KLASNI JEZIK ROMANA OUSMANA SEMBENEA

Napisao: Ibrahim Kajan

Ousmane Sembene: Banty Mam Yall / Drveni Božji štapići, prijevod i komentar: Biserka Cvjetičanin, Mladost (i dr.), Zagreb, 1979.

 Ousman Sembene

Suvremeni roman koji dolazi iz Afrike, posebice onaj iz bivših kolonija Zapadne francuske Afirike, te Nigerije – u posvemašnjom je znaku preispitivanja i analiziranja društvene svijesti kojoj je tradicionalni pravac mišljenja bio ništen ili prekinut dolaskom bijelog gospodara: posljedice "zamjene" moralnih običajnosti i "nakalemljivanje" intelektualnih dosega evropskog porijekla u pomno izabrane predstavnike plemenske elite - u bezbrojnim aspektima pokazale su se samo pogubnim.

Uništavajući komunitarni, plemenski, stoljećima isprobani i s njima srasli prostor i način života, kolonizator je potaknuo jednu jedinu reformu postajući "nesvjesno oruđe historije", koja će izvršiti pomak unutar naznačena egzistencijalnog vidokruga: na primjeru koloniziranja Indije.

Roman-kronika senegalskog književnika Ousmana Sembenea naslovljen s Banty mam yall (Drveni božji štapići) – pokazuje razvoj rađanja i ustajanja radničke klase, prezentira svojevrsno senegalsko "kaljenje čelika" razvedenom štrajkačkom freskom istinitih datuma i nositelja. Unutar zemljopisnog prostora (kojem danas donekle odgovaraju granice Senegala i Malija), djeluje jedinstvena sindikalna organizacija željezničkih radnika, a "duša" joj je Ibrahim Bakayoko. On predstavlja figuru toliko prepoznatljivu u svim povijesnim prikazima radničkih gibanja inspiriranih naukom već klasičnih papira socijalističkih koncepata budućnosti. Pokrečući štrajk, koji će trajati duže od pola godine, sindikati ne obuhvaćaju procesom samooslobođivanja samo radnike na tisućama kilometara dugoj tračnici Bamako -Thies -Dakar: plamen štrajka ubrzava promjene osvješćivanja žene i starca, čak i djece; njegovo svjetlo osvjetljava lica vjerskih vođa kolonizatoru prodanih duša; solidarnost i uzajamnost radnika; nema granica u boji kože, jeziku, plemenskoj ili nacionalnoj različitosti... S tog (potonjeg) aspekta, ova je epopeja i indirektna polemika s elitnim nositeljima ideologije "crnaštva" (današnjeg Senegala), dok je iskaz samog autora (citiran u pogovoru) otvoren i direktan:

"Moja vrijednost nije povezana s bojom moje kože. Naši su preci

stvorili spomenike i maske kojima se ponosimo. No, ne mislim

da su tražili da ih se definira kao crnce... "

Identično, u misaonom slijedu, govori i Bakayoko na pregovorima s bijelim šefovima: - Gospodine direktore, ovdje ne predstavljate niti rasu niti naciju, već klasu. I mi, također, predstavljamo klasu čiji su interesi drugačiji od interesa vaše.

Sembene, odbacujući ideolgiju negritude-pokreta, nipošto ne odbacuje cjelokupnu tradiciju, a koju neki zovu bez ikakvih ograda "pljesnivom prošlošću": moglo bi se reci da on, poput Corbina, sugerira mogućnost oživotvorenja "nasljeđa" njegovim stalnim "preporođivanjem". Moglo bi se također reći, da on, poput Nehrua može govoriti o prošlosti "kada ga ona pritiska" ili "spaja sa sadašnjosti, grije svojom toplinom". Napokon Sembene potcrtava one segmente tradicije koji imaju najavu u samom Manifestu – koji je svima obećao budućnosti! Historijska vjerodostojnost samog događaja kao da je nadmašila Sembenevu literarnu, umjetničku transformaciju čina. Fasciniran uspjehom štrajka iz 1947/48., i njegovom snagom što približava domovinu slobodi, autor ispisuje stranice pod teškom sjenom činjenica - pa, poput onoga koji ne želi baš ništa zaboraviti - stiže tek pobrojati ih, dati im romanesknu strukturu, gledajući na golemo prostranstvo scene kroz čisto prozorsko staklo. Po tome bi bio blizak brojnim - našim romanima objelodanjenim u početnom poslijeratnom razdoblju. Međutim, vraćajući se, s njim, mjestu nastanka i značenju koji svako zauzima ne samo u recentnoj književnoj produkciji Senegala - Drveni božji štapići Ousmana Sembenea niposto ne gube atributivnost iskrene analize kolektiva i klase koja ukoračuje u "prvi put izrečenu riječ - budućnost". Otuda ova knjiga od svojega čitatelja mnogo manje traži da je ocjenjuje - dok svaka njezina rečenica žudi za razumijevanjem ponuđena svijeta

Spomenimo, na kraju, da je autor ovu kroniku i posvetio "muškarcima i ženama koji su od 10. listopada 1947. do 19. ožujka 1948. vodili borbu za bolji život, (te da) nikome ne duguju ništa: ni nekoj "civilizatorskoj misiji", ni nekom poznatom čovjeku, ni nekom parlamentarcu. Njihov primjer ne bijaše uzaludan: otada Afrika napreduje".

A, opet, u "Zulejki" Goethe šapuće: Treba Ii ova bol da nas muči / Kad on povećava našu radost, / Zar nije Timurova vladavina / Satrla bezbrojne duše...

Izvori:

Oko (Zagreb), br. 248, 17. IX. – 1. X. 1981.

