Aleksa Šantić: Doba kad je srce puno rahatluka bilo
Historija iz zasjede – Intimna
historija Alekse Šantića
Piše: Dr. Ibrahim Kajan
Dvokatna zgrada u Brankovcu nekoć
je bila poznata: u njoj se godine 1868. rodio slavni mostarski pjesnik Aleksa
Šantić. Nedavno smo, po ko zna koji put, stajali pred njezinim ulaznim dverima.
Bijahu zaključana. Na nijemim je vratnicama bijela limena pločica na kojoj piše
da smo na adresi novovjeke kršćanske zajednice sa sjedištem u Beogradu.
A tu je lijepu, veliku
dvokatnicu u Brankovcu, podigao svojoj djeci – očekujući od njih unuke i Aleksu
među njima – djed Petar za turskog vakta, oko 1850. Podigao ju je na zaravnjenu
prostoru izdignutom iznad ceste, preko puta Baline džamije, a blizu
grkopravoslavne patrijašije i pašina Konaka iz kojeg se vladalo Mostarom. Kad
su na svijet započeli dolaziti sinovi, počeo je snovati svoj san: napravit će
im veliku kuću da svi, sa svojom djecom budu u njoj! A u njoj je, poslije će se
pokazati, najviše djece izrodio njegov srednji sin Risto. Risto je ispunio san
svom ocu! Oženio je Maru Aničić, pa mu s njom, jakom i čvrstom, plećatom i
koščatom, ispunio djecom cijelu dvokatnicu u Brankovcu! Teško je bilo popamtiti
njihova imena: Pero, Aleksa, Savo, Jakov, Jeftan, Persa, Staka i Soka; Pero je
imao devetoro djece, a Savo osmoro!
Kuća djeda Petra iz turskog vakta,
sveto mjesto pjesnikova rođenja
U kući, očito je, odavno nema
nikoga. Aleksa Šantić ju je napustio, bolje reći – pobjegao od nje. U njoj je ubijen
njegov duh, a likvidatori, najbliži koji postoje, ostali su u njoj. Aleksa je
preselio u zetovu kuću.
Uza sve pohvale patriotske poezije
i socijalne, i religiozne i nacionalne, ipak je slavom sve nadmašilo,
shvaćanjem najšire publike, njegovo pjesništvo srca, jake emocije, prigušene
erotike prekrivene čežnjom usporedive jedino s očaravajućom supstancom bosanske
sevdalinke. A njegov osobni duh koji je
proizvodio tu neuhvatljivu materiju – zbog ljubavi je, u ovoj kući u Brankovcu,
u kojoj je ugledao svijet, bio brutalno ubijen.
Scena iz filmske serije "Moj Aleksa": Anka i Aleksa
Pegaz na kojem je oblijetao oko
„svojih“ Šerifa i Emina, u jednom je trenutku zastao: pjesnik je, iz platonske
zasjede u kojoj je cijelu mladost obitavao, napokon spazio stvarno biće koje
je, odnekud, u Mostar, naišlo „niotkud“: zvala se Anka Tomlinović, kći
fotografa iz Slavonije. Mostarci su ga vidjeli „kuferašom“, poput tisuća njih
što iz „švapskih zemalja“ u jatima dolaze u naš grad iz kojeg su nesretni
muslimani iseljavali.
Ljubav mladog pjesnika, kanila se
okruniti u trenu planiranog izlaska prve knjige Pjesama 1891. Ali, dramatičan i
bjesomučan zaokret, neslućen i neracionalan, od velike je ljubavi načinio veliku
patnju.
Obiteljski patron, stric, „adžo
Miho“, kojem se i Aleksa u poslovnoj korespodenciji obraćao krajnje pognuto
(„Vaš ponizni sluga Aleksa“) – održao mu je svoju u „kamen uklesanu lekciju“
(rekonstruiranu u dokumentiranom romanu
Josipa Lešića): „i šta sad... u kuću Šantića bi htjela da uđe
„kuferašica“ švapska, da razapne svoj šator ovdje na Brankovcu... Katolička
guja u čistim pravoslavnim njedrima, to bi Latinka htjela... je li? A jok! Od
pamtivjeka su Šantići uvijek ženili svoje, nisu prevjerili ni u teškom turskom
vaktu, pa neće ni danas u ovom katoličkom kijametu... I zato, sikter!“
Ali, desilo se još gore! Majka je
izgovorila riječi antičkog prokletstva: dočekala ga je ispred stričevih vrata,
razgolitila grudi – i zaklela ga: „Ako je uzmeš, proklet ću mlijeko kojim sam
te dojila.“
Taj je dan bio crni pokrov ne
samo njegove ženidbene namjere, nego cijelog ostatka života. Bio je živ, duša
je bila mrtva. Te je godine napunio 26 godina. Više se nikad nije ponadao
svojoj djeci, nego je, preselivši „u Ćorovića“, zetu Svetozaru i sestri Persi,
ispunio ostatak života časopisom Zora, novim pjesmama, dramama i prepjevima...
cupkajući na koljenima sestrinu Nedicu i dječje joj cupkalice deklamirajući i
nabrajalice skladajući. Umro je g. 1924., osamljen, od teške i dugotrajne
bolesti, često i mistificirane. Od iste je, kaže se, umro i Savfet-beg Bašagić.
„A istinu zna samo naš Gospodar.“
Sada nema živih u kućama ni
Šantića ni Ćorovića. Sada su to tužne „crkvene prostorije“ i distancirani
„muzejski postavi“.
Nema komentara:
Objavi komentar