Piše: dr. sc. Ibrahim Kajan
Sažetak: Dr. Smail Balić je surađivao brojnim prilozima u zagrebačkom časopisu bošnjačke nacionalne manjine, Behar. Objavio je oko 40 pisama, članaka, eseja, analiza. U ovom tekstu autor slijedi dijelom kronološko i dijelom tematsko pojavljivanje Balićevih tekstova u časopisu kroz vrijeme od jednog desetljeća. Neke priloge registrira u kratkom potezu, a nekima posvećuje širu prikazivačku pozornost, zbog trajne aktualnosti tema kojima se dr. Balić bavio.
Umjesto zaključka autor ovog preglednog članka smatra da je dostatno pismo koje je rahm. Smail Balić objelodanio u Beharu, pokazujući kroz odnos prema adresantu, u potpunosti svoj moralni i intelektualni profil.
U ovom preglednom članku o suradnju dr. Smaila Balića sa zagrebačkim bošnjačkim časopisom Behar, htio bih iznijeti nekoliko podataka ne samo o prirodi objavljenih tekstova, nego pokušati, preko njih, odgovoriti i na znatiželjno pitanje zašto je, kao istaknuti kulturni radnik, prilježni znanstvenik, znalac više jezika – pokazivao upornu težnju da bude shvaćen i od onih koji o islamu, islamskom kulturološkom krugu i islamskom shvaćanju historije, budu podjednako obaviješteni, a ne samo muslimani o čijem je kulturno-historijskom duhu i njegovoj realizaciji pisao.
Smail Balić je duboko vjerovao da nema i ne može biti tolerancije tamo gdje se ljudi ne poznaju, gdje jasno ne pokazuju jedni drugima svoja lica dobre volje, gdje jasno i nedvosmisleno kulturnim sadržajem vlastitog bića ne potvrđuju svoj identitet. Čovjek bez identiteta – nepredvidiv je čovjek i drugima, kao takav, potpuno nejasan, pa možda i opasan. To na svoj način poručuju svi njegovi tekstovi, a izravno potvrđuje pismo kojim je odbio sudjelovati na simpoziju Povratak iskonu, u Zagrebu, u jesen 1992. godine. U tom stavu, nalaze se svi drugi stavovi društvene prirode koji isijavaju iz Balićevih tekstova.
Čak i površan, panoramski uvid u bezbrojne naslove tekstova koje je objavljivao u nekim malim, pa i nepoznatim emigrantskim listovima, u kratkim edukacijskim tekstovima koji poučavaju ili tek na konkretno pitanje odgovaraju – govori o njegovoj želji da korisno upotrijebi svoje spoznaje o sudbinskom predmetu svog interesa. Odgovara na pitanja od kada je nešto, kakvo je nešto, i zbog čega je nešto – i za razliku od naslijeđenih spoznaja svojih učitelja – redovito upozorava na bit, na smisao, a otvoreno apelira na odbacivanje ljušture formirane predrasudama i potrošenim običajima, historijskim muljom i naplavinama čak i onih naroda kojih više nema. Kasnije će se vidjeti, već u prvim godinama demokratskih promjena u BiH, kad su ga vlastiti tekstovi približili Bošnjacima između kojih je i sam proistekao, koliko će biti cijenjen i podržavan, ali – ruku na srce! - još više opstruiran i osporavan.
U prilozima koje je ponudio Beharu osobno ili tekstovima na njemačkom na koje je upozorio i izrazio želju da budu prevedeni i objavljeni – prvo što je uočljivo jest baš ta, tematska raznovrsnost i razvedenost, od pionirskih historijskih istraživanja “prvih dodira” islama s Europom, koje je prije njega inicirao čuveni Handžić, ali je tema, zajedno s autorom i vjerom kao takvom “arhivirana” od komunizma i praktično zaboravljena sve do najnovijih vremena. “Prvi dodiri”[1], istodobno je i prvi naslov kojim dr. Balić započinje vrlo plodnu suradnju s našim časopisom godine 1993.
