TEŠANJ, STAKLENO PRIJESTOLJE

Putopis Ibrahima Kajana

U danu među danima, s proljeća 1999., u Tešanj stiže i ovaj koji sada piše retke o Gradu koji je zaboravio što znači njegovo vlastito ime. Donese crnu pločicu i u njoj urezanu knjigu Tragom Božjih poslanika. To je putopis o zaboravljenoj zemlji Komagena, u kojoj su živjeli ljudi visoke kulture ugrađene u temelje samoga vremena.   

Nikada, prije tog dana, nije bio u Tešnju! Ni čovjeka, kojem će uručiti  disketu sa zapisanim putovanjem, nikada nije vidio.  Od tada su mjeseci prošli i godine: a on se baš vezao pa više ne zna ni kada dolazi ni kada odlazi iz Tešnja! Bit će da je i sada tamo!

Oni, koji ga na Gradini ne ostavljaju sama, zbunjuju ga zagonetkama i vječnim bosanskim pošalicama. Pjesnik kojem nema ravna, čak mu i anagramom uzvitlava umnu pobunu, pitajuć dakle što Tešanj jest. Pa šapće, šapće opako… ljupkim dječjim ustima: Šejtan!

Ovaj mi je pjesnik, Amir Brka, zadao zagonetku u anagramu skrivenu ...

 Grad, tajna u Usori

 Osmijehnu se i pristade riješiti Amirovu zagonetku! Ali, on se nikada neće domisliti! Tako pitomu bosansku riječ, ime staro poput vremena - Tešanj - nikada neće moći razjasniti!

Ibrahim je stajao na vrhu tvrđe, okom otimajući prostore zakrite linijama smjelošću iznenađenih zidina beskrajna pamćenja. Poglédao je s najuzdignutijeg mjesta, prekrivajući je vidom očinjim, kao što unuče prekriva poplunom od paperja – želeći ga, istodobno, i osjeti, i ničim, pa ni pogledom,  povrijediti.
Zapošljavao je svoje vijuge, ali, pomoći nema: svladava ga nemoć pred tajnom skrivenom u leksičkoj ljušturi. Nemoć - pred zidom kolektivnog zaborava.  Iza zida je morala disati još uvijek živa slava ratnika što nam se javljaju u snima dok udaraju u željezne vratnice te usorske tvrđave! Zašto bje gustom maglom zaklonjena, u povijesnim naborima skrivena, “strogo zabranjena” sve do trena u kojem se kralj bosanski Tomaš ne susrete sa svojom sudbinom, godišta svoje vlastite propasti, 1461.? 

Vidim Ibrahima  i jedini znam grozno poniženje njegove moći: nijem je usred pobješnjelih, pomahnitalih ćutila pred opčinjujućom nerješivosti imena (Grada) koji sastavljaju dva prelijevajuća sloga zvukovne nježnosti, Te…šanj. Poput poetske peludi, čežnje neobjašnjive i bolne očaranosti. 
Kada bi, pokazalo se u životu, riješio prvu tajnu, imao bi ključ kojim se otvaraju i ostale. Ali, ključa nema: Usora je ime zemlje koja silazi od granične Save prema jugu s gradovima bosanske države – Dobor i Srebrnik, Nenavišće, pa Doboj i Maglaj. I Tešanj. Grad uklonjen među gorje, među hrastje, među bukovje.  Povijest ga ne vidje do trena punog moćne ljepote, kad, sličan istočnoj priči iz predaje, sâm poželi ljudima pokazati svoj oblik  i svoju snagu - jasne i neporecive.  

Rimska raspuća

Upamćenom je rijekom, Usorom, prolazila ta oštrobrida administrativna crta razgraničenja među dvjema rimskim provincijama. Sjeverno od nje – Panonija, južno od nje – Dalmacija. A sve zajedno, golemi, nepregledni, nepročitani Ilirik u raspadanju!

Ako prisloniš uho na usorsko tlo, čut ćeš glasove pune magle, možda i samoga Tiberija, cara rimskoga u strašnoj zgodi ugušenja ilirskog ustanka Batonova! Razarajući Ilirik, i Panoniju i Dalmaciju u kojoj se rasprostirao cijeli bosanski krvotok, pokori ih zlokobno lijepi Tiberije! Potom ih, zavrnutih ruku uvode u civilizaciju, u svijet, u historijski. U pletivu snažnih plemena imena zgranutih, na ovom su prostoru usorskom i tešanjskom u njemu, obitavali Beuci i Deasijati, u nas današnje, slavenizirane,  metamorfozom od tisuću ljeta pretopljene. U nas, drevne, u znaku arhajskog zmijskog totema.

Živim su ognjem spalili travu i ljude, ptice u gnijezdima i zametke ljudske u maternicama! Na rastaljenim kamenim ruinama ilirskim podigoše svoj Grad čije je ime odnio vjetar… Ali, Božjim je ustima kazano: Ono što stvara Ljubljeni, Vječno Živi, ne poznaje smrt, ne poznaje truhlosti, ne poznaje kraj. Njihove stare, nepokorne  duše su u onim ljudima koji neće umrijeti. Eno ih, na vrhu zlatnog zida uz malokorisnog Ibrahima: Upoznaju svog prijatelj s tajnama prirode i društva.

Gradina pod snijegom puna bosanskog sna...

Pokazuje mu Alija, nišaneći prstom u središte Tešnja: “Kad je onoj kući temelje kopao Hamza Krivdić, ukazaše se pred njim tri lijepo obrađene bakarne sjekire i vrh zašiljena kamena otrgnuta s vrška koplja… iz kamenog doba! I, znaš li, otkako je otvorena rimska cesta između Zenice i Doboja, kriveć se i lomeć  među Ričicom – Begovim Hanom – Žepćem (ko zna kako se zvahu, ako se uopće zvahu!), žureći preko još nevidljiva Novog Šehera i Tešnja do Doboja, ovuda se prosipao novac koji pronalaze djeca sve do dana današnjih…” Ne bi se, kaže, iznenadio da i ti, baš sad, pronađeš zlatni dinar iz prethistorijskih gradova Apolonije i Drača!  

