6. ožu 2013.

HUSAGA ĆIŠIĆ: O AUTONOMIJI BOSNE


 
HUSEIN ĆIŠIĆ HUSAGA
 (15. 12. 1878. ‒ 30. 8. 1956.)

  

PRED SJEDNIK VAKUFSKOG SABORAZA BOSNU I HERCEGOVINU
O AUTONOMIJI BOSNE

 

Odgovor Ministru bez lisnice g. dr. Bariši Smoljanu

Mostar, dne. 19. novembra (1939?).

 

Pretsjednik Vakufskog sabora za Bosnu i Herce-govinu, bivši pretsjednik mostarske općine i senator g. Husaga Čišić, povodom nastale polemike oko autonomije Bosne, te povodom izjave Ministra bez lisniceg.dr. Bariše Smoljana, dao je našem saradniku slijedeću izjavu:

 

Ministar bez lisnice, g.dr. Beriša Smoljan na svome putešestviju kroz nahije stolačkog sreza, blagoizvolio je udostojiti nas svoje visoke pažnje i dati neke izjave o sporazumu Maček-Cvetković, u kome tangira i pitanje naše uže domovineHerceg Bosne kao zasebne jedinice. On, prema napisima “Jugosl. Lista” kaže da ovaj sporazum nije konačan, nego da bi se putem plebiscita imalo odlučiti, koje bi se još pokrajine imale priključiti velikoj banovini Hrvatskoj, medju koje ubrajai našu užu domovinu Herceg Bosnu.- U pitanju nastala polemika oko autonomije naših pokrajina g.dr. Smoljan kaže, da ga čudi nezadovoljstvo braće Muslimana zbog podjele Bosne i Hercegovine na dva dijela medju Srbijom i Hrvatskom, tim više, veli, što se Muslimani nijesu bunili protiv Ustava iz 1931. godine, kojim je predvidjena podjela pomenutih pokrajina na četvoro. Nadalje, veli: ako cjelovita Bosna ne može dobiti svoje granice u sastavu banovine Hrvatske, da će Hrvati zastupati tezu da se putem plebiscita pojedini bo-sansko hercegovački kotarevi odluče da li će pripasti Hrvatskoj ili onoj drugojstrani tj. Srbiji. – Preporučuje braći Muslimanima da u ovim odlučnim momentima nadju zdrave puteve i razmisle dobro, kom će se privoljeti carstvu: zemaljskom ili nebeskom.U svom zemaljskom carstvu obećaje toleranciju prema drugim vjerama i braćom naše krvi, jer, veli, da kulturni hrvatski narod ima da pokaže svakom da ćeu ovom dijelu Evrope, svakom stanovniku  banovine Hrvatske biti bolje nego štomu je prije bilo. Prije svega nam je napomenuti da u zdravu smisao za pravičnost i toleranciju ovog našeg komšije, a sada g. Ministra bez lisnice, nijesmo nikada ni sumnjali, pa ni sada kada po njegovoj inicijativi imaju “ambarš” ništa manje nego pet šefova raznih državnih nadleštava i državnih poduzeća, slučajno Muslimana, da bi ustupili mjesta njegovim ljudima. – Slučajno su ovi “zapakovani” ljudi sve samoMostarci.- Ja velim od koga je ova ovolika pažnja nije previše li loša!

Ali je interesantno, da nam, prema dotičnim podacima, ovaj g. Ministar bez lisnice nabija na nos navodno priznanje Ustava iz 1931. g. Ustava naime, koji se i sada na snazi nalazi. Kao da ovaj g. Ministar bez lisnice nije svjestan, da je on, sa svojom družinom, samim sporazumom i saradnjom u Vladi priznao ovaj Ustav, kojim je, kako će mi i sam priznati, na nezgodan način tangirana njegova Velika Hrvatska. Mi moramo ozbiljno posumnjati da su g. Ministru podmetnuli “stolicu bez lisnice” prije, nego što je položio zakletvu na taj Ustav! Uostalom pogodbama Maček-Cvetković uslovljena je i konačna odluka velike Narodne skupštine o toj pogodbi pa nije isključena mogućnost da će ta skupština dijeliti mišljenje našega g. Ministra bez lisnice u pozitivnom smislu njegove riječi. I mi smo se isto tako po potrebi kleli na Ustav iz 1931. godine,iako ga ne smatramo niti smo ga kada smatrali neprikosnovenim. Stranka u kojoj smo saradjivali, po svom programu, takodjer pretpostavlja parlamentarni režim Ustavnom, kao što pretpostavlja postojećoj podjeli zemlje po banovinama najšire samouprave u duhu dvije programne tačke JRZ vezale su nas za ovu stranku s pretpostavkom da ćemo njenim posretstvom granice naših pokrajina dovesti u prvobitno stanje njihovo.