Ibrahim Kajan: Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str. 119- 121

DJELO ARAPSKOG SREDNJOVJEKOVLJA

Abu aI-Ala al-Ma'arri (Allepo, Siyria 973  - 1058 AD)

 بو العلاء أحمد بن عبد الله بن سليمان التنوخي المعري

 

 Napisao. Ibrahim Kajan

Abu aI-Ala al-Ma'arri: Poslanica o oproštenju, prijevod i komentari: dr. Sulejman Grozdanić, Udruženi izdavači, Beograd, Zagreb, Sarajevo, Ljubljanja, Skoplje, 1979.

  Skoro redovito, kad se nađemo pred umjetničkim djelom koje dolazi iz drugih zemljopisno-narodnosnih koordinata, u najblažem slučaju, osjećamo se nemoćni u promišljanju i situiranju njegove duhovne profiliranosti, te uklapanja u naše drukčije formirane, "oportune" mentalne strukture. Ti pokušaji valoriziranja kroz naučene estetske kategorije, kroz aparate sasvim različite socijalne optike, te najčešće svedene metodi komparacije - višekratno su se znali pokazati neupotrebljivim i pogrešnim.

Te i brojne druge primisli nameću se, sada, iznovice, uz čitanje jednog od najznačajnijih književnih djela arapske srednjovjekovne književnosti, Poslanice o oproštenju, gorostasa sveukupne arapske pisane riječi uopće - Sirijca Abu aI-Ala al-Ma'arrija (koji je živio i djelovao između 973. i 1058. godine).

Ovo, u originalu obimnije djelo, ovdje se prezentira u izboru i prijevodu dr. Sulejmana Grozdanića, samo drugim dijelom rečena naslova. Valja, na početku, napomenuti da će čitatelju biti nešto otežano prihvaćanje tekstovnih signala bez poznavanja barem elementarnih eshatoloških naukovanja Kur'ana, bez njegovih socijalnih kategorija i, recimo, bez dobrohotnog prevladavanja duhovne avanture drugog kulturalnog predznaka.

Poslanica, zacijelo, nema nikakve nakane bliske zabavi: pisana je u poznatoj arapskoj maniri sadž'a, rimovanoj prozi, kombiniranjem dijaloške proze i stihova. Ma'ar'ijev tekst zauzima osobit stav kritičke naravi naspram vremena u kojem je nastalo i usprkos ljudima, važnim historijskim protagonistima u tom vremenu.

Po strukturi, ovo klasično djelo, reklo bi se, ima svojega prethodnika, ali i "sljedbenika". Jedno kur'ansko poglavlje, Miradž, Iegendarno Muhammedovo (a. s.) putovanje u nebo, moglo je poslužiti kao prototip, kao Iiterarni nacrt u koji se smjesta književno-fiIozofijska sadržina kritičko-moralnih nedoumica koje autor želi razriješiti. Dionice tlocrta, odnosno uporišni prostori, avanture glavnog junaka, jesu Raj, Pakao i Stajalište. U povodu komparativnih nagovaranja i svojevremenih dugogodišnjih polemika - Miradžu i Poslanici, suprotstavljena je – Božanska komedija Danteova, iz kasnijeg vremena, iz europske duhovne obnove kroz renesansu i humanizam.

Međutim, Grozdanić ispravno zakIjučuje, imajući u vidu i poredbe s Roterdamskim i Rabelaisom, odnosno s kritikama parazitske klase i pitanjima skeptičkoga racionalizma, pa kaže: "Naravno, to nije isto. Ne može biti preteča neko ko je tek vremenski, dakIe, slučajno, bio ranije, mada je taj momenat kao uslov izuzetno važan, ali su isto tako mnogo važnije i neke druge - drustvene, kulturne, misaone, moraIne, književnoistorijske, (te) pretpostavke ograničenog kontinuiteta i uzajamne veze... "

"Šetajući" svojega junaka, Ibn at-Kahira, rajskim i demonskim prostorima, dovodeći ga na Stajalište, ostvarujući kontakte s čuvenim pjesnicima i misliocima predislamskog i islamskog razdoblja, s misticima i đavolima, te sa samim Božjim poslanicima, Muhammedom (a.s.) i njegovim krvnim potomcima, a na kraju i s praocem Ademom (a.s.) -traže se konačni odgovori, do-mišljanje nesavršenosti, odgonetanje tajni života i smrti, potraga za smislom i funkcijom čovjekova trajanja, ulaženje u porijekIo zla, vIasti, poročnosti, sijanju sumnji; zašto pohlepa, zašto "bijeda koja uporno traje" i čemu "duše što se pune zebnjom".

Idući Ma'arrijevim slijedom slova, nerazdruživ dojam bi se dao opisati kao otvaranje nepoznatih prostora, tajnovitih i mističnih. U pasaže čulnih, neposrednih slika, "ulazi se korakom kojim se ulazi u poznatu odaju“.

Nakon ovog, po svemu izuzetna čovjeka arapskog srednjovjekovlja, i nakon toliko stoljeća, a izvođenjem Poslanice o oproštenju iz pukih konkretnih situacija koje stoje u znaku vremena nastanka djela - pada novo svjetlo u kojemu Abu aI-Ala al-Ma 'arri dobiva novo značenje.

Izvori:

Oko (Zagreb), br. 223, 2-16. X. 1980.

Ibrahim Kajan: Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str. 97-99

ROMAN CRNOG NOBELOVCA

PLES KOLONIJALNA DUHA

Wole Soyinka, Nobelova nagrada za književnost 1986.

Wole Soyinka: Tumači, Mladost, Zagreb, Prosveta, Beograd, Svjetlost, Sarajevo, Pobjeda, Titograd, Misla, Skoplje, Matica srpska, Novi Sad; prijevod i predgovor: Nada Švob-Đokić; likovna oprema: Ivo Friščić, 1981.

