HUK BÎLOG I DAH SADAŠNJEG VREMENA

Piše: Željko Grahovac

DVIJE KAJANOVE PUTOPISNE KNJIGE

I. - Tragom Božjih poslanika

Kvalitetna putopisna proza spada u one rijetkosti kojima se književnost na našem jeziku doista može ponositi te, da je sreće i pameti, i afirmirati na širem planu (u okviru međunarodne kulturne razmjene - kojoj, posebno onim pravim i pravovremenim prijevodima recentnih knjiga naših autora na svjetske jezike, doprinosimo mnogo manje no što bismo mogli i morali)... Nakon desetak knjiga najrazličitijih žanrovskih usmjerenja, objavljenih tokom plodnoga trideseto-godišnjeg književnog rada i kultumog djelovanja (spomenut ćemo samo osnivanje Kultumog društva Bošnjaka Hrvatske "Preporod", te pokretanje i uređivanje revije Behar u Zagrebu) - Ibrahim Kajan je svoje dugo očekivano čvršće vezivanje s maticom-domovinom, zapravo s rodnim Mostarom (nakon tri desetljeća života u Zagrebu), na najbolji mogući način najavio i popratio objavljivanjem izvrsne knjige putopisa pod naslovom Tragom Božjih poslanika.

 Ibrahim Kajan: TRAGOM BOŽJIH POSLANIKA
Centar za kulturu i informiranje, Tešanj, 1999.

 U kratkom pogovoru ovoj knjizi (sa znakovitim naslovom: Zapis o vremenu kad sam bio sretan) sam je autor najpreciznije odredio prirodu i kvalitet avanture iz koje su iznjedreni tekstovi o kojima govorimo: "Najveća avantura koja se čovjeku može dogoditi, kažu mudri ljudi - susret je sa sarnim sobom. Ako ikada čovjek može biti istodobno i sam i sa ostatkom svijeta, svakako je to u trenucima susreta s palačama i hramovima, onim opipljivim tragovima misaonog svijeta što posreduju kontakt s ljudima koji su nekada davno bili. Od blistavih gradevina jedino su ljepše i misaono poticajnije - njihove ruine!"

S otvorenošću i sa znatiželjom pravoga intelektualca, Kajan se, na izravan poticaj usmene turske i kurdske predaje i s velikim osobnim zanimanjem za prapovijest drevnih kultura, napose za nastanak, za smisao i značaj svetih knjiga u kojima su utemeljene velike monoteističke religije, u proljeće 1990. godine odlučio proputovati i hodočastiti oblast u jugoistočnoj Turskoj, u narodu nazvanu "Peygamberleri ovalari" ("Područje Božjih poslanika"). Ispostavit će se da je to jedna od najatraktivnijih u svijetu zona "historijsko-arheološkog turizma" - o kojoj se, međutim, u široj kulturnoj javnosti (barem kod nas), znalo jako malo, gotovo ništa... Drevnost, začudnost, veličanstvenost i značaj materijalnih ostataka kultura što su nastajale i cvale čak tri do četiri milenija prije Krista (na neočekivano malom prostoru i s gotovo nikakvim šansama da, nakon toliko vremena, bilo šta od njih preostane - osim praha i pepela), tako su opčinili autora ove knjige da se njegovo svjedočenje o posjeti svetim mjestima moralo izraziti i uobliciti kao osebujno literarizirana ispovijed suštine, bogobojazno-strastvene duhovnosti: stupanj "uživanja" u predanju što zbraja u sebi i čuva, u tragovima "s lica mjesta": čak i one prapovijesne nedostižnosti za koje smo uvjereni da se ni na koji način ne mogu "uvezati" u neki iole realni genealoški slijed što nas, u ovom vremenu, izravno vodi k samim izvorima postanka svijeta - upravo je toliko visok, da se na pojedinim mjestima u tekstu svjedočenje omađijanog putnika pretvara u literamu evokaciju mitskih ličnosti i davno prohujalih zbivanja u kojima, zapravo, korijeni "kontekstualnost" njihova u svetim knjigama i sam značaj što ga oni, s religijskog i s povijesno-kulturološkog aspekta, imaju za sve sljedbenike velikih monoteističkih religija, prije svega judeo-kršćanstva i islama.

Posebna je vrijednost ove knjige što, upravo u kontekstu "zornosti" materijalnih ostataka tog vremena, na pregledan i prijemčiv način tumači usku povezanost, "istorodnost" čak, najznačajnijih figuramedu navjestiteljima i utemeljiteljima judeokršćanske i islamske religije - posvjedočujući tako na djelu (naime, i faktima drevnih spomenika, njihovom sačuvanošću i višestrukom "prisvojivošću" - kao i samim načinom njihovog predstavljanja i razumijevanja), praizvomost i monolitnost čovječanstva uopće, bez obzira na sve razlike u boji kože, u starosti, vjeri i kulturi... Prica o Božjim poslanicima Ibrahimu (Abrahamu), Musau (Mojsiju), Hidru (sv. Jurju ili Đorđu) i ostalim, upravo plijene čitatelja strastvenošću i bogatstvom nesvakidašnje duhovne avanture - kojoj bi ravnu teško bila zamisliti, kakva god bismo mjesta na našoj planeti projicirali kao moguć cilj putovanja i obilaska.

Kajanovaje knjiga na najboljem i najplodotvornijem tragu one unutar naše novije književnosti već "klasične": putopisno-esejističke proze Tvrtka Kulenovića Mehanika fluida - i zato je najiskrenije preporučujem, maltene kao obaveznu lektiru, svim čitateljima mlada i radoznala duha.

II. -Tragom bosanskih kraljeva

U posljednjih desetak godina Ibrahim Kajan se očitovao kao izuzetno plodan i u žanrovskom smislu raznovrstan autor: od 1998. godine do danas objavio je sedam knjiga - od kojih po jednu publicističko-polemičke, romaneskne i dramske proze, te po dvije knjige poezije i putopisa. Ponovljena izdanja putopisa Tragom božjih poslanika i romana Katarina, kraljica bosanska, kao i prestižne nagrade (Planjaxova za najbolju domaću knjigu poezije u 2002., te Nagrada Zlatno pero za najbolji dramski tekst na 20. pozorišnim igrama u Brckom 2003. i Nagrada za najbolji domaći dramski tekst na Festivalu drame u Zenici, 2005.) - dovoljno govore o književnom uspjehu i o književnoj vrijednosti ovog autora!

Pjesničku samosvojnost Kajan je potvrdio još krajem 60-tih godina prošlog vijeka, kada je s dvije pjesničke knjige (Arabija ljuhavi i Al-Sajab i kamena vaza) "izborio" značajno mjesto na bh. književnoj sceni i u svim relevantnim izborima i panoramama bh. poezije. Međutim, činjenica da je skoro tri decenije životnog i radnog vijeka proveo u Zagrebu razlog je što su ovaj autor i njegov opus donekle zapostavljeni i marginalizirani u književnoj kritici i u književnom životu. taka da je i kvantitativno i kvalitativno obogaćenje tog opusa u posljednjem desetljeću na najbolji mogući način obilježilo Kajanov povratak u zavičaj i njegovu produktivnu prisutnost na bh. književnoj sceni.

Ibrahim kajan: TRAGOM BOSANSKIH KRALJEVA, Bosanska riječ, Tuzla, 2007.

Poseban značaj u tome imaju spomenute dvije knjige putopisne proze, koje na transparentan način raskrivaju duhovno-poetičku utemeljenost, stilističku osebujnost i zrelost ovog autora. U novijoj bh. književnosti sarno je još Tvrtko Kulenović (Odanost jugu, Mehanika fluida, Majka voda) dostigao taj stepen estetske ostvarenosti i žanrovske "specifične težine" - koji karakteriziraju Kajanove putopisne knjige. One se, prije svega, potvrđuju kao plod putovanja kroz prostor, ali i kroz vrijeme, kroz povjesnost, sve do samog središta kulture, duhovnosti, izražajnosti, sudbine povijesnih entiteta o kojima je riječ (naroda, vjera, država). Punoću i težinu ovim tekstovima daju, s jedne strane, izvanredna učitanost, obaviještenost, akribija (kad je rijec o relevantnim izvorima) i, s druge strane, spisateljska vještina kojom se na osebujan način spliću u tkivo teksta znanstvene činjenice i osobni dojmovi, citati i komentari, ideje i slike, huk bîlog i dah sadašnjeg vremena. I dok su u prvoj putopisnoj knjizi predmet istraživanja bili prebogati materijalni ostaci drevnih kultura (na području jugoistočne Turske), iz kojih naprosto zrači, emanira duh velikih monoteističkih religija koje su "tu negdje" zapravo i nastale i svoje trajne tragove ostavile - dotle je u novoj putopisnoj knjizi u središtu pažnje srednjovjekovna (bogumilska, kršćanska i islamska) Bosna, sa sedam markacionih tačaka bez kojih ne bismo mogli stvoriti ni najovlašniju predodžbu o tom svijetu i o toj epohi: Bobovac, Blagaj, Počitelj, Srebrenik, Tešanj, Stolac i Ključ. Posjetiti u istraživačkom pohodu sve te destinacije, pripremiti se prethodno ostvarujući uvid u sve relevantne izvore, doživjeti ambijent u kojem danas traju ostaci stare bosanske državnosti i duhovnosti i, napokon, promisliti sve dileme i nejasnoće, protivrječnosti i antagonizme u različitim tumačenjima naše historije - sve to, kao što će čitatelj na kraju spoznati, znači zapravo ispričati priču o sudbini jedne neobične, amalgamirane kulture, jednog neobičnog svijeta i senzibiliteta što ih bosanskim i svojim zovemo, vrlo često ih, pri tom, ne poznajući dovoljno i sebe same često ne ćuteći i ne očitujući dovoljno ljudima tog podneblja...

Pri svemu tome, značajno je primijetiti da je Kajan uspio u svakom od ovih sedam tekstova dočarati i mikrokultumi sukus mjesta o kojem je riječ – što uvođenjem u tekst živih, stvarnih ličnosti koje mu služe kao neke vrste vodiči kroz lokalnu historiju, što lucidnim zapažanjima osobenosti što ih ima svaki od tih gradova (bilo da je riječ o mikroklimatskim, reljefnim, povijesno-kulturološkim ili mentalitetskim specifičnostima). Evo kako izgleda, na primjer, nadahnut pasaž u sklopu opisa Počitelja sto se obnavlja u poslijeratno vrijeme:

"Čujemo zvuk dlijeta koji negdje, skriven, kleše kamen, čuje se čekić koji zakiva letvice sto još jednom, iznova, pokušavaju vratiti izgled divanhane u poznatu konaku, mjestu likovnog hadžiluka stotina krilatih kistova umočenih u vječnu žudnju koja nas štiti od besmisla, zemne sitnosti, i koja, baš kao paunov raskriljen rep, dočarava bezbrojne dimenzije kosmičkih prostora što skrite Hypnosovom čarolijom počivaju u nama neznanu kutku i obliku, sve dok se ne pojave i ne obznane u kreaciji i u izgledu Lijepog i Ljubljenog. Ponavljao sam, govoreći usnama svoga srca, uvijek isto: Bog je Lijep i voli Lijepo." (str. 63-64.)

