LISICA MOGA BRATA

ibrahim kajan

LISICA MOGA BRATA

Zastadoh u dugu trčanju, i skrih se u jazbinu iz koje je lisica na tren izašla,

tek da predahnem od napasti, od brata svojega, od brata Kabila,

koji neće ništa od mene, osim krvi koja mu ne treba.

Brate jedini, brate prelijepi, brate predobri, brate po Bogu Jedinom

određeni, brate po ocu našem Ademu prečasnom, i po majci našoj Hawi

neokaljanoj – zašto me progoniš i zašto me od sebe odguruješ

a nerazumnim životinjama priklanjaš?

Tako sam dahtao, pun prvog straha koji je rođen na zemlji, pa je zemlja

ušutjela, jer ništa nije znala o ljudima.

A kada se lisica vratila, znao sam da je kraj, jer onaj ko je mudar i lijep

poput lisice, znat će sačuvati svoju kožu.

Osjetio sam bratovu ruku, jer ko bratovu ruku ne bi prepoznao

i u najgušćoj noći! – pa stade Kabil mileni moj potiljak suhoj zemlji prigibati

i mjesto na tijelu opipavati gdje je Bog stavio pulsirajući znak svoje

Velike milosti, po kojem uvijek zna gdje je i šta radi onaj od zemlje

načinjeni.

U trenu kada me ubi brat moj, uzdigoh se iznad užasne propasti, gledajući

svoju krv kako se, rujna poput unutrašnjosti Bića ljubljenoga, lijeva po

pijesku. Tad, po zemlji pade Gospodareva zapovijest - da krv nikada neće

u pijesak potonuti i počinitelja od zla najvećeg zakloniti.

Tako je bilo i sa mojim bratom nesretnim.

Mostar, 25. VI 2007.

Izvor: Diwan, god. X, br. 23-24, novembar 2007., str. 137

Portret: Halil Salčin, olovka, 2013.