RIJEČI GOSPODARA MOJEGA

 

Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese

i kada Zemlja izbaci terete svoje,

i čovjek uzvikne: "Šta joj je?!"-

toga dana će ona vijesti svoje kazivati

jer će joj Gospodar tvoj narediti.

Tog dana ljudi će se odvojeno pojaviti da im se pokažu

djela njihova;

onaj ko bude uradio koliko trun dobra - vidjeće ga,

a onaj ko bude uradio i koliko trun zla -vidjeće ga.

*

Reci: "Utičem se Gospodaru svitanja

od zla onoga što On stvara,

i od zla mrkle noći kada razastre tmine,

i od zla smutljivca kada smutnje sije,

i od zla zavidljivca kad zavist ne krije!"

*

Lijepa riječ je kao lijepo stablo -

grane mu se visoko pod nebo uzdižu

a korijenje duboko u zemlju doseže

***

Riječi Gospodara mojega, riječi su uvodnika jubilarnoga Behara,

koji objavljuje tekstove pročitane na Okruglom stolu

"100 godina triju bošnjačkih Behara", održanom u sklopu

VI. Bošnjačkih riječi KDBH Preporod, dana 18. XI. 2000.

VREMEPLOV: POTRAGA ZA SKRIVENIM VREMENOM (1)

 Predsjednik Predsjedništva BiH g. Alija Izetbegović. uokviren

S. Šabićem i dr H. Silajdžićem zdesne, a dr. Š. Tankovićem i

S. Oručevićem s lijeve strane (zbog Kajanovih „provala“) sa

smiješkom prima kovertiranu hediju Preporoda (13. IX 1994).

Uvaženi Predsjednik nikada nije došao u Zagreb na službene

razgovore s dr. Tuđmanom (od kojih bi se obično razbolio), a

da nije dio privatnog vremena posvetio Bošnjacima.

 U riječkoj je Filodramatici utemeljena 28. V. 1995. Nacionalna

zajednice Muslimana Primorsko-goranske županije. Snimio

sam rahm. dr. Nedžata Pašalića, prvog predsjednika NZMH,

koji je tom zgodom održao briljantan govor potpore. Od

njega prema prvom planu: dr. S. Čamdžić i A. ef. Smajić.

 II. Bošnjačke riječi. 12. X 1996. Bilo je vremena za kahvu

muftiji Omerbašiću, A. Isakoviću i K. Naniću...

 Dr. Smail Balić posjetio je svoj "matični" Preporod u Zagrebu.

Selma nas je poslužila odličnom kahvom. Zar se to ne vidi po

licima čuvenog rahm. prof dr S. Mašovića (do njega je leđima

okrenut Z. Sulejmanpašić), a preko puta dr. S. Čamdžić i

legendarni Ico Voljevica (8. IV. 1995.). Po dobroj atmosferi,

zaključiti je: na njoj preovlađuju zagrebački Mostarci - Balić,

Voljevica, Kajan (iza bljeskalice) i dr. Mašović (po ženi).

 Proglasili smo je Počasnom članicom Preporoda, pjesni-

kinju novozelandsku, Rosemary Menzies. Tim smo joj htjeli

dati tek znak zahvalnosti za humanu potporu svim Bosancima i Hercegovicima, 
naravno i - pobaška - Bošnjacima.

Evo je između plemenitih Muftića, a blizu bijelih

Srebrenikovićevih brkova, uvečer 18. IX 1996.

 80-ta od Makova rođenja. Književna posveta u Mimari: I.

Kajan, E. Kišević, A. Salihbegović i draga Vlasta Knezović. 1997.

DUHOVNA DRŽAVA I NJEZIN VOĐA

Behar, br. 31, 1997., naslovna strana: Safet Zec

Piše: Ibrahim Kajan

Davno je rečeno da je čovjekovo biće oslonjeno na dvije stvarnosti: na unutrašnju (osobnu, intimnu) i vanjsku (zajedničku, društvenu). Prispodobe su moguće i u brojnim inačicama života kulturno-društvenog bića manjinskih zajednica, u našem slučaju bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj.

Vjerska, društvena ili nacionalna manjina, bila ona madžarska ili bošnjačka, bila njemačka ili romska, imaju nekoliko ključnih i zajedničkih problema, a svi, dakako, izviru i uviru u istu točku vlastite, ponekad i neurotične, brojčane minimalnosti: njihovi te programi uvijek ili naizmjenično zapinjati bar na jednom od dva "prirodna problema" ili na oba istodobno: manjkom ljudi (kreatora programiranih kulturnih, društvenih, vjerskih, političkih ili humanitarnih životnih oblika) i/li manjkom materijalnih sredstava (novca, prostora, tehnike).

Zbog toga, ne treba ni pogađati - nužnost suradnje među samim manjinama postaje vrlo poželjnom, a unutar (organiziranih udruga i institucija) same manjine - gotovo bih se usudio reći - doslovnim imperativnim diktatom! Moranjem!

Ako se prelista Behar, ako se pregledaju tekstovi i potpisi u Behar Journalu, ako se stekne uvid u programske realizacije koje je u ovih pet-šest godina ponudilo Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod ukupnoj zagrebačkoj i izvanzagrebačkoj javnosti - onda te se nepobitno ustvrditi vrlo visoki stupanj obaju razina suradnje - i s nebošnjacima i unutar interesnih bošnjačkih, dakako i vjerskih, udruga i zajednica. Nijedna suradnja nije polučena ni silom ni svojatanjem, nije ostvarena ni lažnim patronatom nad drugom "manjom" organizacijom, ali niti nekom "nacionalnom neskromnošću" dušebrižničkog odnosa glede nenacionalnih udruga: ostvarena je plemenitim interesom onoga komu je namijenjena.

Zbog te ostvarene prošlosti ispunjene prilično dobrim primjerima, na kojima bi se tek trebala prepoznati i strukturirati buduća planska mjesta suradnje, zapanjujuće je morala izgledati svojevrsna platforma za suradnjom (upućena i Preporodu), a potpisana imenom Glavnog imama Zagrebačke džamije. Taj je tekst postao javan čitanjem na savjetovanju članova Ilmijje, a objavljivanjem u Behar Journalu, puštamo ga u opticaj i na pročitavanje zainteresiranim čitateljima.