Ovakvi lirsko-retleksivni pasaži daju upravo karakterističnu aromu putopisnoj prozi, i Kajanovi tekstovi iz ove knjige doista ne oskudijevaju u tom valeru literarnog izraza. Međutim, puno više prostora i truda uloženo je u evociranje duha srednjovjekovne Bosne - što precizno odabranim bitnim historijskim činjenicama, što izvodima iz originalnih tekstova (pisama, povelja, darovnica, literamih radova) nastalih u toj epohi, što literariziranim evociranjem najistaknutijih likova te epohe, njihovih postupaka, promišljanja i postignuća.

Kajan se doista potrudio ostvariti uvid u brojne pisane dokumente, ali i sačuvati za sebe, prepisati, mnoštvo izvoda, odlomaka, zanimljivih formulacija -koje, citirane u tekstu putopisa, i semantički i fonetski i glazbeno pogađaju sluh i duh čitatelja, dodajući ovim tekstovima poetičko-stilističko obojenje karakteristično, recimo, za radiodramske tekstove:

"Az, Stefan Tvrtko v Hrista Boga kral Srbljem i Bosne i Primorju..." (str. 67.)

"V ime otca i sina i svetoga duha.

Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, sin gospodina bana Stjepana, po milosti božijej gospodin vsim zemljam bosanskim, i Soli i Usori i Dolnjim krajem, i Hlmske zemlje gospodin, i brat moj knez Vladislav (...)

I dasva knezu Vlkosavu za jegovu vjernu službu dvije župe: Banice i Vrbanju, od meje do meje, i u niju dva grada: Ključ i Kotor..." (str. 94.)

U kompozicionom smislu, splet putopisnih tekstova nadaje se čitatelju kao sjetna priča o propasti jedne države, o putevima i modusima povijesnog preživljavanja ljudi i naroda ovog podneblja i o neuhvatljivosti (pokretljivosti, amalgamiranosti) identiteta - često zagubljenih, kompromitiranih ili problematičnih, s kojima imamo problema sve do danas. U sklopu napora, tako često nedovoljnih ili u pogrešnom smjeru orijentiranih, da spoznamo vlastito kulturnopovijesno utemeljenje i da se "konektujemo na mrežu" povijesnog razvoja – odveć često smo doživljavali da nam neko drugi prekopava i "katalogizira" kosti, krv i tragove što ih zametasmo na skrovitoj zemljici Bosni: nema nam druge nego da taj posao sami za sebe odradimo, dok se još na licu ove zemlje mogu razaznavati bilo kakvi tragovi minulog vremena. To je ideja s kojom je ispisana knjiga Tragom bosanskih kraljeva, pozivajući nas da se zaputimo kući, hodoćastiti mjesta bez kojih nam udomljenosti na svjetskoj vjetrometini jos zadugo neće biti...

DIWAN, god. X, br. 23-24, str. 144-148 (Votum separatum: Ibrahim Kajan)

KARADŽIĆ, SIN SRAMOTNE KUĆE VUKA OGREBINE

DNEVNIK SVILA I KRV 3

U zaštićenu stanu azilanta Jevrema Brkovića

Zagreb, 15. V. 1992.

Tekstovi koje objavljuje Jevrem Brković u Vjesniku uvjeravaju me da samo onaj koji duboko uranja u najosjetljivije slojeve vlastitog nacionalnog bića, a i sam pridonosi kreativnim zamahom njegovu bogaćivanju, spremniji je suosjećati s Drugim: umjetnik koji čita opis duše svog naroda, zna da su njezini temeljni pokreti i njezina građa - u svakom čovjeku od iste, neopisive pređe koja čovjeka izvodi u svijet - ista i neokaljana. Pa što je to što ipak jednog od njih "zaokrene" protiv drugoga, zaokret koji, gle čuda, također proizlazi iz kulturnih paradigmi iz kojih se izrasta. Bolje, i preciznije: iz interpretacija tih paradigmi! Tumačenja koja tako što, političkim instrumentima, postaju odvojena od onoga što tumače, pa se pretvaraju u samostalno tijelo - u čudovište zadojeno krvlju politike - sposobno je učiniti takve zločine koji po okrutnosti, svaki put iznovice, nadmašuju one zabilježene u ranijim slojevima povijesti. I dok nema razlike u činu zločinaca -najužasnija ubojstva i doslovna kasapljenja "neprijatelja" (među kojima su najbrojnije žene, starci i djeca!) - obrazovni status zločinaca zalazi u nevjerojatne krajnosti, od ljudi krajnje intelektualno limitiranih do sveučilišnih profesora i akademika! Žive ljude, koje do tada nikada nisu ni vidjeli, kasape sjekirama i dugačkim noževima s podjednakom užasnom strašću i automehaničar, i mesar, i zubar, i doktor književnosti i čuveni sportaš, idol lokalnih djevaka! Zadojeni politikom-monstrumom, tumačenjem kulturno-nacionalne "potrebe", redovito na štetu neke susjedne, oni nište sve oko sebe: tuđe kuće, tuđe spomenike kulture, tuđe simbole religije, nište tupim ušicama sjekira - najposlije i žive sljedbenike njihove, graditelje njihove, ljude od krvi i mesa, pa čak i onda kada su "u ljupkom ljudskom obliku", kao što su bebe tek rođene, pa i nerođene, u majčinim utrobama.

Na Jevrema Brkovića nije pala mreža "interpretatora". Njegova duša i njegov bistri pogled, ostali su čvrsti, bez sjenke koja iskrivljuje misao.

Tek što se desio zločin u Bijeljini od kojeg ne dolazi san na oči, Jevrem je u nekom skrivenom zagrebačkom stanu, ispisivao redove koji se neće zaboraviti: "Poslije tog užasa nad Muslimanima, mogu se osjećati Muslimanom" - tako je otprilike zapisao čovjek kojeg ljudsko spaja s drugim ljudima.

- Dragi moj Ibrahime!... tako je progovorio kad sam zakoračio u njegov azilantski stan (u koji rijetko ko može ući). Glas mu je imao čudnu boju i treptanje, gorko i otajno:

- Vidiš li što nam rade s našim divnim Mostarom, dragi Ibrahime!...

A potom: - Baš sam ovih dana mislio na tebe - čujem Jevremov glas i znam da je to povezano s člankom koji je neki dan objavio i u kojem se pita kako to da ne čuje glasa prosvjeda Izeta Sarajlića, Alije Kebe, Mehe Barakovića i drugih pjesnika iz Bosne i Hercegovine.

- Mislio sam gdje si, što radiš!

Sinoć sam ga slušao u Goranu, na njegovoj književnoj večeri. Upoznao sam ga s Hilmijom, Amirom. Mladi je književnik Domović vješto vodio večer. Publika s golemom pažnjom prati stih i ono oko njega: priču o zločinu, o književnicima koji su - postali zločinci. To je vjerojatno jedini rat u historiji koji su isplanirali akademici, a pripremili pjesnici; generali su bili samo puki izvršioci - govorio je Jevrem i spominjao niz imena, prijatelja u nedavnoj prošlosti, od kojih sam i sâm mnoge poznavao i prisjećao se susreta s njima u Mostaru, Sarajevu ili Zagrebu.

Sada smo sami i Jevrem mi se obraća s dirljivom pažnjom prijatelja, mada on zaslužuje svaku brigu i skrb: gledam tog odvažnog čovjeka i njegovu dojmljivu glavu koja tako prisno pripovijeda, pa se i nehotice pitam - što "lovci na glave" traže na njoj, što im je to toliko užasno u njoj da su razaslali tjeralice po cijeloj Europi  da bi je se dočepali i usta joj zauvijek zatvorili!

Morali su upozoriti Muslimane!

Kaže: - Ja već nekoliko godina, tama negdje od 1985. godine, od kako je započeo moj sukob sa Miodragom Bulatovićem, književnikom, velikosrbinom, velikim velikosrbinom, čak i monstruoznim, koji je izjavljivao da će samo na tenkovima ući u Prištinu i gaziti albansku i muslimansku djecu, upozoravao Muslimane Crne Gore i Sandžaka i Bosne, u nekoliko svojih intervjua u Muslimanskom glasu, u Valteru, u Nedjelji, ja sam u svim tekstovima upozoravao što se sprema, jer sam bio veoma, veoma ubijeđen da sam dešifrovao, da sam pročitao monstruoznu strategiju velikosrpstva, da sam dešifrovao zapravo, počevši od Garašanina i njegove Načertanije, koja je sada uobličena u Memorandum, te da sam pročitao memorandumsku strategiju, koja ide u likvidaciju svih onih koji su neka, pa i biološka, prepreka za stvaranje Velike Srbije. Nije shvatljivo, i to nikada neću moći oprostiti prijateljima koji su morali upozoriti Muslimane, tim svojim prijateljima nikada neću oprostiti to da nisu razmišljali (o tako bliskoj mogućnosti) da se desi da u jednom vijeku, ne u vijeku, nego u jednom poluvijeku, zapravo u pedeset godina – Muslimani budu dva pula klani od istog noža, od istog neprijatelja, od iste ruke, od istog krvnika - znači od četnika. Evo konkretan primjer: tačno 1942. godine zloglasni pohod, zloglasnog četničkog vojvode Pavla Đurišića, koji je tog trenutka bio komandant polimskih, ne crnogorskih, nego polimskih četnika - i taj njegov zloglasni juriš, shvatate, pohod od Pljevalja, preko Metiljke, Foče, Čajniča, poklao je u tom nastupu, u tom pohodu, po istorijskim podacima doktora nauka Radoja Pajevića, tačno je utvrđeno, istorijski je tačno utvrđen broj žrtava, verifikovan... Pavle Đurišić, sa svojim četnicima, tom je prilikom 1942. godine poklao 8.000 Muslimana, žena, djece, staraca, među kojim je bilo 150-toro nejači ispod 12 godina strosti. Sada je Pavla Đurišića, u tom slavnom pohodu zamijenio profesor univerziteta, književnik, takozvani Bjedoliki, bjedoliki Voja Maksimović, koji, kako se ono kaže, „ne bi ni mrava zgazio“, možda mrava i ne bi, ali eto, Boga mi, kolje Muslimane, pod njegovom komandom, po drugi put u pedeset godina kolju se Muslimani Foče, Čajniča i okoline.[...]

Nedopustivo je, u istorijskom smislu, da se jedan narod u pedeset godina ne osvijesti, i da bude klat u pedeset godina od iste ruke, istog noža, istog krvnika. A i za to je neko bar moralno odgovoran.

Milošević je vrhunac srpskog zločina

Onda je Jevrem ušutio. Zapalio sam cigaretu. Rekoh:

- Crnogorci su poznati kao slobodoljubiv narod, ali se u nekim novinskim tekstovima ipak pojavljuju i optužbe "đuture" - optuži se cijeli narod. O tome često pišete, uvijek istaknete i dobre primjere...

Pjesnik iznovice živnu, pa započe kao da govori ne samo meni, tu, u tom apartnamu, nego meni utisućenom, da poruka stigne u budućnost ljudima koji sada rastu, bar u jednom primjerku ako se kojim čudom ili nesmotrenošću, svih 999 od tisuće pogube:

- Toliko sam toga napisao, a osobito je to, sa pisanjem, u novije vrijeme „uzelo maha“! Poistovjećivati narode sa zločincima iz tog naroda svakako je besmisleno. Recimo u srpskom slučaju, pogotovu u srbijanskom...ne može se govoriti o Miloševiću... On je zaista, kako se ono kaže, vrhunac, piramida noža, on je piramida srpskog zločinačkog noža. Ali, to ne znači da je taj narod uzidan u tu piramidu, shvaćate, srbijanski narad. Jesu šešeljevci, jesu arkanovci, jesu Boga mi dobar dio, ne mogu reći veći dio, jeste, dobar se dio poistovijetio sa svojim vrhovnim koljačem Slobodanom Miloševićem, čovjekom koji je jednostavno oduzeo čast srpskom narodu, ponizio srpskog vojnika i uništio njegovu zaista zaslužnu slavu, nekada stečenu, pogotovu u I. svjetskom ratu.