Napisao: Ibrahim Kajan

Soyinka, pisac iz Nigerije, ispovijeda svoje crne junake: Wole Soyinka pokazuje sebi, koliko i njima, što to "odavno sanja o predmetu kojega (sam) treba biti svjestan da bi ga stvarno posjedovao". Roman Tumači ovoga književnika, čije ime valja pamtiti, gotovo da je mali romansirani udžbenik neprekidna dijaloga koji tako uspješno dovodi u blizinu filozofiju kolonijalizma i psihoanalizu. Otuda je i vidljiva činjenica Soyinkina napora da "čitav roman usmjeri na likove same". To 'pričanje sebe', 'ispovijedanje sebe', svojevrsno je prepoznavanje, shvaćanje, katarzično čišćenje prve intelektualne elite nezavisne Nigerije.

To stanje karakterizira djelatnost Soyinkinih likova stvarnosti premještenih u prostor imaginacije, s čudesnim diktatom koji blokira "započinjanje novoga posla, prije nego se svjesno izvrši stari... " A "stari posao" jest - reforma svijesti. Soyinka će tragati za junacima svedenim na puki, samotni predznak "neke budućnosti koju ni sami ne mogu naslutiti". Za protagoniste karakteristična isječka najnovije povijesti svoje domovine, Soyinka uzima, precizno birajući, desetak "primjeraka" tanušna i tanana sloja, u "bijelom svijetu" školovane prve, postkolonijalne generacije svojih zemljaka. Vraćajući se kući, iz koje tek što su otišli britanski koloni, vraćajući se iz Evrope i Amerike – prepoznaju svoje osjećanje djetinjstva, roditelja i plemena: za Egba, Sagoea,  Sekonija, za Sageovu zaručnicu, za Kolu i druge - sve je to sada u ogromnoj daljini zamagljenoj i preinačenoj mentalnoj strukturi tako različitoj i neupotrebljivoj plemenskom moralu, mudrosti tradicionalnih prvaka i usmenih institucija plemenskog očitovanja života. U trenu jasne istine, počinje bjesomučni pIes kolonijalna duha. Mladi intelektualci iskreno nastoje dati svoj prilog izgradnji nove stvarnosti Nigerije. Zatečeni u žuđenu prostoru domovine i djelatnu krugu bez ikakve nade na uspjeh - u oporbi s najjačim uporištem kolonijalna duha u malim predstavnicima vlasti – junaci Soyinkini, lomni, negdje zaturena identiteta, ublažuju muku egzorcizma u alkoholu (Sagoe), u ludilu (Sekoni) itd. Društvo privatnog okoliša u kojem se susreću, a podignuto novostečenim pozicijama intelektualnih zanimanja ili hijerarhijskom ljestvicom vlasti - na višu razinu "važnosti", Soyinka prepoznaje kao posjednike recidiva odbjegla morala bivših gospodara, na koje, eto, pošto-poto hoće da naliče: njihova ponašanje je prazna kopija bijelog čovjeka, organizirane sjedeljke i prijemi - karikirani su i licemjerni. Soyinka dopušta svojim junacima da pljunu tom ponašanju ravno u lice, da izbace plastične ruže i plastično voće iz raja domaje, da premažu prijezirom tu sliku "prijema" kao "izrezanu iz viktorijanskog časopisa".

Wole Soyinka priziva i nekoliko toplih, ljekovitih ženskih likova. Tajnovitu kurtizanu i bijelu nigerijsku nevjestu skicira nadahnuto, ali im ne sagledava nikakve jasnije putanje, društvene pogotovu. To nije proveo ni onda kada dovodi čitatelja u kontakt s obrazovanom zaručnicom novinara Sagoea.

Završni nesretnik daje se kroz Joea Goldera, mješanca na kojemu se lome sve bijede: od "crnačkih" potraga za samobitnošću i seksualne pomjerenosti prema muškoljublju, do društvene izoliranosti i neizvjesnosti. Kazivanje Egboa, protkana reminscencijama na prošlost koja ide paralelno sa današnjosti, nervozna filozofija "pražnjenja crijeva" novinara Sagoea, Sekonijev silazak u ludilo i smrt, Kolin bijeg u kreativnu, likovnu imaginaciju, Monicin osjećaj da je puki "bijeli privjesak" na karijerističkom kaputu muža..., napokon Joe Golder, "arhajsko lice izbačeno iz porodičnog albuma" – zacijelo je valjalo prihvatiti smislom polivalentnih aspekata jedne cjeline; jedne životne stvarnosti koja se preispituje, reformira bitna uporišta prije nego se opre i otisne u avanturu slobodna izbora. Takva razmrvljena struktura života jest struktura romana...

A sve je počelo 1850., kada je na Soyinkin jezik prevedena Biblija. I kad je, zajedno s Biblijom, Britanija pretvorila u koloniju svijet kojemu je "razorila uništavajući domorodačke općine, razorila kućnu radinost i nivelirala sve što je bilo veliko i što se isticalo".

"Pisana književnost na jorupskom jeziku javila se dolaskom misionara i kolonizacijom Nigerije", piše Nada Švob-Đokić. A Wole Soyinka, piše, gle, kao i većina - na engleskom jeziku!

Izvori: 

Oko (Zagreb), br. 247, 3-17. IX. 1981.

Ibrahim Kajan: Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str.  115-117

PUTOVI AFRIČKE KNJIŽEVNOSTI

Nada Švob-Đokić: Razvoj u afričkoj književnosti, Liber, Zagreb 1981.

Napisao: Ibrahim Kajan

Sve češće u izlozima knjižara zatičemo djela književnika neobičnih imena - Amos Tutuola, Camara Laye, Chinua Achebe, Wole Soynka, Gabriel Okara, Cyprian Fkwensi, Sembene Ousmane, Ngugi wa Thiog'o: riječ je o afričkim piscima južno od Sahare čiji oslobođeni glasovi uspostavljaju neodgodivu komunikaciju sa svijetom, sa vremenom koje, napokon, teče samo u jednom pravcu.