“Posebni značaj islama za jugoistočnu Europu” (s posebnim osvrtom na Bosnu), drugi historiografski tekst iz istog tematskom izvora, objavio je pet godina kasnije, u 36. broju VII. godišta časopisa, a treći iz istog povijesnog kruga, br. 42, godinu dana kasnije. [2]
Bosanski kulturni prostor za njega je predstavljao nevjerojatno bogatstvo, sa zaboravljenim imenima konkretnih pojava i duhovnih kretanja kroz povijest, a u zadnjih pedesetak godina potpuno zamućenim tumačenjima, s jasnim ciljem da se Bošnjaci “operiraju od svoje kulturne historije”, da se izvorna, bosansko-patarensko-muslimanska, sinkretička i islamska kulturna baština otuđi i da se odvoji baš od njih, od naroda koji ju je proizveo u historijskim vrtlozima povijesne procedure od tisuću godišta.
II.
U skupini kulturoloških priloga, Balić objavljuje tekst Odakle je Hasanaginica[3], dajući vrijedan prilog historiji kulture vlastito promišljanje o čudnoj i čudesnoj zagonetki zbiljne pozadine neusporedive balade. Daje osebujna tumačenja nekih izraza i složenog duhovnog svijeta, zatim o prepravcima balade u drugim sredinama itd.
Na tradicionalnom simpoziju Zagrebačke džamije (1994. godine), Smail Balić je govorio o dvojbama u djelima Bašagića, Handžića i Mulabdića[4], a uz 125. godišnjicu rođenja Osmana Nuri Hadžića, obnavlja uspomenu za također iz bosanskohercegovačke književnosti protjeranog književnika, za kojeg se tek ovih godina, prvi put u znanstvenom obliku, upozorava na njegovu osobu kao autora prvog bh. romana (u autorskoj kolaboraciji s Ivanom Milićevićem). Taj rad je objavljen u dva nastavka pod naslovom Veliki reformator duha[5], s posebno britkim uočavanjem Hadžićeve kritike društvene zaostalosti putem osmišljavanja islamske tradicije.
Jedan od njegovih starijih tekstova polemičkog žara, za koji naša čitateljska publika nije znala jer je svojedobno objavljen u «Bosanskim pogledima», Polemika o Njegošu[6], izazvan je tadašnjim nesmiljenim komunističkim udarom na “nepropisno mišljenje” bošnjačke intelektualke (i same pjesnikinje) koja je tek ovlaš prigovorila da je neumjesno pa i nedopustivo da bosanska muslimanska djeca moraju punih pedeset godina, pod plaštem veličine umjetničke realizacije “Gorskog vijenca”, napamet učiti i pri tom uživati u stihovima
“Nekršću se gore usmrđeše“
“Odža riče na ravnom Cetinju“
“Sve je pošlo đavoljijem tragom:
zaudara zemlja Muhamedom“, itd.
Tekst je objavljen i kao ilustracija mračne intelektualne pozadine iz koje, sukcesivno, u historijskom ritmu, provaljuju planirani pogromi na bosanske muslimane, upozoravajući na trajno mjesto srpske nacionalističke i genocidne politike.
S njemačkog je prevedena i u nas također prvi put objelodanjena, u neku ruku kao dopuna širem stavu, kao europski kontekst, ilustrativna i vrlo poučna Balićeva analiza Islam u europskoj školi prikazan na austrijskim i bosanskim primjerima.[7]
III.
Osobito su zanimljivi Balićevi prilozi o ulozi vjere u sukobima u Bosni i Hercegovini, ali i mogućoj ulozi u edukaciji ljudi za suživot i dobre odnose.
Oba objavljena priloga su zapravo održani ili pripremljeni referat za dva različita znanstvena skupa. Prvo ćemo o tekstu Vjerska dimenzija sukoba u Bosni.[8]
Otvarajući tekst problemskim pitanjem nacionalnog imena, Balić uočava da je donedavni naziv “Musliman“, za duboko prosvijetljenu Europu predstavljao svojevrsnu dvojbu, budući da joj je posebice bilo nerazumljivo da se u razvojnim prilikama južnoeuropskih naroda “na srednjovjekovni način na Balkanu nacija poistovjećuje s vjerskom zajednicom“. Iz tog tumačenja, autor sluti da, “polazeći od tog stanja, moglo bi se tvrditi, da je krvavo zbivanje u Bosni 1992-1995. imalo svoje ishodište u vjerskoj surevnjivosti“ potkrepljujući to nalazima u knjizi Weltkrieg der Religionen (Svjetski rat religija), njemačkog kršćanskog kritičara Karlheinza Deschnera i profesora upravnog prava iz Niša Milana Petrovića.