- Prema tome, ne mogu se sa srbijanskim narodom poistovijetiti svi Miloševićevi i četnitki zločini. Međutim, sa Srbima iz Bosne, pogotovu iz Bosanske krajine, pa i onamo iz Slavonije, Kninske krajine, stvari stoje drugačije. Oni su mnogo masovnije učestvovali i učestvuju u pokolju, nego što su Srbijanci. Vi nijeste nigdje pročitali da su recimo Srbi iz Banjaluke, što je meni jako žao, Srbi s Kozare, stali u odbranu svojih komšija Muslimana. I Hrvata, naravno.

Tamo su Hrvati digli ustanak, na Kozari. Hrvati su bili komandanti, Hrvati i Crnogorci. To danas svako zaboravlja. A u ono strašno doba, u obruču, kada je Nijemac stegao Kozaru, komandanti su bili Drago Madžar Šoša, Šoša čuveni Hrvat, i Ratko Vujović Čoče, španski borac, komesar. I oni su, iz tog zlovremena, izbavili srpski narad iz obruča. Danas srpski narad neće da se okrene, na žalost, ne smije valjda, ili neće, ili se poistovijetio sa svojim zločincima, što bi bila tragično. Neće da se okrene, da pruži ruku spasa, prijateljstva, utok, utotičte da pruži Hrvatima i Muslimanima. Slično je i u Foči gdje je ovih dana koljač sa univerzitetskom diplomom, komandant koljača sa titulom doktora nauka, sa statusom sveučilišnog profesora, uz to i književnik, Vojislav Maksimović, Fočak! Najrođeni mu je prađed rođen u Foči, i nikada, od 1914. godine nisu imali nikakvih problema, shvaćate, on je danas glavni komandant, on i neki Ostojić, bijeda, idiot koji nije za poređenje, ali da se pamti, ali je neshvatljivo da je Voja Maksimović komandant posrbljavanja Foče, komandant fočanskih koljača, Srba sa svih strana, čak mislim da ima i crnogorskih četnika, nešto malo učestvuju, i to iz pljevaljskog i mojkovačkog kraja, ne iz klasične Crne Gore. I vidite, i tu se srpski narod poistovijetio sa svojim zločincima, u tom okruženju Foča - Čajniče...

(...)

Vrhunski mag, vrhovni zločinac - Radovan Karadžić

A ko je vrhovni mag, vrhovni zločinac? Vrhovni rušitelj, koji je to onaj koji ih je naputio?

Ko im je dao znak to da čine, ko ih je organizovao da budu zločinci?

Opet, Radovan Karadžić, rođeni Crnogorac, po ocu, po majci, sin Vuka znanog Ogrebina, koji nimalo ne uživa lijep glas ni u svojim Karadžićima, selu kraj Nikšića. I eta, taj Radovan Karadžić, on nije imao para, sirotinja crnogorska, šavnička, da ode u Beograd da studira, pa se onim vozom doskubao, dovukao do Mostara u prtenim gaćicama, hoću da kažem prteno-vuneno, u nazubicama, u nekakvim skunđanim cipelama, u crijevljama vojničkim, poluvojničkim došao da studira u Sarajevo. I svakoj se kući sarajevskoj, svakoj se cesti sarajevskoj, svakoj se slastičarnici sarajevskoj, gdje je osjetio prvi put miris ruma u kolačima, divio, valio je Sarajevo, ja to znam, počeo je pisati i pjesme, uvlačio se pod kožu sarajevskim pjesnicima, prije svega Izetu Sarajliću, oblijetao oko Izeta, nosio mu tašnu, nosio mu svaki stih, svaku pjesmu, i Izet ko Izet, Trebinjac, brat mrtvog Eše Sarajlića, onoga Eše koji je umro za svoje ideale na Mamuli u Crnoj Gori. Kojeg su tamo strijeljali okupatori, ondašnji. Taj Izet, i takav, zaljubljenik u Sarajevo, u Vilsonovo šetalište, u sebe, u svoje prijatelje, on je Radovanu Karadžiću, misleći da je to mladi Crnogorac, pjesnik došao rumenih obraza kao da je čitavog života pio samo vareniku, odnosno mlijeko sa Krnava, i jeo kozji sir, shvaćate, crvenio se, uvijek kad bi govorio, i Izet Sarajlić, povjeruje u to crvenilo, u to nekakvo crnogorsko mitsko poštenje, i posveti mu pjesmu. U Izetovoj knjizi Koga će sutra voziti taksisti, i u još nekim knjigama, postoji, shvaćate, postoji portret Radovana Karadžića, postoji pjesma posvećena Radovanu Karadžiću, mladom pjesniku, prijatelju. Naravno, da Izet Sarajlić nije ni pomisliti mogao da posvećuje pjesmu najvećem zločincu druge polovine dvadesetog vijeka koji se ikada radio u Crnoj Gori. Da posvećuje pjesmu čovjeku rušitelju, vođi bandita i zločinaca, Arkanovom drugu i Brkanovom, onom Kukanjčevom drugu, Perišićevom, jugoarmade bivše, velikosrpske, rušilačke, vrhovnom zločincu koji nareduje: Rušite Sarajevo do temelja! Sprži! Oderi!

No, kako je sad Izetu? Šta on noćas, dok opjevava i drži Tamarina sina, svog unuka, i kleri se, kako razmišlja, zašto je baš Radovanu posvetio pjesmu? Ma interesantno, zgodne li nevolje... onima kojim je Izet posvetio pjesme postali su razbojnici. I Rajku Petrou je Nogu, i dječjem pjesniku, koji naravno nije zločinac kao Radovan Karadžić, ali podsčire na zločin.

On je svojim tekstovima pripremao ovaj rat i na ovakav odnos osobito prema Muslimanima. Kako je tragičan bio njegov odnos i njegova polemika s velikim, možda najvećim bosanskim pjesnikom svih vremena, Makom Dizdarom! Ja intimno vjerujem da je Mak ipak otišao na onaj svijet bar godinu-dvije prije nego što je morao zbog (bolesna) srca, zbog Rajka Noga i napada na njega, časnog Maka Dizdara, pjesnika Modre rijeke, pjesnika bogumilskih stećaka, pjesnika Bosne. Rajko ga je neshvatljivo napadao, ustašom ga nazivao, napisao ono monstruozno pismo protiv Maka Dizdara, pozvao se na svoje ujake, naravno heroje komuniste, a sada, eta, pljuje i po njima.

Pa kome je moj dragi Izet posvetio pjesme? Mnogima. Mnogima. Pa ne znam baš da li je napisao koju i za Voja Maksimovića, valjda nije... Taj, eno, danas komanduje koljačima oko Foče.

Nogomet – s ljudskom glavom

Čudno, eto, objavljeno je u crnogorskoj štampi, zapravo u Monitoru, jedinom crnogorskom listu, jer ostalo su četnički listovi u Crnoj Gori.

Danas čujem da su armija i srpski četnici naoružali čak i pisce, pjesnike u Crnoj Gori, Crnogorce koji se osjećaju Srbima, tobož. Eto žujem da Rajko Jovović, moj kum, vjenčni, ima top u kući, zamisli lbrahime! Pjesnik koji drži top da bi sutra gađao u mene, moju kuću u Piperima. Tačno od njegove kuće kada se pogleda uz brdo je moja kuća, taman je naciljao top da mi ruši Pipere, da ruši crnogorsko jezgro... Čujem da nekakav Miodrag Tripković, kojeg sam ja stvorio, nažalost, postao četnik, i to u onom najgorem smislu te riječi njezina značenja i bavljenja, ima mitraljez. Čujem da čitavo to četničko Udruženje književnika Crne Gore iz kojeg su izašli svi pošteni crnogorski pisci i Banjević i Perović, i Asanović i ja, i svi su izašli, Ulanović i mnogi pjesnici, pravi crnogorski pjesnici, i Zuvdija Hodžić, svi su izašli, ali je ipak dobilo grdno naoružanje pa čak i pred Udruženjem postoje dva topa. Na koga se oni to spremaju? Hoće li to Crnogorci na Crnogorce? Zar im nije dosta 1918. kada su 16.000 domova zapalili, kada su nam 12.000 muškaraca, žena i djece ubili, kada su na Njegušima naklali dijete od trinaest godina? Hoće li to ponovo da nam Srbi i srpska politika i tzv. načertanijevci, sada i četnici crnogorski zavode, da ponovo bratska krv potocima lije, bratska krv crnogorska, muslimanska, albanska.

Čujem da se spremaju instrukcije svojim ljudima u Baru, gdje se vežu uz nekog popa Fatovića ili tako nešto, fašista, koji se predstavlja da je srpski pop, navodno da treba da mu zapale crkvu i da to bace na barske Muslimane i Albance i da počne pokolj kako bi ušli u Sandžak. Ja sam upozorio i Muslimane i Albance da se sprema u Crnoj Gori a strašna je stvar ono što priča Crnogorac pobjegao iz Foče. Priča on, objavio je i Vjesnik jučer, o zločinima Srba u Foči kako su Srbi Voja Maksimovića i nekog Ostojića, ministra, biveg ministra u bosanskoj vladi, ubijali. Prič čovjek da su glavu otkinuli Muslimanu, a večerali kod njega, dočekao ga čovjek, a onda namignuo Ostojić nekom Crnogorcu tobožnjem, četniku, vojvodi četničkom iz Mojkovca, i ovaj izveo svog domaćina u kojeg je izio hljeb i so, zaklali su ga, pa predao u kući domaćinovu glavu, Ostojiću, predao glavu tog čovjeka. Onda Ostojić očistio onaj krvav vrat od žila koje su još damarale, pa bacia kroz prozor među svoje četnike da njome igraju fudbal.

To su objavili i u Slobodnoj Dalmaciji. Eto što su napravili! Eto što su uradili od svih nas! Hoće sada da pokolju, jedino se još Crna Gora drži, a ovdje mi je jutros bila Ešrefa sa dvoje djece, Ešrefa Pliska sa dvije zlatne jabuke. Dok je bježala, kroz Pljevlja su iz Srbije prolazili Bijeli orlovi sa kokardama i krilima. Sad ja i Ševko Omerbašić pokušavamo isposlovati žute kartone za njih da dobiju status izbjeglica, jer ga dobiti ne mogu: službeno ona ne dolazi iz ugroženih krajeva! Eto, vidiš: zaklali su nas!

Nadam se, pored toga, da su Crnogorci malobrojni u četnitkim formacijama velikosrpske današnje Crne Gore. Nisu dakle te snage značajne, ali ih zato naoružavaju da počnu rat u Crnoj Gori, a da to prihvate Šešeljevi i Arkanovi zlikovci Srbije. Nadam se da će Crna Gora uspjeti bar u Crnoj Gori da opere svoj crnogorski obraz i da ne dozvoli pokretanje kame i noža ka svojoj braći, ni Hrvatima ni Muslimanima ni Albancima.

Sin sramotne kuće napasnika Vuka Ogrebine

(Incest...?)

19. svibnja 1992.