Žrtvenik na Trebačkom brdu

Svijet je bio nevin. Brda, među koje se skrio Tešanj, poprskana rosom. U čarobnim krošnjama stabala koja su gusto prekrivala brdske padine ovoga grada, u jedno doba nastaniše kosmata, paganska, slavenska božanstva. Hrast je bio Perunov, jasen Svetovidov, lipa boginje Vide, a breza boga Potrimbova. Sve te na nešto podsjeća, i sve ti se izruguje: Zar išta ima novo u tvom životu? – čujem, uspravljen uza zid slavne prošlosti! Čak je i sveto trojstvo nekada bilo. Da, bila je ona udružba Peruna (gromovnika), Trebuna (boga žetve) i Pokola (zloduha podzemlja)!

Vjerujući da preci produžavaju život u stablo preseljenoj duši, tim smo se stablima, u gluho doba, očinjim vidom zaklinjali i trajnu pomoć molili. A onaj ko moli, slab je. Vidim kukavna pretka kako prinosi žrtvu i mislim kako se ništa nije promijenilo. Nisu smjeli  stabla posjeći. Ako je to učinio, smrt bi brzo dolazila ili bolest sigurna i završna! Opstoji, trajno, samo jedno, poput prokletstva koje vrišti i dan i noć: Daj mi žrtvu! Trebun je bio bog halapljivi, žrtva je bio treb, nerijetko čovjek, a mjesta žrtvenika trebište u vrleti šumskoj zguljeno zemljište. Bilo je ali nije prestalo biti!

Izgovara Alija ime brda u pozadini: A ono je Trebačko brdo! Zakopaj samo malo, naći ćeš nešto iz vremena kad su zemljom djeca Perunova hodila…

Grad na ribljoj kosti

Pokazuje Alija putopiscu koji ništa ne vidi, rimske slojeve opeke uzidane u najstarije dijelove tešanjske Gradine. “Vidiš li riblju kost?” – pitao je. Riblja kost u gradnji, s ponekom ciglom dotad neviđenom, obilježje je razdoblja između II. i IV. stoljeća nove ere. Riblja se kost oslanja na starije slojeve, ilirske, iz onih dana osvita bosanskog svijeta koji još nije znao kakvo će mu biti ime. A  zakopavanje motičica učenih i prilježnih arheologa podno prastarih zidina, ondje gdje onaj maslačak i tu gdje ovaj grm iz kojeg izletješe preplašene ptice, kad brijegu uzdignutom i u glavicu zaokruženom travnatu pokožicu prevrnuše – otkriti se tajna početka tvrđe skrivene u nijemost prahistorije, u vrtoglavici potpunog mraka naših spoznaja.

Rekoše riječi zbijene kao u brzojavu na način presovana vrijemena: Tvrđavin kompleks, utvrđeno je arheološkim iskopavanjem, nastalo je u prahistorijskom razdoblju. Gradnju su započeli Iliri a nastavili i utvrdu prilagođavali potrebama Rimljani. Rušena je pri prodoru Slavena u naše krajeve u VI. i VII. stoljeću. Poslije formiranja srednjovjekovne bosanske države, bila je značajno obnovljena i dograđena. Proširili su je Turci, najposlije joj zidine poduprli carski zidari austrougarski. Premjerili smo uzduž i poprijeko: zauzima 6.296 metara četvornih.

Lažni ljudi, čudne povelje

Prije nego što je Turci  proširiše, a to su mogli godištima iza 1463.,  gle čuda teške nevjerice! Historičari nas uporno nagovaraju da povjerujemo da se samo dvije godine unatrag, do 1461., i to od zrele jeseni, niko na svijetu nije znao da postoji Grad i Podgrađe Tešanj! A jesu li znali oni koji su u Tešnju živjeli? Kako je znao Stjepan Tomašević, koji ga pod tim imenom upisa u darovnu povelju i dade lahka srca svom svom stricu, onom koji je sve htio dati samo da mu daju kraljevsko prijestolje – Radivoju Kotromaniću!? Je li mu posjedovnom potvrdom (gluho bilo!) Tešnja i Vranduka i inih sela i zemljama - platio sudioništvo u groznoj, možebitnoj uroti, u kojoj sa ove zemlje nestade kralja u punoj muževnoj snazi, oca Tomaševićeva i brata Radivojeva? Onoga zlosretnog, Stjepana Tomaša, nevoljnog pobratima Mehmed-hanova, koji će čuti kraljičin krik, upomoć! – jer postoji i takva priča – i hitro odgovoriti na njega. Kada joj rekoše da muž joj je nesrećom preselio, hitro je zaštitila vrata ulazna podižuć u ruci sultanovu sablju draguljima optočenu i po plohi kaligrafskim ispisom išaranoj: Posestrimi Katarini, kraljici, ženi kralja bosanskoga...

Ustuknu princ Stjepan, njezin pastorak, i kleknu pred nju, pa joj obeća, hudoj udovici, brda i doline. Čak i da će je majkom svojom zvati, jer svoje nema. A ima! Živu Vojaču, majku svoju, prvu ženu koju na pravdi Boga, iz pakosna interesa, odijeli od sebe njegov otac (možda ga je, i zbog tog, Tvorac svjetova, rukom vlastita sina smaknuo?). Ko bi vjerovao princu kojem je sudbina curila između prstiju!

Zaista, je li se znalo za Tešanj? Muvekit u svojoj Povijesti Bosne spominje Tešanj i zgode okolo njega i prije 1461. – kao dođe do omraze međ Vukčićem Hrvatinićem i kraljem ugarskim Sigismundom, i kad je na nj ustao Hrvoje s trupama od sultana iznajmljenim, kad sinu Hrvojevo pobjedničko lice jer “uze tvrđave Tešanj, Doboj, Derventu, Gradačac, s bogatim plijenom u spravama  i ratnom materijalu!” Odnekud zna Muvekit  Tešnja? “Ova bitka bila je 815. h. g. - 1412/13)” – piše Tarih-i Bosna, pa vjeruj ako hoćeš!