 Kako je medjutim poznato, stranka nije imala skoro nikakve podrške medju Pravoslavnima ni s ovu ni s onu stranu Drine, a ja vjerujemda je nije imala samo zato što su se izvjesne tajne sile postarale da je ne bude.Hoće li braća Hrvati imati više sreće od nas, idemo da vidimo. Naš se g. Ministar bez lisnice ozbiljno čudi zašto braća Muslimani sada apeluju na Hrvate da ih podupru u njihovim težnjama za bosansku autonomiju, pamilostivo ukazuje na neku pomoć u slučaju da se braća Muslimani en-blok izjasne za veliku Hrvatsku. Mi Bosanci i suviše iskustva imamo sa izljevima bratske ljubavi te vrsti, jer odavno opažamo da se je naša sirotica Bosna za tri koplja ulegla pod ljubavnim zagrljajem samozvanih naših osloboditelja s Istoka, pa nam ne ide u račun da još jednom sličnu probu napravimo i sa braćom sa Zapada.Ukoliko se pak u našoj žurnalistici od strane pojedinaca upućuju apeli na uvidjavnosti hrvatskog naroda dolazi odatle što još vjerujemo da će medju razbori-tim svijetom u tome kraju opaziti odatle što još vjerujemo da će se medju spora-zumom Maček-Cvetković upućen i da ovakav “šiš-marš” njihov ne može proći bez teških posljedica.Polazna tačka nastojanjima hrvatskog naroda za njihovo narodno samoopredjeljenje oslanja se na dugogodišnje hrvatsko državno pravo, pa kad je riječ otome onda je pravi zločin zadirati u prava jedne zemlje koja u tom pogledu imaviše prava na svoje opredjeljenje i od Hrvatske i od Srbije.-Mi iz istorije znamo da naša uža domovina Bosna iz davnih i pradavnih vre-mena teži samostalnosti; da je pod Kulinom u punoj mjeri manifestovala tu svo- ju misao; da je pod Ninoslavom nakon teških i krvavih borba sa Arpadovićimai Nemanjićima bila rasparčana i podjarmljena; da je pod Kotromanom ponovouspostavljena u svoje prvobitne granice; da je pod Tvrtkom bila došla do za-mjerne veličine svoje; da je na koncu konca nadživila svoje državne tvorevine

Južnih Slavena, naime državne tvorevine Krešimirovića i Zvonimirovića, kao i Nemanjića, Mrnjavčevića, Hrebljanovića, Brankovića i tutikvanti, te da je i poddugotrajnom osmanlijskom vladavinom uvijek živila posebnim životom kao po-sebna dugotrajna administrativna jedinica.- Ona je kao takva uljegla i u sklopujedinjenih zemalja Kraljevine Jugoslavije, a to naši prijatelji i s desna i s lijevane smiju smetnuti s uma.Mi Bosanci nijesmo ničija prćija i nikome nećemo priznati pravo da nas cijepai dariva kao tegleću marvu.Ali još jednom imam da primjetim da izvode našeg uvaženog g. Ministra bezlisnice, a to je da ni malo od nas nije poželjno da nas u pitanjima ove vrste nazivaju braćom muslimanima, jer to ovdje ne želimo da budemo. Mi ćemo ubudućenastupati kao takovi samo u vjersko prosvjetnim pitanjima, a ovdje smo samo Bosanci i ništa drugo. Naša je želja da pod svoj bajrak okupimo sve zdrave elemente naše uže domovine Herceg Bosne koji ovu ispaćenu i orobljenu zemljuvole sinovskom ljubavlju. Ako se već ne nadje razumijevanja za naše opravdane zahtjeve, u krugu onih,koji sada imaju vlast u svojim rukama, pitanje bosanske samostalnosti ostaće zanas otvoreno sve dotle dok svojoj Otadžbini čast ne povratimo. Niko i nikada neće iznuditi od nas da kumujemo i ovako svetogrdnom činu. Prijetnje izvjesne klike šilardžija, istorijski falsifikati i lažne statistike, niti ćenas zastrašiti ni zapriječiti u ovom našem preduzeću. Sigurni smo da ćemo naićina izdašnu potporu svih razboritih elemenata u našim pokrajinama bez razlikena vjersku i klasnu pripadnost, pa ako to i ne bude odmah ono će biti u dogledno vrijeme. U to ne sumnjamo! OHS.

 

                                                             * * *

Izvor: Godišnjak BZK Preporod, 2008.

3. ožu 2013.

OKO JEZIKA




Sead Beli Husić:

OKO JEZIKA

(Ibrahimu Kajanu, prijatelju)


 

Prhne ptica!

Jezici odumiru i ono oko
jezika. Kolonizatori i dalje
svoj posao rade, pa oni
kojima je nepravda učinjena,
sjećajući se maternjega, često
progovore i na tuđem jeziku.
Vidiš, Ibrahime, kako se runi i
runeći se širi i pomire kao grad iz
kojeg su te protjerali, koji će ponovo
korakom pjesnika, koji su ga opjevali
prohodati kao jezikom onim kojeg si
njegovao u pjesmama, putujući tragom
vremena čije su ruine ostale kao zgarišta
na kojem barbari, sjećaš se, o nama barbarski govore -
da bi nas na barbarski način uništili!

Prhne ptica!
Iz ruine se grad opet širi,
obnavljajući sebe kao jezik
kojim si, oko kojega si, u onom
istom gradu devetnaestog rebiu-l-ahira hiljadu
četristo trideset i četvrte ili prvog ožujka dvije tisuće
trinaeste govorio - o bosanskom jeziku!

Sead Husić Beli, "Oko jezika", treća knjiga poezije!

18. sij 2013.