“Iz prvobitno politički motivirane agresije, rat se postupno mijenjao i poprimao posve drukčiju narav, kaže Balić, da bi se najposlije počeo prepoznavati u “antiislamskoj revoluciji“.
U razvoju svoje teze, Balić unosi i svojevrsnu prispodobu s holokaustom, pa kaže: “Dok je još u Holocaustu dolazila do izražaja izvjesna crta uljuđenosti, u sjeverozapadnom Balkanu ili u Bosni bilo je sve što se ne uklapa u jednoličnu sliku etnosa, osuđeno na posvemašnje uništenje. Od njemačkih Židova su preostala bar pojedina groblja, pa i sinagoge. “Židovsko vijeće“, koje je u nevolji surađivalo s nacističkim ustanovama, moglo je ublažiti nesreću, pa i spasiti kojeg Židova. Bošnjacima kao muslimanima nije bila dana ni ta mogućnost. “
Gotovo bi se kao svojevrsna završnica mogao iskoristiti zloguki programski stavak iz pera akademika Ekmečića, kojim na jednom mjestu Balić ispisuje cilj srpske agresije: “Po shvaćanju Milorada Ekmečića, historičara i ideologa srpskog nacionalizma, događanja u BiH 1992-1995. nije bilo ništa drugo nego produžetak srpskih oslobodilačkih pokreta.“ [9]
Referat, koji je Smail Balić pročitao na Nürberškom foruma “Interreligiozni odgoj 2000 – budućnost religijskih i kulturnih susreta“ 1997. godine, Behar je objavio pod naslovom O međuvjerskom pomirenju u Bosni.[10] Smisao cijelog autorskog napora je samo u jednom: da se naslute, da se pronađu i osvoje mogućnosti oljuđene komunikacije, duboko vjerujući da je snažna potraga za tolerancijom – spasonosno sredstvo za ukupnu bosansku situaciju. U uvodnim dijelovima Balić naglašava, nakon što je savršeno jasno ko je krivac a ko je žrtva, da se ipak “legalna bosanska vlada može s pravom ponositi da se na području (koje je kontrolirala, op. p.) – civilizacija održala“, da “stanovništvo nije izgubilo mjeru“, “da nema revanšizma“, te da se, s druge strane “maksimalnim popuštanjem nastoji pridobiti srpsku i hrvatsku stranu za zajednički život i multikulturalno društvo“, u Bosni koja je “odlučna ostati građanska demokratska i pravna država“.
Za taj, u to vrijeme gotovo nevidljivi cilj, Balić drži nužnim poduzeti nekoliko važnih zahvata, među kojima je najbitniji i najnužniji – predgoj, a da “pomiriteljska djelatnost religija (nužno) donosi i plodove“. Balić u primjeru riječi reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića, vidi golemu moralnu potporu svojim stavovima. Te riječi iz bajramske poslanice 1997. snažno odzvanjaju životnim interesom za budućnošću: “Bosna je i prije opraštala onom čovjeku koji joj je iz neznanja načinio zlo i zbog toga se pokajao. Ali onome koji je svjesno uzrokovao zlo, neće oprostiti jer takvome samo Bog može dati oprosta“.
“Stupanj pomirenja treba procjenjivati po opsegu govora mržnje. Taj jezik još ni izdaleka nije napušten… Jezik mržnje je pomoćno sredstvo za podsticanje neprijateljstava“, pisao je Balić 1997., tražeći od vjerskih zajednica da kretanje k cilju započne prije svega “kultiviranjem jezika pomirenja“, potpunom “otvorenošću» i “ekumenskim dijalogom“.
IV.
Balić je, produbljujući svoju vlastitu misao o islamskim duhovnim kretanjima kroz povijest, pokušavao osmisliti, čini nam se, i svoj vlastiti – ako ne koncept – onda svakako svoju definicijom “čuvanja tradicije kao vatre a ne pepela izgorjelih drva“, “ pronicanjem do duha kur'anskog slova, a ne jahanja na slovu“, kako je ne jednom znao kazati i napisati. U tom smislu, najintrigantniji su neki njegovi stavovi o miješanim brakovima, o pokrivanju žene itd., izazovnih ne samo, kako se to voli reći “za konzervativnu ulemu“, nego su uznemirujući doslovno za svakog muslimana uopće. Još je među nama još podosta živih svjedoka Balićeva oštrog suočavanja s čitateljima ali i u izravnim konfrontacijama na otvorenim, javnim katedrama diljem Europe.