Pa i pismo prije smrti Tomaševe od 23. ožujka 1461., u kojem “papa zapovidi splitskom nadbiskupu Lovri, legatoru u Bosni, da svugdi proglasi bulu za križarsku vojnu ako Turčin napadne bosansko kraljevstvo”, a onima koji prijeđu granice u rat dopuštenog – nudi “oprost u crkvi sv. Jurja u Thesagy-ju”, eto, spomenu se Tešnja. I Napretkova Historija Bosne zna za Tešanj mjesecima prije nego će novi kralj darovati i potvrditi zemlje i gradove Ostojinu sinu Radivoju! Da mi vidjeti tu povelju pod sitnozorom i otkriti mozebitnu mrlja strašna zločina! A ja, bidan, imam tek prijepisa prijepis, blîd i izlizan. S nadnivkom zagrebanim, od  rujna 18., godine 1461.

Tomašićeva, pionirska

 “Mi, kralj Stipan Tomašević… stvori(h) milost našu gospodsku mnogo poštenomu našemu i virnomu sluzi, našemu stricu knezu Radivoju, za njegova virna i prava posluženja, koji posluži kruni kraljevstva našega, najprvo gospodinu i roditelju našemu dobroga spomenutja gospodinu kralju Tomašu i meni gospodinu kralju Stipanu… I dasmo mu i darovasmo našim dobrim i dobrovoljnim darom i zapisasmo tim našim otvorenim pismom pod naše velike visuće obistrane zakonite pečati: U Luci grad Komotin i polka njega goru Bočac, i ono s Otesom i goru Čurničku i Zaglavec od Seoca i Cvitovice i Podmilačje s obi strane Varbasa… i u Jajcu i u Jezeru kuće njegove i mline, vartli i vinograde,  i s njima grad Visući, i na Usori grad Tešan sa svim što godi mu je služilo njemu do smarti gospodina kralja Tomaša…”

Jamci mu bijahu herceg Stjepan Vukčić Kosača i sinovi z bratijom svojom, i vojvoda Petar Pavlović i vojvoda Pavao Klešeić, i k tomu slavni usorski moćnici Vukić Vučinović (Tihčinović)… I k tomu još cijela bratija.

Matija, mali kralj

Na bosanskom su nebu morale biti ispiane riječi mene tekel parsin, ali niko nikoga ne potraži da ih otčita i razjasni! Ne bi nigdje na vidiku bosanskog tumača Božjih znakova koji bi progovorio poput Knjige drevnog ugovora, pa da i gluhi čuju a slijepi progledaju: “Pogledah tvoju državu; odvagnuh je i lahkom je nađoh; raspodijelih je drugima koji ti već dolaze…” A onda je počelo sve propadati! Moglo se i nagluhim ušima čuti paranje stjenovitih šavova Kraljevstva bosanskog jezika. Mladi je kralj odbjegao s trona, bježeći ispred kraja, ne videći da je pored njega protrčala  Smrt iz Ključa, zauzela mjesto u Jajcu, na koje će doći, gdje će ga pričekati nestrpljiva poput uspaljene ljubavnice.
Radak je otvorio Turcima kraljevski grad Bobovac. Sultan je poravnio u njegovu dvoru, na sred prijestolne palače. A jedan je ratni pjesnik kralju govorio: “Predaj se pa će sve biti dobro!” Kad su pjesnici govorili istinu! Zar ni to kukavi Stjepan Tomašević nije, od mora neznanja, mogao spoznati? Ni onaj “lijepi Radivoj”, što vuče uza se sina od malo godina, Matiju? “Ti ćeš biti bolji bosanski kralj”, bit će da je El Fatih rekao dječaku, pa se momak osmjehnuo na zbijeno tijelo Velikog Pobjeditelja.
Ja sam velika neznalica! Tada Amir izvadi iz džepa svoje ljetne košulje list isprintan iz rukopisne Tešanjske enciklopedije, s podacimo koje mi niko nikada nije spominjao!

A napisano kaže da sultan, nakon što “Bosna šaptom pade” – Bosnu i nije osvojio! Herceg je držao svoju Hercegovinu. A Korvin kralj, sultanskoj ordiji preote sve gore sjeverno pa oformi banovine, Jajačku i Srebrničku. Ali ostade procijep među banovinama, po liniji gradova Doboj – Tešanj – Maglaj.  Tu, u komadiću bivšeg Kraljevstva, sultan postavi svog bosanskog kralja! Bio je u liku onog ljepoduha, kneževića Matije, sina Radivojeva. Sultan načini i svadbu! Tapani, zurle, udaraljke, bubnjevi, defovi, zvečke, ruke izvijene poput gumenih zmija, trbusi s dijamantima u ljupkim pupcima, u zamamnim, u sladostrasnim kruženjima, u eksploziji mlade bosanske ploti! Matiju oženiše djevom iz srca Carigrada, skrivenom, pod velovima. A prijestolje mu, majušno poput zemlje u njegovu “Bosanskom kraljevstvu”, bi klecavo i potpuno nesigurno, od krta stakla sačinjeno.
Povijesnom škercu kanda nema kraja: kralja Matiju naslijedio je opet jedan – Matija! Zašto Turci onog smijeniše pa još jednog “zadnjeg kralja” pronađoše i u Tešanj, 1476. godine dovedoše? I taj bî od roda plemenita, od Hrvatinića - Matija Vojsalić. Reklo bi se – otplesa samo jedno ljeto! Zatražio od Ugara da ga kraljem priznaju! Rasrđeni ga Turci opkole u prijestolnom Tešnju, ali on uteče pa ga ne uhitiše! El Fatih reče: Dosta.  Tada se utrnu zadnji trag slavnoga Kraljevstva!

A potom, intermezzo...

Po bivšoj Usori hode popisivači njiva, sela, mezri, goveda, pčela u košnicama, dimnjaka i ljudi, domaćina, njihove vjere, pa i to od kud su dohajali u tešanjski kraj i što će u njemu raditi. Vidi se udaljeni podatak o posadniku dobojske tvrđe 1477. - knez Jovašin; dobio ju je kao nagradu za predaju grada. U 1503. već se razabrati dade da je Doboju vojni komandant Mustafa-aga, i uz to da je Tešanj u sastavu bosanskog sandžaka. I vidi se skupina ugarske i turske čeljadi diplomatičke, u vrelu danu pospanih cvrčaka, kako potpisuju primirje među svojim silama. Izgleda da je Tešanj najmanje dvaput pao pod Turke! Prvi je put “pao” 1512., a drugi  put “definitivno” 1520! Madžar je s Gradine odlazeći  oganj grozni užegao, da se do prijestolja Božjega, rujan od krvi, podizao!
Ali, sa istoka se naginjalo novo sunce onima u svojoj zemlji progonjenima: zemlja je drhtala pod kopitama kavalerije onoga kojeg će zauvijek upamtiti Bošnjani. U Tešanj, u Usoru  pristiže Gazi Husrev-beg, unuk sultana Bajazida, prigrabi sve i slavom se ovjenča! Uz Gazijinu desnicu pribi se desnica Ferhad-bega Čelebije, o kojem Amir zna sve!