POTOMAK TVRTKA I. KOTROMANIĆA



Iz Dnevnika Svila i Krv Ibrahima Kajana

Zagreb, 5. III. 1996. Nakon dolaska iz Pule gdje sam se poslije džume namaza, na poticaj imama, obratio većem skupu prognanika, dobio sam jedno neobično pismo. Pisao mi ga je prognanik iz Višegrada, a ponukan jednim intervjuom što ga je u Globusu dao stanoviti potomak bosanskog kralja Tvrtka I. Paul Tvrtković, kako sam tvrdi, pristigao u Hrvatsku iz Engleske, čini mi se. I taj mogući pretendent na bosansko prijestolje, ako dođe do restauracije našeg slavnog kraljevstva, ne zaobilazi činjenicu da među nasljednicima najmoćnijeg vladara srednjovjekovne Bosne, ima i muslimanskih rođaka.  Evo tog pisma. Objavio sam ga i u Behar Journalu br. 11, 1996.

                                                Tvrtkovići, bošnjačko selo kraj Višegrada


I JA SAM TVRTKOV POTOMAK!
Mnogi su dokazi o opravdanosti opredjeljenju bosanskih Muslimana - bošnjaštvu. Jedan od takvih dokaza je i priča o višegradskim begovima Tvrtkovićima.
Istorija višegradskih Tvrtkovića veoma je interesantna. Po mnogim pričama i pisanim, sačuvanim dokumentima, bosanski kralj Tvrtko, najveći od svih bosanskih vladara, internirao je neke od svojih rođaka na vis Gradine nad rijekom Drinom, nedaleko od Višegrada. Gradine su zapravo visoravan na jednoj litici iznad rijeke Drine, pet kilometara uzvodno od grada Višegrada. Na toj visoravni izgrađena je tamnica čiji temelji, obrasli šumom, stoje i danas. Tamnica je građena od velikih kamenih blokova i od kamena kakvog nigdje u blizini nema.
Poslije Tvrtkove smrti, vlastela s Gradine svojim znanjem i držanjem, isticala se u političkom životu i kada je 1463. godine propalo bosansko kraljevstvo, osvajač je morao računati s Tvrtkovićima. Jedan od ovih Tvrtkovića prešao je na islam, zadržavši ime Tvrtkovića. Zbog lojalnog držanja prema sinu Mehmeda el Fatiha, sultan je izdao berat koji daje beglučka prava Tvrtkovićima na ogromne teritorije od Gradine prema Rogatici i Novom Pazaru.
Berat je napisan na pergamentu u veličini jednog kvadratnog metra, a predstavlja izvanredno lijepo kaligrafsko djelo. Neki pasusi bili su ukrašeni slovima izvezenim u zlatu. Sem berata, koji je ustvari bio kao neka današnja uredba sa zakonskom osnovom sultan je izdao Tvrtkovićima i nekoliko "timara" koji su davali Tvrtkovićima pravo da kupe dadžbine u nekoliko kadiluka.
Iznad Gradine prema Rogatici Tvrtkovići su sazidali veliku trospratnu kulu i na tom mjestu nastaje selo Tvrtkovići koje i danas postoji sa istim imenom. Kula je građena od velikih kamenih blokova, vjerovatno odnekud dovezenih, što je pokazivalo moć i bogatstvo Tvrkovića. Sa visoke kule prostirao se pogled na njihove velike zemljane prostore, kao i na kanjon rijeke Drine. Ispred kule postojao je veliki plato i sofa na kojima su se begovi okupljali i akšamlučili. U blizini kule sagrađivane su kuće.
Odlaskom Turaka, vlasti su se mijenjale a sa njima i zakoni koji su Tvrtkovićima oduzimali posjede ili na njihove posjede naseljavali stanovništvo. Tvrtkovići su silazili u Višegrad i tu učvršćivali svoje korijene (begovske).
Drugi su odlazili u Sarajevo i mnoga druga mjesta. U samom selu ostalo je nekoliko porodica koje su se držale do 1992. godine kada su pred kamom i ognjem morali napustiti svoja ognjišta.
Nezastićenu kulu Tvrkovića, razjedao je zub vremena, pa su mještani, između I. i II. svjetskog rata, odlučili razgraditi kopnenu kulu. Temelji kule zatrpani su i nalaze se na imanju moga oca Selim-bega Tvrtkovića, a od njenog kamena napravljena je velika i lijepa džamija. Ispred džamije napravljen je mejtef, a iza džamije je groblje Tvrtkovića. Selo Tvrtkovići i džamija bili su središta okupljanja okolnih sela i posjetioca. Zbog svog položaja džamija se mogla vidjeti sa svih strana, pa je glas mujezina i kandilji, ne samo pozivali na molitvu, nego u prošlim vremenima, obavještavali i o vremenu. Džamija i mejtef spaljeni su u II. svjetskom ratu, a od istih neprijatelja spaljena je džamija i 1992. godine. Džamiju i selo Tvrtkovići zapalili su oba puta "susjedi" koji su naseljavali posjede Tvrtkovića. Vjerujem da velike kamene gromade nisu mogli spaliti, pa će oni poslužiti kao nijemi svjedok postojanja džamije koja je napravljena od kamena kule Tvrtkovića potomaka kralja Tvrtka.
Pored kule i mnogi drugi dragocjeni predmeti čuvani kod Tvrtkovića, dokazivali su nasljeđe bogatog plemstva Tvrtkovića. Nažalost ovi predmeti su odneseni, a većina je opljačkana i spaljena u minulim ratovima.
Pomenuti carski berat iz Visegrada je kriomice odnio Numan beg Tvrtković, pa je poslije mnogo godina, pronađen u kući unuka Numan bega Tvrtkovića u Novom Pazaru. Moguće je da je ovaj berat sačuvan i do današnjih dana.