Poslanica ima dvije razine: "teoretsku", koja utemeljuje poziciju Islamske zajednice u našem (bošnjačkom) narodu, i "konkretnu", koja kritički zahvaća rad Preporoda, Stranke demokratske akcije Hrvatske, Nacionalne zajednice Bošnjaka Hrvatske, te nekih neimenovanih koji "troše značajna sredstva" na iznajmljivanje prostora...

Glavni imam kaže: „Islamska zajednica, kao uostalom i vjerske zajednice (crkve) drugih evropskih naroda, poslije države, predstavlja najširi okvir: Ona je neka vrsta „duhovne države“ svoga naroda“. Po tome, smatra autor, Islamska se zajednica nipošto ne može svrstati u obične (muslimanske, bošnjačke) udruge. Pošto je dakle Islamska zajednica struktura odmah iza države, onda Glavni imam ima potpuno pravo uputiti možebitnu pohvalu ili se obrecnuti na svaku (muslimansko)bošnjačku udrugu, kao što to sad čini; već sutradan ćemo se moći nadati, ako budemo neposlušni, i nečemu što se u crkvenim institucijama zvalo anatemom, izgonom iz "društva posvećenih"! Što li će tek biti s pojedincima i idejnim skupinama, za koje još nedostaje (zasad samo neizgovoreni) leksički par - ovca i stado - pa da se kompletira zanimljivi način razmišljanja zagrebačkog Glavnog imama.

Vjerojatno se nećemo prevariti u procjeni da takav stav neće ohrabriti onaj dio Bošnjaka, do kojeg nam je navodno izuzetno stalo, a koji su po vlastitom osjećanju svijeta – gnostici ili ateisti. Kad se takvi smatraju članovima kulturnog društva, humanitarne udruge, političke stranke - onda oni ne očekuju da ih na bilo kakav društveni način zastupa predstavnik vjerske udruge - vjerskom udrugom.

Nažalost, što nedavno reče predsjednik Sabora IZ Hrvatske, i Islamska zajednica možda i nehotice pridonosi potiskivanju bošnjačkih organizacija na hrvatsku društvenu marginu. Hrvatske institucije, kad pozivaju predstavnike - bilo vjerske, bilo nacionalne, bilo kulturne, bilo političke - namjerno ne primjećuju postojanje nijednog oblika društvene organiziranosti u Bošnjaka - osim Islamske zajednice. A Islamska ih zajednica, odazivajući se - (i nehotice) podržava u uvjerenju da su Bošnjaci u Hrvatskoj - ne nacionalna manjina, nego vjerska zajednica s nejasnim etničkim obrisima.

Dok se pripremam za strmoglavi bijeg, u mjesecima čestih napada neovisnih od prethodnog teksta, pitam se "kao prvi kršćanin": Gdje su ona divna vremena kad smo mislili da je samo Kur'ani-i Kerim Duhovna Država uronjena u srce vjernika, a njegov Duhovni Vođa - Jedini, Voljeni, Istiniti, Onaj Koji Vodi.

Izvor:

BEHAR, god. VI, 1997., br. 31, str. 3

Ibrahim Kajan:BOŠNJAK NA TRGU BANA JELAČIĆA, Preporod / Kaj, zagreb, 1998., str. 59-62

ARAPSKE TEME I POIMANJE ARABIZMA DANIELA BUČANA

 

  Daniel Bučan

Piše: Ibrahim Kajan

Povodom knjige Daniela Bučana: POIMANJE ARABIZMA, Mladost, Zagreb, 1981.

Monografija Poimanje arabizma zagrebačkog orijentalista Daniela Bučana, daje niz izravnih odgovora vezanih za genezu jedne kulture svjetskih razmjera, ali nuka i na postavljanja pitanja, na daljnju razradu teza i, prije svega, na razumijevanje arapskog svijeta.

Incijalni krug pitanja, čiji odgovori rasvjetljavaju ishodište i putanju spektakularne duhovne eksplozije, izuzetna i neponovljiva pomicanja arapske kulturne svijesti, Bučan nalazi u identificiranju triju domovina Arapa. Riječ je o zemljopisnoj (pustinjskoj) fiksiranosti, o pjesničkom jeziku predislamskih beduinskih pjesnika, te islamu - prvotnom imenu nove monoteističke religije, a potom i sinonimu, dodatnim semantičkim punjenjem iste riječi, za sve što određuje islamsko društvo, kulturu i civilizaciju.

Muhamedova (a. s.) revolucija duha, kako bi rekao Bučan, izrasta koliko iz njegovih biografskih elemenata toliko i iz društvenih nelagoda patrijarhalno-plemenskog komunitarizma zatečena društva. Krik proročkih (poslaničkih) poruka upisuje u povijesti začetak arapske nacije koju Muhamed (a. s) profilira u ummi, dvojake atributivnosti: društveno-političke i religiozne.

Ta dvojnost, Kur'anom očitovana poput amalgama, kao jedinstvo - očitovat će se gotovo u svemu: u prirodi pojavnog svijeta, u jeziku, u umjetnosti, u politici. Sve se podiže na razinu imaginarnog i metafizičkog ("voljom Gospodara"), i vraća se ljudima "na upotrebu"! U jeziku primjerice, iskazuje se (Kur'anom) "neljudska" paradigma estetske punoće i zaobljenosti: budući da Bog predaje poruku na arapskom jeziku, sam jezik uzima sve prerogative svetosti - otud je on i danas književni uzor i jak element spajanja među Arapima.

Ovaj nas autor poput vješta putovođe upoznaje s blistavim prostorima jedne neponovljive svjetske baštine. Zacijelo, upoznavajući je - bit će olakšano razumijevanje arapskoislamskog svijeta "u kontekstu stvari". Postkolonijalni svijet arapskog područja očekuje "drugi nacionalni preporod". Putove koji se traže iz zamršena kompleksa "tradicije i suvremenosti" - na ideološkom planu Bučan sagledava slijedom Corbinova prepoznavanja novijih "teorija obnove modela" nekih arapskih država - kao metapovijesne i nedijalektične.