Gotovo da nazirem s visa Tvrđe uzdignut sarkofag u avliji džamije. Sići ćemo i vidjet ćemo ga.

Ratnici

Ne postoji održiva prošlost, kao da šapuće ispod samrtnog pokrova Musa Ćazim Ćatić s plutajućeg tabuta iz tešanjske zemlje izlebdjela.  Šapuće glasom koji niko ne čuje, ne prestajući, dok slazimo kroz tvrđavine tunele. A i ovo, opipljive ljušture iz kojih se historija vješto izvukla, te izgrižene duvarove – moraš podupirati i malter im ubacivati u rane pokrite bršljanom.

Kazuje se da su poslije 1945. ovdje još bile izbjeglice iz Podrinja, među zidinama, u ruinama, pokrivali se krošnjama divlje šume iznikle iz ničega. Zapuštena je Gradina tonula u truhležu nepobjedive smrti stvari, smrti - žderačice nesmiljeno tvrda čelika i mehka mesa ljudi. Ostaju tek hrpe, gromile, šljaka, zemlja zaravnata vihorima i pokrita žutom travom. Da, tu i jest ta kvaka: Odnekud se pojaviše mladi i pametni, trideset godina kasnije u sročenoj rečenici definiranih: Generacija puna svijesti o sebi! Zaustavili su osipanje tešanjskog podora! Pa, onim kletim jezikom kazano: Podižuci Grad – podizali su sebe. Bio je promišljeni Alićehajić, bio prodorni Pobrić, golemom voljom ispunjeni Salih Sarić, legendarni predsjednik Općine kojega će se, oni u knjige zaljubljeni, uvijek spominjati. Gdje bi bila danas čuvena, najveće privatna knjižnica Makova brata, Hamida Dizdara. Možda u Bohumu, kao Bašagićeva u Bratislavi. I Sabrane pjesme s Nametkovim doktoratom? Sve bi to dugo čekalo i promicalo pored bošnjačkih intelektualaca čuvenih po svojoj lijenosti!

Silazili smo između muklih bedema, nizastranu. Iz srednjovjekovnog u mlađe, osmansko, (i u posrtanju!) gordo razdoblje, pa promaknusmo kapijom bez baglama i bez vratnica.

Jesmo li u dolasku, iznad glavnog ulaza u tvrđu opazili kamenu ploču i prozni arapski natpis u neshi pismu ispisan, tordiranom vrpcom uokviren?  U središnjem je dijelu kronogram gradnji velike kule i tabije, a oko njega teče poput friza drugi kronogram imenujuć dobrotvore da se ne zaborave.
“Gradnja velike kule izvršena je hiljadu stotinu i pedest osme (1745/46) godine, a gradnja tabije hiljadu stotinu pedeset i devete godine (1746/47).

Gradnja je izvršena po naredbi dvojice visokih plemenitih vezira-mušira, gospode Ali-paše i Sulejman-paše, neka im je slava trajna. Povjerenik gradnje bi kapetan Alija, neka mu se u sevap upiše.”
Tvrđava se sastoji, utvrđuje nam znanje čovjek velikog sabura iz dva dijela, od gornjeg grada iz srednjeg vijeka, i donjeg, koji sagradiše Turci 1115 (1703/04).

Bedemi su, ispred i iza kapije, dopola visine začađeni nedavnim plamenom. “I ovdje smo bili za srpske opsade... “, nevoljko će Amir, polušapatom, ali prešućuje da je i sam tu grijao promrzle ruke mada nisu bile stvorene za pušku, ni za šarenu odoru slavne Armije Bosne i Hercegovine. Volio bih vidjeti njegovu fotografiju u maskirnoj uniformi koja preobraća strukturu svakom čovjeku, čini od njega heroja ili kukavicu. On šuti, ali se drugi sjećaju njegova truda koji blješti iz tamnog doba kada su krenule horde da u zemlju utjeraju Dobre Bošnjane, između 1992. i 1995. godine. Kad je zaključen mir, skinuo je vojničku košulju. Zgusnuo svoje iskustvo, dao mu oblik osebujnih stihova posvemašnje svježine i  mudrosti svijeta.

Njima, njegovo jezgro izgovara (viđeni svijet) dječjim ustima, a ona, znaš li, zaista nikada ne lažu! Čudno jest da se u teško korumpiranoj zbilji “trpi” pjesnik koji bićem dijeteta iz duha samog Andersena, viče na uši cijeloga svijet da je car go, i da je Amir Brka cinični duh Dobroga koji mitskim jezikom, ritmiziranom naracijom poredanom u stihove,  upozorava na suvremenu namjeru koja bi, ne samo da nas ponižavajući bijedom razodjene, nego i da nam dušu do samoga kraja ogoli i porobi. Otuda njegovo snažno uočavanje naših plutajućih, otuđenih dimenzija samosvijesti, uknjiženih u poetske transkripcije spoznaja o sebi, svom narodu, Tvrđi, bašlucima, Tvrtku, Gazi Ferhad-begu, Musi Ćazimu, o Načertaniju, o Zlokobnom Duhu! Na taj način potvrđuje da pjesnik odavno nije  “savijest svoga naroda”, ali da jest njegova pametna, njegova “svevideća duša” koje se sve tiče, jer sve dodiruje svojom kožom i svojim vlastititim životom. Poučava nas da koristimo pravo koje nam je Bog Jedini dao kad nas je stvarao, da dobro drugim činimo i da se zlu opiremo!

Gazi Husrev-beg, sin Ferhadov, unuk  Bajazidov

Alija poruči kahvu. Pod hladom platnena pokrova kafića, utihnuli, u nekoj vrsti unutarnjeg samogovora, polegli gledom po raspuću  gradskog jezgra, koje od  dana obnove bosanske države, ponese ime po najvećem vakifu bosanskom, Gazi Husrev-begu. Gazije, nad Bosnom gospodara, sin Ferhadova i princeze Seldžuke, unuk Yildirima, prodorna i nesmiljena Bajazid-hana!

