MESIĆ I BOŠNJACI

Piše: Ibrahim KAJAN

Stjepan Mesić je, neosporno, političar koji se drži temeljnih humanističkih principa  *  “Uzbunile se dimije...” Što to znači? * Pomirenje je moguće – ako se krivnja individualizira * Ako nije bilo hrvatske agresije u Bosni, je li u Hrvatskoj uopće bilo Domovinskog rata?

 Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić u Saboru je (svibnja 2001.)primio izaslanstvo zagrebačkog Kulturnog društva Bošnjaka Preporod, želeći mojim kolegama i meni osobno kao predsjedniku čestittati na desetogodišnjem trudu oko podizanja te bošnjačke kulturne ustanove

Stjepan Mesić je rođen 24. XII. 1934. godine u Orahovici. Po temeljnom je obrazovanju pravnik, a po vokaciji i zanimanju političar. Roditelji su mu Josip, službenik i Mandica, domaćica. Supruga mu je Milka Dudunić, odgajateljica. Pravni je fakultet diplomirao 1961. U političkoj su mu karijeri važni datumi kada je postao zastupnik u Saboru RH (1966), predsjednik općine Orahovica (1968),  predsjednik Vlade RH (1990), predsjednik Predsjedništva Jugoslavije (1992), predsjednik Zastupničkog doma Sabora RH i aktualni predsjednik Republike Hrvatske (2000). U činu je generala-bojnika HV. Kao predsjednik države, sada je zapravo Zapovjednik Hrvatske vojske. Objavio je djelo Kako sam srušio Jugoslaviju. Odlikovanja: Spomenica Domovinskog rata. Hobi mu je sportski ribolov i tenis.

Stjepan Mesić je, neosporno, političar koji se drži temeljnih humanističkih principa. U ovoj temi pokušat ćemo pokazati da je to tako, na primjeru odnosa prema Bošnjacima, kroz optiku njegova odnosa prema bošnjačkoj nacionalnoj manjini ali i bosanskim ratnim izbjeglicama u Hrvatskoj tokom ratnih godina. Iz tog bi valjalo otčitati i Mesićevo gledanje prema njihovu matičnom narodu i njihovoj izvornoj domovini Bosni i Hercegovini, u kojoj, dakako, Bošnjaci ne žive sami.

Najposlije, ako se čvrsta načela u pravilu pretvaraju u političku praksu, a ta se prilika g. Mesiću doslovno otvorila njegovim izborom za predsjednika Hrvatske, hoće li principi “nastradati” pod teretom aktualne političke zbilje, koja čak i jednom zlatoustom Račanu došaptava da nepametno izgovori: “Neću se ispričati Bošnjacima...”

Sa Stjepanom Mesićem susreo sam se nekoliko puta, ali sam samo jedanput imao priliku opširnije razgovarati. Prije  susreta o kojem ću opširnije govoriti, na osnivačkoj skupštini (s proljeća 1993) ogranka sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak, vidjeh ga, u pauzi, čini mi se, s Tomislavom Ladanom, kako s guštom ispija svoj espresso. U tom mi je  trenu Slobodan Lang pokušavao objasniti potrebu da jedna “grupa neovisnih intelektualaca Hrvata i Muslimana iz Zagreba posjeti Mostar, da svojim prisustvom pokuša smanjiti napetosti” među Hrvatima i Bošnjacima. Nekoliko dana ranije, u kasne sate, nazvao me iz Dubrovnika i Feđa Šehović, sa istim prijedlogom. Svakako, odobravao sam i poticao takvu potrebu. S Langom sam, na njegovu inicijativu, prišao predsjedniku Sabora g. Mesiću, pa mu Lang u najkraćim crtama izloži ideju... Mesić je bez imalo razmišljanja pružio ruku, pozdravio nas i rekao: “Upišite i mene na taj spisak, ali me obavijestite na vrijeme.”

Mesić je već dao snažne javne izjave koje su ga oštro distancirale od hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Na zagrebačkom je Trgu francuske revolucije održan 10. VII. 1993. “važan i hrabar skup”, kako je kazao jedan od sudionika, fra Luka Markušić, a na kojem su pročitane i poruke Martina Špegelja i kardinala Franje Kuharića. Ni Stjepan se Mesić, mada još uvijek u vrhu državne i HDZ-ove  strukture, nije oglušio na poziv organizatora mitinga koji su jasno istakli svoje geslo: BiH – bez etničkih podjela. Njegova je kratka ali vrlo jasna poruka, gromoglasno pozdravljena, sastavljena od samo nekoliko riječi, glasila:  “Sudionicima, svima vama, nama – uspješnu akciju!”