 Kamen iz srednjovjekovne kule ugrađen u mjesnu džamiju

Tvrtkovići iz sela, vremenom su odlazili, a oni malobrojni koji su ostali, iako u kasnim vremenima sa skromnijim imetkom, trudili su se da ne pokvare mit čuvenih begova.
Oni koji su odlazili, prema svim spoznajama, postajali su prilagodljivi sredinama i poštovani od sredine u kojoj su živjeli. Među njima bilo je istaknutih trgovaca, doktora medicine, odvjetnika, časnika, inžinjera i drugih zanimanja. Svi su oni nosili svoju osobnost u kojoj je sigurno ugrađena neizmjerna ljubav za krajem iz kojeg su potekli, vjerska pripadnost i nenametljivi ponos na svoje porijeklo.
                                                                                            Safet Tvrtković
                                                                                            Pula


Izvor. DIWAN (Luksemburg / Luksembourg), br. 6, januar / janvier 2013. 

30. pro 2012.

PREDVEČERJE SEADA KORAJLIĆA



 Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2008.


 Sead Korajlić


Piše: dr. Ibrahim Kajan

Psihologija koja se hvali da sve spoznaje o čovjeku temelji na njegovom ponašanju i njegovom govoru, mislim da bi loše prošla ako bi za svoj predmet proučavanja uzela, naprimjer Seada Korajlića. Praćenjem njegova ponašanja kroz veći dio svog života i izvođenja zaključaka o njemu - potvrdilo bi doduše neke karakterne vrijednosti (vrijedan, uspješan u svom poslu, pažljiv, susretljiv), kao što bi i bilježenjem i analizom onoga što jezikom priopćava i opisuje – potvrdili da je riječ o čovjeku misaone prodornosti, bogatog doživljavanja svijeta i ljudi u svijetu – ali, sve to se može, tom metodologijom, zaključiti o svakom od nas koji volimo «da se ponašamo» i koji, brate, «volimo da govorimo». Prema tome, psihologija tu ne bi puno profitirala. Međutim.

 Naslovnica pjesničke knjige Predvečerje Seada Korajlića

I tu, na ovoj riječi, kao na neslućenom raspuću treba stati i duboko se zamisliti. Sead Korajlić je pred  cijeli svijet stavio, izložio nešto što jest iz najdublje nutrine bića izvađeno i pred nas, kao predmete, kao ideje, kao nevidljivu pređu, kao fluidne niti svoga bića  - po stolu poredao.  Riječ je o pjesmama, a pjesme su jedina građa koja je potpuna, nerijetko i skrivena, ponekad i zagonetna biografija, iskaz, slika unutarnjeg bića ali i ljudi koji čine njegovo zvjezdano nebo, njegovu potpunu, riječima običnog priopćavanja, nedosegnuta autobiografiju. Pjesnikova biografija od stihova, a to je baš ova knjiga PREDVEČERJE[1] koju je objelodanio Centar za kulturu i obrazovanje u Tešnju, vidimo da redovito zahvaća, zajedno sa ispovjednim subjektom, bićem, jezgrom onoga koji piše – sve, baš sve, ukratko: cijeli svijet.

Subjekt pjesme opisuje svoje stanje koje je dosad proveo na svijetu. Čujem njegov glas kako se javlja s različitih pozicija u vremenu (čak ga dobro prepoznajemo, to vrijeme, i mijene tog vremena) koje mu je život zadavao:  govor je međutim sublimiran, očišćen od proznih nanosa informacija, podsjeća na linijske redukcije koje naznačuju crtež, sugeriraju jeku doživljaja, uznemirujuću i potresnu.

Na taj je način, kao crtajući po zraku, rekonstruirao vlastito vrijeme koje nema kalendara i kojeg umjesto datuma obilježavaju historijski udesi – koji postaju doslovno njegovi vlastiti; priopćavajući sloj, koji se probija snagom aluzija, jetkim fiksacijama leksemima simboličke punine, čine da se prožimaju unutarnje, uvijek prisutno vrijeme sjećanja (biografija kao sadržaj samog jezgra) i vanjsko prijeme koje se ni na što ne obazire, bešćutno i prolazno.

Dodir vanjskog vremena posebno prožimaju pjesme  s nizom (vedrih) akustičkih senzacija koje svijesti izvlače iz zatrpane prošlosti cijelu galeriju zaboravljenih imena, knjiga, igara koji su činili nebo cijele mladosti (Zenica u zaboravu), zatim tamnih narativa «izbrisanih službenih dosjea» postiđene povijesti (Revizija stava. Ocu Kerimu), ili zaboravljenog oblika ode  dobrom i plemenitom (Njegovo vrijeme), ali i zabrinutom, od muke ironičnom otklonu kojim progovara o prostoru konkretnog življenja i konkretnog življenja onemogućena diktatom iz lože «akademije političkih šarlatana» (Godinu za godinom). Pjesnikov jezik ponekad, slijedi razbjesnjela anđela koji vodi njegov ruka, (kao u pjesmi Treptaj od bljeska nura), ne traži nikakve uglađenosti, odmaknut od nujnosti i probirljivosti – doslovno – gnjevan udara bičem svoje zbilje po – zbilji ovoga svijeta!