U nahiji tešanjskoj, od kako ju je (među inima) osvojio 15. septembra 1521., posjedovao je 21 naseljeno mjesto, sela i zaselka. Prvotno su bili čifluci a u vrijeme njegovo potonje predani budućnosti kao vakufi. U Tešnju mu je imanje nazivano Čifluk Kuzmadanje – imenom što kroz zaboravno vrijeme oživljava odrednicu stare crkvene podjele župe po imenima sv. Kuzme i Damjana! Golema li spiska posjeda u Grčkoj, Bosni i Hrvatskoj bega Husrev-bega! A u »tešanjsku listu« broje se selo Planje, prihod, izuzimajući porez filuriju (da, to pripada državi!) – 4.795 akči; mahala Mrkotić, od sela Planje – 3.966; sela Gornoj Modriči pripadajuća, drugim imenom Kalošević -  5.519; mahala Kruščica – 3.396; mahala Dolnja Radnja – 2.043; mahala Gornja Radnja – 3.207; mahala Cerovac – 1.928! Pa još niz redaka, predahni pa nastavi: Sela opet dolnjomodrička: Ukrinica, mahale Hrastuša i Osivica, pa tešanjsko Omanjska, mahale omanjske Nakljevići, Lipnica i Vranjak, selo Ćeslica, drugim imenom Pojezna, mahala Dedelovci i mahala Brestovo, od Ćeslica! Itd.  I opet itd.

O svemu je  skrbio, dan i noć – stub sandžakbega bosanskoga, Ferhat-beg, čovjek brojnih svojstava, branitelj i opskrbitelj nahije, taj vrijedni gospodin koji primi od prethodnika vojvode Ahmeda, zatečenu, ispražnjenu  »varoš pod Gradom Tešanj« od dvadesetak kućica na strminama sedla na kojem, baš kao na ždrijepcu  nepredvidljivu, s isturenim Gradom Tešnjom ispred modra nebeskog platna! Sada sam ja gospodar, sinula je smjela pomisao iza mladog čela gospodskog nanosa što preteže u odlukama od kojih ljudi kroje buduće vrijeme.

Živa ruka na sarkofagu

U neko smo doba prešli prozračni Trg Gazijin, u četiri ulice razilazeći, zakoraknuli u ulicu Ferhad-begovu: otvoriše se avlijska vrata džamijskog haremluka. Prvo vidjeh bijelo-ružičasti sarkofag postavljen nasuprot trijemu i ulazu u kuću vjernika koji se Gospodaru svjetova u ruke predaju, na kojem je prije tri godine bio naslonjen Amirov dlan ovjekovječen u objavljenu razgovoru s mudrim Vojislavom Vujanovićem. U onom je trenu, oslanjajući se o tešanjski stup velike težnje da se svijetu pridoda nešto svojega, na taj ružama i zvrkovima, i spiralama i simbolima kozmičke sile urešeni sarkofag, kazivao ponešto o prepoznavanju svoje voljnosti približene spomeniku dubokog razloga: Gazi Ferhad-beg, sestrić sultana Sulejmana Veličanstvenog, presudan je za rani razvitak tešanjske čaršije u 16. stoljeću. Njegov je mezar 15-20 godina bio u izuzetno lošem stanju, a obnovljen je prije dvije godine odlukom načelnika Općine Tešanj. U preambuli te odluke stoji da je donesena na moju inicijativu. U nekom je rezigniranu hipu i njegova olovka pokrenula riječi po papiru koji je dopro i do sirote ruke Ibrahimove:

Što se promijenilo nakon što je dr. Handžić
Ustanovio da gazi Ferhat-beg nije Ulampašić,
Niti Sokolović, kako je mislio Bašagić,
Nego da je kasabu osnovao
Sin sestre sultana Sulejmana?

Uzglavni nišan s kuburom je sačuvan. Sarkofag  je na popločanu platou veličine 4.50x3.50 m. Izgrađen od velikih precizno klesanih kamenih ploča. Dužina mu je 1.90, širina 0.90, a visina 1.20 m. Sa sve četiri strane isklesane su lijepe rozete različitih oblika. Nišan je od skopskog kamena sa, u prijevoje, lijepo složenim turbanom. Sa sve četiri strane isklesan mu je, u 12 kvadratastih polja,  arapski prozni natpis, krupnim i lijepim neshi pismom: “Umrli i upokojeni... (tekst oštećen) kojemu je potrebna Božja milost... (oštećeno), Ferhad, sin Skenderov, umro časnog mjeseca redžeba 29.,  godine 975.”, 29. siječnja 1568.
Ferhadova je Ferhadija u središtu starog Tešnja od 1554. Narodno joj je ime: Čaršijska džamija. Krov joj teče na četiri vode. Iznad mjesta gdje joj je srce, izvedena je kupola od drvena skeleta. I tri kupolice, nad musanderom. Mirhab ima više redova lijepo izvedenih stalaktita, a mimber, ćurs i musandera su drveni i iz novijeg su doba, kad je Ferhadija temeljito i obnovljena. A o tome je kronogram, ispisan crnim tušom. Istaknut iznad ulaza u džamiju, na krečnoj podlozi, kaže: “Allah je Jedan, a Muhammed njegov poslanik. Godina obnove 1300.”

U njoj je, ispred mihraba, šest bakrenih čiraka. Na jednom je zapis da ih je uvakufila Hava (1309. h.g), kći Hadži Firdus-begova, dobojskog kapetana Hamza-bega ljuba,  neprebolna.