Naravno da je Smail Balić živio, ne samo kao neupitan vjernik koji se “predao u Božje ruke“, nego i da je bio suvereni poznavatelj Kur'ana, Hadisa, historije i kretanja kroz historiju.
U prvom tekstu te vrste, Shvaćanje islama danas[11], objavljenom u Beharu, Balić progovara iz pozicije intelektualnog svjedoka. Piše: “S napetošću i žudnjom za novim saznanjima o vjeri i životnim poticajima očekivala je prije nekoliko godina velika skupina vjernika u Begovoj džamiji u Sarajevu dolazak s Orijenta najavljenog predavača… Ali, očekivanje predavača izvrnulo se međutim veoma brzo u žalosni fijasko. (Njegovo predavanje) je misaono bilo tako plitko i primitivno, da je imalo učinak i kompromitiranja islama.“
Potom autor otvara osebujnu analizu koja bi dovela mogućoj sintezi u temeljnom pitanju koji postavlja suvremeni čovjek islamskog horizonta: “Gdje leži pravi duh Kur'ana kao glavnog izvora islamske nauke?“
“Misaoni pravac koji srčiku kur'anskog iskaza vidi u suhom zakonu ili u pobožnosti koja se unosi u javni politički život, nameće islamskom svijetu jedan odgovor na gornje pitanje, koje kod misaonih muslimana izaziva nespokojnost. Takvo shvaćanje Kur'ana doprinosi otuđenju. To je osobito uočljivo u onim područjima gdje muslimani žive u miješanom društvu.“
Autor je i sam svjestan težine i odgovornosti kojom pokušava uopće i pristupiti temi koja je obavijena brojnim tabuima i golemim historijskim naplavinama. Jedna od takvih je svakako uočavanje «se da kulturno osvješćivanje na uzorcima davno prohujalog vremena, vjerojatno uz to još i regionalnim (recimo arapsko-pustinjskim) potrebama, ne može omogućiti pravo rješenje postojeće krize identiteta,»
Živeći veći dio života u Beču, u živom središtu zapadne misli a i sam joj pridonoseći svojom izvornom i kritičkom bosansko-islamskom inačicom, spoznao je smisao cijelog svog truda u nakani da razvidi, objasni i odgovori na jedno od zacijelo (svojih?) ključnih pitanja: Je li islamu mjesto u Europi, može li se i osjeća li se kao univerzalna religija – u njoj, kao i sve druge religije koje univerzalne jesu – «kod kuće» i «autentične»?
U razmatranju Islamsko vjeroispovijedanje u Europi[12] (uključujući još i više cijele njegove rasprave na zadanu temu, na drugim mjestima), Balić priprema prostor za plasiranje «pronađenih ideja» svog nauma i, što je važnije, svog afirmativnog odgovara. Odgovor dakako podrazumijeva «misaonu katarzu», odvajanje «onoga što nije» od «onoga što jest», idući tragom temeljne literature. Primjerice, može li se namaz obaviti na materinskom jeziku? Odgovor je afirmativan i Balić ga utemeljuje na primjeru da su jednom o tome pitali Ebu Hanifu i da je on odgovorio Da! «Sastav namaza počiva na predaji. Ako je predaja, kao što tvrde Đozo i neki drugi islamski učenjaci, idžtihad u vremenu i prostoru, onda to povlači za sobom dalekosežne posljedice», kaže Balić i dodaje, služeći se stavkom Huseina Đoze (v. Islam u vremenu) da «uostalom, pravi ibadet nema forme, nema čak ni riječi. To su najdublji, najintimniji, najsuptilniji osjećaji i doživljaji onog što je, isto tako, najsuptilnije, najuzvišenije i najljepše, što se svakako ne može izraziti riječima. Radi se o kategoriji iznad svih i da im damo posebne forme, mogu samo smetati i doprinijeti da oni izgube na svom intenzitetu».
Potom traži razlikovanje Kur'ana kao Božjeg govora od Šerijata, podvlačeći da je Šerijat »većim dijelom ljudska nadgradnja» čiji se «tekstovi prenose skupa sa stvarnošću u kojoj su nastali, pa su otvoreni za novo osmišljavanje».
V.
