Stolac triju civilizacija
Historija iz
zasjede – U Stocu, političko i vjersko klesanje historije
Piše: Dr.
Ibrahim Kajan
Davno sam ti legao i dugo ti mi je ležati, romor je
srednjovjekovni koji raznose vjetri preko uznemirenih stećaka. Prvo su između
njih, poodavno, prokrčili cestu. Razmaknuli su arhivirana vremena, da između
njih, kostiju predaka, pređe bezobzirna suvremenost. Nedavno su
srednjovjekovnim spavačima „na dohvat ruke“ – postavili „Blajburški križ“.
Recentne, „mirnodopske intervencije“ u historijske epohe, kad je o Stocu rijec,
ne dodiruju se s uljuđenosti civilizacije na koju se poziva.
Civilizacijski slojevi
Rijetka su živa naselja, a još rjeđi gradovi koji toliko dugo
traju, da im se „inicijalne klice“ teško mogu čak i naslutiti! Stolac je, u tom
pogledu, živi muzej triju civilizacija. Svaka se od njih i sada može ne samo
vidjeti i opipati, ne samo uportijebiti, nego, dapače, i zloupotrijebiti.
Ranih austrougarskih godina, arheolozi sarajevskog Zemaljskog
muzeja su na zapadnoj periferiji grada, otkapajući zemlju, na lice dana
iznijeli temelje zgrada cijelog kompleksa nevidljivog i zaboravljenog rimskog
naselja. Đuro je Basler naknadno ubicirao tu nezaštićenu lokaciju, po sjećanju,
„na prostor oko današnje katoličke crkve i nogometnog igrališta.“ Tu se, ponovio
je za ranim areheolozima, „nalazila urbana jezgra antičkog grada“. Otkrivene su
zgrade imale različite namjene: dvije su bile stambene a jedna, prekrivena
mozaicima, posvećena vjerovatno Orfejevu kultu. Zatim dvije zgrade, veća i manja,
namijenjene javnim potrebama. Bile su opremljene instalacijama za centralno
grijanje. Jedna od njih je očito bila važnim društvenim mjestom – javnim kupatilom.
A u blizini - taverna, velika gostionica. Potom još jedna zgradica, šesta,
namijenjena kultu mrtvih. U njoj su otkopane tri grobnice s osam kostura.
Basler kaže da su u grobu, uz ostalo, pronađene i staklene vazne.
Danas se ni po čemu ne može vidjeti da je tu nekoć nešto
kopano a još manje da je tu čak i nešto pronađeno. To je naselje, poistovjećeno
s onim označenu u rimskoj putnoj mapi iz 366. g. kao Ad Turres, Kod tornjeva!
A rimski su tornjevi iznad naselja, na brdu. Po putnoj se mapi
ravnajući, misli se da su izgrađeni tokom IV. stoljeća. Rimski su stratezi
izgradili zapravo cijeli odbrambeni sistem kamenih kula, njih devet (a „možda i
više“, dodaje Basler), koje je naslijedilo suvremeno doba rane bosanske
arheologije.
Kroz cijeli srednji
vijek, kao fantastično uvrđen grad iznad Vidova pola, imenom Vidoštak, s kulama povezanim bedemima širokim i do dva
metra, gospodarili su lokalni plemići, i zadnji među njima, Herceg Stjepan. A
nakon 1468., utvrđeni je grad promijenio ime i gospodara. Četiri stotine godina
turska je uprava sačuvala svaki rimski kamen i dogradnje humskih knezova i
poznih bosanskih vojvoda. Najposlije, tu je i Austro-Ugraska s jezgrovitim bosanskim
zaokretom prema Zapadu.
„Anonimna grupa“
Vremenskim slijedom
stiglo se u suvremnost. Ovu, što u civilizacijskom smislu afirmira koegzistenciju
kultura čiji bi se materijalni dokazi u obilnoj baštinjenoj raskoši ponudili (i)
turističkoj kulturi. Državna Komisija
za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg
okvirnog sporazuma za mir u BiH i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije,
na sjednici održanoj od 21. do 27.
januara 2003. godine, donijela je Odluku kojom se historijsko područje - Stari grad Stolac proglašava
nacionalnim spomenikom. Ali, državna
Komisija ne može provesti svoju odluku: ne može zaštiti nacionalnu baštinu. U srcu
historijske baštine anonimna je „grupa građana“ , ogromne moći, unijela nemir
koji traje od 2005. godine, kad je, na svoju ruku, izgradila kameni križ na
betonskom postolju i okružila ga kamenim obzidom „friške“ stilske tehnike.
Ispravljanje historije i „interveniranje“ u nju, osobito „u
ime neke nove političke realnosti“ (a znademo da je svaka „politička realnost“
privremena), veliki je grijeh i veliko nasilje. To je kulturološki zločin prema
precima i njihovim potomcima. To je, ponovimo za Matvejevićem, djelo „naših
talibana“.
AVAZ, prilog SEDMICA, 13. 2. 2016., str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar