Piše: dr. sc. Ibrahim Kajan
I. RAĐANJE JEDNE IDEJE
Jedan je zaneseni mostarski mladić, u doba posvemašnjeg propadanja i zaborava prethodne kulturne paradigme koja je trajala puna četiri stoljeća a nova se tek porađala sporo i mučno, potpuno drukčija od prethodne, zamislio u sred svoga maloga grada, o svom vlastitom grošu, izdavati list za pitanja prosvjete, kulture i književnosti svog naroda. Zamisao je bila više nego ambiciozna, osobito ako se zna da te, 1911. godine, još nije ušao ni u svoju dvadesetu!
Od tada je prošlo cijelo jedno stoljeće, punih stotinu godina.
Mladić se potpisivao imenom Muhamed Bekir Kalajdžić.
Listu je dao ime – Biser, a podnaslov: List za širenje prosvjete među muslimanima u Bosni i Hercegovini.
Prvi broj Bisera izašao je 1. VI. 1912. i zaključio prvo godište 12. V. 1913. Sve do 7. broja, Biser je uređivao i potpisivao Redakcijski odbor, a od broja 8., s januarom 1913., na njegovom je čelu, u svojstvu glavnog i odgovornog urednika, najistaknutiji pjesnik bošnjačkog pjesništva preporodnog razdoblja – Musa Ćazim Ćatić.
Meho Sefić: Portret Muse Ćazima Ćatića
U tu čast, Muzej Hercegovine, koji i kroz svoj Odjel književnosti brine o pisanoj kulturnoj baštini svih naroda Mostara i regije, pušta u opticaj reprint izdanje Bisera primjereno klasičnim bibliotekarskim ustanovama i njegovo digitalizirano izdanje za širu primjenu u nastavnoj praksi naših škola i univerziteta. Reprint i digitalizirano izdanje, dijelovi su našeg znanstvenog projekta, kojem još nedostaje prvi dio, monografija o Biseru.
II. VELIKA BAŠTINA
Historijskoj sekvenci austrougarskog 40-godišnjeg upravljanja Bosnom i Hercegovinom, proglašenoj „novim dobom“ i „europeizacijom bosanske kulture“, prethodila je jedna velika, složena i još uvijek neproučena i nepročitana pisana baština koja je nastajala i razvijala se puna četiri stoljeća osmanske administracije. Neka od tih stoljeća, po dosegu estetske i misaone razine, nazvana su zlatnim razdobljima.
Zbog toga, zbog „pritiska“ baštine na kulturno biće nasljednika, „novo doba“ novih proklamiranih političkih, prosvjetnih i kulturoloških vizura, bilo je više od „složenosti“ prilika u kojjim su se našli, prije svih drugih - muslimanski Bošnjaci.
Mostar je, nakon Sarajeva, bosanskohercegovačkoj, i napose, bošnjačkoj kulturi i književnosti pridodao najznačajniji i najsjajniji doprinos. Tekstovi na turskom, perzijskom i arapskom jeziku, ali i na bosanskom, podjednako znanstveni kao i književni, proizvode se praktično od prvih dana osmanske uprave – kroz stihove Herceg Stjepanovog unuka Ali-bega Hercegovića Širija, svjetskih imena pjesništva i filozofije, kakva su Zijai Mostari, Derviš-paša Bajezidagić, Ali-dede, Šejh Jujo, Fevzi Mostarac, čija su imena tek mali dio u lancu autora XVI. XVII. i XVIII stoljeća. U XIX. Stoljeću, osukdijem po svemu, ipak se otvaraju misaoni horizonti naučnog i književnog diskursa muftija Hadži Mustafa ef. Sarajlića, Hadži Mustafe ef. Mukića ili Hadži Mustafe Sitkija Karabega, tragično ubijenog u dane uoči samog ulaska austrougarske vojske u Mostar. U drugoj polovici istog stoljeća pojavljuju se i Rahmija Mostarac, Omer Hazim Humo, Ali Fehim Džabić, ali i Joanikije Pamučina, Prokopije Čokorilo, Petar Bakula i drugi. Doslovno: stotine i stotine mostarskih autorskih imena, prekrivalo je nebo zvjezdanim sjajem lijepe i znanstvene riječi iznad svoga jedinstvenog i neusporedivog grada, svoga Mostara.