Gazi Ferhad-beg, sin Iskenderov, sestrić Sulejman-hanov, a vojvoda Gazi Husrev-begov

Osnivač je Tešnja, rekao je pjesnik. Pojavio se ispod puste, napuštene Gradine, silan i mlad, oko 1528. Od tada znademo za njega, za tog Ferhad-bega, sina Iskenderova.  Prostor pod tvrđom bje prazan, s petnaest strahom ispunjenih domaćinstava kršćana bosanskih… Tada je, upućuje nas pouzdani dr. Handžić, ovaj sedlasti prostor pod tvrđom, zakleo bih se, naličio staklenom Gradu izgubljenom za kojim srce vječito žudi. Skupini domaćih žitelja u podgrađu, u kućercima pod tamnom šindrom i starom, otrunjenom slamom, pridružiše se i netom pristigli, u dvadeset i jedno domaćinstvo okupljenih, s vlastitim imenom i  porijeklom, sa svojom neponovljivom bosanskom autohtonošću. To kaže popis godine 1528. kad dođe Ferhad-beg! Čudesne li kombinaciju, tog preplitanja slavenskog duha i nove vjere, tog nečujna praska kosmičkog koji je morao odjekivati u dušama punim straha. Probudiše se u novoj vjeri:  Mustafa i Mehmed, sinovi Mihaila,  Mehmed, Hasan, sin Dujiše, Nesuh, sin Vladisava, pa Husein, sin Radice, iz sela Kruščice i onaj Musa, sin Raduna, iz Bratnice… 

Doseliše i Indžilom nadahnuti, uz crkvu sv. Jurja priljubljeni, koju spomenu kralj u trenu kad je bio sretan. Sv. Jurju, uza sva nastojanja, arheolozi nijesu uspjeli pronaći temeljena traga, ali je negdje morala biti. A na onom istom, od vremena žutom i krtom papiru, navode im se imena: Radonja, sin Radićev; Matej, Vukašinov sin, pa sin Bojanov, Antun, svi iz Gračanice; Radovan, sin Mihaila, iz sela Banova Laza, i Petar, iz istog sela, sin bit će istog oca,  i Božidar, očito brat njihov. Jedan je (Milutin, sin Obradov) doprtljao iz Kloka, biva Varcar Vakufa. Spominjem se ovoga iz poriva koji se javi dok čitah prijepisa dio Ferhad-begove vakufname. A tamo se kaže da je »uvakufio časnu džamiju podignutu u kasabi Tešanj, u kadiluku Brod, za Božje robove koji će obavljati namaz nakon idolopoklonstva…«. Ako je pak Ferhad u pravu (da je idolopoklonike zatekao),  ako arheolozi prekopavajući traga crkvi ne pronađoše, jesu li listine krivotvorine pa nas drže u zabludi? I, najposlije, ko će nam reći o (ne)istini same Ferhadbegove vakufname? Jer ni nje, kaže mi izvor pouzdani, nejma! I od nje je - čuveni prijepisa prijepis. Ali, za utjehu, »to ne znači, kao što se često prenaglašava – zapisuje Yourcenarova u Hadrijanovim memoarima - da je istina uvijek i u svemu nedokučiva. Povijesna je istina kao i sve druge: čovjek se vara…  više ili manje«.

O Ferhadu, pristigle vijesti

O ljudima malo znademo, čak i onda kad pomislimo da znademo sve, zapravo ne znamo ništa. A o Ferhadu, sinu Iskenderovu –malo premalo! Jedino je nedirnuta ona istina koja je, ipak, onima koji razmišljaju, najvažnija: što je pridodao svijetu? Što je darovao, od sebe, na korist drugim ljudima? Je li se potrošilo to što je ostavio? Osmjehni se! Evo džamije, nepotrošive! Evo cijeloga grada koji je uzdignuo iz puste “varoši pod Gradom Tešnjom”! Evo, još svjedočuće kaldrme i ulica koje je iscrtao redajući po njezinim rubovima svojih tridesetak dućana, medresu i konačište onovremenim putnicima! Još, trajno obnavljana, stoji autentična čaršija s trgom nepravilna tlocrta, s kojeg se, predahnuvši zaputismo nas trojica nevještih mušketira.

U 1530. godini jedna ruka zapisa njegovo ime – vojvoda Ferhad Čelebija, sin Iskenderov - u rečenici nabrajajući uvakufljene posjede, njihovu veličinu, njihove prihode, sve ukratko, u suhu štivu vakufnamskom od nejasnih kratica i velikih brojevima. Jer Ferhad-bega, sina Iskenderova, vakufnama i spominje kao subašu, a u drugom – kao ćehaju Husrev-begova. Ima isprava koja kaže da je »u blizini Tešnja« njegov čifluk, od »merze Jablanica, pa Čegljevići i drugih zemljišta maglajske nahije«. Pa se nabrajaju statistički sitničavo, brojem i vjerom domaćinstva živućih na njegovim imanjima. I baška napomena da je imao još veće imanje u nahiji livanjskoj. 

A onda, kada je mraz dobro stvrdnuo i zacalkio obnovljene duvarove već slavne Gradine tešanjske, kad se usorski zečevi zavukoše u postelje vlastitih majki, onoga dana u dobu kad zima vjeruje da neće ni prestati, u 29. dan mjeseca sičnja 1568., potrča s džamijskog praga sultanske Selimije u tvrđi, sjurnu hitronogi tatar u vojne ahare, zabrinut i oštar, prijek i opasan! U ruci mu bi zapečačen glas: Na ahiret je preselio Ferhad-bey!

Alija Galileo i Eugen Savojski

Predaja o Alijinoj obitelji ušla je čak i u knjige! Šalimo se s Aljom “da je na njemu Ajša (Softić) i doktorat izgurala”! Elem, bio u Tešnju kajmekam koji u braku nije imao djece, pa se zdogovori sa ženom da usvoji Juru, najmlađeg od sedmorice sinova svoga kmeta Tadije Konjevića. Jure dobi ime Firuz. Ni Firuz nije imao djece, pa stade tražiti hodžinske i derviške zapise. Jedan mu šejh zapisa da će dobiti dijete kad nakalemi ravno stotinu i jednu voćku! Pa, kad Firuz poreže i okalemi i onu 101., žena mu zanese sina. Nadjenuše mu ime Ibrahim... Vrijeme išlo kako je išlo, dok na Bosnu ne udari Eugen Savojski. Ibrahim bi zarobljen i sa ostalim ga robljem odvedoše daleko od Tešnja i Bosne. Kad postade punoljetan, pusti ga Savojski s robljem na more, na galiju.  Trideset i šest godina bio je Ibrahim galiot na galiji. Pa se dogodi na moru nesreća! A Ibrahim pod sretnom zvijezdom rođen, pa ga more izbaci živa na pješćanu obalu. I nekako se dofati  svoje zemlje i svoga Tešnja. Pitala ga majka gdje tolike godine proveo i kako ostade živ. Kazivao je Ibrahim da je bio rob na galiji, na lađi morskoj. I majka ga više nikada nije zvala njegovim imenom, nego bi govorila: Moj Galio!