Šteta je što Bučan nije našao mjesta za obradu i pojašnjavanje islamskog poimanja svojine, kakvo se može naći u nekih arapskih pisaca. U tom smislu bi bilo valjano kritički pročitati tekst M. Shafiqa (u "Socijalizmu" 10/80), posebice zanimljiv s aspekta interpretacije "samoupravljanja u historijskom iskustvu arapsko-islamskih društava".

Smatramo da bi vrlo značajno poglavlje Poimanja arabizma naslovljeno "Istočni grijeh suvremene arapske ideologije", bilo znatnije osmišljeno da je razlučio neumjesnost puke usporedbe predodžaba "o ruralnom i feudalnom arapskom svijetu" (S. Amin), s istovremenim evropskim ruralnim i feudalnim društveno-povijesnim sekvencama. Zato Amin i kaže na jednom mjestu: "U stvari, arapski svijet nije mogao biti asimiliran sa srednjovjekovnom Evropom".

Tražeći, često i grozničavo, neki vlastiti, svoj put - što se u politici očituje kao težnja da se odbaci svaka ovisnost od Zapada i od Istoka - Arapi posvjedočuju svijest o potrebi da budu samosvojni, piše Daniel Bučan, i dodaje da će možda jedna nova preobrazba islama i Arapa otkriti mogućnost za novo, u povijesnom smislu plodotvorno komuniciranje s vanjskim svijetom i uputiti Arape na put nove povijesne veličine.

Bučan je napravio vrijedno i pošteno djelo, iskazano bogatim jezikom činjenica i asocijacija koje one dopuštaju, knjigu koja osvjetljava jednu kulturu zatravljenu ne samo vremenom, nego i predrasudama.

Izvor.

VJESNIK, 11. VIII. 1981.

GOSPODARI I SLUGE TINTE, Planjax, Tešanj, 2005., str. 105-106

TOPOT TROJANSKIH KONJA

 Piše: Ibrahim Kajan

A kako ih nikako nisu mogli pokoriti, Danajci se poslužiše lukavstvom. Svoje zmijske duše prekriše golubinjim riječima, pa priđoše zidinama Troje. Rekoše oni Trojancima: "Nemojmo više ratovati, budimo prijatelji. Dar smo vam donijeli, da prijateljstvo zapečatimo." Pa pred zidine doguraše golemog drvenog konja, da ni kroz jednu kapiju nije mogao ući u Grad, pa Trojanci ratom iscrpljeni i unesrećeni, da nadu svoju ne izgube, tvrde zidine obrušiše i danajski dar sami u Troju uguraše... Potom, u noći dubokoj zaspaše, opijeni prvim mirom i novim savezom, darom danajskim ovjerenim. Kada se jejine javiše, izađoše skriveni Danajci iz drvenog konja pa neopisive zloće počiniše...

 

Škripa trojanskih konja razara duše malih naroda, malih zajednica - milenijima, stoljećima, godinama i danima u kojima živimo svoj mali, zvjezdani život. Gdje su mali narodi kojih je bio pun svijet? Nestali su i zamijenjeni drugim narodima. Neki su uništeni u krvi hladnim željezom, a neki usisani, asimilirani u narodno ime svoga tiranina. Rezultat je potpuno isti: jednog je naroda nestalo! Razlika je u metodi: prva je intenzivna, brutalna i krvoločna i u pravnim je spisima imenuju jasnom riječju: genocid! Druga je ekstenzivna, i, biva, "kulturna", golubinja". Pravni je spisi zaobilaze i jasno ne preciziraju. Samo je Vladimir Dedijer, napisao, potpuno nedvojbeno: Negiranje postojanja jednog naroda, zove se samo i jedino - genocidom.

Tajni i javni radovi na raskopavanju i usmjeravanju muslimana i Bošnjaka - nerijetko su bili potpuno razvidni, potpuno osvijetljeni, ali ne samo da nismo kriknuli koliko smo trebali, nego smo ih i pomagali. Prisjetimo se samo onog nimalo smiješnog projekta koji je Mirjana Kasapović, odmah, sa zgražanjem nazvala "Putujući cirkus don A...". Taj je preklinjao i zaklinjao "muslimane i Hrvate", "vezivao bajrake SDA i HDZ", oblivao ih suzama i molitvama ljubavi -"za zajedništvo jer su istog porijekla"... Sada rečeni "duhovnjak" ne govori o ljubavi za "naše muslimane", nego u svom listu "Narod" ispisuje nemjerljive količine mržnje, potpuno opuštenih kočnica, urličući da su „muslimani neprijatelj br. 1 Hrvatskoj i Hrvatima“; ali također - upamtimo - razgovijetno najavljuje da se "nikada nećemo odreci Hrvata islamske vjere" i da će se za taj cilj odabrati nove modele. Da bi model bio uspješan, ne smije sličiti već viđenim. Patvorina mora izgledati - poput originala!

Uočavamo nekoliko modela, koji se vrlo brzo mijenjaju ili odbacuju, a registriramo ih kronološkim nizom kako ih bilježe hrvatska elektronska i tiskovna priopćila.

Najvidljiviji je model "razvodnjavanja" i zamijene nacionalnog - u regionalno ime, te u nekoliko inačica sitnijeg podmetanja! Nakon Bošnjačkog sabora (1993) Vjesnik je u hipu reagirao tekstom bosanskog Hrvata koji je tvrdio da je i on Bošnjak-Hrvat, pa preporučuje ("Muslimanima, koji nemaju ekskluzivno pravo na bošnjačko ime") novo "bosansko nazivlje": Bošnjaci-Hrvati, Bošnjaci-Srbi, Bošnjaci-Muslimani. Dakle, sve bi ostalo, manje-više, kako je i bilo!