Za razumijevanje, za utvrđivanje kritičkog stava prema njima, neophodno je pronalaženje odgovora na pitanje o "identitetu afričke književnosti". Po sociolozima književnosti to bi značilo proniknuti u onu bitnu odrednicu koja se opisuje dijalektičkim jedinstvom subjektivna i objektivna svijeta. Na podlozi takva promišljanja, nedavno smo imali priliku pročitati prvo djelo, pionirsko u prostoru našega jezika, autorice Biserke Cvjetičanin, Roman i afrička zbilja.

Daljnje razmicanje granica, osvjetljavanje prostora putanje i avanture afričkog književnog stvaralaštva - nudi Nada Švob-Đokić knjigom pomna diskursa određena naslovom: Razvoj u afričkoj književnosti. Po izabranu postupku potrage Razvoj u afričkoj književnosti u komplementarnu je odnosu sa spomenutom studijom Biserke Cvjetičanin.

Obrazlažući koncepciju kontinentalne i nacionalne književnosti u suvremenoj Africi južno od Sahare, autorica nas nizom prilično uvjerljivih teorijskih činjenica nagovara na pristanak na jednu takvu, moguću interpretaciju afričkog književnog suvremeniteta. Riječ je dakle o "književnoj tradiciji zasnovanoj na preuzetoj pismenosti, najčešće na preuzetim i prihvaćenim jezicima, sličnih povijesnih i strukturnih obilježja u različitim zemljama kontinenta". Odmah iza ovoga, autorica će podvući da koncepcija kontinentalne književnosti ne počiva na utemeljenim nacionalnim književnostima, nego proizlazi iz duhovna sudara elemenata tradicionalnih afričkih i evropskih književnosti.

Nada Švob-Đokić rekonstruira razvoj književnosti sukladan povijesnosti vremena, kroz oblike književnih vrsti i kroz tipološki razvoj junaka kao idejnih nositelja umjetnine.

Još je Godelier zapisao da su zakoni historije u Africi bili bitno drukčiji od putova historije na drugim kontinentima. Otuda i teškoće, o kojima govori autorica, "vremenskog razgraničavanja" afričke književnosti.

Odnos sinkronije i dijakronije u Africi različit je od onog u Evropi – istovremenost zbivanja u afričkoj književnosti, uspostavljena je u evropskoj književnoj tradiciji kao slijed, konstatira Nada Švob-Đokić. Ta, skoro paradoksalna obilježja, očituju se prije svega u istovremenoj dvojnosti izvora (usmene i pisane tradicije), dok se potonja, pisana književnost, realizira u "posuđenu" jeziku kolonijalnoga gospodara. Ovdje valja napomenuti, da je taj lingvistički izbor - čini i klasnom činjenicom! Valja imati na umu da (i preko) 90% piščevih zemljaka ne razumije jezik na kojem njihov književnik stvara. On piše za domaću elitu - i cijeli, ostali svijet!

Usmena književnost Afrike nije zatvorila svoje vrelo: njezine vrste egzistiraju paralelno s novim, "već sad autentičnim, iako preuzetim vrstama". Pitanje vezano uz njezinu klasifikaciju u izravnoj je vezi s problemom vrste koja "apsorbira povijesnu dimenziju književnosti". Klasifikacijski se problem u usmenim književnostima rješava, može se zaključiti, isključivo na razini same vrste.

Što se tiče razvojnih promjena unutar vrste, evidentiraju se dva obilježja procesa: "u destrukciji i u transformaciji vrste". Posvemašnja transformacija vrste može se sagledati, na najzanimljiviji i na najilustrativniji način - na epu, a unutar mlade tradicije pisane književnosti.

U trećem dijelu svoje vrijedne analize Nada Švob-Đokić sagledava razvoj u afričkoj književnosti samim junakom književnog djela. Na primjerima tekstualnih umjetnina Cypriana Ekwensija i Charlesa Mangue - ona ce identificirati lik pikara i nomada, ali "tipa" koji se, u odnosu na evropski pojam pikara - nalazi u obrnutoj situaciji. Ovdje pleme progovara na usta lutalačkog avanturiste.

Drugi "neraskidivi par" junaka jesu sluga i gospodar. Nositelji su sukoba, oprečnih poimanja svijeta; a u konkretnim djelima recentnih afričkih književnika "više su izraz klasnog nego rasnog obilježja". Primjeri su uzeti iz romana Ferdinanda Oyonoa, Ezekiela Mphahlelea, Camare Layea, Ngugi wa Thoing'oa.

Lice novoga junaka afričkog romana nadaje se u prozama Ousmana Sembenea (kolektivni junak; proleter), Wole Soyinke (intelektualci, dezintegrirani junaci suvremeniteta, nova elita). Tradicionalni junaci u novom svijetu, "junak koji ujedinjuje oba svijeta", kompleksan i zamršen - susretljivi su u Betija, Achebea i još nekih poznatih afričkih autora.

U sklopu postavljenih metodoloških koordinata, Nada Švob-Đokić je dosljedno provela svoju nakanu: plodotvornost njezinih zaključaka ogleda se kako u novom otvaranju starijih teza, tako i u obnovi pitanja sadržaja same sintagme "afrička književnosti".

Tako se, recimo, pristaje (i u ovoj knjizi) na isključenje književnosti naroda sjeverne Afrike (jer "Arapski svijet Afrike kulturološki i povijesno pripada islamskim kulturama Bliskog i Srednjeg istoka"). Dakako, metodološkim izborom autorica istim slijedom "zaobilazi" i stare književnosti Egipta i Etiopije, apstrahirajući ih u cjelini e da bi bila zadovoljena kontinentalna koncepcija. Arapski svijet i islamske kulture ne bi valjalo gledati

identičnim pojavama, budući da se ni arabizam ne identificira sa

islamskom činjenicom.