Smail Balić se tri puta javio javnim pismima, želeći da ih objavimo. Spominjeno ih zbog toga, što pokazuju njegovu dnevnu brigu za Bosnom i Hercegovinom izloženoj agresivnim naletima srpske i crnogorske vojske, ali i (ne tako rijetkim) zločestim podvalama i insinuacijama iz dijela dirigirane zagrebačke štampe, osobito u doba hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Prvo je pismo objavljeno u 3. broju 1992., u kojem pokazuje koliko duboko proživljava svaku, pa i najmanju nepravdu koja se nanosi bošnjačkim žrtvama, pa kaže kako ga se «posebno neugodno dojmilo saznanje da je i Tanja Torbarina pala na lijepak obezdušavanja naroda od kako su srpski ekstremisti započeli svoj križarskoteroristički pohod na Bosnu. Neukusnim uvlačenjem islamske molitve u svoje viđenje unesrećenih Bosanaca, ona je, uz ostalo, ogolila svoju kulturu. (…)[13]
Drugo je pismo međutim vrlo važno jer iz njega, kao u kakvu zaključku, možemo očitati Balićev i moralni i intelektualni profil. Pismo je umnoženo i poslano na više adresa, pa je, na taj način već postalo javno i prije nego što je objavljeno.
Pismo je inače poslano don Anti Bakoviću, vrlo poduzimljivu i gorljivu političkom pomoćniku Tuđmanove stranačke potpore. U tom je svojstvu, taj gospodin, organizirao simpozij Povratak iskonu, na koji je, među inima pozvao i samog, dobrog i plemenitog, ali svakako ne i naivnog, dr. Smaila Balića. Pismo, s nebitnim skraćenjem, glasi:
Veoma poštovani Done Bakoviću![14]
Vaše napore oko zbližavanja hrvatskog naroda i bosanskoherecgovačkim muslimana, danas predstavljenih po jednim, suštinkom sadržaju nacionalnosti neprimjerenim i zbog toga zbunjujućim imenom, od srca pozdravlja. To je vid djelovanja na humanizaciji društva, za što su moralno zaduženi svi demokratski nastrojeni intelektualci, posebno pak svećenici i drugi tumači vjere.
Polazeći od pretpostavke da će se rad predviđenog zagrebačkog simpozija kretati na ovoj liniji, tj. liniji povratka zajedništvu u čovještvu, a onda i u svim drugim izražajima sudbinske povezanosti (jezičnim, kulturnim i etičkim), izrazio sam u telefonskom razgovoru s Vama pristanak, da se uključim u rad simpozija.
Iz Vašeg pisma od 9. 11. t. g. koje sam dobio tek 30. vidim međutim, da zamišljeni dijaloški skup treba da služi jednoj vrsti fundamentalizma, naime povratku pretpostavljenom nacionalnom iskonu. Za me fundamentalizam bilo koje vrste – vjerski, nacionalni ili ideološki – nije prihvatljiv, jer lahko isključuje refleksiju, kritičku misao, pa dapače ponekad – kad se preokrene u militantni aktivizam – i ideale naprednog demokratskog društva. Daleko sam od toga, da Vašem – gledano iz drugog vidokruga – hvalevrijednom znanstvenom skupu imputiram takve posljedice. Mislim, međutim – i to je ovoga puta osnovno – da se ne može voditi dijalog, ako se sugovorniku unaprijed osporava pravo da govori iz svog autentičnog identiteta. Imam osjećaj da je simpozij «Povratak iskonu» koncipiran upravo tako, da se autentični identitet jednog od sugovornika isključuje. Bez svog identiteta je, što vi veoma dobro znate, svaki čovjek nepredvidiv, i za vanjskog promatrača neuhvatljiv, te ne pruža mogućnost da ga ovaj istinski procjeni.
Svoje poglede na jednu od čvorišnih misli – voditeljica Simpozija, te na vjerski islamski fundamentalizam, ja sam izložio u svojim knjigama Kultura Bošnjaka, Das unbekannte Bosnien, Der Ruf vom Minarett i Der islam und der Zeit (u tisku).
Kome su ova djela poznata, taj će lahko shvatiti zašto nažalost, pored sve dobre volje, ne mogu prihvatiti Vaš prijateljski poziv da sudjelujem u radu Simpozija (…).