Tih je dana održan i okrugli stol o slobodi medija u Hrvatskoj. Zaista je više od puke zanimljivosti, danas, pročitati Mesićeve riječi tada i na tom mjestu izgovorene, u vrijeme najžešćih sukoba Hrvata i Bošnjaka, i, ne treba zaboraviti, u funkciji predsjednika Sabora Republike Hrvatske! Citirajmo ga:

“Umjesto slobode, imamo veliku anarhiju u kojoj se sloboda gubi, a to šteti svima, pa i onima koji je koriste. Zato što novine nisu privatizirane, nema neovisnosti novinara, koji skreću u senzacionalizam, ili u autocenzuru, što ne ide u prilog slobodi medija” – kazao je Stjepan Mesić. Potom je kao primjer toga “da nije svejedno što i kako se piše u ratnom okruženju”, naveo primjer “Slobodne Dalmacije” od srijede s najavom teksta o stanju u izbjegličkim naseljima makarskog primorja na četvrtini naslovne stranice. “Već po naslovu se vidi da je članak uvredljiv: “Uzbunile se dimije...” Što to znači? Uzbudile se dimije, uzbunile se kravate, neki drugi odjevni predmeti? Sad su na odstrelu, dakle, dimije. I dalje: “Svaki pokolj Hrvata u Bosni, Muslimanke poprate puštanjem srpskih pjesama – žale se Vukovarci.“ Čim si spomenuo VUKOVARCE, nitko te više ne smije dirnuti. Dalje u podnaslovu – “Merhamet Muslimanima daje na litre šampona, a Vukovarci moraju prepolovljati sapun”. Gore pjevaju “srpske pjesme” a ovdje “provalile u srpske vikendice”, valjda da se Srbima više svide. Ne znate što je gore, da se čovjek zgrozi... Ne vidi se gdje tu počinje instrumentalizacija, gdje glupost, a gdje idiotizam. Onaj tko to piše, očito nije svjestan posljedica – ovdje se napuhava antimuslimanski naboj, još preostaje samo da se stavi točka na i, pa da nam se dogodi da kao u Njemačkoj krenu u obračun s azilantima. Kome to koristi? Onima kojima treba izgovor da je u BiH na djelu sukob divljih plemena koji se tuku bez razloga, pa nema razloga da se tu išta učini. U vrijeme sukoba Hrvata i Muslimana pisati na takav način o nesuglasicama među izbjeglicama isto je kao optuživanje onih koji su se u nacističkim logorima tukli oko kore kruha. Apsurd je da se na takvog idiotizma netko uhvatio”, kazao je Mesić i istaknuo da “nikakve parole ili traženje unutrašnjih neprijatelja, koji se povezuju s vanjskim neprijateljima, nisu nam potrebni – takvih ludorija imali smo previše.”

Bošnjaci u Saboru, kod Mesića

Postupci s bosanskim izbjeglicama postajali su sve gori. Nakon svakog sukoba Hrvata i Bošnjaka u Bosni, po žestokim antimuslimanskim izljevima u Vjesniku, osobito don Ante Bakovića, ali i Tuđmanovim tv-izjavama tipa “da više nećemo moći zaštititi bosanske izbjeglice” – znali smo kakvo je stanje na ratištima. Novine su kiptile od izraza balije, mudžahedini, a islam je opisivan kao “ratnička i huškačka vjera”, čak i u primjerima dobroćudnih homorista, primjerice Joška Marušića. U Kulturnom društvu Muslimana Hrvatske Preporod, došlo se na ideju da jedno izaslantvo ode “do vrha države”, ali ne do predsjednika koji nam, to je tako očito, neće imati ništa reći. Obratili smo se kabinetu predsjednika Sabora. Stjepan Mesić je primio Preporodovo izaslanstvo 24. VIII. 1993. Za ovu zgodu, potkrijepljujući tezu o kontinuiranosti i ustrajnosti na bitnim načelima kojih se drži g. Mesić, izdvojit ćemo neke od zabilježenih :

Je li moguće pomirenje sukobljenih? Jest - ako se krivnja individualizira?