Drugi tip je najduhovitiji, ali i - najlicemjerniji: pripada ljudima u nastojanju da vlastitu životnu zbilju doslovno očituju u glumi, pa uzimaju likove i imena kako im drago. Nedavno je predstavljena javnosti knjiga "Hrvatsko-bošnjački odnosi" za koju HRV reče da je "vrlo važna za zbližavanje Hrvata i Bošnjaka", a autor joj je potpuno neutvrđena identiteta. Netko je rekao: fantom. "Vrlo tajnoviti Ferid Karihman." Pokrovitelj te propagandne priredbe bi Društvo prijatelja Hrvatske i Federacije BiH. Koje i kakve ideje zagovara ta "nujna" knjiga? Naime i "Ferid Karihman" sebe upisuje u Bošnjake. A kakve, sam objašnjava

u pogovoru knjige koju su, također, "uslikali" na HTV: "U hrvatsku književnost ulaze također pisci koji su upotrebljavali za sebe i svoj narod hrvatske pokrajinske nazive - Dubrovčanin, Bošnjak, Dalmatin, Bunjevac..." (1974). Društvo prijatelja, bojim se, poprimit ce ulogu sličnih "englesko-indijskih društava" iz odurnog doba kolonijalnih prisezanja tuđe muke i tuđe svojine. Tako, dakle.

Postoji i treći model koji će u budućnosti imati više prostora. U njemu i kroz njega

participiraju Bošnjaci-izbjeglice, nevoljnici, oni koji su prethodnu bosansku "Muslimansku nacionalnost" bez promišljanja pretvorili u hrvatsku - zarad hrvatske domovnice! Oni će morat platiti dobiveni kredit.

Ali, sva je sreća da autentični Bošnjaci (svih svjetonazora), imaju većinu autentične hrvatske inteligencije (svih svjetonazora) za svoje prijatelje! Dakako, i Hrvata bošnjačkog porijekla i muslimanskog imena! Mi ih vidimo tako, a ne kao Hrvate-Bošnjake, što je možda zgodno, ali nije ni uvjerljivo, ni ostvarivo - kao nacionalni koncept. Jer kad bi bio moguće, onda bi

Starčevićevi "Hrvati pravoslavne vjere" postali Hrvati-Srbi. A neće postati. Neće, jer bi tako postali privaga na tasu trojanskih glumaca.

Izvor: BEHAR (Zagreb), god. V, 1996., br. 25-26, str. 3

S FATMIROM SE NIKO NE MORA SLAGATI - ALI MU NIKO NE MOŽE UGROŽAVATI NI LJUDSKA PRAVA

VJEROVAO SAM DA JE OVO NEMOGUĆE - DA PROFESORI, A NE SUD I TUŽILAŠTVO - OPTUŽUJU I PRESUĐUJU KO JE "RASIST I POBORNIK KSENOFOBIJE"! POD KRINKOM DEMOKRATA, PROFESORI SARAJEVSKOG FILOZOFSKOG FAKULTETA, PROVODE NEČUVENU, STRAHOVITU HAJKU NAD ISTAKNUTIM PUBLICISTOM I KNJIŽEVNIKOM FATMIROM ALISPAHIĆEM!

Drama na Filozofskom fakultetu: Fatmir Alispahić proglašen nepodobnim za doktorat

Lovrenović rekao da je tuzlanski publicista „rasista i pobornik ksenofobije" 

Nastavno-naučno vijeće Filozofskog fakulteta u Sarajevu proglasilo je Fatmira Alispahića, novinara i publicistu, nepodobnim za stjecanje doktorata, saznaje "Dnevni avaz". Na dramatičnoj sjednici održanoj 9. maja Dubravko Lovrenović, prodekan za nastavu na ovom fakultetu, za Alispahića je, navodno, rekao da je rasista i pobornik ksenofobije, govora mržnje i nacionalizma te da kao takav ne može steći doktorat iz humanističkih nauka. 

Prema tvrdnjama našeg izvora, u ovim stavovima Lovrenovića je podržalo još 20 profesora, među kojima i dekan Ivo Komšić te profesor Enver Kazaz. Alispahić i njegova tema pod nazivom "Iseljeničko iskustvo u novijoj bošnjačkoj književnosti" dobili su saglasnost i pozitivnu ocjenu Odsjeka za književnosti naroda BiH o podobnosti i kandidata, o čemu je izvještaj podnio profesor Fahrudin Rizvanbegović. Pozitivno je glasalo još 50 profesora, ali Alispahić nije dobio odobrenje, jer su, prema tvrdnjama našeg izvora, nedostajala još četiri glasa.

Saznajemo da je Alispahićevu temu podržao i profesor Ugo Vlaisavljević, koji se snažno usprotivio uvredljivim riječima te rekao da se, očigledno, radi o lovu na vještice i povratku zagovaranja moralno-političke podobnosti, karakteristične za totalitarne sisteme.

(Iz "Avaza", 11. maja 2012.)

BIBLIOGRAFIJA 

Fatmir Alispahić je rođen 9. novembra 1966. u Tuzli. Diplomirao književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Književnik, publicista i novinar. Magistrirao na temi „Bošnjačka drama u austrougarskom periodu“. Član Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Autor jedanaest knjiga i četiri izvedena dramska teksta. Priređivač više desetina knjiga i publikacija. Kolumnista više bh. listova. Autor brojnih feljtona i publicističkih radova. Osnivač i suosnivač nekoliko nevladinih organizacija.
Objavljena djela

Knjige:

RAJA S MEJDANA, mjuzikl, Dramski studio Narodnog pozorišta Tuzla, 1986.
RODOSLOV, knjiga poezije; Univerzal, Tz, 1990. (Nagrada "Mak Dizdar" za 1989. na Književnoj manifestaciji "Slovo Gorčina"),1989/1990.
LIFT ZVANI ČEŽNJA, mjuzikl, Dječije pozorište "Neboder",1992.
ČEKAJUĆI BALTAZARA, duodrama, Narodno pozorište Tuzla, Sezona 1993/94. (Drama je 1995. snimljena za TVBiH), 1994.
TUZLANSKI BOG LIBERTAS, historijska drama Narodno pozorište Tuzla, sezona 1993/94.
UBISTVO SVITANJA (str. 212), monografija o civilnim žrtvama rata u Tuzli, 1996.
KRV BOJE BENZINA (str. 410), knjiga novinskih tekstova i polemika.
ALMANAH DOBROTE (str. 210), zbornik radova o humanosti.
TUZLANSKI NEKROLOGIJ (str. 689), monografija o šehidima i poginulim borcima Tuzle, 1997.
GRAD I ČOVJEK, monografija (str. 677).
Obraćanja, govori i intervjui Selima Bešlagića (Drugo izdanje, kao i prvo izdanje na engleskom jeziku objavljeno), 1998.