U nadi da ću naići na Vaše razumijevanje zbog izostanka – u protivnom slučaju bih sam sebi izdao lošu moralnu iskaznicu! – pozdravljam Vas i gospodina Idrizovića[15] i želim svako dobro hrvatskom narodu kao i svojim Bosancima i svim ljudima dobre volje. Vaš Smail Balić
Prilog članku:
BIBLIOGRAFIJA TEKSTOVA SMAILA BALIĆA OBJAVLJENIH U ZAGREBAČKOM «BEHARU» I «BEHAR JOURNALU»
1. (Pismo) Kako papa ljubi zemlju, napisan u Zwerdorfu, 8. 12. 1992. Behar, god. I, br. 3, studeni-prosinac 1992., str. 5
2. Nepročitano pismo dr. Smaila Balića don Anti Bakoviću. Behar, god. I, br. 3, studeni-prosinac 1992, str. 12
3. Džihad i tolerancija. Koliko ima fundamentalizma. Behar, god. I, br. 3, studeni-prosinac 1992., str. 16-17
4. Prvi dodiri. Prilog povijesti južnoslavenskih veza s islamom. Behar, god. I, br. 4-6, siječanj - lipanj 1993., str. 13
5. Čovjek i Bog. Razumijevanje Božje objave i islamski integralizam. Behar, god. II., br. 7, srpanj-kolovoz 1993., str. 16-17
6. Odakle je Hasanaginica. Behar, god. II, br. 8-9, rujan-prosinac 1993., str. 25
7. Istok ili Zapad. Dvojbe u djelima Bašagića, Mulabdića i Handžića. Simpozij. Behar, god. III, br. 10, ožujak-lipanj 1994., str. 6-8
8. Veliki reformator duha. Osman Nuri Hadžić i kritika društvene zaostalosti putem osmišljavanja islamske tradicije. Povodom 125. godišnjice rođenja. Behar, god. III, br. 10, siječanj-veljača 1994., str. 26-27
9. Veliki reformator duha. Osman Nuri Hadžić i kritika društvene zaostalosti putem osmišljavanja islamske tradicije. Povodom 125. godišnjice rođenja. II. dio. Behar, god. III, br. 11-12, ožujak-lipanj 1994., str. 30-31
10. Polemika oko Njegoša. Estetika kao zlo. Behar, god. III, br. 14-15, rujan-prosinac 1994., str. 10-11
11. Shvaćanje islama danas. Behar, god. VI., br. 30, V-VI/1997., str. 16-17
12. Islamsko vjeroispovijedanje u Europi. Behar, god. VI., br. 31, VII-VIII/1997., str. 16-18
13. Preporod ili vraćanje unatrag. Behar, god. VII., br. 35, III-IV/1998., str. 10-12. Prijevod s njemačkog: Salim A. Hadžić
14. Povijesni značaj islama za jugoistočnu Europu (S posebnim osvrtom na Bosnu). Behar, god. VII., br. 36, VII-VIII/1998., str. 8-11 i 17
15. O međuvjerskom pomirenju u Bosnu. Referat na Nürberškom foruma «lnretreligiozni odgoj 2000 - budućnost religijskih i kulturnih susreta», Nürberg, 1997. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić. Behar, god. VIII., br. 40-41, 1-1V/1999., str. 7-9
16. Pismo (Smaila Balića) Ibrahimu Kajanu. Behar, god. VII., br. 38, str. 29
17. Islam u Ugarskoj srednjega vijeka. Povijest. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić, Behar, god. VIII., br. 42, V-VI/1999., str.28-31
18. «Samo moj Gospodar zna kada će bili Sudnji dan». Misli uz tisućljeća s islamskog gledišta. S njemačkog izvornika: Z(ija) S(ulejmanpašić). Behar, god. VIII., br. 43-44, VII-X/1999., str. 18-19
19. Vjerska dimenzija sukoba u Bosni. Referat pripremljen za Međunarodni simpozij Ratni zločini u Bosanskoj krajini 1992-1995,22-25. IX. 2000, Bihać). Behar, god. VIII., br. 48-49, V-VIII/1999., str. 17-20
20. Božanska istina i ljudska vjera u islamu. Odjeljak knjige Zür Logik religioser Traditionen (O logici religioznih tradicija). Prijevod: Zija Sulejmanpašić. Behar, god. X., br. 55-56, VII-X/2001., str. 25-25
21. Islam u europskoj školi prikazan na austrijskim i bosanskim primjerima. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić. Behar, god. X., br. 57, XI-XII/2001., str. 13-15