Njihova djela su rukom pisana, i sve do druge polovice XIX. stoljeća – rukom prepisivana i na taj način umnožavana i po svijetu dijeljena. Čudesna kutija olovnih slova stigla je na turske granice Bosanskog ejaleta tek 1866. godine.
III. PRVIJENCI, ŠTAMPARIJE I LISTOVI
Mada je Gutenbergov stroj u Bosanski vilajet došao sa 400 godina kašnjenja zahvaljujući posljednjim osmanskim reformama, iskustvo tiskarstva do ostvarivanja Kalajdžićevih vizija – nije bilo bez ikakvih temelja. Početak bosanskog štamparstva veže se, dakle, uz 1866. godinu, i pojavu prvih listova Bosanskog vjestnika (na bosanskom jeziku), te Bosne i Sarajevskog cvjetnika (na bosanskom i turskom jeziku).
Bosanskohercegovačke novine, politički list, pokrenut u Sarajevu netom austrougarske okupacije naše zemlje, štampan je na bosanskom i dijelom na njemačkom jeziku, koji će, nešto kasnije promijeniti ime u Sarajevski list, dajući krila velikom broju izlasku novih listova koji su se počeli obraćati bosanskom čovjeku, njihovim različitim kulturnim, vjerskim i nacionalnim interesima.
Od tada će printana ponuda, okrenuta prije svega životnim interesima ugroženog bošnjačko-muslimanskog bića, biti značajno umnožena, objavom niza listova i časopisa pisanih (najčešće) na bosanskom i turskom jeziku (Vatan, Rehber, Tarik, Muallim, Mishab, Jeni Rehber, Bošnjak itd.), s najvišim dometom u Bašagićevu Beharu. Nažalost, glasila su teško opstajala, prije svega zbog izostanka snažnije materijalne i stručne potpore... ali i malobrojnosti tek oblikovane prve generacije bošnjačke intelektualne elite školovane u Beču, Grazu, Pragu i, kasnije, u Zagrebu.
Prvi tiskarski stroj stići će u Hercegovinu, u Mostar, 1871. godine, pet godina poslije Sarajeva. Prve odštampane knjižice (1873.), iz područja vjeronauke, katekizma, te udžbenička i beletrististike iz domaće i prijevodne književnosti, nosile su egidu Tiskare katoličkog poslanstva. Tiskara će često mijenjati ime: zvala se Tiskara franjevačka, Tiskara don Frane Milićevića, Brzotisak don Frane Milićevića i Tiskara „Glasa Hercegovca“.
Štamparija Vilajeta hercegovačkog, započela je radom 1876., kratkovječna, značajna je jedino po tome što je u njoj tiskan prvi hercegovački list – Neretva, službeni organ Vilajeta. Obavljeno je ukupno 38 brojeva.
Godine 1891. formirana je Prva srpska štamparija Vladimira M. Radovića, i djelovala je do 1904. godine. U njoj je štampan prvi srpski opozicioni list Srpski vjesnik. Štamparija je objavljivala i knjige najznačajnijih domaćih i stranih autora (Šantića, Ćorovića, Matavulja, Dostojevskog, Puškina, Petefija, itd).
Izdanja Štamparsko-umjetničkog zavoda Paher i Kisić osobito su značajna za cijelo to razdoblje. Među njihovim zapamćenim izdanjima su časopis Zora i edicija „Mala biblioteka“, ali i danas manje poznati listovi Musavat, Narod Hrvatski, Težak, Delo, Hercegovina, Narodni list, Palangar...
To je, u najkraćeim potezima, skica printane mostarske i hercegovačke prošlosti.
IV. POJAVA BISERA
Prvi broj Bisera izašao je iz mostarske Prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije koju je godinu ranije kupio Muhamed Bekir Kalajdžić, taj odlučni i sudbinski mladić bosanske i bošnjačke grafičke prakse na početku drugog desetljeća 20. stoljeća, baš u doba gorkog kraja početnih uzleta kulturnih projekata svoga naroda.
