Historija iz zasjede – Lazar Drljača, na svojoj zemlji, na
baštini
Piše: dr. Ibrahim Kajan
Jedanput smo ga susreli prije više od pola stoljeća: koračao
je prema „Radničkom univerzitetu“, a na čudnu samaru na leđa mu uprćenu, bi
nekoliko slikarskih platana. Znali smo mi, dječaci, koje je zanimao cijeli
svijet, da je taj koščati, visoki, mršavi i stari čovjek, nalik na Don Kihota,
slikar i da se vratio iz daleka svijeta. Ime mu je bilo Lazar Drljača. Mi smo i
tada intuitivno znali da ono što ćemo naknadno shvatiti kao historiju, ne čine
samo generali i političari, rušitelji i graditelji država i gradova,
likvidatori naroda i heroji nacija, nego i mislioci, pronalazači, moreplovci,
arhitekti, pisci i - posebno – „čudaci“, „ljudi na svoju ruku“, oni koji su
živjeli među nama a bili čvrsto uvjereni da su „porijeklom iz svemira“ kako je
tvrdio za sebe i Musa Ćazim Ćatić. Takav je bio i Lazar Drljača, „posljednji
bosanski bogumil“, čiji je grob pred spaljenom „Šantićevom vilom“ na Boračkom
jezeru, primio njegovo tijelo prije 45 godina. Na grobu stoji stećak.
Rodio se u neznanom zaseoku Blatna pokraj Une 10. 10. 1882.,
a umro u konjičkoj bolnici, 90 godina kasnije, 13. 7. 1970. U međuvremenu,
proveo je život u koji je teško, nama, banalnim Zemljanima, prodrijeti i još ga
teže shvatiti.
Nešto malo austrougarskih podataka govori da su ga roditelji,
mada krajnje siromašni, poslali u Sarajevo gdje je završio bravarski zanat
1906., kad je upisao i Građevinsku tehniku. Iste je godine uspješno položio i
prijemni ispit na Bečkoj likovnij akademiji. Pet godina kasnije, na poziv Kristijana
Gripenkerla sudjeluje na Međunarodnoj likovnoj izložbi u Rimu. Nakon Rima,
mladi je Lazar u svjetlu Pariza. Fovističkih osam godina osjetilnih spoznaja vatrometi
boja, postaje rijekom u kojoj će mladi bosanski slikar zaplivati! Likovni fovizam,
kako se izvanjski dešifrira, izraz je „nesputanih pravila“, likovnih gesti koji
krše „sva pravila akademskog slikarstva“, on je vatromet neobuzdanih boja. Fovizam
je „divlja zvijer“, velika nada, vrišteća radost koja čeka čovjekovo dijete na
početku 20. stoljeća.
Sljedećih pet godina oni koji su ga poznavali ne znaju gdje je; glas o „Lazaru izgubljenom
u svijetu“ otkrit će ga g. 1919. interniranog u južnoj Italiji, na neko opskurno
mjesto na Sardiniji, na Korzici, gdje li? Onda se vratio u zavičaj, na svoju
zelenu Unu, s nekom tamnom mišlju među obrvama, zagledan u Prirodu. U toj crti
na čelu, možda je bio znak dubokog prezira i protesta, obnovljenog bogumilstva
koji bi ovaj zaprljani svijet morao ponovo upoznati.
Biografi navode da je s dvokolicom, svojim ručnim radom,
došao 1930. u Konjic i naselio se na Borcima, u pastirskoj bajti, dalek od
ljudi i svijeta. U grad je silazio samo po so i brašno. Od grada mu više ništa
nije trebalo.
Slikao je, jer je u slikanju osjećao emanaciju svoga bića,
vidljivim božanskim tragom svog kozmičkog porijekla, a slike je rijetko izlagao
i prodavao – tek „da, ponekad, od nečega ima živjeti“. Od 1930. do 1962. vidjeli
su ih samo Mostarci, Cetinjani, Sarajlije, Kotorani i Hercegnovljani.
Lazar Drljača: Stari most u Konjicu, ulje na platnu
Iza 2. svjetskog rata, 1946. – planula je njegova kolibica i
sve slike koje je u njoj imao sagorile su u pepeo! ipak, nekim posrednim
podacima, vidljivo je da je „stanovao u čardaku“ na zapadnim vratima mostarskog
Starog mosta, kao zaposlenik Zavoda za zaštitu spomenika.* Ali to je očito bilo
vrlo, vrlo kratko. Ponudili su mu jednu od soba vile Šantićeve, pa se vratio na
Borke svojoj „bogumilskoj postojbini“, svom golom život, svom jedinom hramu –
Velikoj Prirodi.
Lazar Drljača, nedvojbeno, u humanističkoj historiji bh. čovjeka,
ima posebno i izdvojeno mjesto. Njegov rani ekspresionistički udar, nije ostao
bez odjeka. Vojo Vujanović je izgovorio tihe riječi koje još odjekuju svojim
moćnim značenjem na posmrtnoj, obljetničkoj izložbi u sarajevskoj Prosvjeti
2012. godine: "Zahvaljujući tome danas o Lazaru možemo govoriti kao o
jednom od najznačajnijih slikara u BiH i jednoj veličini koja nije pridonosila
etnikumu kojem je pripadao, već duhovnoj energiji i snazi onoga što zovemo
duhovna moć Bosne i Hercegovine.“
AVAZ, prilog SEDMICA, 6. 2. 2016., str. 14-15
*Ipak, „sjećanje“ se dijelom deformiralo: Po vjerodostojnijim
izvorima, npr. Šefke Hodžića, Lazar Drljača je negdje početkom 40-tih godina
20. st., da stanuje i slika u čardaku na Starom mostu najvjerovatnije
dopustio tadašnji gradonačelnik Husaga Ćišić.
Nema komentara:
Objavi komentar