I vidiš, Radovan Karadžić ruši Sarajevo koje ga je podmirilo, koje je od njega napravilo čovjeka, koje ga je odškolovalo, koje ga je u Ameriku poslalo o svom trošku, bosanskom trošku, da specijalizira psihijatriju. To sin Vuka Ogrebine nikada ne bi u Crnoj Gori dobiti mogao, jer se ipak za Vukova sina niko ne bi okrenuo, niko ne bi Vukova sina, pa da je čak i drugačiji, da je do te mjere oljuđen i ljudskošću obdaren, ne bi zbog Vuka i svega drugoga što je Vuko napravio, jer Crnogorci, a posebno Šavničani, znaju šta je Vuko pred sami rat napravio, šta je u ratu, šta je pravio inače poslije rata. Eto taj Radovan kojega je Sarajevo oljudilo, oplemenilo, dalo mu diplomu, data mu kuću na Palama ili tu negdje oko Ilidže, a oko te kuće što svak živ zna - pokrao je pare, u svakom slučaju on je na neki sumnjiv način došao do tog novca. Bio je godinu i po dana osuđen i bio je u zatvoru, shvaćate, to svako zna. On sada hote, proglasio se, nametnuo se tom ipak divnom srpskom narodu u Bosni, za vođu, violentni Crnogorac, neostvaren u Crnoj Gori... Zbog čega neostvaren? Jer nema korijen, shvaćate, jer je Crna Gora antička zemlja. Ti moraš imati korijen u Crnoj Gori. I on nije mogao, ne bi smio ni nečiju kokošku preklati, a ne nešto drugo, shvaćate, kokošku ne bi smio zaklati u Crnoj Gori, jer on ima strah u svojim genima, strah od političkog do moralnog. I ne bi smio ni mrklo pogledati dijete svog susjeda. Ja, naravno, govoreći o kvalitetima porodice, koja nažalost treba njegov odnos, ja prije svega govorim o njegovom ocu.

Radovan Karadžić je svoje mutne, mračne, dubinske porive, došavši da živi u Bosni, postavio nad srpskim narodom, prije svega, nad muslimanskim, nad hrvatskim, postao je "Zmaj od Bosne", čovječe! Komandant od Bosne! Radovan Karadžić.

Čudna pisma Radovana Karadžića

Pisao mi nekada Radovan čudna pisma, eno pisama, jednoga dana ću ja to objaviti ako me ne ubiju njegovi četnici, ako me ne stignu i ovdje i zakolju, ma i ako me zakolju, ostaju moji sinovi, ostaje Crna Gora, i Crnogorci. Ja sam to umnožio i pohranio na nekoliko mjesta. U njima se Radovan Karadžić kune, u tim pismima, da smo mi Crnogorci najrasniji narod na svijetu, da smo poseban narod, da fizički ne ličimo ni na koga, da je antropologija potvrdila, i to i američka i ruska, da imamo najdužu butnu kost na svijetu, shvatate, da su Srbi u odnosu na nas, u fizičkom smislu, u jako, jako potčinjenom položaju kao najsitniji narod na Balkanu.

Tako se rasistički crnogorskovao u pismima, da mi je bilo neprijatno, pa čak i kad se vraćao s mora, uvijek je svake godine ručao s Ljiljom, svojom suprugom, i dvoje djece, Sašom i kćerkom (zaboravio sam kako se zove), popodne je uvijek ostajao u mojoj kući, shvatate. Kaća je uvijek pripremala jelo za njega i Ljilju... Za nas su to bili tada stvarno naši divni prijatelji iz Sarajeva, iz Sutjeske broj 2. Ne mogu reći, uvijek su me divno dočekivali i on i Ljilja. Nisam ni slutio, nisam u tom čovjeku nikada vidio budućeg zločinca. Bogami, nešto kasnije, prije recimo desetak godina bio sam na večeri kod njega. Bio je i njegov šef, mislim da je bio Musliman, poznati psihijatar, ne znam, mislim da je bio doktor taj njegov šef, i tada je on počeo nešto pred njim da srbuje. Ja sam ga pogledao, pa sam rekao: „Radovane, nije to tako...“, a onaj je čovjek uživao... I tada sam primijetio da se Radovan nešto okreće i da više nije kao u pismima koja je meni pisao.

Onom je čovjeku bilo drago, uživao je što sam ja ipak Radovana te noći postavio na pravo mjesto. Rekao sam mu da on ne zna i da on nema pravo govoriti o nekim stvarima. A čovjek je uživao u tom našem malom prepucavanju. Doduše, Radovan se vrlo korektno povukao, odmah me poslušao i odrekao se nekih svojih stavova. Gdje je on sada?

Slugin sluga u Bosni

Što to znači? Milošević je sluga velikosrpstva srpskog, poludjelih načertanijevaca, sluga Dobrice Ćosića. Dobrica, koji je svojim romanima, onakvim kakvi jesu, pripremio nesrećnog srpskog čovjeka na takva klanja, na takvu vrstu šovinizma, mržuje, Dobrica ih je pripremio, ali i Matija Bečković i BranaCrnrević i Milovan Vitezović. Oni su pripremili ovaj rat, oni su pokrenuli srpski narod protiv Hrvata, protiv Muslimana, protiv Crnogoraca, pravih Crnogoraca Duklje i izbrali Slobodana Miloševića za predsjednika Srbije, doveli ga kao onoga koji će im vjerno služiti i stvoriti Srbiju po mjeri njihove poludjele svijesti, po mjeri njihove mitomanske megalomanije, po mjeri mitomanije velikosrpske, da će im on stvoriti takvu Srbiju, Srbiju do Neretve, shvatate, te je sluga našao svog slugu u Bosni.

A sluga je opet morao biti iz istog istorijskog ambijenta i bića, odroda, crnogorskog. Nije slučjno što je Milošević postavio i izabrao - doveo! – za vođu srpskog naroda Crnogorca po ocu i majci, po rođenju, po svemu!

Naravno, Crnogorca bez savijesti, bez moralnih skrupula crnogorskih, bez čojstva crnogorskog, bez moralne vertikale crnogorske koja je uvijek crnogorsko biće obuzdavala, dovela ga do sintagme čojstva i junaštva.

Čojstva - da brani drugog od sebe, u ovom slučju Muslimane, Hrvate, da brani od sebe, od poriva u sebi, zlih poriva u sebi, tamnih poriva, istorijskih naslaga, mračnih, koji su u svima nama na Balkanu. Možemo li postaviti pitanje, jesu li naši prostori balkanski ukleti ili se radi o patologiji zlostva, što nije isključeno, pogotovo tog vizantijskog bivšeg prostora, oni koji su mnogo od vizantinaca uzeli i u freskama i u manastirima, i u poeziji i u svemu duševnom i intimnom.

A junaštvo je braniti sebe od poriva onih drugih... e - takva osjećanja nema ni Milošević, ni Radovan Karadžić, ni Voja Maksimović koji je također porijeklom Crnogorac, ni Matija Bečković, ni sva ona ogromna crnogorska bulumenta koja se nametnula srpskom biću, srbijanskom biću u Srbiji, i srpskom biću u Bosni, zavladala njima i odvela ga u katastrofu, u provaliju. Dovela ga dotle da ga sarno Evropa i svijet mogu još ukrotiti i mogu postaviti granice, izgleda, a to je jako dobro, da će dati konačno do intervencije, do vojne intervencije Nato pakta, jer nema druge: Bosnu moramo spasiti! Muslimanski svijet je ustao, inače će nastati a već je i nastala klanica, već je toliko Muslimana poklano da se ne može porediti sa II. svjetskim ratom, čak ni sa onim "detaljima", krvavim pohodima zloglasnog Pavla Đurišića prekrivenog poklanom muslimansom krvlju.

Pavle Đurišič i njegovi četnici, i uopšte srpski četnici, do te su mjere okrvavili ruke muslimanskom krvlju da će i njihovi praprapotomci i unuci osjećti njihovu krv, krv predaka na svojim rukama.

U knjizi:

Ibrahim Kajan: Muslimanski danak u krvi, Svjedočanstva zločina nad Muslimanima, Preporod, Zagreb, 1992., str. 95-106

TEŠANJ, STAKLENO PRIJESTOLJE

Putopis Ibrahima Kajana

U danu među danima, s proljeća 1999., u Tešanj stiže i ovaj koji sada piše retke o Gradu koji je zaboravio što znači njegovo vlastito ime. Donese crnu pločicu i u njoj urezanu knjigu Tragom Božjih poslanika. To je putopis o zaboravljenoj zemlji Komagena, u kojoj su živjeli ljudi visoke kulture ugrađene u temelje samoga vremena.   

Nikada, prije tog dana, nije bio u Tešnju! Ni čovjeka, kojem će uručiti  disketu sa zapisanim putovanjem, nikada nije vidio.  Od tada su mjeseci prošli i godine: a on se baš vezao pa više ne zna ni kada dolazi ni kada odlazi iz Tešnja! Bit će da je i sada tamo!

Oni, koji ga na Gradini ne ostavljaju sama, zbunjuju ga zagonetkama i vječnim bosanskim pošalicama. Pjesnik kojem nema ravna, čak mu i anagramom uzvitlava umnu pobunu, pitajuć dakle što Tešanj jest. Pa šapće, šapće opako… ljupkim dječjim ustima: Šejtan!

Ovaj mi je pjesnik, Amir Brka, zadao zagonetku u anagramu skrivenu ...

 Grad, tajna u Usori

 Osmijehnu se i pristade riješiti Amirovu zagonetku! Ali, on se nikada neće domisliti! Tako pitomu bosansku riječ, ime staro poput vremena - Tešanj - nikada neće moći razjasniti!

Ibrahim je stajao na vrhu tvrđe, okom otimajući prostore zakrite linijama smjelošću iznenađenih zidina beskrajna pamćenja. Poglédao je s najuzdignutijeg mjesta, prekrivajući je vidom očinjim, kao što unuče prekriva poplunom od paperja – želeći ga, istodobno, i osjeti, i ničim, pa ni pogledom,  povrijediti.
Zapošljavao je svoje vijuge, ali, pomoći nema: svladava ga nemoć pred tajnom skrivenom u leksičkoj ljušturi. Nemoć - pred zidom kolektivnog zaborava.  Iza zida je morala disati još uvijek živa slava ratnika što nam se javljaju u snima dok udaraju u željezne vratnice te usorske tvrđave! Zašto bje gustom maglom zaklonjena, u povijesnim naborima skrivena, “strogo zabranjena” sve do trena u kojem se kralj bosanski Tomaš ne susrete sa svojom sudbinom, godišta svoje vlastite propasti, 1461.? 

Vidim Ibrahima  i jedini znam grozno poniženje njegove moći: nijem je usred pobješnjelih, pomahnitalih ćutila pred opčinjujućom nerješivosti imena (Grada) koji sastavljaju dva prelijevajuća sloga zvukovne nježnosti, Te…šanj. Poput poetske peludi, čežnje neobjašnjive i bolne očaranosti. 
Kada bi, pokazalo se u životu, riješio prvu tajnu, imao bi ključ kojim se otvaraju i ostale. Ali, ključa nema: Usora je ime zemlje koja silazi od granične Save prema jugu s gradovima bosanske države – Dobor i Srebrnik, Nenavišće, pa Doboj i Maglaj. I Tešanj. Grad uklonjen među gorje, među hrastje, među bukovje.  Povijest ga ne vidje do trena punog moćne ljepote, kad, sličan istočnoj priči iz predaje, sâm poželi ljudima pokazati svoj oblik  i svoju snagu - jasne i neporecive.  