Na kraju valja reći da je Nada Švob-Đokić Razvojem u

afričkoj književnosti pokazala široku obaviještenost duhovnog

prostora koji ispituje, svodeći ga, jednom od mogućih putanja - u

analizu zavidna dometa, u djelo koje je puno više "od pokušaja da

se odgovori na pitanje o identitetu afričke književnost".

Izvor:

Oko (Zagreb), br. 271, 5-19. VIII. 1982.

Ibrahim Kajan: Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str. 127-130

PROZOR U ISLAMSKU KULTURU

 Nerkez Smailagić: Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

Napisao: Ibrahim Kajan

Pasteur nije bio liječnik po obrazovanju, ali je medicini dao golem doprinos. Ni Schliemann nije bio arheolog, ali je arheologiji darovao, između ostalog, cijelu Troju. Ni Nerkez Smailagić nije bio orijentalist, ali je južnoslavenskoj islamistici dao više nego što su uspjeli dati, u osamdeset godina organizirana djelovanja naše orijentalistike, cijeli timovi "renomiranih stručnjaka" tog znanstvenog područja.

Ne samo što je napisao, sastavio ili preveo, nego je i o vlastitu grošu tiskao kapitalna djela bez kojih nema razumijevanja ni islama, ni islamske kulture, a ni povijesnih kretanja niti suvremene politike svijeta o kojem je riječ. Nakon Političke vizije Dantea Alighierija, Historije političkih doktrina, nakon biblioteke prijevoda (Vittorini, Holbach, Diderot, Voltaire, Camus, Corbin, Gurvic, Bisio...) - u samoizdatu je objelodanio dvotomnu Hamidullahovu knjigu Muhamed, trotomnu i slavnu Hammerovu Historiju Turskog (Osmanskog) Carstva, a uz njih i autorske projekte Uvod u Kur 'an, te dvotomnu Klasičnu kulturu islama.

Sada je pred nama djelo nedovršeno, prekinuto iznenadnom profesorovom smrću prije pet godina: Leksikon islama. Po usmenom i zapamćenom svjedočenju, težio je nečemu što je gotovo nemoguće: da sastavi Enciklopediju islama. Da je sastavi, po ugledu na arapsku, tursku i francusku - ali sam. Čekati na naše uspavane institute više nije mogao. Neposredno prije smrti, u susretu, spomenuo je tri tisuće ispisanih stranica! Natuknice je, a ima ih gotovo 600, pisao uvidom u najsuvremenije spoznaje pretežno zapadnih autora, pridodavao im produbljenu misao ili ih ostavljao za kasniju doradu - pa su, sada, poredane abecednim redom, nerijetko u nesrazmjeru s obzirom na zamišljeno (enciklopedija) i ostvareno (leksikon). To se prije svega ogleda u duljinama nekih jedinica: često su to cijele i samostalne studije (primjerice u natuknicama Arapska književnost, Kur'an, Perzijska književnost, Muhammed, Salat itd.), dok nekih, također važnih, jednostavno - nema. Recimo, nedostaju Islam, Ibrahim (Abraham), Eyyub (Job), zatim niz vjerskih termina, nema također ništa o prisustvu islama u našim krajevima, itd. Ali, ipak je riječ o izuzetnom, o izvomom i nadasve korisnom djelu. Nema u nas ni jedne druge knjige, leksikona niti enciklopedije, u kojoj ćemo naći tumačenje pojava i pojmova, recimo, o derviškim redovima (Ahmedije, Bektašije...), islamskim filozofijskim školama i filozofijskoj nomenklaturi (Mutazaliti, Hanefiti, Batiniti...), dinastija koje su mijenjale povijest ne samo islamsku, a najposlije tu je i cijeli niz razjašnjenih pojmova kojima je preplavljen svaki današnji dnevni list i svaki društveni ili politički izvještaj s Bliskog i Srednjeg istoka: džihad i Kerbela, tko su suniti a tko šiiti, koju ulogu imaju Kurdi a koju "Cmi Muslimani" u političkom kontekstu, što znači socijalizam i lijeve partije unutar islama, itd., itd.

Leksikon islama opremljen je tabelama transkripcije arapskih konsonanata i vokala, grafemima arapskog pisma u perzijskoj upotrebi i tabelom suvremene turske latinice. Knjiga, u lijepoj opremi N. Dogana, završava bilješkom o autoru, pogovorom redaktora (dr. D. Tanaskovića) i preglednim popisom naslova Smailagićevih knjiga, te popisom najvažnijih znanstvenih i stručnih članaka.

Kada iz tiska izađu prijevodi iz ostavštine, Propast Zapada O. Spenglera, kao i Nehdžul-belaga Ali ibn Abu Taliba, moći će se dokraja razvidjeti ukupni kulturni doprinos cijenjenog i u Zagrebu poštovanog politologa dr. Nerkeza Smailagića.

Izvori:

Vjesnik (prilog: Panorama), 22. III. 1991.

Ibrahim Kajan: Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str. 111-112

HRONIKA NENAJAVLJENE PATNJE

Ibrahim Kajan: Bošnjak na Trgu bana Jelačića, Biblioteka Corpus

separatum, Preporod / Kaj, Zagreb, 1998.

Napisao: Isnam Taljić

 Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod i izdavačka kuće Kaj iz Zagreba pokrenuli su biblioteku Corpus Separatum u kojoj će se - to je posebno naznačeno - štampati tekstovi već objavljeni u časopisu za kulturu i društvena pitanja Behar, koji u Zagrebu izdaje Preporod  u Hrvatskoj. Prva knjiga, vrlo intrigantnog naslova Bošnjak na Trgu bana Jelačića, donosi uvodnike koje je u Beharu od 1992. do 1998. godine objavljivao književnik Ibrahim Kajan, urednik ovoga časopisa i predsjednik KDB Preporod u Hrvatskoj.