Publikacije:

"4. april 1992." 
"15. maj 1992."
"Tuzla kakvu biste željeli"
"Gradačački šehidi i poginuli borci 1992 -1996", (str. 620), monografija, 1998.
"Forum građana Tuzle 1993-1998" (prilozi za monografiju), publikacija u povodu pete godišnjice rada.
Narodno pozorište Tuzla (sezona 1997/98), publikacija u povodu 100. godišnjice prvog bh. narodnog pozorišta u Tuzli
Tuzla, prospekt, (tri izdanja, na bosanskom i engleskom, u ukupnom tiražu od 15.000 primjeraka)
Narodno pozorište Tuzla (1949-1999) (str. 207), fotomonografija, (Nagrada Poslovnog udruženja izdavača i knjižara BiH za najbolje tehničko uređenje u BiH za 1999.), 1999.
Carpe Diem (str. 176), knjiga u povodu 50 godina novinarskog rada Pašage Durića (predgovor i izbor tekstova), 2000.
Tuzland, knjiga o Tuzli (str. 200), monografija, (dva izdanja u tiražu od po 2000 primjeraka)
DIWANHANA, (zbirka kolumni iz "Oslobođenja"), 2001.

Nagrade:
1989. Nagrada "Mak Dizdar" na Književnoj manifestaciji "Slovo Gorčina" za najbolju neobljavljenu zbirku poezije - "Rodoslov"
1990. Nagrada lista "Oslobođenje" za priču "Ograda"
1991. Nagrada banjalučkog lista "Glas" za priču "...I ono čega nema"
1991. Godišnja nagrada lista "Front slobode" za kolumnu "Moderna vremena"
1993. Godišnja nagrada lista "Front slobode" za kolumnu "Diwanhana" i tekst inicijative za osnivanje Foruma građana Tuzle

Novinarstvo
Prije rata bio saradnik brojnih listova i časopisa u bivšoj Jugoslaviji, kao što su: "Oslobođenje", "Večernje novine", "Ilustrovana politika", "Nedjelja", "Una", "San", "Revija 92", "Glas", itd.
Prije rata bio glavni i odgovorni urednik Revije "Korzo", a u toku rata uređivao izdanja "Tuzla-lista".
Objavio više feljtona u "Večernjim novinama" i "Dnevnom avazu" (među kojima je najznačajniji feljton pod naslovom "100 godina filma i 50 godina kinematografije u Bosni i Hercegovini").
U periodu 1990.-1992. i 1999.-2000. u "Večernjim novinama" objavljivao redovnu kolumnu "Tuzlarije".
Od 1999. do 2001. bio redovni kolumnista (utorkom) lista "Oslobođenje" gdje je objavio oko 100 kolumni "Diwanhana"
Danas saradnik i kolumnista "Waltera" (kolumna Dnevnik revolucije), "Saffa" (Borba za opstanak), "SabaHa" (Boslandida), "Ljiljana" (Hronika hamburgera) i "Jutarnjih novina" (Jutarnji diwan), te web-magazina "bosnjaci.com" i Bošnjački Front.

Tekstovi za muziku:
Napisao više tekstova za muziku kompozitora Asima Horozića, od mjuzikla "Raja s Mejdana", preko ansambla "Iskre" tuzlanskog Doma mladih, pa do Muzičkog ateljea Tuzla, čiji je jedan od osnivača. Pisao stihove za Narodno pozorište Tuzla, sarajevsko Pozorište mladih, kao i za nekoliko pop sastava.

Profesionalni i društveni angažman:
Od aprila 1993. rukovodilac Press centra Općine Tuzla, današnjeg Sektora za informisanje Općine Tuzla.
Idejni tvorac i jedan od osnivača Foruma građana Tuzle (1993), prve nevladine organizacije u BiH, i Građanskog alternativnog parlamenta Bosne i Hercegovine (1995), prve mreže nevladinih organizacija u BiH.
Jedan od osnivača: Odbora za ljudska prava pri Forumu građana Tuzle (1994), Komiteta za ljudska prava Bosne i Hercegovine (1995), Međunarodnog foruma "Bosna" (1997), Bošnjačkog dijaloga (2001), Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH (2002).
Kreirao predizborne kampanje za nekoliko bh. političkih stranaka i koalicija (UBSD, Republikanci, Socijaldemokrati, Združena lista, BOSS).

Manifestacije:
Kao rukovodilac Press centra Općine Tuzla Alispahić je bio izvršni organizator na desetine svečanosti u povodu obilježavanja značajnih datuma za historiju grada i Bosne i Hercegovine, te brojnih drugih kulturnih manifestacija i komemorativnih svečanosti.
Idejni tvorac manifestacije Dani antifašizma (1995).
Idejni tvorac projekta postavljanja Vječne svjetlosti na tuzlanskoj Kapiji u spomen na 71 žrtvu zločinačkog masakra 25. V '95. (1997).
Idejni tvorac književne nagrade "Meša Selimović" koja se u Tuzli od 2002. dodjeljuje za najbolji roman na bosanskohercegovačkom, srbijanskom, crnogorskom i hrvatskom književnom prostoru (1996).

DNEVNIK SVILA I KRV 12 / UŽASNI SNOVI I TAMNA ZBILJA

Dobar prijedlog dr. Kulenovića

Zagreb, 6. I. 1993.