Rimska raspuća

Upamćenom je rijekom, Usorom, prolazila ta oštrobrida administrativna crta razgraničenja među dvjema rimskim provincijama. Sjeverno od nje – Panonija, južno od nje – Dalmacija. A sve zajedno, golemi, nepregledni, nepročitani Ilirik u raspadanju!

Ako prisloniš uho na usorsko tlo, čut ćeš glasove pune magle, možda i samoga Tiberija, cara rimskoga u strašnoj zgodi ugušenja ilirskog ustanka Batonova! Razarajući Ilirik, i Panoniju i Dalmaciju u kojoj se rasprostirao cijeli bosanski krvotok, pokori ih zlokobno lijepi Tiberije! Potom ih, zavrnutih ruku uvode u civilizaciju, u svijet, u historijski. U pletivu snažnih plemena imena zgranutih, na ovom su prostoru usorskom i tešanjskom u njemu, obitavali Beuci i Deasijati, u nas današnje, slavenizirane,  metamorfozom od tisuću ljeta pretopljene. U nas, drevne, u znaku arhajskog zmijskog totema.

Živim su ognjem spalili travu i ljude, ptice u gnijezdima i zametke ljudske u maternicama! Na rastaljenim kamenim ruinama ilirskim podigoše svoj Grad čije je ime odnio vjetar… Ali, Božjim je ustima kazano: Ono što stvara Ljubljeni, Vječno Živi, ne poznaje smrt, ne poznaje truhlosti, ne poznaje kraj. Njihove stare, nepokorne  duše su u onim ljudima koji neće umrijeti. Eno ih, na vrhu zlatnog zida uz malokorisnog Ibrahima: Upoznaju svog prijatelj s tajnama prirode i društva.

Gradina pod snijegom puna bosanskog sna...

Pokazuje mu Alija, nišaneći prstom u središte Tešnja: “Kad je onoj kući temelje kopao Hamza Krivdić, ukazaše se pred njim tri lijepo obrađene bakarne sjekire i vrh zašiljena kamena otrgnuta s vrška koplja… iz kamenog doba! I, znaš li, otkako je otvorena rimska cesta između Zenice i Doboja, kriveć se i lomeć  među Ričicom – Begovim Hanom – Žepćem (ko zna kako se zvahu, ako se uopće zvahu!), žureći preko još nevidljiva Novog Šehera i Tešnja do Doboja, ovuda se prosipao novac koji pronalaze djeca sve do dana današnjih…” Ne bi se, kaže, iznenadio da i ti, baš sad, pronađeš zlatni dinar iz prethistorijskih gradova Apolonije i Drača!  

Žrtvenik na Trebačkom brdu

Svijet je bio nevin. Brda, među koje se skrio Tešanj, poprskana rosom. U čarobnim krošnjama stabala koja su gusto prekrivala brdske padine ovoga grada, u jedno doba nastaniše kosmata, paganska, slavenska božanstva. Hrast je bio Perunov, jasen Svetovidov, lipa boginje Vide, a breza boga Potrimbova. Sve te na nešto podsjeća, i sve ti se izruguje: Zar išta ima novo u tvom životu? – čujem, uspravljen uza zid slavne prošlosti! Čak je i sveto trojstvo nekada bilo. Da, bila je ona udružba Peruna (gromovnika), Trebuna (boga žetve) i Pokola (zloduha podzemlja)!

Vjerujući da preci produžavaju život u stablo preseljenoj duši, tim smo se stablima, u gluho doba, očinjim vidom zaklinjali i trajnu pomoć molili. A onaj ko moli, slab je. Vidim kukavna pretka kako prinosi žrtvu i mislim kako se ništa nije promijenilo. Nisu smjeli  stabla posjeći. Ako je to učinio, smrt bi brzo dolazila ili bolest sigurna i završna! Opstoji, trajno, samo jedno, poput prokletstva koje vrišti i dan i noć: Daj mi žrtvu! Trebun je bio bog halapljivi, žrtva je bio treb, nerijetko čovjek, a mjesta žrtvenika trebište u vrleti šumskoj zguljeno zemljište. Bilo je ali nije prestalo biti!

Izgovara Alija ime brda u pozadini: A ono je Trebačko brdo! Zakopaj samo malo, naći ćeš nešto iz vremena kad su zemljom djeca Perunova hodila…

Grad na ribljoj kosti

Pokazuje Alija putopiscu koji ništa ne vidi, rimske slojeve opeke uzidane u najstarije dijelove tešanjske Gradine. “Vidiš li riblju kost?” – pitao je. Riblja kost u gradnji, s ponekom ciglom dotad neviđenom, obilježje je razdoblja između II. i IV. stoljeća nove ere. Riblja se kost oslanja na starije slojeve, ilirske, iz onih dana osvita bosanskog svijeta koji još nije znao kakvo će mu biti ime. A  zakopavanje motičica učenih i prilježnih arheologa podno prastarih zidina, ondje gdje onaj maslačak i tu gdje ovaj grm iz kojeg izletješe preplašene ptice, kad brijegu uzdignutom i u glavicu zaokruženom travnatu pokožicu prevrnuše – otkriti se tajna početka tvrđe skrivene u nijemost prahistorije, u vrtoglavici potpunog mraka naših spoznaja.

Rekoše riječi zbijene kao u brzojavu na način presovana vrijemena: Tvrđavin kompleks, utvrđeno je arheološkim iskopavanjem, nastalo je u prahistorijskom razdoblju. Gradnju su započeli Iliri a nastavili i utvrdu prilagođavali potrebama Rimljani. Rušena je pri prodoru Slavena u naše krajeve u VI. i VII. stoljeću. Poslije formiranja srednjovjekovne bosanske države, bila je značajno obnovljena i dograđena. Proširili su je Turci, najposlije joj zidine poduprli carski zidari austrougarski. Premjerili smo uzduž i poprijeko: zauzima 6.296 metara četvornih.

Lažni ljudi, čudne povelje

Prije nego što je Turci  proširiše, a to su mogli godištima iza 1463.,  gle čuda teške nevjerice! Historičari nas uporno nagovaraju da povjerujemo da se samo dvije godine unatrag, do 1461., i to od zrele jeseni, niko na svijetu nije znao da postoji Grad i Podgrađe Tešanj! A jesu li znali oni koji su u Tešnju živjeli? Kako je znao Stjepan Tomašević, koji ga pod tim imenom upisa u darovnu povelju i dade lahka srca svom svom stricu, onom koji je sve htio dati samo da mu daju kraljevsko prijestolje – Radivoju Kotromaniću!? Je li mu posjedovnom potvrdom (gluho bilo!) Tešnja i Vranduka i inih sela i zemljama - platio sudioništvo u groznoj, možebitnoj uroti, u kojoj sa ove zemlje nestade kralja u punoj muževnoj snazi, oca Tomaševićeva i brata Radivojeva? Onoga zlosretnog, Stjepana Tomaša, nevoljnog pobratima Mehmed-hanova, koji će čuti kraljičin krik, upomoć! – jer postoji i takva priča – i hitro odgovoriti na njega. Kada joj rekoše da muž joj je nesrećom preselio, hitro je zaštitila vrata ulazna podižuć u ruci sultanovu sablju draguljima optočenu i po plohi kaligrafskim ispisom išaranoj: Posestrimi Katarini, kraljici, ženi kralja bosanskoga...

Ustuknu princ Stjepan, njezin pastorak, i kleknu pred nju, pa joj obeća, hudoj udovici, brda i doline. Čak i da će je majkom svojom zvati, jer svoje nema. A ima! Živu Vojaču, majku svoju, prvu ženu koju na pravdi Boga, iz pakosna interesa, odijeli od sebe njegov otac (možda ga je, i zbog tog, Tvorac svjetova, rukom vlastita sina smaknuo?). Ko bi vjerovao princu kojem je sudbina curila između prstiju!

Zaista, je li se znalo za Tešanj? Muvekit u svojoj Povijesti Bosne spominje Tešanj i zgode okolo njega i prije 1461. – kao dođe do omraze međ Vukčićem Hrvatinićem i kraljem ugarskim Sigismundom, i kad je na nj ustao Hrvoje s trupama od sultana iznajmljenim, kad sinu Hrvojevo pobjedničko lice jer “uze tvrđave Tešanj, Doboj, Derventu, Gradačac, s bogatim plijenom u spravama  i ratnom materijalu!” Odnekud zna Muvekit  Tešnja? “Ova bitka bila je 815. h. g. - 1412/13)” – piše Tarih-i Bosna, pa vjeruj ako hoćeš!

Pa i pismo prije smrti Tomaševe od 23. ožujka 1461., u kojem “papa zapovidi splitskom nadbiskupu Lovri, legatoru u Bosni, da svugdi proglasi bulu za križarsku vojnu ako Turčin napadne bosansko kraljevstvo”, a onima koji prijeđu granice u rat dopuštenog – nudi “oprost u crkvi sv. Jurja u Thesagy-ju”, eto, spomenu se Tešnja. I Napretkova Historija Bosne zna za Tešanj mjesecima prije nego će novi kralj darovati i potvrditi zemlje i gradove Ostojinu sinu Radivoju! Da mi vidjeti tu povelju pod sitnozorom i otkriti mozebitnu mrlja strašna zločina! A ja, bidan, imam tek prijepisa prijepis, blîd i izlizan. S nadnivkom zagrebanim, od  rujna 18., godine 1461.

Tomašićeva, pionirska

 “Mi, kralj Stipan Tomašević… stvori(h) milost našu gospodsku mnogo poštenomu našemu i virnomu sluzi, našemu stricu knezu Radivoju, za njegova virna i prava posluženja, koji posluži kruni kraljevstva našega, najprvo gospodinu i roditelju našemu dobroga spomenutja gospodinu kralju Tomašu i meni gospodinu kralju Stipanu… I dasmo mu i darovasmo našim dobrim i dobrovoljnim darom i zapisasmo tim našim otvorenim pismom pod naše velike visuće obistrane zakonite pečati: U Luci grad Komotin i polka njega goru Bočac, i ono s Otesom i goru Čurničku i Zaglavec od Seoca i Cvitovice i Podmilačje s obi strane Varbasa… i u Jajcu i u Jezeru kuće njegove i mline, vartli i vinograde,  i s njima grad Visući, i na Usori grad Tešan sa svim što godi mu je služilo njemu do smarti gospodina kralja Tomaša…”

Jamci mu bijahu herceg Stjepan Vukčić Kosača i sinovi z bratijom svojom, i vojvoda Petar Pavlović i vojvoda Pavao Klešeić, i k tomu slavni usorski moćnici Vukić Vučinović (Tihčinović)… I k tomu još cijela bratija.

Matija, mali kralj

Na bosanskom su nebu morale biti ispiane riječi mene tekel parsin, ali niko nikoga ne potraži da ih otčita i razjasni! Ne bi nigdje na vidiku bosanskog tumača Božjih znakova koji bi progovorio poput Knjige drevnog ugovora, pa da i gluhi čuju a slijepi progledaju: “Pogledah tvoju državu; odvagnuh je i lahkom je nađoh; raspodijelih je drugima koji ti već dolaze…” A onda je počelo sve propadati! Moglo se i nagluhim ušima čuti paranje stjenovitih šavova Kraljevstva bosanskog jezika. Mladi je kralj odbjegao s trona, bježeći ispred kraja, ne videći da je pored njega protrčala  Smrt iz Ključa, zauzela mjesto u Jajcu, na koje će doći, gdje će ga pričekati nestrpljiva poput uspaljene ljubavnice.
Radak je otvorio Turcima kraljevski grad Bobovac. Sultan je poravnio u njegovu dvoru, na sred prijestolne palače. A jedan je ratni pjesnik kralju govorio: “Predaj se pa će sve biti dobro!” Kad su pjesnici govorili istinu! Zar ni to kukavi Stjepan Tomašević nije, od mora neznanja, mogao spoznati? Ni onaj “lijepi Radivoj”, što vuče uza se sina od malo godina, Matiju? “Ti ćeš biti bolji bosanski kralj”, bit će da je El Fatih rekao dječaku, pa se momak osmjehnuo na zbijeno tijelo Velikog Pobjeditelja.
Ja sam velika neznalica! Tada Amir izvadi iz džepa svoje ljetne košulje list isprintan iz rukopisne Tešanjske enciklopedije, s podacimo koje mi niko nikada nije spominjao!