Muhamed Bekir Kalajdžić je rođen u Mostaru 1892., četrnaest godina nakon austrougarskog zauzeća Bosne i Hercegovine. Okupacija nije bila samo zaprema prostora i odstranjivanje turske državne administracije, nego i poništavanje izvornih tekovina stoljetnih kulturoloških slojeva koje su Bošnjaci prihvatili i prisvojili: to se prije svega odnosilo na arapsko pismo i njegovu bosansku izvedenicu arebicu, zakonom ukinutim i stavljenim van državne upotrebe. Tim je potezom pera, preko noći – bošnjački narod postao nepismen u očima novih gospodara bošnjačke zemlje i bošnjačkih sudbina.
Tu beskrajnu masu “nepismenih muslimana”, koja je dobila tek prvu malobrojnu generaciju na Zapadu školovanih intelektualaca i započela školovati drugu, depolitiziranu i poniženu, osiromašenu i u temelju poljuljanu - taj mladić, taj Kalajdžić, upozorava da joj je, kao narodu, nužno isputiti uvjet opstanka, budućnosti i života u njoj. Uvjet je u “prilagođavanju”, u europeiziranoj prosvjeti i kulturi, ali oblikovanim svojim jezikom i proizvodnjom svoje književnosti – bez odricanja islamskog koncepta i islamskih vrijednosti, nego njima prožetim i produhvljenim
Bitna programska načela Kalajdžić je preuzeo iz Bašagićeva Behara i svim silama ih pokušao, u granicama svojih moći, dosljedno slijediti. Ono što je odsutno u Beharu, bilo je odsutno i u Biseru. Bolno odsutstvo političkih tema temeljilo se na austrougarskim uredbama za taj profil glasila – i uredba je poštovana do krajnjih granica. Pa i preko njih! Tako se, primjerice, nigdje ne spominje ni da je počeo Veliki svjetski rat, a tragično pitanje masovnog iseljavanja u Tursku, tek se tu i tamo spomene u okviru neke sasvim druge teme! “Takav odnos Bisera prema političkim, državotvornom i nacionalnom statusu Bošnjaka posljedica je opće političke klime i nedorasle nacionalne svijesti Bošnjaka”, s pravom utvrđuju u svojoj monografiji o Biseru dr. L. Hadžiomerović i dr. M. Memija.
V. PROGRAM
Budući da je diskontinuitet tragično obilježje kulturne historije bošnjačkog naroda, onda zaista nije nimalo čudno što je zahtjev novog lista, prije nego što je Uredništvo i dotaknulo programska načela, istaknuta je težnja, doslovno – nužnost uspostave kontinuteta s ugašenim Beharom (1911.) i obustavljenim Gajretom (1912.) i njegovim končanim i potpunim krajem (1914.).
Kalajdžićev projekt programski se najavljivao kao glasilo neodgodive i prijeke potrebe narodnosne obnove duha, prosvjete i kulture, što je u uvodniku prvog broja Bisera izrečeno vrlo oprezno i pažljivo biranim riječima. Pismo kojim će se ispisivati je je latinica, a jezik, mada se ime nigdje i nikad ne spiminje, očito je bosanski. Uvodnik jamči da će pisci tekstova biti domaći autori, ali da će stranice lista biti otvorene, prijevodima, i za strane pisce, očito i Zapadnim, čiji se tekstovi ne suprotstavljaju „čistom islamskom duhu“. Na taj bi način Biser „mogao zaći u sve slojeve našeg naroda“. Posebno se apostrofira vrlo odlučno i neporecivo odbacivanje „prazne politike“, koja „ne će u našem listu mjesta imati“.
Iz tog programskog sažetka isijava nastojanje da se „tradicija zabilježi“ i „tradicija osuvremeni“ – i narodu nanovo reinterpretira a da se u literarne blokove lista uključuju, uz folklornu usmenu građu, i europski književni oblici istočnim književnostima manje-više ne/poznati kao usvojena književna praksa.