PISMA, INTERVJUI, GOVORI
(BEHAR JOURNAL – prilog časopisa BEHAR)
22. Izbjeglica. Behar Journal, ljeto 1994., br. 5, str. 11
23. Mi smo jedna od starih, reformiranih religija Europe. Intervju. Piše Thomas Seiterich Kreuzkamp u Publik-Forumu. Behar Journal, br. 17, V-VI/1997., str. 9
24. Kamen-temeljac među Bošnjacima. Zapis dr. Smaila Balića povodom preseljenja na Ahiret prof. dr. Sulejmana Mašovića. Behar Journal, br. 20, 1-11/1996., str. 6
25. Kvas bošnjaštva sačuvan je ovdje. Govor dr. Balića. Behar Jomal, br. 23, VI-VII/1998., str. 9, 19,
26. Salim A. Hodžić: Pogled u Balićevu seharu. Behar, god. VII., Br. 35, III-IV/1998., str. 13
27. Edib Muftić: Potrebna knjiga. Prikaz djela Kasima Amina Die Befreiung der Frau (Oslobođenje žene), uvodna studija S. Balić; Behar, god. I, br. 2, rujan –listopad, 1992, str. 21
* Članak je pročitan na Međunarodnom simpoziju Smail Balic als Vordenker eines europaischen Islam – Smail Balić kao predmislilac europskog islama, Sarajevo, 2-5. XI. 2006. Pisac ovog teksta bio je prvim i dugogodišnjim glavnim i odgovornim urednikom zagrebačkog časopisa «Behar».
[1] Prvi dodiri. Prilog povijesti južnoslavenskih veza s islamom. Behar, god. I, br. 4-6, siječanj – lipanj 1993., str. 13
[2] Povijesni značaj islama za jugoistočnu Europu (S posebnim osvrtom na Bosnu). Behar, god. VII., br. 36, VII-VIII/1998., str. 8-11, 17; Islam u Ugarskoj srednjega vijeka. Povijest. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić, Behar, god. VIII., br. 42, V-VI/1999., str.28-31
[3] Odakle je Hasanaginica . Behar, god. II, br. 8-9, rujan-prosinac 1993., str. 25
[4] Istok ili Zapad. Dvojbe u djelima Bašagića, Mulabdića i Handžića. Simpozij. Behar, god. III, br. 10, ožujak-lipanj 1994., str. 6-8
[5] Veliki reformator duha. Osman Nuri Hadžić i kritika društvene zaostalosti putem osmišljavanja islamske tradicije. Povodom 125. godišnjice rođenja Behar, god. III, br. 10, siječanj-veljača 1994., str. 26-27; 2. dio – Behar, god. III, br. 11-12, str. 30-31
[6] Polemika oko Njegoša. Estetika kao zlo. Behar, god. III, br. 14-15, rujan-prosinac 1994., str. 10-11
[7] Islam u europskoj školi prikazan na austrijskim i bosanskim primjerima. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić. Behar, god. X., br. 57, XI-XII/2001., str. 13-15
[8] Vjerska dimenzija sukoba u Bosni. Referat pripremljen za Međunarodni simpozij Ratni zločini u Bosanskoj krajini 1992-1995, 22-25. IX. 2000, Bihać). Behar, god. IX., br. 48-49, V-VIII/2000., str. 17-20
[9] Balić, Smail: Behar, god. IX, br. 48-49, 2000, str. 17
[10] O međuvjerskom pomirenju u Bosnu. Referat na Nürberškom foruma «Interreligiozni odgoj 2000 – budućnost religijskih i kulturnih susreta», Nürberg, 1997. Prijevod s njemačkog: Zija Sulejmanpašić. Behar, god. VIII., br. 40-41, I-IV/1999., str. 7-9
[11] Shvaćanje islama danas. Behar, god. VI., br. 30, V-VI/1997., str. 16-17
[12] Balić, Smail: Islamsko vjeroispovijedanje u Europi. Behar, god. VI., br. 31, VII-VIII/1997., str. 16-18
[13]Balić, Smail: (Pismo) Kako papa ljubi zemlju, Zwerdorf, 8. 12. 1992. Behar, god. I, br. 3, studeni-prosinac 1992., str. 5
[14] Pismo Smaila Balića don Anti Bakoviću, objavljeno je u Beharu, god I, br. 3, str. 12
[15] Nusret Idrizović, književnik, predsjednik Organizacionog odbora Simpozija «Povratak iskonu» koji je rađen po ideji don Ante Bakovića, glavnog organizatora i pokrovitelja.
Nema komentara:
Objavi komentar