A napisano kaže da sultan, nakon što “Bosna šaptom pade” – Bosnu i nije osvojio! Herceg je držao svoju Hercegovinu. A Korvin kralj, sultanskoj ordiji preote sve gore sjeverno pa oformi banovine, Jajačku i Srebrničku. Ali ostade procijep među banovinama, po liniji gradova Doboj – Tešanj – Maglaj.  Tu, u komadiću bivšeg Kraljevstva, sultan postavi svog bosanskog kralja! Bio je u liku onog ljepoduha, kneževića Matije, sina Radivojeva. Sultan načini i svadbu! Tapani, zurle, udaraljke, bubnjevi, defovi, zvečke, ruke izvijene poput gumenih zmija, trbusi s dijamantima u ljupkim pupcima, u zamamnim, u sladostrasnim kruženjima, u eksploziji mlade bosanske ploti! Matiju oženiše djevom iz srca Carigrada, skrivenom, pod velovima. A prijestolje mu, majušno poput zemlje u njegovu “Bosanskom kraljevstvu”, bi klecavo i potpuno nesigurno, od krta stakla sačinjeno.
Povijesnom škercu kanda nema kraja: kralja Matiju naslijedio je opet jedan – Matija! Zašto Turci onog smijeniše pa još jednog “zadnjeg kralja” pronađoše i u Tešanj, 1476. godine dovedoše? I taj bî od roda plemenita, od Hrvatinića - Matija Vojsalić. Reklo bi se – otplesa samo jedno ljeto! Zatražio od Ugara da ga kraljem priznaju! Rasrđeni ga Turci opkole u prijestolnom Tešnju, ali on uteče pa ga ne uhitiše! El Fatih reče: Dosta.  Tada se utrnu zadnji trag slavnoga Kraljevstva!

A potom, intermezzo...

Po bivšoj Usori hode popisivači njiva, sela, mezri, goveda, pčela u košnicama, dimnjaka i ljudi, domaćina, njihove vjere, pa i to od kud su dohajali u tešanjski kraj i što će u njemu raditi. Vidi se udaljeni podatak o posadniku dobojske tvrđe 1477. - knez Jovašin; dobio ju je kao nagradu za predaju grada. U 1503. već se razabrati dade da je Doboju vojni komandant Mustafa-aga, i uz to da je Tešanj u sastavu bosanskog sandžaka. I vidi se skupina ugarske i turske čeljadi diplomatičke, u vrelu danu pospanih cvrčaka, kako potpisuju primirje među svojim silama. Izgleda da je Tešanj najmanje dvaput pao pod Turke! Prvi je put “pao” 1512., a drugi  put “definitivno” 1520! Madžar je s Gradine odlazeći  oganj grozni užegao, da se do prijestolja Božjega, rujan od krvi, podizao!
Ali, sa istoka se naginjalo novo sunce onima u svojoj zemlji progonjenima: zemlja je drhtala pod kopitama kavalerije onoga kojeg će zauvijek upamtiti Bošnjani. U Tešanj, u Usoru  pristiže Gazi Husrev-beg, unuk sultana Bajazida, prigrabi sve i slavom se ovjenča! Uz Gazijinu desnicu pribi se desnica Ferhad-bega Čelebije, o kojem Amir zna sve!

Gotovo da nazirem s visa Tvrđe uzdignut sarkofag u avliji džamije. Sići ćemo i vidjet ćemo ga.

Ratnici

Ne postoji održiva prošlost, kao da šapuće ispod samrtnog pokrova Musa Ćazim Ćatić s plutajućeg tabuta iz tešanjske zemlje izlebdjela.  Šapuće glasom koji niko ne čuje, ne prestajući, dok slazimo kroz tvrđavine tunele. A i ovo, opipljive ljušture iz kojih se historija vješto izvukla, te izgrižene duvarove – moraš podupirati i malter im ubacivati u rane pokrite bršljanom.

Kazuje se da su poslije 1945. ovdje još bile izbjeglice iz Podrinja, među zidinama, u ruinama, pokrivali se krošnjama divlje šume iznikle iz ničega. Zapuštena je Gradina tonula u truhležu nepobjedive smrti stvari, smrti - žderačice nesmiljeno tvrda čelika i mehka mesa ljudi. Ostaju tek hrpe, gromile, šljaka, zemlja zaravnata vihorima i pokrita žutom travom. Da, tu i jest ta kvaka: Odnekud se pojaviše mladi i pametni, trideset godina kasnije u sročenoj rečenici definiranih: Generacija puna svijesti o sebi! Zaustavili su osipanje tešanjskog podora! Pa, onim kletim jezikom kazano: Podižuci Grad – podizali su sebe. Bio je promišljeni Alićehajić, bio prodorni Pobrić, golemom voljom ispunjeni Salih Sarić, legendarni predsjednik Općine kojega će se, oni u knjige zaljubljeni, uvijek spominjati. Gdje bi bila danas čuvena, najveće privatna knjižnica Makova brata, Hamida Dizdara. Možda u Bohumu, kao Bašagićeva u Bratislavi. I Sabrane pjesme s Nametkovim doktoratom? Sve bi to dugo čekalo i promicalo pored bošnjačkih intelektualaca čuvenih po svojoj lijenosti!

Silazili smo između muklih bedema, nizastranu. Iz srednjovjekovnog u mlađe, osmansko, (i u posrtanju!) gordo razdoblje, pa promaknusmo kapijom bez baglama i bez vratnica.

Jesmo li u dolasku, iznad glavnog ulaza u tvrđu opazili kamenu ploču i prozni arapski natpis u neshi pismu ispisan, tordiranom vrpcom uokviren?  U središnjem je dijelu kronogram gradnji velike kule i tabije, a oko njega teče poput friza drugi kronogram imenujuć dobrotvore da se ne zaborave.
“Gradnja velike kule izvršena je hiljadu stotinu i pedest osme (1745/46) godine, a gradnja tabije hiljadu stotinu pedeset i devete godine (1746/47).

Gradnja je izvršena po naredbi dvojice visokih plemenitih vezira-mušira, gospode Ali-paše i Sulejman-paše, neka im je slava trajna. Povjerenik gradnje bi kapetan Alija, neka mu se u sevap upiše.”
Tvrđava se sastoji, utvrđuje nam znanje čovjek velikog sabura iz dva dijela, od gornjeg grada iz srednjeg vijeka, i donjeg, koji sagradiše Turci 1115 (1703/04).

Bedemi su, ispred i iza kapije, dopola visine začađeni nedavnim plamenom. “I ovdje smo bili za srpske opsade... “, nevoljko će Amir, polušapatom, ali prešućuje da je i sam tu grijao promrzle ruke mada nisu bile stvorene za pušku, ni za šarenu odoru slavne Armije Bosne i Hercegovine. Volio bih vidjeti njegovu fotografiju u maskirnoj uniformi koja preobraća strukturu svakom čovjeku, čini od njega heroja ili kukavicu. On šuti, ali se drugi sjećaju njegova truda koji blješti iz tamnog doba kada su krenule horde da u zemlju utjeraju Dobre Bošnjane, između 1992. i 1995. godine. Kad je zaključen mir, skinuo je vojničku košulju. Zgusnuo svoje iskustvo, dao mu oblik osebujnih stihova posvemašnje svježine i  mudrosti svijeta.

Njima, njegovo jezgro izgovara (viđeni svijet) dječjim ustima, a ona, znaš li, zaista nikada ne lažu! Čudno jest da se u teško korumpiranoj zbilji “trpi” pjesnik koji bićem dijeteta iz duha samog Andersena, viče na uši cijeloga svijet da je car go, i da je Amir Brka cinični duh Dobroga koji mitskim jezikom, ritmiziranom naracijom poredanom u stihove,  upozorava na suvremenu namjeru koja bi, ne samo da nas ponižavajući bijedom razodjene, nego i da nam dušu do samoga kraja ogoli i porobi. Otuda njegovo snažno uočavanje naših plutajućih, otuđenih dimenzija samosvijesti, uknjiženih u poetske transkripcije spoznaja o sebi, svom narodu, Tvrđi, bašlucima, Tvrtku, Gazi Ferhad-begu, Musi Ćazimu, o Načertaniju, o Zlokobnom Duhu! Na taj način potvrđuje da pjesnik odavno nije  “savijest svoga naroda”, ali da jest njegova pametna, njegova “svevideća duša” koje se sve tiče, jer sve dodiruje svojom kožom i svojim vlastititim životom. Poučava nas da koristimo pravo koje nam je Bog Jedini dao kad nas je stvarao, da dobro drugim činimo i da se zlu opiremo!

Gazi Husrev-beg, sin Ferhadov, unuk  Bajazidov

Alija poruči kahvu. Pod hladom platnena pokrova kafića, utihnuli, u nekoj vrsti unutarnjeg samogovora, polegli gledom po raspuću  gradskog jezgra, koje od  dana obnove bosanske države, ponese ime po najvećem vakifu bosanskom, Gazi Husrev-begu. Gazije, nad Bosnom gospodara, sin Ferhadova i princeze Seldžuke, unuk Yildirima, prodorna i nesmiljena Bajazid-hana!

U nahiji tešanjskoj, od kako ju je (među inima) osvojio 15. septembra 1521., posjedovao je 21 naseljeno mjesto, sela i zaselka. Prvotno su bili čifluci a u vrijeme njegovo potonje predani budućnosti kao vakufi. U Tešnju mu je imanje nazivano Čifluk Kuzmadanje – imenom što kroz zaboravno vrijeme oživljava odrednicu stare crkvene podjele župe po imenima sv. Kuzme i Damjana! Golema li spiska posjeda u Grčkoj, Bosni i Hrvatskoj bega Husrev-bega! A u »tešanjsku listu« broje se selo Planje, prihod, izuzimajući porez filuriju (da, to pripada državi!) – 4.795 akči; mahala Mrkotić, od sela Planje – 3.966; sela Gornoj Modriči pripadajuća, drugim imenom Kalošević -  5.519; mahala Kruščica – 3.396; mahala Dolnja Radnja – 2.043; mahala Gornja Radnja – 3.207; mahala Cerovac – 1.928! Pa još niz redaka, predahni pa nastavi: Sela opet dolnjomodrička: Ukrinica, mahale Hrastuša i Osivica, pa tešanjsko Omanjska, mahale omanjske Nakljevići, Lipnica i Vranjak, selo Ćeslica, drugim imenom Pojezna, mahala Dedelovci i mahala Brestovo, od Ćeslica! Itd.  I opet itd.