Veza domoljublja i rodoljublja

Prvi broj zagrebačkog Behara i pojavio se 1992., u aprilu, dakle u vrijeme koje ne može bili tragičnije i bitnije kad su u pitanju Bošnjaci u Hrvatskoj, a i opstanak njihove matice Bosne i Hercegovine.

U prvom uvodniku se i navodi da su se muslimanski listovi u Hrvatskoj i javljali baš uoči i u toku zgusnutih vremena. Tako su Beharu ovdje prethodili Putokaz (uređivao ga je Hasan Kikić) i list na turskom jeziku (!?) Dogu ve Bati (urednik Hifzija Bjelevac), sve do Ogledala (1990. godine).

Urednik knjige Ahmed Salihbegovit apostrofira dvije vrijednosti Kajanovih tekstova. Prvo, da autor konstatno ističe bošnjački identitet i privrženost bošnjačkom narodu u cjelini, tako i onome njegovom dijelu koji kao nepriznata nacionalna manjina trajno obitava u Hrvatskoj, ne zapadajući pritom u idealiziranje i štetnu glorifikaciju, nego i proziva i ukazuje na mahane. Drugo, a što je bitnije za prilike tamošnjih Bošnjaka, jeste bespoštedna bitka za reafirmiranje bošnjačkih prava u Hrvatskoj te njihovih veza s matičnom zemljom i s ostalim svijetom, ali bez uzvraćanja ružnom mjerom unižavanja drugih naroda (tako ni hrvatskoga). Kajan ne dovodi u pitanje građansku pripadnost hrvatskoj domovini tamošnjih Bošnjaka, ali insistira na uzajamnim pravima i obavezama.

Povezanost između domoljublja i rodoljublja dovedena je u vezu s ko smopolitizmom i pluralizmom, nasuprot šovinizmu i rasizmu, jednako kao i bezidentitetnosti i zastidenosti.

Enciklopedija nesreće i izdaje

Jedan od uvodnika i naslovljen je crticom Ivana Cankara Zastidio se majke. Uslijed politike hrvatskog vrhovništva, problem posramljenosti majkom domovinom bit će posebno izražen među Bošnjacima Hrvatske.

Zabijeni nož u leđa Armiji BiH i svrstavanje zvanične Hrvatske na stranu otvorenog neprijateljstva spram BiH, na posebno poguban način odrazit će se na naše ljude u Hrvatskoj, one koji su tamo već bili nastanjeni, ali i na mnogobrojne izbjeglice.

Zato se, svjedočeći o tome nevaktu, Kajanovi uvodni tekstovi u Beharu danas čitaju kao uzbudljivo štivo, svojevrsno izvještavanje s lica mjesta, kao hronika nenajavaljene, ali vrlo obećavajuće smrti (ili makar nestajanja u drukčijem obliku), koja se svom silinom nadvila nad naš narod u Hrvatskoj.

Već prvi tekst obilježen je zlom slutnjom i brižnošću nad Bosnom. Ta briga staje.  Ali, već od drugoga broja Behara, datiranog sa septembrom-oktobrom 1992. godine,s promjenom (i primjenom) odnosa zvaničnog Zagreba spram Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, podjednako je dominantna tema opstanka – ne samoBosne i Hercegovine i Bošnjaka u njoj, nego i opstanka Bošnjaka u Hrvatskoj. Kako se umnožavaju metode hrvatskoga drila prema Bošnjacima u Hrvatskoj, tako su i njihove reakcije (nekih od njih, ali ne i malobrojnih) izražavane na razne načine - od skrivanja u mišju rupu - do predijevanja imena i promjene vjeronazora, sve do ponašanja pojedinaca na način najokorjelijih HDZ-jurišnika, stavljajući se na stranu onih koji bi ne samo da se odreknu od sebe samih nego bi da poreknu i sve bošnjačko (i u BiH i u Hrvatskoj, pogotovo). Takvi će, kaže Kajan, nerijetko i navodeći njihova imena, biti zapamćeni u enciklopediji naših nesreća i narodnih izdajica.

Kako je ratno vrijeme odmicalo, tako je i Kajanovo kontrareagiranje  poprimalo drukčije oblike, ali samo na drugi način alarmantne. I sam uvodni naslov u Beharu br. 32-33, novembar-decembar 1977. godine, Ustavna smrt Bošnjaka, dovoljno svjedoči da ni na vidiku nije kraj poratne agresije... Knjiga - zasad – završava uvodnikom iz Behara br. 35 i naslovom Mržnja papirnatih križara. Rat je u Daylonu prekinut samo kad su u pitanju sredstva agresije. Bojovnike s granatama zamijenili su neki drugi križari, aktivirani iz istoga, ubijačkog arsenala, sijući po novinama i pravnim aktima jednaku smrtnu mržnju spram Bošnjaka i u BiH i u Hrvatskoj.

Ratne zamijenili papirnati križari

Zato je ovo otvorena knjiga. Samo njezin prvi dio. Ibrahim Kajan vec, umnogome ispisuje nastavke. Ustrajava na dopisivanju ispisujući nove uvodnike, u novim, u međuvremenu objavljenim brojevima Behara. Pri svemu, posebna vrijednost ovoga Ijetopisa smrti i odupiranja nestanku -iako potaknutog primjerima najokrutnijih događaja, dok, jednovremeno, Evropa udara u papirnate talambase - u tome je što je autor, višestruko, sačuvao vlastiti dignitet kao hroničar koji se ni časa ne libi da uzvrati udarac. Na ljutu ranu treba ljuta trava. Ni to on ne izbjegava. Samo što on to čini pribrano, argumentirano, dostojanstveno, esejistički, odmjerenom rečenicom pred kojom se neće moći posramiti.