Uvodnik s programskim nakaname potpisuje uredništvo Bisera. Glavni urednik još očito nije pronađen. Programsku odgovornost preuzima neimenovana grupa ljudi, sastavljena sigurno od osoba različitih duhovnih, građanskih i čisto profanih zanimanja. Od 8. broja, sudeći po objavljenoj dobrodošlici dolasku prvog profesionalnog urednika, Biser ispunjava rubriku glodura, imenom, nimalo anonimna, Muse Ćazima Ćatića.
Osim uredničkog posla, Ćatić je u Biseru objavio zaista zadivljujući broj svojih tekstova, pod imenom, raznovrsnim inicijalima ili pseudonimima. Objavio je „trećinu svojih pjesma“ , bezbroj prijevoda s turskog i arapskog jezika, zatim tri književna eseja, od kojih su dva zasigurno antologijske vrijednosti, a tekstovima koje je priredio, redigirao i za štampu priredio – ne zna se broja. Uređivao ga je od januara 1913. do pozivnice na front, 1914., koja je uslijedila nakon Principovog atentata u Sarajevu. Nije se više nikad vratio u Mostar, grad kojem je dao više nego bilo kojoj sredini u kojoj je živio. U kojem je napisao najznačajnija svoja djela, u kojem je preveo je i objavio u desetak knjiga, uključujući i svoju jedinu za života objavljenu stihozbirku, Pjesme od godine 1900 do 1908. Knjiga je izašla krajem 1914., pola godine prije pjesnikove smrti u Tešnju, 6. aprila, zelenog mjeseca travnja 1915., i mučne džennaze na izopćenoj parceli za strance, pobunjenike i bezvjernike, zvanoj Obješenica.
Struktura samog lista, njegov tematski interes i rubricirani prostori, naglašeno je već u prvom uvodniku Bisera, slijedi svoj uzor, a uzor je prvi bošnjački list Behar.
Biser je veliki prostor posvećivao pitanju duhovne bošnjačke tradicije, pitanjima islama, a posebice je bio zaokupljen i predan i na Istoku i na Zapadu aktualnom temom (naravno, iz različitih razloga), „panislamističkog pokreta“. Biser je na taj način pokazao da je na razini „osjećanja vremena“ muslimanskog promišljanja općenito, a bošnjačkog posebno – nudeći mu štivo kao bitan prilog shvatanja panislamskih ideja i njihovog teorijskog i intelektualnog razumjevanja. To je potpuno razumljivo ako se zna da je to doba potpune i posvemašnje porobljenosti cijeloga islamskog svijeta, doslovno svih zemalja – osim Turske, moći koju je Zapad sapeo poput Gulivera, diva potpuno blokirana i na ropstvo osuđena!
Bošnjacima je ta tema morala biti vrlo zanimljiva – jer se našao, kao mali, muslimanski narod u istoj situaciji - na rubu jednog svijeta, na ratnoj crti koja se proglasila predziđem kršćanstva, Antemurale Christianitatis, potpuno sam i obezglavljen: adresa na kojoj bi zatražili pomoć i zažtitu nad svojom ugroženom čašću, nad svojom imovinom, nad svojom kulturom, nad svojom vjerom i nad svojom domovinom – više nigdje nije postojala.
Biser, naravno zanimaju i pitanja koja propituju odnose „islama i socijalizma“, urednike zanima supstancijalna opozitnost „teista i ateista“, ali i društveni aspekti islama prema sirotinji, otvaraju se suvremenijim dosezima pedagogije - odgoja, pišu o etici i o psihološkim osobitostima (ljudskih karaktera), komunikacijskim oblicima društvenih konvencija, te „vječnim“ tematskim raspravama o ženi u islamu, suprotnostima i prožimanjima islama i kršćanstva itd.
Obzirom na književne rubrike, Biser je ustrajan i od prvog do posljednjeg broja pronalazi rasuta, usmena blaga bošnjačkog naroda, pretežno liriku, priče, poslovice, izreke i svu silu sitnije folklorističke građe.