O svemu je  skrbio, dan i noć – stub sandžakbega bosanskoga, Ferhat-beg, čovjek brojnih svojstava, branitelj i opskrbitelj nahije, taj vrijedni gospodin koji primi od prethodnika vojvode Ahmeda, zatečenu, ispražnjenu  »varoš pod Gradom Tešanj« od dvadesetak kućica na strminama sedla na kojem, baš kao na ždrijepcu  nepredvidljivu, s isturenim Gradom Tešnjom ispred modra nebeskog platna! Sada sam ja gospodar, sinula je smjela pomisao iza mladog čela gospodskog nanosa što preteže u odlukama od kojih ljudi kroje buduće vrijeme.

Živa ruka na sarkofagu

U neko smo doba prešli prozračni Trg Gazijin, u četiri ulice razilazeći, zakoraknuli u ulicu Ferhad-begovu: otvoriše se avlijska vrata džamijskog haremluka. Prvo vidjeh bijelo-ružičasti sarkofag postavljen nasuprot trijemu i ulazu u kuću vjernika koji se Gospodaru svjetova u ruke predaju, na kojem je prije tri godine bio naslonjen Amirov dlan ovjekovječen u objavljenu razgovoru s mudrim Vojislavom Vujanovićem. U onom je trenu, oslanjajući se o tešanjski stup velike težnje da se svijetu pridoda nešto svojega, na taj ružama i zvrkovima, i spiralama i simbolima kozmičke sile urešeni sarkofag, kazivao ponešto o prepoznavanju svoje voljnosti približene spomeniku dubokog razloga: Gazi Ferhad-beg, sestrić sultana Sulejmana Veličanstvenog, presudan je za rani razvitak tešanjske čaršije u 16. stoljeću. Njegov je mezar 15-20 godina bio u izuzetno lošem stanju, a obnovljen je prije dvije godine odlukom načelnika Općine Tešanj. U preambuli te odluke stoji da je donesena na moju inicijativu. U nekom je rezigniranu hipu i njegova olovka pokrenula riječi po papiru koji je dopro i do sirote ruke Ibrahimove:

Što se promijenilo nakon što je dr. Handžić
Ustanovio da gazi Ferhat-beg nije Ulampašić,
Niti Sokolović, kako je mislio Bašagić,
Nego da je kasabu osnovao
Sin sestre sultana Sulejmana?

Uzglavni nišan s kuburom je sačuvan. Sarkofag  je na popločanu platou veličine 4.50x3.50 m. Izgrađen od velikih precizno klesanih kamenih ploča. Dužina mu je 1.90, širina 0.90, a visina 1.20 m. Sa sve četiri strane isklesane su lijepe rozete različitih oblika. Nišan je od skopskog kamena sa, u prijevoje, lijepo složenim turbanom. Sa sve četiri strane isklesan mu je, u 12 kvadratastih polja,  arapski prozni natpis, krupnim i lijepim neshi pismom: “Umrli i upokojeni... (tekst oštećen) kojemu je potrebna Božja milost... (oštećeno), Ferhad, sin Skenderov, umro časnog mjeseca redžeba 29.,  godine 975.”, 29. siječnja 1568.
Ferhadova je Ferhadija u središtu starog Tešnja od 1554. Narodno joj je ime: Čaršijska džamija. Krov joj teče na četiri vode. Iznad mjesta gdje joj je srce, izvedena je kupola od drvena skeleta. I tri kupolice, nad musanderom. Mirhab ima više redova lijepo izvedenih stalaktita, a mimber, ćurs i musandera su drveni i iz novijeg su doba, kad je Ferhadija temeljito i obnovljena. A o tome je kronogram, ispisan crnim tušom. Istaknut iznad ulaza u džamiju, na krečnoj podlozi, kaže: “Allah je Jedan, a Muhammed njegov poslanik. Godina obnove 1300.”

U njoj je, ispred mihraba, šest bakrenih čiraka. Na jednom je zapis da ih je uvakufila Hava (1309. h.g), kći Hadži Firdus-begova, dobojskog kapetana Hamza-bega ljuba,  neprebolna.


Gazi Ferhad-beg, sin Iskenderov, sestrić Sulejman-hanov, a vojvoda Gazi Husrev-begov

Osnivač je Tešnja, rekao je pjesnik. Pojavio se ispod puste, napuštene Gradine, silan i mlad, oko 1528. Od tada znademo za njega, za tog Ferhad-bega, sina Iskenderova.  Prostor pod tvrđom bje prazan, s petnaest strahom ispunjenih domaćinstava kršćana bosanskih… Tada je, upućuje nas pouzdani dr. Handžić, ovaj sedlasti prostor pod tvrđom, zakleo bih se, naličio staklenom Gradu izgubljenom za kojim srce vječito žudi. Skupini domaćih žitelja u podgrađu, u kućercima pod tamnom šindrom i starom, otrunjenom slamom, pridružiše se i netom pristigli, u dvadeset i jedno domaćinstvo okupljenih, s vlastitim imenom i  porijeklom, sa svojom neponovljivom bosanskom autohtonošću. To kaže popis godine 1528. kad dođe Ferhad-beg! Čudesne li kombinaciju, tog preplitanja slavenskog duha i nove vjere, tog nečujna praska kosmičkog koji je morao odjekivati u dušama punim straha. Probudiše se u novoj vjeri:  Mustafa i Mehmed, sinovi Mihaila,  Mehmed, Hasan, sin Dujiše, Nesuh, sin Vladisava, pa Husein, sin Radice, iz sela Kruščice i onaj Musa, sin Raduna, iz Bratnice… 

Doseliše i Indžilom nadahnuti, uz crkvu sv. Jurja priljubljeni, koju spomenu kralj u trenu kad je bio sretan. Sv. Jurju, uza sva nastojanja, arheolozi nijesu uspjeli pronaći temeljena traga, ali je negdje morala biti. A na onom istom, od vremena žutom i krtom papiru, navode im se imena: Radonja, sin Radićev; Matej, Vukašinov sin, pa sin Bojanov, Antun, svi iz Gračanice; Radovan, sin Mihaila, iz sela Banova Laza, i Petar, iz istog sela, sin bit će istog oca,  i Božidar, očito brat njihov. Jedan je (Milutin, sin Obradov) doprtljao iz Kloka, biva Varcar Vakufa. Spominjem se ovoga iz poriva koji se javi dok čitah prijepisa dio Ferhad-begove vakufname. A tamo se kaže da je »uvakufio časnu džamiju podignutu u kasabi Tešanj, u kadiluku Brod, za Božje robove koji će obavljati namaz nakon idolopoklonstva…«. Ako je pak Ferhad u pravu (da je idolopoklonike zatekao),  ako arheolozi prekopavajući traga crkvi ne pronađoše, jesu li listine krivotvorine pa nas drže u zabludi? I, najposlije, ko će nam reći o (ne)istini same Ferhadbegove vakufname? Jer ni nje, kaže mi izvor pouzdani, nejma! I od nje je - čuveni prijepisa prijepis. Ali, za utjehu, »to ne znači, kao što se često prenaglašava – zapisuje Yourcenarova u Hadrijanovim memoarima - da je istina uvijek i u svemu nedokučiva. Povijesna je istina kao i sve druge: čovjek se vara…  više ili manje«.

O Ferhadu, pristigle vijesti

O ljudima malo znademo, čak i onda kad pomislimo da znademo sve, zapravo ne znamo ništa. A o Ferhadu, sinu Iskenderovu –malo premalo! Jedino je nedirnuta ona istina koja je, ipak, onima koji razmišljaju, najvažnija: što je pridodao svijetu? Što je darovao, od sebe, na korist drugim ljudima? Je li se potrošilo to što je ostavio? Osmjehni se! Evo džamije, nepotrošive! Evo cijeloga grada koji je uzdignuo iz puste “varoši pod Gradom Tešnjom”! Evo, još svjedočuće kaldrme i ulica koje je iscrtao redajući po njezinim rubovima svojih tridesetak dućana, medresu i konačište onovremenim putnicima! Još, trajno obnavljana, stoji autentična čaršija s trgom nepravilna tlocrta, s kojeg se, predahnuvši zaputismo nas trojica nevještih mušketira.

U 1530. godini jedna ruka zapisa njegovo ime – vojvoda Ferhad Čelebija, sin Iskenderov - u rečenici nabrajajući uvakufljene posjede, njihovu veličinu, njihove prihode, sve ukratko, u suhu štivu vakufnamskom od nejasnih kratica i velikih brojevima. Jer Ferhad-bega, sina Iskenderova, vakufnama i spominje kao subašu, a u drugom – kao ćehaju Husrev-begova. Ima isprava koja kaže da je »u blizini Tešnja« njegov čifluk, od »merze Jablanica, pa Čegljevići i drugih zemljišta maglajske nahije«. Pa se nabrajaju statistički sitničavo, brojem i vjerom domaćinstva živućih na njegovim imanjima. I baška napomena da je imao još veće imanje u nahiji livanjskoj. 

A onda, kada je mraz dobro stvrdnuo i zacalkio obnovljene duvarove već slavne Gradine tešanjske, kad se usorski zečevi zavukoše u postelje vlastitih majki, onoga dana u dobu kad zima vjeruje da neće ni prestati, u 29. dan mjeseca sičnja 1568., potrča s džamijskog praga sultanske Selimije u tvrđi, sjurnu hitronogi tatar u vojne ahare, zabrinut i oštar, prijek i opasan! U ruci mu bi zapečačen glas: Na ahiret je preselio Ferhad-bey!

Alija Galileo i Eugen Savojski

Predaja o Alijinoj obitelji ušla je čak i u knjige! Šalimo se s Aljom “da je na njemu Ajša (Softić) i doktorat izgurala”! Elem, bio u Tešnju kajmekam koji u braku nije imao djece, pa se zdogovori sa ženom da usvoji Juru, najmlađeg od sedmorice sinova svoga kmeta Tadije Konjevića. Jure dobi ime Firuz. Ni Firuz nije imao djece, pa stade tražiti hodžinske i derviške zapise. Jedan mu šejh zapisa da će dobiti dijete kad nakalemi ravno stotinu i jednu voćku! Pa, kad Firuz poreže i okalemi i onu 101., žena mu zanese sina. Nadjenuše mu ime Ibrahim... Vrijeme išlo kako je išlo, dok na Bosnu ne udari Eugen Savojski. Ibrahim bi zarobljen i sa ostalim ga robljem odvedoše daleko od Tešnja i Bosne. Kad postade punoljetan, pusti ga Savojski s robljem na more, na galiju.  Trideset i šest godina bio je Ibrahim galiot na galiji. Pa se dogodi na moru nesreća! A Ibrahim pod sretnom zvijezdom rođen, pa ga more izbaci živa na pješćanu obalu. I nekako se dofati  svoje zemlje i svoga Tešnja. Pitala ga majka gdje tolike godine proveo i kako ostade živ. Kazivao je Ibrahim da je bio rob na galiji, na lađi morskoj. I majka ga više nikada nije zvala njegovim imenom, nego bi govorila: Moj Galio!

I zaista je sve u životu pravo čudo: evo me na s Galiovim potomkom, na tvrđi kao na golemoj kamenoj galiji ukleto zaustavljenoj među brdima. Potomak je Alija s početka priče, koji možda zna sve o Tešnju pa i zašto je dolazio princ Eugen, je li teško poharao Tešanj, što je zapisano a što se zaboravilo jer se samo pamtilo? Alija Galijašević, gospodin već stotinama godina, pričao mi je kao da je napamet naučio iz svoje vlastite knjige o tešanjskoj povijesti gdje piše i ovo: “Bogata tešanjska čaršija bila je privlačna i za osvajače. Nju će pokušati osvojiti i opljačkati austrijski vojskovođa princ Eugen von Savoyen 31. studenog 1697. godine. Sa 1.000 pješaka i 900 konjanika opsjedao je grad, ali ga nije mogao pokoriti. Uspjelo mu je ipak da popali i opljačka mnogo kuća i dućana. Evo što o tome sam kaže u svom dnevniku: “Tude se neprijatelji (posada tvrđave) napravili dva opkopa (šanca) na koja sam ja po noći popeo nekoliko grenadira, koji su popalili sve kuće do prvog šanca i zaplijenili stoku i više konja.” Da su napadači dosta toga popalili i napljačkali, vidi se iz zapisa nastalog krajem 1697. koji kaže da su u odbrani grada istaknuo branilac Imamović i da je tom prilikom “izgubio u vatri sve što je imao”.