“Hrvatsko-muslimanski rat koristi samo agresoru, koristi samo Srbima, i tu ne treba puno mudrosti. Svaki poginuli Musliman i poginuli Hrvat, i ranjeni Musliman i ranjeni Hrvat, koristi samo agresoru.” A na pitanje je li pomirenje moguće, kazao je:

“Da, premda se ljudi nakon tih međusobnih razaranja, međusobnih ubijanja, pitaju: je li to moguće? Moguće je, ako se krivnja individualizira, ako se točno precizira mjesto  gdje je došlo do tragičnih posljednica, i tko je kriv, tko je dao nalog, tko je zločin izvršio. Ako se krivnja individualizira, onda nisu krivi Muslimani i Hrvati, nego je kriv onaj pojedinac koji odgovara opet strogo individualno. Bojim se da se radi suprotno. Umjesto da se individualizira krivnja, ona se još više potencira i za nju se traži kolektivna odgovornost”, rekao je Mesić jasno signalizirajući na adresu novinskih izvještaja koji, opet, govore ono što su “prepisale” s “najvišeg mjesta”, dodajući naravno i svoj obilati prilog proizvodnji antimuslimanske kampanje.

“Srpska armija... je okupirala tako veliki prostor Hrvatske (i 70% Bosne i Hercegovine). Muslimani i Hrvati su sabijeni na 30% prostora. I sad, osjetili su, da svijet jednostavno dozvoljava osvajanje teritorija, pa se ta dvojica tuku za teritorij. Treba puno mudrosti da shvate da su navedeni na taj sukob, da je to iznuđeni sukob...”

U okolnostima u kojima se nalazio, ali i na mjestu gdje je sjedio, predsjednik Sabora nije mogao ništa više reći na tu temu. Svejedno, i to je bilo, za ondašnje prilike više od hrabrosti jednog od najviše pozicioniranih hrvatskih funkcionara! Kakva se bura odvijala u Predsjedničkim dvorima  - javnost još nije znala, mada su neke stvari već curile i najavljivale posljednji sukob među Tuđmanom i Mesićem. Pitanje Bosne i Hercegovine je bilo jedno od presudnih diferentnih mjesta dvojice državnika.

O temi hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Bosni i Hercegovini, Mesić je ovako zaključio: “Mislim, što se Muslimana i Hrvata tiče, oni bi trebali ovim trenutkom zaustaviti međusobne sukobe, pokazivati jedni drugima maksimalnu toleranciju, omogućiti komunikaciju, a kasnije stvari rješavati na jedan civiliziran način, jer su i dovedeni u sukob voljom drugog. Svojom voljom moraju izaći iz sukoba.”

Međunarodne snage omogućuju humanitarnu pomoć jednom gradu, a potom dopuštaju

njegovo granatiranje

O postupcima i rasporedima međunarodnih snaga, nije imao osobito dobro mišljenje. O tom je govorio otčitavajući prilike na terenu:

   “Ja nažalost nemam  dosta sugovornika koji bi podržali ono što ja tražim. Stanite na granicu. Neće nitko pucati na međunarodne jedinice koje budu na granici. Stanite na te  puteve, stanite  na te mostove, onemogućite logističku podršku  srpskoj armiji  i sve  je riješeno. Jer koja je logika da se nosi  pomoć  u  jedan grad,  a dozvoljava se da se raketiraju stanovnici  toga grada? Koja je tu logika? Prema tome, trebamo svijet tjerati da ide  na logiku, ako želiš da se sutra tvoje granice ne  mijenjaju, da se ne javi novi agresor, zaustavite ovog agresora. Tu moramo  svijet dobiti,  mora se politika promijeniti. Bez toga će  uvijek  biti ekscesa, uvijek će biti onih koji ne razumiju (...)”

Načela uvažavanja osobe, kolektiviteta i državnosti, očito su u Mesiću izuzetno čvrsto i čisto artikulirana. Ona su ga, kada je riječ o Bosni i Hercegovini a po onome što znademo, svojedobno sukobila s Poglavarom, koji mu je, u nemoći, kroz stegnute zube, procijedio: “Ciganine jedan!”

Bošnjačak manjina u Hrvatskoj mu je, što je u Bosni i Hercegovini možda nepoznato, dala prve potpise koje je, kao predsjednički kandidat, trebao prikupiti za prijavu kandidature. Za taj svoj gest, manjina, naravno nije dobila ništa što nije dobila i većina hrvatskih građana Mesićevim izborom, a to je – da godinu dana lakše diše! Doduše, ni disanje nije Bog zna što!