Među najistaknutijim sakupljačima je i agilni Fehim Hadžibaščaušević, koji je već u Beharu zapaženi bošnjački folklorist, zatim Zumreta Azapagić, a slijede ih F. Musakadić, F. Arnautović, S. Agić i brojni drugi sakupljači još uvijek žive tradicije patrijarhalnog muslimanskog miljea.
Uredništvo je nerijetko javno molilo i tražilo od svojih čitatelja da pišu za svoj vlastiti list. To govori da se „autorska hrabrost“ sporo oblikovala i da je svaki pismeniji autor bio cijenjen i tražen. Tek je stasavala nova, druga generacija mostarskih bošnjačkih pisaca. Iz starije, Bašagićeve generacije, javlja se samo Šemsudin Sarajlić, a nijednom, recimo Osman Nuri Hadžić, prvi bosanskohercegovački romanopisac ostvaren u tandemu s Ivanom Milićevićem pod zajedničkim imenom Osman – Aziz.
Ipak, postoji književno jezgro: Hifzi Abdurezak Bjelevac, Husein Đogo Dubravić, Salih Bakamović, Mirham Šukri Karišiković, Nafija Sarajlić, Jusuf Tanović, Muftić Hazim, Hamdija Mulić...
Može se sa sigurnošću reći da je oblikovanje bošnjačke književnosti austrougarskog razdoblja – započeto u sarajevskom Beharu, završeno i zaključeno – u mostarskom Biseru. Biser je, sa svoje strane, zasigurno pridonijelo konačnom utvrđivanju formi i žanrova koje ni bosanska ni bošnjačka književnost turskog razdoblja nije imala u svojoj građi (npr. soneta, pjesama u prozi, romana, dramskih oblika). Utjecaji zapadnih književnih struja, zanimljiovo je, nisu (uvijek) dolazili iz izravnih čitanja ili prijevoda zapadnih autora, nego i preko turskih pisaca (pa je u tom smislu ilustrativan književni odnos Muse Ćazima Ćatića i njegovog pjesničkog idola Teufika Fikreta). Snažni je utjecaj, neosporno, dolazio iz susjednih književnosti, hrvatske i srpske, ali i slovenske – što je prepoznatljivo u tekstovima niza naših romanopisaca i pjesnika.
Prosvjeta i školstvo, snažno istaknuti u programskim dionicama utemeljitatelja Bisera, potkrijepljeni su nizom priloga više, doduše, o historiji školstva u arapskom svijetu, u otomanskom carstvu, a nešto manje o opipljivim problemima koji se dotiču živog vremena i živih potreba. U toj drugoj skupini tekstova, među domaćim autorima nezaobilazni su prilozi vrhunskog pedagoga svog vremena Hamdije Mulića, didaktičko-moralističkog senzibiliteta, bliskih književnim oblicima kratkih priča, s vrlo vidljivim nastojanjem prepoznavanja nužnog zahtjeva vremena – oblikovanja „nacionalne svijesti i općim napretkom Bošnjaka“.
Značajan broj tekstova predstavljaju prijevodi, među kojima dominiraju oni sa istočnih jezika, te s francuskog jezika. Gigantski prevoditeljski posao ostvario je Musa Ćazim Ćatić: on je sam preveo najveći broj tekstova koji su, nakon izlaska u Biseru, objavljivani i kao samostalne knjige (M. Akif: Jedan vaz; od istog autora: Osnovna načela islama; O. Namik: Teiste i ateste; A. Naim: Temelji islamskog morala). Uz Ćatića, svakako su najistaknutiji Salih Bakamovića (prevoditelj s turskog i francuskog), Ahmed Rešidkadić (s turskog), Muhamed Zahirović (s turskog), te Muhamed Tufo (s arapskog) i brojni drugi.
Osim tih stožernih i najznačajnijih rubrika, Biser je imao i različite rubrike informativnog karaktera: o vakufskim pitanjima, o agraru, o osnivanju i radu društvenih asocijacija, o bankarstvu, o rasprostranjenosti, brojnosti i sudbinskim događajima muslimana u svijetu, o zdravlju i blagdanima. Imao je nekrologe, zabilješke o humanitarnim akcijama, najposlije sitnije priloge i tzv. prošarice.