Kako li je izgledala ta tvrđa koja nije dala na sebe, nakon prinčeve pohare, mogu mislit! Sigurno ne kao bijeli labud u brdima, kakvom ju je fra Ivan Frano Jukić vidio i takvom je u svoj putopis zadio.

Evansov citat

Svrnusmo u kahvu pod tvrđom. Bit će da je to ona, doduše što puta otad preziđivana, u koju je zabasao i Evans kad je ono “slučajno” napravio pješačku turu po našem tamnom vilajetu, u ljetno doba 1875., valjda kao izvidnica međunarodne zajednice. Sjeo je na minder i zapisao što je tog jutra doživio. Kako li se osjećao kad mu se i vlastita ruka otimala bilježenju susreta s Tešnjakom, “dobroćudnim službenikom (kajmekamovim), koji je briljantno govorio talijanski”! – To ne bi ništa u usporedbi s kajmekamom samim – jer: “Naišli smo na potpuno civilizirano biće”, zapisuje zgranut!  Bio je, taj ‘divljak’ u “tankom bijelom odijelu europskog kroja” i “da nije imao fes, čovjek bi povjerovao da je Talijan!” I bio je, kaže, “savršeno učtiv”! Počastio ih kahvom i cigaretama – cigaretama u papiru! Ispostavilo se da uljuđeni Evans s njim “može i razgovarati”, jer je tešanjski divljak “savrševo govorio francuski”.  Oduševljenu čovi (vaj, zakratko!) ni tešanjske uličice nisu više “izgledale odvratne” mada uske i prljave, nego mu se učiniše “prijatnije od mnogih u sjevernim njemačkim gradovima”! Ali, otkrivatelj Mikene u Bosni nije “sluga znanosti”, nego, prosto rečeno, špijun. On se, u fabulativnim susretima s domorocima “s kojima je mogao govoriti” - ne raspituje  ni o Ilirima, ni o patarenima, ni o legendama, ni o bosanskim kraljevima. Odan nekom Moćnom u pozadini iz koje će jamačno jednoga dana izniknuti zastrašujuća “Crna ruka”, raspituje se o ustanku u Hercegovini, “za koji se priča” da je u začetku. Mnoge bosanske činjenice prispodobiva očito nekom obrenićevskom učitelju, možda čak i onom Petranoviću, “pozorišnom djelatniku” iz srpske obavještajne službe! Grozno je razočaran s katolicima iz blizine, što ih susrete blizu Tešnja odlazeći za njima na prošćenje na uzvisinu pri Komušinama, precrtavajući im likove pred kapelom, riše im obrijane glave s perčinima, te ženama, zastrtim poput pravovjernih bula! Neki su izgledali baš poput hadžija iz Mekke pristiglih, kaže!

Kada smo se u iznenadno lijepoj proljetnoj nedjelji 2005. našli na istom mjestu, prepričah tu Evansovu priču Amiru i Franji Bratiću. S pozornošću me saslušaše, pa rekoše : “Znademo mi to”.  Kad smo kod Evansa, vidjeh još jednu dionicu tešanjske srednjovjekovne sekvence kroz koju je i on prošao, ovlaš dodirujući naše šutljive mašete. Bratić nas poveze u Ularice, “Evasovim stećcima” za koje taj, persirajući si, kaže “da su ih razgledali i našli da pripadaju čudnoj prahistorijskoj vrsti spomenika popularno poznatih kao druidskih”!

U Ularicama stojećke zatekosmo na svom mjestu zaspale. Petnaestak ih je uz cestu, s dvije bijele, nove mramorne ploče ispred njih u zemlju uglavljene. Poručuju da ih je Napredak postavio o 10. obljetnici rada, tu skoro, a platila Republika Hrvatska. Proviriš li kroz gustu živicu što nam skupinu zajedničkih predaka odvaja od susjednog dvorišća, vidjet ćeš da se grobište nastavlja i u privatnu avliju. Spazih na onom kamu najvišljem rujnoga pijetla. Nešto najavljuje, a što, ne zna se!  Pijevčev je stećak bio dobrano ufastan kokošijim blatom što se godišćem cijedio, spiran kišama i brisan vjetrom preko biljega strpljivog i dobrog pretka.

Fra Jukićev citat

U povratku, asfaltnom trakom kroz blago gorje po čijim je zelenim gustišima bludjelo oko, spazismo u vrhu krčevine od ceste po visini šumskoga gazdinstva usječene - zamak golemih dimenzija, s tajnovitim vratnicama i kulama dvorca u kojem je nekoć živio Mačak u čizmama! Prizor je bio zapanjujući, nenadan i potpuno nestvaran. “Došao čovjek iz Njemačke. Želi imati nešto u svojoj domovini. Napravio i vratio se”, kaže Franjo. Pritisnu papučicu gasa, pa izađosno iz nenaručena čuda.
Dovezao nas je u Sivšu, ondje gdje teče molitva Svevišnjem da nas održi u zdravlju i u svojoj domovini. Fra Ante Zrakić darova mi svoju monografiju o fra Mirku Šestiću, koju s velikim zadovoljstvom pročitavam, uživajući u jednostavnosti jezika i monografskom konceptu, te prelijepoj poruci, stalno zaboravljanoj, da historiju najčešće ispunjavaju skromni i vrijedni, šutljivi i trpljivi, oni koji su trebali malo a svima su davali puno.  Šestić je, blizak s fra Grgom Martićem, bilježio njegova Zapamćenja, a među brojnim temama, posebice bosanskim, izdvajam  tekst o fra Ivanu Frani Jukiću. Neko (Amir? Franjo?) reinterpretira ono mjesto u Jukićevu putopisu kad prolazi tešanjskom nahijom i spominje da je prespavao baš ovdje, kod župnika u Šivilu selu, gdje se i mi, nakon stoljeća i po i još k tomu, čistom providnošću nađosmo: … A kad ostaviše Tešanj , piše  Jukić, pregaziše Usoru i Krnjin-planinu, pa se spustiše u ravnine… “Ondje spazih Hrvaćane, ljude po imenu i izgovoru od šokaca različite. Zapitam kiridžiju: - Kakvi su to Hrvaćani? – Bježi, ne pitaj – veli on – to su ljudi izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra, pod puškom po vazdan rade, a rijetko će je i po noći iza pasa izvaditi. Prije 15 godina malo se koja kuća šokačka ovdje nalazila, pak evo se goli doseli Hrvatčanin, i to sve ispod ljubuške i vergovačke krajine. A to sam i sâm iz njihovih odijela i govora poznao: je, bija, vidija, naresto, mjesto: jest, bio, vidio, narastao; a odijelo njihovo i kod ženska i kod muška sukneno je sve. Hrvaćani usred ljeta nose čakšire suknene bez gaća prtenih, koporan (gunj) bez košulje; a ženska: bečve do koljena, izvezene svakojakim pletivom i dugu haljinu, koju sapne bez košulje; no mnogi su počeli već s prtelinom odijevati se, prvo što lan ovuda dobro raste, a drugo što im se Šokci rugaju.” Taj je ulomak Jukićevog putopisa iz 1843., utkao u svoju Bosnu. Zemljopis. Zagreb, 1878. stari Vjekoslav Klaić, o Hrvatima koji su, kaže, stoljećima bježali u Tursku Bosnu pred zulumom u Dalmaciji, trajno se naseljavajući u njoj!

Franjin Zlatonosović

Franjo je ne zaljubljenik, nego ljubavnik svoje Usore. Mada će ti, možda, i reći, da ponekad u krvi osjeća Adriatskog mora zov. Onaj, sirenski, za koji ljudi ne vjeruju da može postojati i nakon stoljeća ali u Franji postoji: i on je, kaže, od onih Hrvaćana s gole dalmatinske vrleti, iz patinastih Jukićevih dijaloga. A sjećanje na more, neizbrisiva je poputbina onih koji, pogledajući s kućnog praga,  u širokom svijetu vide svoju braću. To poetsko osjećanje iz samog djetinjstva svijeta, u njegovu se slučaju objavljuje samosvojnim stihom, poetskim zapisom, najposlije knjižicom Usud – hud koju je razaslo prostorom naših malih jezika tešanjski Centar za kulturu. A njegova vezanost za zemlju jest u i imenu srednjovjekovnom, usorskom, slavnom: Zlatonosović. Biblioteka koju je pokrenuo o svom grošu, baš je tim bosanskim imenom, bojarskim, Amirovom idejom naslovljena!

U povratku, automobil prelazi most preko Tešanjke, zalazeći u Ulicu kralja Tvrtka. Tamo ćemo se počastiti ne samo pravim bosanskim napitkom, nego i osmjesima vrijednih Tvrtkovih podanika (u ne znam kojem koljenu), Naske i Saliha!

Vidim na njihovim licima žig istinite volje i neporecivosti koja ti sama govori: Kada je Mudri uzimao građu za Prvog čovjeka, uzeo je šaku najbolje zemlje ispod usorske Gradine koja se zove Tešanj. Otuda trajno prisuće otimajuće misli da je u njima  istodobno i suvremenost i drevnost, da svaki tren pogledajući kroz prozor očekuju vidjeti ili svog prijatelja iz Mostara ili nekog od baruna Zlatonosovića, pa možda i samog malog kralja Matiju o kojem znaju sve, a mi, s bosanskih okrajaka, ništa!
Odnekud znaju i građu za tešanjsko prijestolje sultanovog bosanskog kralja: od stakla je bio, kažu, njegov tron. Od krtine i od lomljivosti, takav da si stalno u strahu, od danas do sutra. Takve brate ne daju  Bosanci, takav će ti uvijek dati stranci.

A Matija? Je li bio opčinjen prijestoljem, ma od čega da je! Zasigurno je bio real-političar, kakvim je danas nakrcan naš tužni vilajet. Zašto, taj, nije prepoznao prijevaru? Kako to, da ni sada u Bosni, u čiju je tešanjsku  grobnu jamu bačen pjesnik svemirskog porijekla, ne prepoznajemo vrijednosti Velikog bosanskog duha? 

 Ovdje je bio zemni kraj: mezar Muse Ćazima Ćatića

Pogledaj, dušo, na što smo se spustili: Nepoznat Netko sjedi u našoj kući, a mi drva i vodu nosimo. Drva i vodu nosimo, kao da čekamo da provali Kudret-voda iz slika osebujnog Hasana Mehinovića, pa da poplavi lažni svijet! Yalan Dunya, iz pjesance staromodne!

Zaista, istinu je rekao Amir o svom bratu:

Isti je nišan nad nama
Samo je tvoj bolji svijet

Tešanj/Mostar, 2003/05. (16. III. 2005)

(Iz knjige Tragom bosanskih kraljeva, Bosanska riječ, Tuzla, 2007., Pogled u Bosnu – Tragom bosanskih kraljeva, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010.)