nisu voljeli govoriti pa su redovito bili potpuno šutljivi (npr. dr. Sulejman Čamdžić), jedan se redovito javljao za riječ, a kad bi je dobio – iz unutrašnjeg bi džepa sakoa izvadio po nekoliko stranica pripremljene diskusije i zamorno i zamorno (kroz vrlo klimavi i raštimovani gebis) čitao, čitao i čitao.  Čudili smo se, jer je bila riječ o poznatom „gospodaru riječi“, književniku  Nusretu Idrizoviću. Nusret je, ponekad, znao i podignuti tlak nekim ljudima. Vrlo brzo sam shvatio zašto čita: čitanjem izbjegava odgovarati na neposredne diskusije, a u njima se nije dobro snalazio. Jedanput je, bez veze, izvalio: “Pa svatko zna koliko je zla napravljeno pod ovim krovom!“ - na što je skočio, kao oparen, Mirsad Srebreniković i ledenim ga glasom upitao neka „gospodin malo pojasni“. (...)

Ipak, najkonstruktivniji i najekspeditivniji (s velikim oratorskim sposobnostima), bio je nezamjenjljivi Asim Crnalić.

Na toj posljednjoj sjednici sačinjene su  izborne liste. Do same polovice sastanka, prijedlozi (za predsjednika) kretali su se između vrlo vrijednih imena (dr. Haznadar, pa Voljevica, pa Pašalić, najposlije Crnalić). Haznadar se opravdavao da kao profesor vrlo često putuje po svijetu , na isti način i Pašalić, a Voljevica je naveo svoje svakodnevne obaveze u svom matičnom Večernjem listu. Na polovici sjednice je izgledalo da će biti izglasan svima dragi pravnik Asim Crnalić. „Moja (duhovna) generacija“ (Srebreniković, Tanković, Muftić) na jedan tihi i pristojni način navijala je za mene. Prije nego što je diskusija dovedena do kraja, zaučio je ezan. Tada smo prekinuli sjednicu, a na jacijski su namaz otišlo nekoliko sudionika sjednice, a s njima i Asim Crnalić. Srebreniković je tad izveo nešto što još nije potpuno shvatljivo. Umornim je ljudima predložio da mi, koji smo ostali, nastavimo sjednicu a da joj predsjedava također pravik  - Abdulah Muftić. Ali, koliko se sjećam, u jednom je trenutku izašao i Abdulah..., pa je nastavio Srebreniković. Neko je (Mirsad?) rekao da bi bilo najbolje da predsjednik bude mlad čovjek, prisutan i u kulturnom  životu Hrvatske i u našoj zajednici, Ibrahim Kajan.

Ljudi kao da su jedna dočekali! Željeli su otići što prije, vani je bio gusti mrak, sjednica je bilo preko svake mjere, kao da su govorili: Dajte samo da svršimo.

I tada se desio zaokret: Svi su digli ruke za taj prijedlog  i sretni zaključili sjednicu. Njihov posao je bio završen. Oni će se sljedeći put pojaviti na samoj Osnivačkoj skupštini!

(...)

Napisao sam tekst za pozivnicu... i razaslali je na 2.000 zagrebačkih Muslimana. Evo tih riječi...

Stotinu i kusur godina doseljavamo u Zagreb, pa nam je postao kućom, a Hrvatska dragom domovinom. Od onoga što smo najbolje znali i umjeli, utkivali smo u njegovu povijest. I mi smo, zajedno sa Srbima i Madžarima, s Talijanima i Slovencima, sa Židovima i Slovacima izgrađivali hrvatsku kulturu, osvješćujući znanu činjenicu da nema na svijetu ni jedne nacionalne kulture koju su izgradivali isključivo i jedino oni po kojima je dobila ime.

Ali, gdje god bili, koliko god dugo godina ovdje živjeli i tu umirali, što god da smo radili – u našim je dušama središnji dio bio i ostao nezadovoljen: najmanje smo učinili za same sebe kao Muslimane! Krhku stvarnost našega kulturnog nasljeđa davno su ispraznile brojne silnice povijesnog vremena. Oni koji su se trudili da povežu konce i naslute bar privid trajnosti, gušeni su, a njihova djela prešućivana. Težnja je čovjekova da nešto ostavi iza sebe, da nešto s v o j e dade svijetu, da mu pridoda baš onu inačicu koja će biti drukčija - a svima korisna. Vrijeme je, pridodajmo je.

Zatim je slijedila stranica s tačnim uputama gdje će se održali, u kojoj dvorani i u koliko sati...

Skupština je bila nešto najblistavije što sam ikada vidio u Zagrebu! Jednom ću je opisati, a sad nudim samo

ZAPISNIK

s Osnivačke skupštine Kulturnog društva Muslimana "Preporod", koja je održana 2. svibnja 1991. godine u Kristalnoj dvorani hotela "Intercontinental" u Zagrebu s početkom u 18.00 sati.

Prisutno: 750 sudionika.

Prije početka rada Osnivačke skupštine izveden je umjetnički program u režiji Amira Bukvića, dramskog pisca i glumca iz Zagreba.

U programu su sudjelovali: Đelo Jusić, skladatelj, Amir Bukvić, glumac, Enes Kišević, pjesnik, i grupa djevojaka, članica MOS-a iz Zagreba.