I zaista je sve u životu pravo čudo: evo me na s Galiovim potomkom, na tvrđi kao na golemoj kamenoj galiji ukleto zaustavljenoj među brdima. Potomak je Alija s početka priče, koji možda zna sve o Tešnju pa i zašto je dolazio princ Eugen, je li teško poharao Tešanj, što je zapisano a što se zaboravilo jer se samo pamtilo? Alija Galijašević, gospodin već stotinama godina, pričao mi je kao da je napamet naučio iz svoje vlastite knjige o tešanjskoj povijesti gdje piše i ovo: “Bogata tešanjska čaršija bila je privlačna i za osvajače. Nju će pokušati osvojiti i opljačkati austrijski vojskovođa princ Eugen von Savoyen 31. studenog 1697. godine. Sa 1.000 pješaka i 900 konjanika opsjedao je grad, ali ga nije mogao pokoriti. Uspjelo mu je ipak da popali i opljačka mnogo kuća i dućana. Evo što o tome sam kaže u svom dnevniku: “Tude se neprijatelji (posada tvrđave) napravili dva opkopa (šanca) na koja sam ja po noći popeo nekoliko grenadira, koji su popalili sve kuće do prvog šanca i zaplijenili stoku i više konja.” Da su napadači dosta toga popalili i napljačkali, vidi se iz zapisa nastalog krajem 1697. koji kaže da su u odbrani grada istaknuo branilac Imamović i da je tom prilikom “izgubio u vatri sve što je imao”.

Kako li je izgledala ta tvrđa koja nije dala na sebe, nakon prinčeve pohare, mogu mislit! Sigurno ne kao bijeli labud u brdima, kakvom ju je fra Ivan Frano Jukić vidio i takvom je u svoj putopis zadio.

Evansov citat

Svrnusmo u kahvu pod tvrđom. Bit će da je to ona, doduše što puta otad preziđivana, u koju je zabasao i Evans kad je ono “slučajno” napravio pješačku turu po našem tamnom vilajetu, u ljetno doba 1875., valjda kao izvidnica međunarodne zajednice. Sjeo je na minder i zapisao što je tog jutra doživio. Kako li se osjećao kad mu se i vlastita ruka otimala bilježenju susreta s Tešnjakom, “dobroćudnim službenikom (kajmekamovim), koji je briljantno govorio talijanski”! – To ne bi ništa u usporedbi s kajmekamom samim – jer: “Naišli smo na potpuno civilizirano biće”, zapisuje zgranut!  Bio je, taj ‘divljak’ u “tankom bijelom odijelu europskog kroja” i “da nije imao fes, čovjek bi povjerovao da je Talijan!” I bio je, kaže, “savršeno učtiv”! Počastio ih kahvom i cigaretama – cigaretama u papiru! Ispostavilo se da uljuđeni Evans s njim “može i razgovarati”, jer je tešanjski divljak “savrševo govorio francuski”.  Oduševljenu čovi (vaj, zakratko!) ni tešanjske uličice nisu više “izgledale odvratne” mada uske i prljave, nego mu se učiniše “prijatnije od mnogih u sjevernim njemačkim gradovima”! Ali, otkrivatelj Mikene u Bosni nije “sluga znanosti”, nego, prosto rečeno, špijun. On se, u fabulativnim susretima s domorocima “s kojima je mogao govoriti” - ne raspituje  ni o Ilirima, ni o patarenima, ni o legendama, ni o bosanskim kraljevima. Odan nekom Moćnom u pozadini iz koje će jamačno jednoga dana izniknuti zastrašujuća “Crna ruka”, raspituje se o ustanku u Hercegovini, “za koji se priča” da je u začetku. Mnoge bosanske činjenice prispodobiva očito nekom obrenićevskom učitelju, možda čak i onom Petranoviću, “pozorišnom djelatniku” iz srpske obavještajne službe! Grozno je razočaran s katolicima iz blizine, što ih susrete blizu Tešnja odlazeći za njima na prošćenje na uzvisinu pri Komušinama, precrtavajući im likove pred kapelom, riše im obrijane glave s perčinima, te ženama, zastrtim poput pravovjernih bula! Neki su izgledali baš poput hadžija iz Mekke pristiglih, kaže!

Kada smo se u iznenadno lijepoj proljetnoj nedjelji 2005. našli na istom mjestu, prepričah tu Evansovu priču Amiru i Franji Bratiću. S pozornošću me saslušaše, pa rekoše : “Znademo mi to”.  Kad smo kod Evansa, vidjeh još jednu dionicu tešanjske srednjovjekovne sekvence kroz koju je i on prošao, ovlaš dodirujući naše šutljive mašete. Bratić nas poveze u Ularice, “Evasovim stećcima” za koje taj, persirajući si, kaže “da su ih razgledali i našli da pripadaju čudnoj prahistorijskoj vrsti spomenika popularno poznatih kao druidskih”!

U Ularicama stojećke zatekosmo na svom mjestu zaspale. Petnaestak ih je uz cestu, s dvije bijele, nove mramorne ploče ispred njih u zemlju uglavljene. Poručuju da ih je Napredak postavio o 10. obljetnici rada, tu skoro, a platila Republika Hrvatska. Proviriš li kroz gustu živicu što nam skupinu zajedničkih predaka odvaja od susjednog dvorišća, vidjet ćeš da se grobište nastavlja i u privatnu avliju. Spazih na onom kamu najvišljem rujnoga pijetla. Nešto najavljuje, a što, ne zna se!  Pijevčev je stećak bio dobrano ufastan kokošijim blatom što se godišćem cijedio, spiran kišama i brisan vjetrom preko biljega strpljivog i dobrog pretka.