Na telefonskoj sekretarici zabilježena je poruka dr. Muradifa Kulenovića koju prepisujem kako je izgovorena:

„Zove Muradif Kulenović. Ja sam trebao gospodina Kajana lbrahima i zamolio bih ga da je sad vrijeme da nekako i zagrebački Bošnjaci Muslimani podrže lzetbegovićevu inicijativu protiv podjele Bosne. Ja bih vas molio ako možete nešto u organizacijskom smislu, možemo svi okupiti i kazati svoju misao, kao što se sve stranke u Hrvatskoj okupljaju...“

 Pred džamijom smo trebali održati skup...

Nisam se javio K., nego sam pričekao susret s prijateljima, članovima Predsjedništva Društva, ranije zakazan, da im predočim doktorov prijedlog i nešto smislimo. Asim Crnalić prihvaća, pa na neki način zaključujemo da ćemo „u petak, pred džamijom, nakon džume namaza, održati mali prosvjedni ili apelacioni skup“. Uz Asima, okupljenima bi se obratili dr. Kulenović, ja, dr. Cerić, muftija Omerbašić i dr. Tomac. Telefoniram dr. Ceriću. Pristaje, bez dodatnih pitanja! Telefoniramo dr. Tomcu. Tomac kaže da će tog dana biti u Brodu, ali se nada da će stići ravno na miting i priključiti se. S muftijom nismo uspjeli doći u izravan kontakt, a posrednika nismo razumjeli je li (muftija) prihvatio ili odbio poziv?

Međutim, kada smo obavijestili dr. Kulenovića da je njegov prijedlog prihvaćen i da se nadamo uspjehu skupa - on nam priopći da, eto!, baš taj dan, neće biti u Zagrebu, nego u Popovači. (...) Ali, miting nije održan iz sasvim prozaičnih razloga.

Pismo iz Engleske objavljujem,

identitet autora krijem!

Zagreb, 18. I. 1993.

Dragi prijatelju,

Evo me već više od pola godine ovdje u Engleskoj - došao sam sa mlađom kćerkom i ženom, a starija je ostala u Zagrebu i studira (prije je studirala u Sarajevu). Morao sam doći, jer u Zagrebu nisam imao gdje stanovati i nije ni ovdje loše: nešto čitam i pišem: uključio sam se u list Slobodna Bosna koji izlazi u Londonu, a neki dan je bio i miting za Bosnu pa sam se susreo sa Mariom Šuškom i upoznao Biseru Turković.

Dok sam ono bio u Zagrebu nismo se čestito ni vidjeli, a ja sam Ti se javio pismom u oktobru, ali od Tebe nisam dubio odgovor?!

Dok sam bio u Zagrebu, a budući sam namjeravao tamo i ostati, fotokopirao sam svoju člansku knjižicu Udruženja književnika BiH i uz molbicu izrazio želju da postanem član DHK. Upravo sam dubio obavijest da sam primljen i člansku iskaznicu pa sam se N. Fabriju  zahvalio na povjerenju. Molio bih Te da mi napišeš koju riječ o mojim pravima kao člana DHK - ako ne znaš, raspitaj se diskretno. Ja bih se, dakle, vratio u Zagreb, ali nemam niti domovnicu!

Zanima me kako se ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu, mirovinski staž, da li bi se mogla dobiti kakva garsonjera... O ovome nemoj nikom pričati!

Kolika DHK ima članova i koliko ima Muslimana i ko su?

Kako si n i šta mi radiš? Kako Ti je obitelj? Kako radi "Preporod" i šta je sa "Beharom"? Piši mi o svemu opširno, a pozdravi naše prijatelje. Neki dan sam se javio E. Kiševiću i rekao da Ti prenese pozdrave, a sad Ti uradi isto.

Predavanje u Bludenzu

Bludenz - Zagreb, 24. IV 1993.

Vraćam se iz Bludenza u Zagreb. Iz Tirola, sa same švicarske granice.

Tamo sam održao jedno, po svemu sudeći, dobra predavanje o Bosni i Hercegovini, o kulturnoj povijesti moje velike domovine.

 U Bludenzu, prevoditelj mog prevadavnja bio je Edin Karabeg,

unuk muftije mostarskog Ali Rize Karabega, rođen u tom gradu

Moj dragi Edin (Karabeg) nije krio oduševljenje (onim što sam i kako sam izgovorio), a nisam Boga mi ni ja njegovom intelektualnom spremnošću, njegovim prevoditeljskim šarmom i njegovim ukupnim naporom da predavanje održimo (u organizaciji Društva austrijskih povjesničara) i da zajednički unesemo svjetlo istine i razbijemo neistinu koju širi jedan državnik, „da je Bosna nastala onako kako je nastala Jugoslavija, pa mora i nestati na isti način kako je nestala i Jugoslavija“.

Vraćam se sretan iz dalekog Bludenza noseći u sjećanju lica i osmjehe okupljenih Bošnjanki i Bošnjaka, njihovih prvih austrijskih prijatelja koji ih s golemom znatiželjom i sućuti promatraju... i pomažu, nesebično.

Sporenje o obnoviteljskom Saboru IZ BiH

Zagreb, 1.V. 1993.

„Sporenje o obnoviteljskom Saboru Islamske zajednice BiH“ - to je naslov u prvomajskom broju Vjesnika. U tekstu se kaže:

Predsjednik Sabora Islamske zajednice Hrvatske i Slovenije Salim Šabić priopćio je u četvrtak da je u Sarajevu 28. travnja održan obnoviteljski Sabor Islamske zajednice u BiH i izabran njezin Sabor od 36 članova.

 Rahm. Salim Šabić, predsjednik Sabora IZ Hrvatske i Slovenije

Za naib-ul-reisa (vršitelj dužnosti vjerskog poglavara) izabran je Mustafa Cerić, glavni imam Zagrebačke džamije, a za zamjenika Ismet Spahić, glavni imam Gazi Husrev-begove džamije, kaže se u priopćenju.