Uz glazbenu pratnju Đele Jusića, Amir Bukvić je recitirao stihove W. Shakespearea, M. Selimovića, T. Ujevića i M. Ć. Ćatića, a Enes Kišević je govorio vlastite stihove.

Po završetku umjetničkog programa prisutnima se u ime Inicijativnog odbora obratio Asim Crnalić. U kraćem je govoru istaknuo zadovoljstvo zbog velikog odziva i naznačio razloge zbog kojih Inicijativni odbor predlaže osnivanje Kulturnog društva Muslimana "Preporod". Nakon toga je pozdravio ugledne zvaničnike iz javnog i kulturnog života Republike Hrvatske i zahvalio im što su svojim sudjelovanjem ukazali čast tom skupu. Predložen je sljedeći

Dnevni red:

1. Izbor radnog predsjedništva

2. Izbor Kandidacione komisije

3. Programski i pozdravni govori

4. Donošenje odluke o osnivanju Društva

5. Donošenje odluke o Statutu Društva

6. Izbor tijela Društva

a) glavnog odbora

b) predsjednika i dopredsjednika

c) nadzornog odbora

Ad. 1

Nakon što je aklamacijom usvojen dnevni red, bez ijednog glasa protiv, A. Crnalić je predložio Radno predsjedništvo:

Dr. Meliha Aganović

Dr. Zijad Haznadar

Dr. Asim Kurjak

Ismet Voljevica

Asim Crnalić, predsjednik

Ad2

Prisutni sudionici Osnivačke skupštine aklamacijom su izabrali Radno predsjedništvo.

Na prijedlog predsjedavajućeg za članove Kandidacione komisije aklamacijom su izabrani:

Emir Altić, predsjednik

Meliha Mehmedagić

Nordin Smajlović

Ad. 3

Predsjedavajući je dao riječ Mersiji Omanović, koja je iznijela Kratak pregled povijesti Kulturnog društva Muslimana "Preporod". Potom su Skupštinu pozdravili gosti:

Stjepan Sulimanac, potpredsjednik Sabora Republike Hrvatske,

Dr. Rusmir Mahmutćehajić, potpredsjednik Vlade Bosne i Hercegovine,

Dr. Muhsin Rizvić, predsjednik KDM "Preporod" Bosne i Hercegovine,

Mr. Zdravko Mršić, ministar u Vladi Republike Hrvatske,

Vlado Gotovac, predsjednik Matice Hrvatske,

Dražen Budiša, predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke,

Dr. Šemso Tanković, predsjednik Stranke demokratske akcije za Hrvatsku.

Ad. 4

Zagrebački imam dr. Mustafa Cerić govorio je na temu Odnos između religije i nacije u islamu.

Ad. 5

Književnik Nusret Idrizović govorio je o kulturološkim dimenzijama muslimanske dijaspore, a književnik Ibrahim Kajan o povijesti Muslimana u Hrvatskoj i njihovom doprinosu vlastitoj i hrvatskoj kulturi.

Ad. 6

Skupština je jednoglasno aklamacijom donijela odluku o osnivanju Kulturnog društva Muslimana "Preporod".

Ad. 5

A. Crnalić, kao predsjednik Radnog predsjedništva, obrazložio je prijedlog Statuta KDM "Preporod" i u ime Inicijativnog odbora predložio izmjene u odnosu na predloženi tekst: Članak 17. se mijenja i glasi: "Glavni odbor se sastoji od 24 člana, čije su funkcije:

• predsjednik
• 4 potpredsjednika
• tajnik i
• blagajnik
• 17 redovnih članova Glavnog odbora s posebnim zaduženjima u skladu s odredbama ovog Statuta.

Glavni odbor, predsjednika i potpredsjednika bira Skupština, većinom glasova, aklamacijom.

Jednoglasno je donijeta odluka o usvajanju Statuta.

Ad. 6

Na prijedlog Kandidacione komisije koji je u ime Komisije iznio predsjednik Emir Altić Skupština je jednoglasno izabrala:

Glavni odbor:

1. Ibrahim Kajan, predsjednik

2. Nusret Mekić, potpredsjednik

3. Dr. Nedžat Pašalić, potpredsjednik

4. Ismet Voljevica, potpredsjednik

5. Asim Crnalić, potpredsjednik

6. Mersija Omanović, tajnica

7. Midhad Šećerkadić, blagajnik

8. Murat Alihodžić, član

9. Amir Bukvić, član

10. Fikret Cacan, član

11. Selma Čamdžić, član

12. Dr. Sulejman Čamdžić, član

13. Dr. Husein Džanić, član

14. Zinka Hadžić, član

15. Dr. Zijad Haznadar, član

16. Uzeir Husković, član

17. Dr. Asim Kurjak, član

18. Dr. Sulejman Mašović, član

19. Abdulah Muftić, član

20. Edib Muftić, član

21. Kemal Nanić, član

22. Dr. Džemal Pezerović, član

23. Mirsad Srebreniković, član.

24. Hilmija Šabić, član

Nadzorni odbor:

Za članove Nadzornog odbora izabrani su:

1. Sulejman Čičić

2. Enisa Muftić

3. Nermina Husković

Nakon izbora književnik Ibrahim Kajan je zahvalio na ukazanom povjerenju u ime članova Glavnog i Nadzornog odbora i u svoje ime.

Predsjedavajući je zaključio rad Skupštine u 21.30 minuta.

                                                      Zapisničar: Mersija Omanović