Brojne pjesme valja pročitati kao dijalog, ili kao izliku za otvaranjem monologa kojim ispovijed poprima različite tonove po dramatičnosti i različite razine po osjetilnosti: obje su bitne i u zatečenom i nevoljnom svijetu  predstavljaju jedine jasne zvijezde na koje je oslonjen cijeli pjesnikov svijet: ljubav i blagost. Ljubav je ispunjenje, blagost je darovanje. Obitelj i prijatelji.  Tu su, u tom krugu, po mojoj skromnoj procjeni, i najbolje Seadove pjesme: Predvečerje, Autoportret, Gospodar mojih svjetova, Sa Jelaškog mosta,


[1] Korajlić, Sead: Predvečerje, Centar za kulturu i informiranje Tešanj. 2008.

11. pro 2012.

TRЁNDAFILI, SJEĆANJE NA ALI PODRIMJU




                                                            ALI PODRIMJA 
                              (Đakovica, 28. VIII. 1942. - Lodev, Francuska, 21. VII. 2012.)



TRAŽIŠ ONO ŠTO NE MOGU NAĆI

Lumi
Ti tražiš nešto
što nikada ne mogu naći

Ti tražiš nešto što sam odavno izgubio
Zašto Lumi
uvijek tražiš ono što ne mogu naći
kad znaš
izvan kože ne mogu izaći

Neka te Lumi
samo ti nastavi po svome
ja ipak do smrti
tražiću ono što izgubih.





JEDAN OBIČNI MRTVAC

Jedan obični mrtvac
Na nogama nosi jednu državu
Trči stepenicama lomi prozore
Sakuplja i zadnju kap vode
Na stolu se zgrči
pod svjetlost lampe
Jedan obični mrtvac
Dosadni siledžija i ubica
Proganjan i konačno ubijen
Proglasi se javno narušiteljem reda
Na balkonu otvorenom ka nebu
Jedna naga djevojka
Ruga se građanskom moralu
Livadom Ovca prošeta Čovjeka
Srećan što živi reče
Svemogući
Jedan obični mrtvac

Ali Podrimja



A jedne davne godine, prepjevao je na svoj lijepi materinski jezik, albanski, sljedeće moje pjesme... i poslao mi ih


Ibrahim KAJAN:

TRЁNDAFILI

Asgjë më s'të pengon. As zëri i vizatuar në
Mur, as Faraoni. Merre trënllafilin. Themeli i
shtëpisë do të durojë sidoqoftë, e kur të kalojë
e pakoha që deshte ta hudhësh ne prag -
muret do të rrëzohen e do të shkatërrojnë
                                                         botën.

Ty asgjë s'të pengon. Vrima në pasqyrë ta
                                             kujton hekurin
që më parë kishte formën e vet, dhe s'e pamë.
Me lejen e të dashuruarit, Ie të dëftohen
format e paduksheme të të tërë botës.


TRUPI QЁ KTHEN

Ai trup që kthen
në fund të fushës
në nxitim kah ago
harruar ka
çdo ndërrim.

ai rritet, duke këltbitur
fort
në midis te botës

mu si druri magjik
tokën e vogel lidh
me qiellin e verdhë.

(Përktheu: AIi Podrimja)
Rilindja, 7. IV. 1977

9. pro 2012.