Izvor: LJILJAN, 8-15. februara 1999.

PALESTINA MURATA ŠUVALIĆA

 Napisao: Ibrahim Kajan

 MURAT ŠUVALIĆ

(1897. - 1936.)

Murat je Šuvalić[1] zaista bio briljantna intelektualna figura svoga vremena i svoje domovine. Tako jasno i tako evidentno emitiranje promišljanja zadanog svijeta, Šuvalić je u svom vrlo kratkom životu, ispisao publicistikom, svojim tekstovima koji su nerijetko cijele studije - društveno-političke monografije o muslimanskim narodima i njihovim državama, ali i o Bošnjacima...

Putujući prema potpunoj zrelosti, onoj što vodi misaonoj sintezi i neporecivom definiranju svijeta u kojem se živi, preselio je u onaj bolji.

Suvereno poznavanje predmeta o kojem govori

Govoriti o Šuvalićevoj pisanoj publicističkoj ostavštini, podjednako zaboravljenoj kao i književnoj, može se, kao i o svemu, govoriti bar na nekoliko načina. Zanima me: što nama, danas, Bošnjacima, može kazati političko-komentatorska, a ne putopisno-povijesna analiza njegova teksta?

Ako znademo da takva vrsta tekstova informativne punine prilično brzo zastarjeva, razlogom hitre izmjenjivosti stavova političkih protagonista po čijim se idejama razvijaju pokreti koji ugibaju zemlje i ruše države, uzdižu jedne a ponižavaju, etnički čiste i zatiru druge - onda je zaista puna iznenađenje u prepoznavanju jedne političke (kolonijalne) matrice koju je Murat Šuvalić tako briljantno i taka uvjerljivo predočio u nekoliko svojih radova trajnijeg života nego što je publicističkom štivu inače suđeno! To se prije svega odnosi na tekstove Palestina, Egipat, Maroko, Afganistan i Afganistanci.

Dvije su bitne razine spoznaja na temelju kojih se izgrađuje unutarnja struktura svakog od naslovljenih tekstova: elaboriranje povijesti konkretne države i naroda koji joj je povijest istkao, te poznavanje političkog konteksta nositelja imperijalizma koji preusmjerava povijesne tokove u kojima je ljudska mudrost potpuno nemoćna i pliva, kako kaže Šuvalić, po površini događaja!

Poznavanje političkog konteksta

Jedan od najsloženijih i najdužih tekstova je Palestina, objavljen u Novom Beharu, u brojevima 10-15 (1931-1932. godine).

Tekst je zahvalan za uočavanje britke misli i opisivanje supstance jedne ogavne političke paradigme koja je razarala zemlje ili gužvala njihova duhovna tijela, o kojima je pisao (Maroko, Afganistan, Egipat, Turska, Palestina, Bosna), ali i o tome kako se može i nakon dvije tisuće godina potpuno izgraditi nova država starog naroda.

Pojavom revolucionarnih ideja, kaže Šuvalić, osobito nacionalizma ili onih obilježenim nacionalizmom - novum je koji se zahuktava početkom XX. stoljeća a "koji sakuplja ljude iste rase, jezika i etičkih osobina stvorenih u Europi". Na toj podlozi i iz te pozadine, izrast će i izroniti mračni antisemitski pokreti, "koji su kao balast ili kao strasna mora obvladali Evropu", utvrđuje Šuvalić, i oni su presudni za konačno, vrlo bolno buđenje Židova iz "letargičnog sna, vječno intenzivnog rada i patrijarhalnog melanholičnog molenja Bogu, na borbu za očuvanje židovstva".

Murat Šuvalić, kao gotovo ni jedan autor koji je s političkim ambicijama pisao u sjeni projekta podizanja židovske države u arapskoj Palestini, ne samo da nije ni jedne ružne riječi napisao o Židovima - nego upravo obrnuto - pisao je s doslovnom sućuti prema patnjama kroz koje su kroz svoju kataklizmičku povijest prolazili.

Šuvalić s razumijevanjem i sućuti evocira putanju jedne kolektivne sudbine pune tortura i progona, uništavanja radinog i štedljivog naroda, naroda hvatanog u zamke svim mogućim duhovnim smicalicama koncila, inkvizicija i edikata duhovnih stolova i državnih tronova - kroz cijelo povijesno vrijeme koje se uopće može sagledati i knjiški rekonstruirati. "Radeći intenzivno, nadali se u onaj mistički: mene tekel-ufarsim; i nosili su svoje mučeništvo kao ni koji narod u historiji".

"Događaji koji su posljednjih desetljeća XIX. i početkom XX. stoljeća do skrajnosti uznemirili Židove, nedvosmisleni je, javni, organizirani pritisak, organiziran u obliku utjerivanja straha u kosti, odstranjivanje iz potpunog javnog i trgovačkog života. Strahoviti ruski progoni, pa progoni u Rumuniji i Galiciji ili buka po svim evropskim varošima: "Kupujte samo kod hrišćana", bjesomučni nastupi bečke općine protiv Židova, slučajevi Kišineva, inače sprječavanja i progona en masse i nepravedne afere a la Tisza-Eszlar, Dreyfuss i slično, uputiše ih na organizovanje samoobrane", zapisuje Šuvalić. Ko tako izabire i slaže riječi u rečenice, taj je na strani žrtve, osjeća je svojom - jer je i sam žrtva. Jer i sam zapanjenim očima gleda kako ispred njega nestaju cijeli kvartovi siromašnog Cazina, Bosanske Krupe, Bihaća... u odlasku u daleku i nepoznatu zemlju Tursku. S Bošnjacima i Židovima dešavaju se dva slična, ali po smislu i pravcima divergentna povijesna putovanja: Bošnjaci napuštaju zavičaj i odlaze u svijet, zapravo u Tursku koju doživljavaju, zbog duhovne bliskosti – svojom "proširenom domovinom"; Židovi, s nimalo jačom nacionalnom sviješću od Bošnjaka, dakle nejasnom, iz svijeta ulaze u arapski prostor turske države - s jasnim ciljem: napraviti državu u davnoj domovini.