U povodu toga, predsjednik Mešihata Islamske zajednice BiH Salih ef. Čolaković, u priopćenju poslanom Hini iz Splita, kaže da „ograđuje sebe i Islamsku zajednicu od takvih neodgovornih i štetnih djelovanja pojedinaca i grupa“. On je pozvao muslimanski narod u BiH da u teškim i sudbonosnim trenucima „ostane čvrsto iza svoga, kako svjetovnog tako i duhovnog, legitimnog rukovodstva te da se suprotstavi svim pokušajima unošenja nepovjerenja, sumnje, mržnje i dezorganizacije u svojim redovima".

Ef. Čolakovic napominje u priopćenju da je istup "neformalne i neovlaštene grupe u suprotnosti s propisima Šerijata, propisima još uvijek važećeg Ustava Islamske zajednice, kao i interesima muslimanskog naroda u cjelini“.

Predsjednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Mustafa Plićanić u priopćenju poslanom Hini ističe da „podržava obnoviteljski Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i odluku o restauraciji Islamske zajednice u BiH, kao jednom od simbola kulturno-prosvjetnog identiteta BiH“, te ga posebno raduje izbor prof. dr. Mustafe Cerića“.

I predsjednik Sabora Islamske zajednice Hrvatske i Slovenije Salim Šabić u priopćenju poslanom Hini izrazio je potporu odlukama spomenutog sahara i izboru Mustafe Cerića. (Hina)

Osnivamo njujorško društvo Behar!

New York, 17. V. 1993.

Pokušavam skicirati Statut, najjednostavniji, koji bi se pročitao na Osnivačkoj skupštini Behara u NY. Po sjećanju na naš – radim ovaj posao prvi put! Radim ga jer sam ljut na K. koji momke zavlači mjesecima: da je statut gotov, da samo što nije gotov, najposlije - da uopće nije započet! Kažem Mrkiju, da je važno da ovakva, razrađenija skica, bude prezentirana na Skupštini, pa da se može naknadno pravno sravniti i predati tamo gdje treba. (...)

Uvođenje novih običaja i oblika političkog prozivanja (u

povodu Behara)

Zija Sulejmanpašić mi šalje faksom tekst pisan za Vjesnik, koji predstavlja odgovor na don Bakovićev napad svih Beharovih urednika, uključujući i grafičkog, te ekonomskog voditelja! 

 Publicist Zija Sulejmanpašić

VIDJET ĆEMO SE NA SUDU

Zbog jednog teksta objavljena u časopisu „Behar“ još u prosincu prošle godine don Anto Baković „otkriva“ na stranicama „Vjesnika“ islamske fundamentaliste (v. naslov u broju od 2. srpnja) i muslimanske čelnike koji, za razliku od ostalih muslimana nisu za slogu (v. naslov u broju od 3. srpnja).

Povodom objave tog članka optužio je za razne krivice nekoliko osoba, a uz njih i cijelo uredništvo „Behara“ (uključivo lektora i ekonomskog rukovoditelja!) pa i mene, jer mi je ime također navedeno u impresumu. Pritom je od čitatelja „Vjesnika“ prikrio činjenicu da ja ondje djelujem kao GRAFIČKI UREDNIK.

Svi oni koji nešto znaju o novinama, znaju i to da posao grafičkog urednika nije sadržaj, nego izgled lista, njegov dizajn. Grafički urednik ne uređuje publikaciju nego njenu grafiku.

To je ono što sam radio za tri broja „Behara“- toliko ih je objavljeno u protekloj godini dana. (U prilogu: kopija impresuma).

U njima nisam objavio nijedan vlastiti tekst, ne odlučujem što, kada, tko i kako će netko napisati, jer to nije moj posao. Tako je posvuda a ne samo u nas.

Svaku polemiku s don Bakovićem o ovom slučaju na stranicama „Vjesnika“ smatram nesvrsishodnom jer njegove optužbe u odnosu na mene odbijam kao neosnovane, a zadovoljštinu ću potražiti na sudu putem tužbe.

Svratio sam pozornost Društvu i Sindikatu hrvatskih novinara na to da se pismom don Bakovića u hrvatsko novinstvo, a povodom objavljivanja članka, uvodi dosad nepoznat običaj političkog prozivanja i optuživanja ne samo pisca, odgovornih i glavnih urednika nego i dizajnera, lektora i ekonomskih rukovoditelja. Pitanje je vremena kada će doći na red i daktilografi, vozači, tajnice i tko zna tko.

                                                                     Zija Sulejmanpašić

Pozivnica za jedno predavanje

8. VII. 1993.

Čast nam je da Vas pozovemo na predavanje

IBRAHIMA KAJANA

Glavnog urednika časopisa BEHAR

Tema:

BOSANSKI DUH I NJEGOVI KRVNICI

Predavanje će se održati u četvrtak, 8. VII. 1993. godine, u 19. sati, u Velikoj dvorani Zagrebačke džamije.

Na predavanju vidim veliki broj prijatelja (Voljevicu, dr. Pašalića, Hilmiju Š., Družića) - i, recimo, poštovatelja: među njima i dr. Kulenovića i ambasadora Turske Republike, književnika Yüksela.

Pažnja je bila golema. Muk. I prolomi pljeska. Ali, gdje li su mi bilješke koje su mi pomagale? Neko ih je pokupio sa stola...

HMDS & MDS traže ostavku Izetbegovića itd...

23. VII. 93.

Zapanjujuće, otvoreno klevetanje i izdaja interesa vlastitog naroda u ime vlasti onih koji ih protežiraju na različite načine...