MUHIDIN ŠARIĆ - ISTAKNUTI BOSANSKI DJEČJI PJESNIK



OTVORENI SVIJET, PONOVLJENA BUDĆNOST
Pjesme za djecu Muhidina Šarića

                                                              
                                                                 MUHIDIN ŠARIĆ





Napisao: Dr. Ibrahim Kajan

Postoje knjige koje stvaraju svečanu atmosferu. Stvarane su dugo, i strpljivo, stvarane su pređom vlastitog srca i građom iza granica sna
Knjiga koja me ponukala da ispišem te riječi, ima svog autora, i ime mu je Muhidin Šarić.
Muhidin je pjesnik, dramski i prozni pisac.[1] Koliko znam, sve su njegove knjige vedre knjige - namijenjene mladoj čitateljskoj publici, sve osim jedne, ili mozda dvije, memoarske, njegova zapamćenja na mračne dane koje je proživio...
Muhidin Šarić  bi po po  vrlo vidljivom pjesničkom djelu u bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj dječjoj književnosti, mada ne i dovoljno istaknutog i valoriziranog, pripadao krugu najpoznatijih živih bosanskih pjesnika.
Knjiga, s kojom sam počeo svoj kratki uvid u autorv rad, a u povodu njezine sretne pojave, zove se Izbor pjesma za djecu;[2] i to je svečani trenutak u životu živog pjesnika – kad dođe vrijeme da se izabere najbolje, a da se prije toga uoči – da se zaista i ima iz čega izabrati! Izbor je uradio pjesnik i prevoditelj Ismet Bekrić, s vidljivom željom da se javnosti predstavi najbolje od dječjih pjesma što ih je Muhidin dosad napisao i objavio, pisao i objavljivao ravno 40 godina.
Bekrićev izbor predstavlja, čini mi se, puno više od  pukog zbira pjesnikovog  poetskog repertoara; on predstavlja briljantan presjek kroz pjesnikove raznolike temeatske mogućnosti i najdojmljivije estetske dosege Šarićeve poetike.  Bekrić je krenuo jedinim i sigurnim putem – kronološkim, od prve knjige stihova nekoć mladog Muhidina Šarića Spava li dan u mraku, do neobične poetske enciklopedije prosjedog pjesnika – ispisane u stihovima: Iz Majkine sehare.
Između ta dva udaljena naslova koja omeđuju Šarićevo dosada objelodanjeno pjesničko djelo, sad se savim razvidnom ukazuje, rasprostrt je pjesnički prostor očuđene zbilje kojem Muhidin Šarić nije bio samo nepretenciozni „prepisivač“. Dijete koje se igra pripada tom svijetu – i svi smo prošli tim zelenim poljima djetinjstva, u novom djetetu  vidimo samo ponovno obnovljen svijet. Našim, premreženim očima  Šarićeve poetske vizije možda su same zamke prošlosti  obojene zgusnutom nostalgijom, pomalo kao u denikenovski kazanom paradoksu – povratka u budućnost.  Djetetu se, mislim, ukazuju u drugom svjetlu, u plavkastoj imaginativnoj izmaglici  kao prvotnja slika obrisa svijeta koji je nastao tek njegovim otvaranjem očiju.
* * *
U cjelini gledano, pjesme za djecu Muhidina Šarića, snažno pulsiraju tradicijom pjesničkog iskustva središnjeg južnoslavenskog jezičnog prostora.  Kada su se stvorile pjesničke škole oko Dušana Radovića i Zvonimira Baloga – i jedna i druga utemeljena na igri koja više nije bila narativna (sadržajna i pričalačka) nego leksička (asocijativna i značenjska), očekivalo se da će u bh. pjesništu one, ili nalik njima, dobiti svoj placet, svoj prostor,  da će dobiti svoje pjesičke pristalice i  svoje sljedbenike. To se na sreću ili na žalost, nije dogodilo na način koji se slutio.
U bh. pjesništvu za djecu postojala je škola koja se još nije uočavala – škola nove osjećajnosti (kao što je prepoznatljiva i u poeziji za „odrasle“) konstituirane na  duhovnom i jezičnom miljeu domaćih izvora, i usmenih i autorskih. Ta linija zaista ide od Branka Ćopića, Pandže, Nasihe Kapidžić – Hadžić, a preko Ismeta Bekrića povezuje pjesnički naraštaj Rorića, Ešića i, naravno, Šarića.
Osjetljivost kao ljubav i nježnost, duhovitost i igrivost - temeljna su psihološka obilježja tog poetskog modela. Pjesminom strukturom dominira osebujni doživljaj, samorodan i autentičan.  Upravo taj iskaz prekriva pjesničko djelo Muhidina Šarića.  Muhidin Šarić nije, po usporedbi sa iskustvima spomentih pjesničkih škola, prekretnička autorska figura, ali jest onaj koji je učinio da dječja pjesma bude i tematski i leksički suvremenija, nerijetko suptilnija, vedrija i metaforički razuđenija.
*  *  *
Rekli smo da je Bekrićev Izbor pjesama za djecu Muhidina Šarića svoju strukturu „preuzeo“ iz vremenskog okvira, kronološkog pojavljivana pjesničkih knjiga, pa su i ciklusi naslovljeni naslovima knjiga iz kojih su pjesme izabrane: Spava li dan u mraku, Na krilima neba, Kada plava ptica spava, Kolo kozaračko, Cvrkutanka, Zaljubljena baka, Cvječarnica, Pođi kući, Iz Majkine sehare.
Već je u ciklusu kojim Bekrić otvara svoj izbor prezentirana pozicija pjesničkog subjekta, njegovo specifično motrište na svijet koji prije nije vidio: čudo i pitanje. Čak je i sami Šarićev naslov (Spava li dan u mraku), možda i nesvjesno, urenjen u sami prapočetak svijeta, kada je mrak kaosa nakon Velikog praska sadržavao sve boje, uključujući i bijelu, kada je sveopća noć u sebi krila svjetlo dana.
I pjesnički motivi koji su strukturirali njegove tematske „zbirke“  stihova prve knjige – pjesme o prirodi (Na dan proljeća), djetinjstvu (Molimo)  i školi (Petica),  kao i prvotnje naznake humora  (Sto mu muka, Dva mjehura od sapuna), te upotreba naslijeđenih formalnih oblika, potkrijepljuje naše navode o plodotvornom odbljesku preuzetog iskustva  dječje pjesme iz sh. jezičnog prostora i  usmenog naslijeđa (tipa nabrajalice, u brzoj izmjena slika i pojmova), kojom je uspostavljao i postizavao poželjna ritmičnost i razuđena slikovitost gotovo nužnu u književnom tekstu pisanom za dijete (Dan, Na dan proljeća, i dr.).
U formalnom smislu, Šarić se, oblikujući strukturu pjesme,  stihove najčešće „slaže“ u katrene obgrljene rimom, što se, učestalošću, pokazuje njegovim temeljnim pjesničkim oblikom, najčešće u osmercu, ali i u razlomljenim stihovima drugig metričkih karakteristika (4 + 4, 4 + 2). Mada autorovo djelo izrasta iz prepoznatljivih fragmenata tradicije i nasljeđa, u otklonu je od jednodimenzionalnih opisa, naracije koja ne zna ništa više osim priče,  Šarićem prostor je pročišćen, lirski,  uronjen u doživljaj obogaćen (najčećše) personificiranim  oblikcima pojavnog svijeta.  Metaforičnost vizija i efekti dubljeg značenja boja (koje uvijek nešto simboliziraju) – njegovo pjesništvo čine bogatijim i estetski uzvišenijim i doživljajno efektnijim.
U drugom i trećem ciklusti (Na krilima neba i Kada plava ptica sanja) svaka će pomnija analaza zapaziti  širenje tematskog indeksa  i leksičkog prostora. Uz teme „kontinuiteta“„, česte pjesničke obrade gotovo „tipizirane“ starijom školom, u pjesnikov krug interesa ulaze budućnosni motivi ekologije (Siva slika, Moj grad, Molba, Kad bi hjelo drveće, Cvijet iza rešetaka). Priroda s čovjekom i djetetom i središtu, pokatkad poprima dramatične srazmjere, molbe, pobune i proteste.  Pjesme rimovanih katrena  mimetičkog slijeda pokušavaju slaviti ruralno nad urbanim kao zdravije mjesto za življenje (Dao bih, Pismo djedu na selu), djeluje pomalo arhaično i pase; tek humor (osobito u Pismu djedu na selo) spašava – kao i uvijek – prilike u kojima se našao pjesnik sa svojom „raspričanom“ poetskom tvorevinom.
Muhidin je Šarić posebno zanimljiv kao pjesnik zavičanosti i domoljublja. Njegove pjesme nerijetko osvajaju publiku svojom krhkom strukturom i  jednostavnošću iskaza temeljnih čovjekovih osjećanja i humanističkih stavova.  Pjesnik je, što nije nevažno spomenuti u riječi o njegovim pjesmama, rođen i odrastao u sjenci Kozare, toponima koji nije samo zemljopisni pojam. U tom je svijetu doživio najsretnije i, na istom mjestu, najbolnije trenutke. Kad takav pjesnik govori o domoljublju, onda tu nema ni patetike ni plitke deklarativnosti.
Cilkusi Kolo kozaračko i, posebice,  Pođi kući – male su antologije ljubavnog pjesništva prema zavičaju i svojoj domovini. Mislim da je u tom tematskom prostoru, ma koliko to ne izgledalo tako, potpuno usamljen, samosvojan i cjelovit. Te su pjesme poput „malih oblika“, minijatura od pet, sedam, deset stihova. Djeluju poput  slučajnih iskaza, od „običnih“ riječi koje zrače, u svom vještom prepletu pjesničke sintakse, snažno i uzbudljivo!
Knjiga izabranih pjesama se završava svojevrsnim rječnikom lokalnih leksema, arhaizama i turcizama, koja se tumače stihovima. Predpostavljamo da je uvrštavanje ciklusa Iz Majkine sehare više udovoljeno autorovoj pedagoškoj vokaciji, a manje književnoj opravdanosti. Dakako, i on, taj ciklus, dodatno govori o autoru, njegovoj nujnoj osjetljivosti, njegovoj umnoj svestranosti i njegovoj časnoj etičnosti.
Izbor pjesama za djecu Muhidina Šarića, u izboru Ismeta Bekrića, pjesnička je monografija koja glasom pjesnika, zanesenog i zaustavljenog na vječnim zelenim poljima, poljima bosanskog djetinjstva koje nije nestalo i nikada neće nestati.