Fra Jukićev citat

U povratku, asfaltnom trakom kroz blago gorje po čijim je zelenim gustišima bludjelo oko, spazismo u vrhu krčevine od ceste po visini šumskoga gazdinstva usječene - zamak golemih dimenzija, s tajnovitim vratnicama i kulama dvorca u kojem je nekoć živio Mačak u čizmama! Prizor je bio zapanjujući, nenadan i potpuno nestvaran. “Došao čovjek iz Njemačke. Želi imati nešto u svojoj domovini. Napravio i vratio se”, kaže Franjo. Pritisnu papučicu gasa, pa izađosno iz nenaručena čuda.
Dovezao nas je u Sivšu, ondje gdje teče molitva Svevišnjem da nas održi u zdravlju i u svojoj domovini. Fra Ante Zrakić darova mi svoju monografiju o fra Mirku Šestiću, koju s velikim zadovoljstvom pročitavam, uživajući u jednostavnosti jezika i monografskom konceptu, te prelijepoj poruci, stalno zaboravljanoj, da historiju najčešće ispunjavaju skromni i vrijedni, šutljivi i trpljivi, oni koji su trebali malo a svima su davali puno.  Šestić je, blizak s fra Grgom Martićem, bilježio njegova Zapamćenja, a među brojnim temama, posebice bosanskim, izdvajam  tekst o fra Ivanu Frani Jukiću. Neko (Amir? Franjo?) reinterpretira ono mjesto u Jukićevu putopisu kad prolazi tešanjskom nahijom i spominje da je prespavao baš ovdje, kod župnika u Šivilu selu, gdje se i mi, nakon stoljeća i po i još k tomu, čistom providnošću nađosmo: … A kad ostaviše Tešanj , piše  Jukić, pregaziše Usoru i Krnjin-planinu, pa se spustiše u ravnine… “Ondje spazih Hrvaćane, ljude po imenu i izgovoru od šokaca različite. Zapitam kiridžiju: - Kakvi su to Hrvaćani? – Bježi, ne pitaj – veli on – to su ljudi izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra, pod puškom po vazdan rade, a rijetko će je i po noći iza pasa izvaditi. Prije 15 godina malo se koja kuća šokačka ovdje nalazila, pak evo se goli doseli Hrvatčanin, i to sve ispod ljubuške i vergovačke krajine. A to sam i sâm iz njihovih odijela i govora poznao: je, bija, vidija, naresto, mjesto: jest, bio, vidio, narastao; a odijelo njihovo i kod ženska i kod muška sukneno je sve. Hrvaćani usred ljeta nose čakšire suknene bez gaća prtenih, koporan (gunj) bez košulje; a ženska: bečve do koljena, izvezene svakojakim pletivom i dugu haljinu, koju sapne bez košulje; no mnogi su počeli već s prtelinom odijevati se, prvo što lan ovuda dobro raste, a drugo što im se Šokci rugaju.” Taj je ulomak Jukićevog putopisa iz 1843., utkao u svoju Bosnu. Zemljopis. Zagreb, 1878. stari Vjekoslav Klaić, o Hrvatima koji su, kaže, stoljećima bježali u Tursku Bosnu pred zulumom u Dalmaciji, trajno se naseljavajući u njoj!

Franjin Zlatonosović

Franjo je ne zaljubljenik, nego ljubavnik svoje Usore. Mada će ti, možda, i reći, da ponekad u krvi osjeća Adriatskog mora zov. Onaj, sirenski, za koji ljudi ne vjeruju da može postojati i nakon stoljeća ali u Franji postoji: i on je, kaže, od onih Hrvaćana s gole dalmatinske vrleti, iz patinastih Jukićevih dijaloga. A sjećanje na more, neizbrisiva je poputbina onih koji, pogledajući s kućnog praga,  u širokom svijetu vide svoju braću. To poetsko osjećanje iz samog djetinjstva svijeta, u njegovu se slučaju objavljuje samosvojnim stihom, poetskim zapisom, najposlije knjižicom Usud – hud koju je razaslo prostorom naših malih jezika tešanjski Centar za kulturu. A njegova vezanost za zemlju jest u i imenu srednjovjekovnom, usorskom, slavnom: Zlatonosović. Biblioteka koju je pokrenuo o svom grošu, baš je tim bosanskim imenom, bojarskim, Amirovom idejom naslovljena!

U povratku, automobil prelazi most preko Tešanjke, zalazeći u Ulicu kralja Tvrtka. Tamo ćemo se počastiti ne samo pravim bosanskim napitkom, nego i osmjesima vrijednih Tvrtkovih podanika (u ne znam kojem koljenu), Naske i Saliha!

Vidim na njihovim licima žig istinite volje i neporecivosti koja ti sama govori: Kada je Mudri uzimao građu za Prvog čovjeka, uzeo je šaku najbolje zemlje ispod usorske Gradine koja se zove Tešanj. Otuda trajno prisuće otimajuće misli da je u njima  istodobno i suvremenost i drevnost, da svaki tren pogledajući kroz prozor očekuju vidjeti ili svog prijatelja iz Mostara ili nekog od baruna Zlatonosovića, pa možda i samog malog kralja Matiju o kojem znaju sve, a mi, s bosanskih okrajaka, ništa!
Odnekud znaju i građu za tešanjsko prijestolje sultanovog bosanskog kralja: od stakla je bio, kažu, njegov tron. Od krtine i od lomljivosti, takav da si stalno u strahu, od danas do sutra. Takve brate ne daju  Bosanci, takav će ti uvijek dati stranci.

A Matija? Je li bio opčinjen prijestoljem, ma od čega da je! Zasigurno je bio real-političar, kakvim je danas nakrcan naš tužni vilajet. Zašto, taj, nije prepoznao prijevaru? Kako to, da ni sada u Bosni, u čiju je tešanjsku  grobnu jamu bačen pjesnik svemirskog porijekla, ne prepoznajemo vrijednosti Velikog bosanskog duha? 

 Ovdje je bio zemni kraj: mezar Muse Ćazima Ćatića

Pogledaj, dušo, na što smo se spustili: Nepoznat Netko sjedi u našoj kući, a mi drva i vodu nosimo. Drva i vodu nosimo, kao da čekamo da provali Kudret-voda iz slika osebujnog Hasana Mehinovića, pa da poplavi lažni svijet! Yalan Dunya, iz pjesance staromodne!

Zaista, istinu je rekao Amir o svom bratu:

Isti je nišan nad nama
Samo je tvoj bolji svijet

Tešanj/Mostar, 2003/05. (16. III. 2005)

(Iz knjige Tragom bosanskih kraljeva, Bosanska riječ, Tuzla, 2007., Pogled u Bosnu – Tragom bosanskih kraljeva, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010.)