  

Novi horizont?

Pa ipak, mada su Bošnjaci u Hrvatskoj postali skeptični i sve jače osnažuju uvjerenje da se “gotovo ništa nije promijenilo” bar kad su oni u pitanju – a to se prije svega odnosi na njihovu nevidljivost u većini hrvatskih medija, a posebice tamo gdje su očekivali: u strukturama bilo koje razine društvene i političke, državne i izvršne vlasti.

Jesu li, osim što su iznevjerena predizborna obećanja da će ih šestorka vratiti u Ustav RH gdje su bili od 1992. do 1997., možda moguća druga ispunjenja data u “danima velikih obećanja” predizbornih skupova?

O tome nam nešto (povoljnije) govori činjenica je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić nedavno primio (prvi put od izbora) bošnjačku delegaciju predvođenu predsjednikom Stranke demokratske akcije Hrvatske, prof. dr. Šemsom Tankovićem. Izaslanstvo je upoznalo Predsjednika da se ni dan-danas nije promijenilo stanje reduciranih ljudskih prava koja se odnose na Bošnjake - hrvatske državljane. Naime, on je upoznat da ni nova vlast još ništa nije učinila da se, primjerice, zgodom izdavanja rodnih listova nije moguće izjasniti Bošnjakom, “jer nemaju tu šifru u kompjutoru”! Upozoravajući da bi to moglo dovesti do manipulacije u vrlo bliskom popisu stanovništva, izaslanstvo se nije ustezalo spomenuti ni druga neriješena pitanja – osobito dobivanja domovnica, itd. Kad je bila riječ o participaciji Bošnjaka u izvršnim organima vlasti, Predsjednik je snažno podvukao da i Bošnjaci, kao uostalom “svi građani pripadnici nacionalnih manjina” moraju imati mjesta u tom državnom prostoru te da je to vrlo lahko provesti baš “na dobrobit svih građana zemlje”!

Čini nam se da susret s Bošnjacima i Predsjednikove riječi otvaraju nove horizonte; otvaraju se, doduše, uz škripu poput starih vratnica, sporije nego se mislilo kada se obećavalo, uostalom kao što je slučaj gotovo sa svim obećanjima.

Međutim, najnovija zbivanja na političkoj sceni Republike Hrvatske, posebice u svjetlu dijelova službene optužnice Kordiću i Čerkezu koja je završila nepravomoćnom kaznom – kao da “deformira” ili “selektira” segmentne uvodne tvrdnje o pravnim i političkim Mesićevim načelima, kako ih opisujem na početku ovoga teksta. Naime, izričući kaznu ratnim zločincima, Haški je tribunal njihovo zločinačko djelovanje postavio u kontekst ukupne Tuđmanove hrvatske politike koja je uključivala separiranje dijela BiH i njegovoga pripajanja Hrvatskoj. U tom kontekstu je bilo nezaobilazno ustvrditi: Republika Hrvatska je izvršila agresiju na susjednu, suverenu i priznatu državu! Mesićeva pravičnost i istinoljubivost koja teži zadovoljavanju načela pravde i pravičnosti nespornom tezom o individualiziranju zločina – u ovom slučaju ostaje bez (očekivanoga) odgovora! Aktualni predsjednik, nažalost, smatra da se agresorima trebaju smatrati i kao takve procesuirati “pojedinci” koji su činili “grupe i jedinice” otišle u rat protiv Bošnjaka! A zašto tako? Zato, smatra Mesić, jer Sabor o tome nije donio nikakvu službenu odluku. Dakle: pošto nema nikakve službene odluke o upućivanju jedinica HV u Bosnu, agresije Hrvatske na Bosnu – nije ni bilo. (“Zbog toga se nisam ni ispričao Bošnjacima” – čuje se ovih dana lijeva pamet g. Račana).

Mora se priznati da je to vrlo, vrlo maglovito, dakle neprihvatljivo ne samo kao mogući stav – nego kao, seljački rečeno, zdrav razum. Jer, slijedom zakrivljivanja i izobličenja načela zbog pukog pritiska aktualne političke zbilje na današnje vladare Pantovčaka i Markova trga – postavit će se pitanje jezive sublimacije: Pa, gospodo,  ako nije bilo hrvatske agresije u Bosni, je li u Hrvatskoj uopće bilo Domovinskog rata? 

(Jutarnje novine, Sarajevo, 2004.)