U Mostaru, 23. V. 2011.                                                                   Ibrahim Kajan


[1] Nakon prvotnjih objava u dječjim listovima i časopisima, Mhuidin Šarić je objelodanio svoj prvijenac Spava li dan u mraku (1976), nakon koje su uslijedile Na krilima neba, 1981., Kad plava ptica sanja, 1983., Kolo kozaračko, 1984.,  Plava ptica, poezija,(na turskom jeziku) Banja Luka, 1985., Cvrkutanka, 1988.,, Zaljubljena baka, poezija, 1989., Dvorište sa cvijetom za uvetom, 1990., zatim dramski tekstovi - Recept za ludilo, 1985., Čovječe, ne ljuti se, 1985., Blago u kovčegu, 1986., Vuk dobrica, 1988.  Objavio je i dvije prozne knjige, Keraterm, sjećanje na srpski logor, proza, Graz, Austrija, 1993. i roman Belko,

[2] Muhidin Šarić: Izbor pjesama za djecu, Izabrao: Ismet Bekrić, Bosanska riječ, Tuzla, 2011.

8. pro 2012.

KLASNI JEZIK ROMANA OUSMANA SEMBENEA



Napisao: Ibrahim Kajan

Ousmane Sembene: Banty Mam Yall / Drveni Božji štapići, prijevod i komentar: Biserka Cvjetičanin, Mladost (i dr.), Zagreb, 1979.