Čitam Poharine i Bakšićeve riječi, jučer izgovorene na njihovoj "konferenciji za tisak", (u nazočnosti "Muslimana" iz vrha vlasti "Hrvatske Republike Herceg-Bosna", inž. Zulfe Robivića), objavljene u Vjesniku pod naslovom: Traže ostavke Izetbegovića i Ganića:

„Bakšić je iznio političku situaciju posebno na području Mostara i srednje Bosne gdje još traju sukobi između Muslimana i Hrvata, što je voda na mlin Srba. HMDS sve bolje surađuje s Fikretom Abdićem, pa ga zato HMDS i MDS ističu kao kandidata za predsjednika Predsjedništva BiH.“

Bakšić je rekao novinarima „da će Armin Pohara vjerojatno ući u organe vlasti HVO i „Herceg-Bosne“, a predložio je da general Jasmin Jaganjac preuzme zapovjedništvo Armije BiH, zajedno s generalom Šarlijem Daidžom i nekompromitiranim ljudima iz sadašnjeg vojnog vrha Armije BiH. Bakšić je najoštrije zatražio ostavke Alije Izetbegovića, Ejuba Ganića i Rusmira Mahmutćehajića, čija djelatnost pokazuje da im nije stalo do čvrstog i trajnog saveza s Hrvatima, a još manje do osiguranja biološkog opstanka muslimanskog naroda.“

Odgovarajući na pitanja novinara što je sve ostvareno od obećanja da će se s mostarskog heliodroma pustiti na slobodu građani zatočeni od HVO, g. Pohara je rekao da se to provodi, ali da je bilo i zastoja. Radi se o nekih 5000 ljudi, i to nije logor, nego utočište izvan neposrednog ratnog područja. Ovih je dana ubrzano puštanje tih zatočenika“.

Potvrđuje „da je stanje u Mostaru još uvijek teško, „da je u Čapljini također složeno“ ali – „da su vijesti o etničkom čišćenju Muslimana iskrivljene".

(ISKRIVUENE! Dragi moj Pohara, zar tamo nisi susreo mog najmlađeg brata, Esada?)

Potom su pročitali u ime obje stranke spisak želja što trebaju ispuniti u Sarajevu!

Najposlije su, u 6. točki svojih traženja „najoštrije osudili“ prosrpski istup „Jugoslovena“ Ejupa Ganića i tražili da njegovo mjesto u Predsjedništvu BiH preuzme mr. Selim Bešlagić, gradonačelnih Tuzle.

Najposlije je g. Bakšić, ozbiljno zabrinut što mu urušavaju domovinu, pročitao „otvoreno pismo upućeno Vijeću sigurnosti UN i sjedištu EZ u kome ističe da bi eventualno uvođenje sankcija protiv RH navodno zbog miješanja u unutarnje odnose BiH, samo još više otezalo položaj napaćenog naroda u BiH i izbjeglica u Hrvatskoj, jer je pomoć narodu BiH dosad stizala isključivo preko teritorija RH, ili se dijelila iz njezinih zaliha.“ - marljivo će zabilježiti u Vjesniku vjerni pratitelj rađanja i razvoja političke stranke HMDS i MDS - S.(aša?) Zvizdić (zvani Stern?)

San: ruševine Mostara, mrtva majka

23. X. 1993.

Sinoć sam doputovao u Stuttgart s dr. Hukovićem, mr. H. Neiinarlijom, dr. Grbom, na Dane bosanskog jezika, koje organizira ambiciozni Dervišević...

Jutros sam se probudio (u dosta pristojnom motelu nekog Turčina u blizini St., pa pričam dr. Hukoviću, svom cimeru, san koji me izmorio i iznurio: sanjao sam majku, mislim da sam je tako jasno sanjao prvi put otkako je umrla. Zatekao sam se u Mostaru, na Carini. Ne vidim ništa, osim ruševina, gomila urušena kamenja... Zatičem se s majkom, i dalje u ruševinama, na obali Neretve, ispod bašča Milasovih. Na nas bi trebala padati sjena Carinskog mosta, ali je nema. Ništa ne govorimo. Čekam čamac. Čamac prilazi, malen je i pun ljudi, gotovo je nevjerovatno da toliko ljudi može stati u tu malu orahovu ljusku!

 San... ili zbilja?

Ostavljam majku na obali i ulazim, zbijam se s ljudima u čamcu. U strahu, primičemo se, kroz mutne i bijesne valove, drugoj obali...

Budim se, ne znajući jesam li ikada pristao.

Huković kaže: „Neka na hair okrene, nije ti lijep san.“

* * *

U pauzi odlazim s Bakirom na Godišnju skupštinu Europske zajednice SDA. Šadlić me pozdravlja i traži da se obratim. Dok govorim, primjećujem nasmiješenog Strojla: on me tako, smiješkom, istodobno i bodri i drži u stanovitoj nedoumici: prihvaća li uopće moj način „ne-političkog političkog“ govora?! U međuvremenu su stigli i dr. Huković, pa se i on oglašava, među ostalim ističe stradavanje žena u ovom ratu, pa temu ilustrira Enesovom pjesmom, „koja bi se trebala naći u svim našim čitankama“.

Govorio je i „specijalni gost skupštine“ dr. M. A. Mahmoud, Egipćanin porijeklom, ex-predsjednik i sadašnji član Međunarodnog suda za ljudska prava u New Yorku. Za muzičko-poetsko druženje bio je zadužen kantautor Jasmin Osmankić.

Opovrgnuta tvrdnja "The New York Timesa"

13. Xl. 93.

NE ZNA SE TKO JE SRUŠIO MOST

MOSTAR - Pomoćnik ministra obrane za informativnu djelatnost HR Herceg-Bosna Veso Vegar opovrgnuo je u petak tvrdnju beogradskog dopisnika Chucka Sudetica u "The New York Timesu" od 10. studenoga da su "hrvatski topnici razorili mostarski Stari most".

U demantiju poslanom "The New York Timesu" Vegar ističe da Sudeticu "nije izjavio kako su topnici HVO-a gađali Stari most", jer sa spomenutim novinarom uopće nije razgovarao. "U razgovoru s drugim novinarima rekao sam", kaže Vegar, "kako su toga dana kada je srušen Stari most, kao i dan prije, vođene topničke borbe oko mosta, te da dopuštam mogućnost kako je neka granata, ili drugi projektil, pogodila most, jer su oko Starog mosta najjači muslimanski položaji."

(H) - VEČERNJI LIST

Bio sam svjedok događaja

Graz, 16. XI. 1996.

 Bio sam službeni svjedok na njihovom vjenčanju:

AMRA MUHIĆ I HUSE MALKOČ

Izvor: BEHAR JOURBAL, 1996., br. 14, str. 17