Država ili fantom

Na tom mjestu, uza sva prepoznavanja političkih paradigmi zavaravanja, Šuvalić odriče budućnost projekta, smatra ga fantomom, umišljajem bez usporedbe... Šuvalić je potpuno uvjeren da i u povijesnim i društvenim pokretima vrijedi matematička formula da su dva više dva četiri. Kaže: "Rezimirajući i današnje događaje, čvrsto vjerujemo, da je paradoks sadašnjice: Židovska Palestina ne može opstati, jer je ona napad na zdrav razum i apsurd suvremenosti."

Što je podrazumijevao pod "rezimiranjem i današnjih događaja"?

Imao je na umu sve što je opisao: propast Egipta, ispražnjavanje turske vlasti iz Palestine -a sve pod najizravnijim ratnim varkama i akcijama velikih sila i Mirovne konferencije - koji nisu ni tada, kao što ne stoje ni sada - na strani žrtve, nego na strani jačih.

Jači su oni koji ulaze u sklop europskog poimanja civilizacije. Židovi su to bili više nego Arapi. Obratimo pažnju na sljedeće, gotovo temeljne razloge koji su nagovarali Murata Šuvalića da misli kako židovska Palestina neće uspjeti.

Nacionalni duh i država

"Put u stvaranju nacije i države iz perspektive historije kreće se preko ljudskih leševa i krvi. On prethodno mora stvoriti nacionalno čuvstvo i narodno-individualnu strukturu." Židovi, smatra autor, nemaju ni jedno od nabrojanog. "Preko njihovih leđa ne može put krvave borbe", zapisuje Murat Šuvalić. Najposlije, toga su, što autor i citira, potpuno svjesni još na Prvom cionističkom kongresu (Basel, 1897), kada se ustvrdilo da "Židovima fali svaki kontinuitet nacionalnog čuvstva, da im manjka i svaki pojam naciogeneze, budući da nemaju, odnosno ne znaju svoga jezika."

Ideja i očevi cionizma - krv i vatra cijelog projekta

Murat Šuvalić je također dao svoje mišljenje o cionizmu, pojmu koji je i u našim krajevima, i među Bošnjacima, kontroverzno i tumačen i prihvaćan. Šuvalić je, po temeljnom osjećanju ukupnog stava prema narodu trajnih nesreća, pojam tumačio i prihvaćao pozitivno. Bolje rečeno, racionalno. Evo nekoliko njegovih misli o cionizmu: "U posljednja dva decenija prošlog vijeka, pojavljuje se moćni faktor, snažan kao Golijat, i opasan kao oluja "Židovski Cionizam". Cionizam je najnoviji suvremeni pokret. On je židovska

samoobrana u najočajnijoj nuždi."

"Cionizam je nacionalna ideja židovstva i svijest židovske zajednice, a ovo svjesno nacionalno židovstvo ima konačni cilj povratak u staru otadžbinu - Palestinu."

"Jednovremeno je cionizam i misao židovske nacionalne države."

"Cionističku ideju oblikovali su židovski komiteti u Odesi i Bečko studentsko društvo "Kadinah". Embrioni pokreti cionizma, njegovoj snazi i organizaciji, dadoše dva vrsna muža i dvije markantne ličnosti iz Beča i Pešte. Glasoviti korespodent bečke "Neue Freie Presse" Theodor Herzl i Max Nordau, čuveni pisac djela "Dr. Kohn" i "Die konvenzionalen Luege Der Kultur Menschheit", očevi su cionizma." (Osim njih, tu je cijela plejada židovskih intelektualaca, nastavlja pisac.)

"Herzl je godine 1894. izvještavao sa suđenja Dreifussu iz Pariza, uzbuđivao svijet izvještajima o nepravdama prema Židovima. Njegovo je srce lomila a grudi parala vika pariške gomile: "Smrt svim Židovima", "Na vješala sve Židove"... Iza tog procesa svijet je dobio njegovo djelo Judenstaat (Židovska država)."

"Iza toga su slijedili apeli na sve nacije, izdanja patriotska na Židove: Selbt-emancipacionen".

Zašto dakle Murat Šuvalić ipak nije povjerovao, i uz napomenu da pridodaje svim razlozima "rezimiranja i današnjih događaja" - da će se neposredno iza njegove prerane smrti, u 1948. zaista i uspraviti Židovska država Izrael, koju danas priznaje golema većina zemalja, uključujući i neke muslimanske, među kojima joj ne manjka ni prisnih suradnika!

Koliko je god u analizi zamršenog palestinskog pitanja, driješio manje poznate detalje 0 tajnim odnosima Turske s Engleskom, Francuskom, pa čak i Rusijom, u pripremama za mučke udare na Egipat (i egipatske odnose s Njemačkom) - koje su ga morale razuvjeriti o "nemogućnosti" istine ni u jednoj politici, osim ako se ne preklapa s pojmom - interes – ipak je izgleda vjerovao u postojanje istine i pravde kao uporišnih točaka na kojima počiva ukupni život i svijet sa zbirom zamršenih odnosa čovjeka i kozmosa.

Kratko rečeno: Šuvalić nije shvatio gdje je skrivena bit politike. On ju je tražio izvan dvaju pojmova: interesa i snage kolektivne odluke.

Izvori:  

Behar (Zagreb), god. VII., 1998., br. 36, str. 12-13

Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str. 183-185

---

[1] Izlaganje na Okruglom stolu o stotoj obljetnici rođenja Murata Šuvalića, Bosanska Krupa, 20. XII. 1997.