V. NA KRAJU, UMJESTO ZAKLJUČKA
Biser je neosporno jedinstven bošnjački pokušaj težnje za kulturnim i književnim kontinuitetom, u najljepšim sekvencama i ostvaren, usprkos najmutnijem političkom vremenu austrougarske okupacije i užasnog razaranja Prvog svjetskog rata, uoči kojeg je i za vrijeme kojeg je, započeo i završio svoje izlaženje.
U Biseru su objavljivali pisci, gotovo svi, od imena i značaja, razdoblja o kojem je riječ. Osim standardnih književnih oblika, Biser je bio mjesto objave brojnih pjesama, soneta i eseja najznačajnijeg bošnjačkog pjesnika prve polovice XX. stoljeća i urednika Muse Ćazima Ćatića, prvog romana Hivzije Bjelevca Pod drugim suncem, satiričnih i humorističkih tekstova Huseina Đoge Dubravića, afirmirao je, objavljujući joj izuzetne lirske zapise, Nafiju Sarajlić i stihove Šefike Nesretin (tj. Šefike Bjelevac). Širio je islamsku i građansku prosvjetu. Okupio je cijeli niz prevoditelja i marljivih sabirača usmenog narodnog blaga. Afirmirao je potpuno nove autore, dajući časno svoj veliki prilog bosanskoj i bošnjačkoj kulturnoj paradigmi.
U tom je, u prosvjetno-kulturološkom i književnom smislu, Biser neponovljiv i predstavlja jedan od najznačajnijih listova u Bosni i Hercegovini.
Mada Biser nije imao u svom programskom sadržaju društvena i politička pitanja, što mu svakako umanjuje dimenziju historičnosti i vremenske situiranosti, ipak je kroz neke oblike drugih publicističkih ili književnih žanrova – probijalo na vidjelo ono što traži ozbiljenje bošnjačkog kolektivnog života i vapi za svojom društvenom realizacijom i satisfakcijom.
Tako je mostarski Biser jedini u Bosni i Hercegovini, u najdubljoj gluhosti austrougarskog razdoblja a nakon propalog projekta Kállayevog koncepta bošnjaštva (kao državne nacije pripadnika svih vjera), ali i „otuđenog“ povijesnog bošnjačkog imena – izašao pred lice svog neimenovanog naroda s pozivom da osnuje, ni manje ni više, nego „Maticu Muslimansku“! Bila bi to, kaže se u proglasu objavljenom na naslovnici, ona temeljna ustanova sa značenjem neupitne autoritativnosti kakvo u svojim narodima imaju „Matica Spska“, „Matica Hrvatska“, „Sveto Jeronimsko društvo“, „Društvo Hrvatskih književnika“, „Jugoslavenska akademija“ i slične.
Akcija, naravno, nije uspjeha: ideja ne samo da je kasnila sama po sebi, nego je i objavljena i pokušana biti lansirana – u završnoj, najtežoj ratnoj godini, 1918.
Da, Muhamed Bekir Kalajdžić, vlasnik Bisera, Musa Ćazim Ćatić, glavni urednik, Urednički odbor i svi ostali Biserovi saradnici, izranjali su iz jednog zapuštenog i završenog vremena koje je iza sebe ostavilo praznu historijsku ljušturu u kojoj je zvonilo teško i bolno pitanje: Zašto Zapad napreduje a muslimani propadaju.
Njihova je velika zasluga što su pokušali odgovoriti, oblicima primjerenim prosvjetnom i kulturno-književnom prostoru, na teška pitanja osobne i kolektivne svijesti, na načine koje su znali i kako su umjeli. Na taj su se način, s pameću koja, očito, nije mogla biti pametnija od svog vremena, priljučili najvećim bošnjačkim pregaocima kakvi su bili Hercegovci - Medmed-beg Kapetanović Ljubušak (osnivač i urednik Bošnjaka) i Safvet-beg Bašagić (pokretač i urednik Behara), listova koji su doslovno proizveli preporodnu građu bošnjačkog kulturnog i književnog prostora u političkom vremenu Austro-Ugarske Monarhije.
U Mostaru, 6. IV. 2011.
Nema komentara:
Objavi komentar