 Ousman Sembene

Suvremeni roman koji dolazi iz Afrike, posebice onaj iz bivših kolonija Zapadne francuske Afirike, te Nigerije – u posvemašnjom je znaku preispitivanja i analiziranja društvene svijesti kojoj je tradicionalni pravac mišljenja bio ništen ili prekinut dolaskom bijelog gospodara: posljedice "zamjene" moralnih običajnosti i "nakalemljivanje" intelektualnih dosega evropskog porijekla u pomno izabrane predstavnike plemenske elite - u bezbrojnim aspektima pokazale su se samo pogubnim.
Uništavajući komunitarni, plemenski, stoljećima isprobani i s njima srasli prostor i način života, kolonizator je potaknuo jednu jedinu reformu postajući "nesvjesno oruđe historije", koja će izvršiti pomak unutar naznačena egzistencijalnog vidokruga: na primjeru koloniziranja Indije.
Roman-kronika senegalskog književnika Ousmana Sembenea naslovljen s Banty mam yall (Drveni božji štapići) – pokazuje razvoj rađanja i ustajanja radničke klase, prezentira svojevrsno senegalsko "kaljenje čelika" razvedenom štrajkačkom freskom istinitih datuma i nositelja. Unutar zemljopisnog prostora (kojem danas donekle odgovaraju granice Senegala i Malija), djeluje jedinstvena sindikalna organizacija željezničkih radnika, a "duša" joj je Ibrahim Bakayoko. On predstavlja figuru toliko prepoznatljivu u svim povijesnim prikazima radničkih gibanja inspiriranih naukom već klasičnih papira socijalističkih koncepata budućnosti. Pokrečući štrajk, koji će trajati duže od pola godine, sindikati ne obuhvaćaju procesom samooslobođivanja samo radnike na tisućama kilometara dugoj tračnici Bamako -Thies -Dakar: plamen štrajka ubrzava promjene osvješćivanja žene i starca, čak i djece; njegovo svjetlo osvjetljava lica vjerskih vođa kolonizatoru prodanih duša; solidarnost i uzajamnost radnika; nema granica u boji kože, jeziku, plemenskoj ili nacionalnoj različitosti... S tog (potonjeg) aspekta, ova je epopeja i indirektna polemika s elitnim nositeljima ideologije "crnaštva" (današnjeg Senegala), dok je iskaz samog autora (citiran u pogovoru) otvoren i direktan:
"Moja vrijednost nije povezana s bojom moje kože. Naši su preci
stvorili spomenike i maske kojima se ponosimo. No, ne mislim
da su tražili da ih se definira kao crnce... "
Identično, u misaonom slijedu, govori i Bakayoko na pregovorima s bijelim šefovima: - Gospodine direktore, ovdje ne predstavljate niti rasu niti naciju, već klasu. I mi, također, predstavljamo klasu čiji su interesi drugačiji od interesa vaše.
Sembene, odbacujući ideolgiju negritude-pokreta, nipošto ne odbacuje cjelokupnu tradiciju, a koju neki zovu bez ikakvih ograda "pljesnivom prošlošću": moglo bi se reci da on, poput Corbina, sugerira mogućnost oživotvorenja "nasljeđa" njegovim stalnim "preporođivanjem". Moglo bi se također reći, da on, poput Nehrua može govoriti o prošlosti "kada ga ona pritiska" ili "spaja sa sadašnjosti, grije svojom toplinom". Napokon Sembene potcrtava one segmente tradicije koji imaju najavu u samom Manifestu – koji je svima obećao budućnosti! Historijska vjerodostojnost samog događaja kao da je nadmašila Sembenevu literarnu, umjetničku transformaciju čina. Fasciniran uspjehom štrajka iz 1947/48., i njegovom snagom što približava domovinu slobodi, autor ispisuje stranice pod teškom sjenom činjenica - pa, poput onoga koji ne želi baš ništa zaboraviti - stiže tek pobrojati ih, dati im romanesknu strukturu, gledajući na golemo prostranstvo scene kroz čisto prozorsko staklo. Po tome bi bio blizak brojnim - našim romanima objelodanjenim u početnom poslijeratnom razdoblju. Međutim, vraćajući se, s njim, mjestu nastanka i značenju koji svako zauzima ne samo u recentnoj književnoj produkciji Senegala - Drveni božji štapići Ousmana Sembenea niposto ne gube atributivnost iskrene analize kolektiva i klase koja ukoračuje u "prvi put izrečenu riječ - budućnost". Otuda ova knjiga od svojega čitatelja mnogo manje traži da je ocjenjuje - dok svaka njezina rečenica žudi za razumijevanjem ponuđena svijeta
Spomenimo, na kraju, da je autor ovu kroniku i posvetio "muškarcima i ženama koji su od 10. listopada 1947. do 19. ožujka 1948. vodili borbu za bolji život, (te da) nikome ne duguju ništa: ni nekoj "civilizatorskoj misiji", ni nekom poznatom čovjeku, ni nekom parlamentarcu. Njihov primjer ne bijaše uzaludan: otada Afrika napreduje".
A, opet, u "Zulejki" Goethe šapuće: Treba Ii ova bol da nas muči / Kad on povećava našu radost, / Zar nije Timurova vladavina / Satrla bezbrojne duše...

Izvori:
Oko (Zagreb), br. 248, 17. IX. – 1. X. 1981.
Ibrahim Kajan: Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str. 119- 121

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...