Tekst: Ibrahim Kajan
Fotografije: Tarik Denjo
Gledam kako marljivi komunalci iscrtavaju prave, bijele linije po cijeloj dužini desne strane mostarske Titove ulice, od obnovljenog Lučkog mosta do Robne kuće „Razvitak“, zgrade ukrašene motivima sa stećaka.
Ali, zgrada je užasna razvalina iz koje izrasta cijela šuma: njezinih šest gornjih spratova je razoreno u najbjesomučnijim oblicima rata koji je zaključen 1995. godine. Iz nje dopire nevjerovatan, užasavajući smrad, od kojeg bježe psi lutalice i ofucane mačke koje niko nije udomio. U najneposrednijoj blizini igraju se djeca, „naša jedina budućnst“.
U samom srcu Mostara, kroz tih nekoliko kilometara žile-kucavice, kroz koju sada komunalci iscrtavaju linije za parking od kojeg će Grad pobirati pristojan prihod, najmanje je pedeset ruina nekoć blistavih arhitektonskih stambenih rješenja kasnog turskog i prvih desetljeća austrougarskog upravljanja.
Otkako je stao rat, a tome je taman petnaest godina, te ubijene zgrade stoje i raspadaju se baš onako kako se leševi i inače raspadaju. Razaraju ih kiše i vjetrovi, i cijela stabla, neka poput krupnih debala u šumi! Grane i korijenje pomiču zidove, ruše ostatke prozora, urese pedantnih austrijskih arhitekata... i sve pada na usku, jednomjernu Titovu ulicu, ledeći krv majki koje su upravo povele curicu u obdanište, i starice koja se s namirnicama vraća iz dućana, i studentu koji žuri na predavanja... Hoće li stići tamo kamo su se zaputili, to se ne zna! To se zaista ne zna, jer ih na strašnom putu kroz središte Mostara susreću aždahe koje će ih progutati i usmrtiti ako ne budu oprezni! Kako će biti oprezni ako sekundu prije primjete da im na glavu juri kameni blok od 100 kilograma, ili cijeli baklon (s Više djevojačke škole iz 1905.)? Šta će uraditi starac ako se na njega obruši, kao što se već obrušila (sekund nakon što je starac prošao!) – cijela Alejbegovića kuća iz kasnih godina turske administracije slavnog grada Mostara!
Gradska uprava je brižna: „Achtung! Achtung!“
Gradske su se vlasti ogradile: na vidna mjesta su prije i ohooo-ho godina postavili svoje achtung-table: UPOZORENJE! OPASNOST OD RUŠENJA!
Ali, i kad pročitaš bit će kasno: ne znaš ti tako brzo čitati, koliko kamen zna brzo letjeti!
OPASNOST OD RUŠENJA – to je sva pamet gradskih vlasti koju su mogli iscijediti iz moždanih vijuga.
I čak je ispisati da je vidiš tren prije možebitne smrti u Titovoj, u ulici najgušćeg prometa ljudima i automobilima, bez trotoara ili samo kojim metrom tog nogostupa iz sjećanja.
PAZI, OBRUŠAVA SE – koja perverzija! Koji užas od pameti! Koja namjerna obmana!
Snimljene fotografije prizori su hipokrizije najodvratnijeg ranga: Evo kako već petnaest godina nakon rata izgleda pročelje slavne knjižare i izdavača u kojoj je za života svoja djela objavljivao Aleksa Šantić, Paher i Kisić, u neposrednoj blicini Narodnog pozorišta, i kako izgleda ZE-MA, Narodni magazin, tačno preko puta knjižare! Ili, ovaj prekrasni balkon na Višoj djevojačkoj školi, u neposrednoj blizini starog mosta, preko puta tvrđave Tare: poduprt je dvjema gredicama, a cijela dužina trotoara ispod zdrade je ograđena žicom da onemogući izravnu smrt! Pješaku je ostavljen kolovoz kojim u neprekidnom nizu, satima, teče jednosmjerna rijeka automobila.
Posljednja i najveća razvalina je Robna kuća „Razvitak“, žiji su zidovi urešeni (još uvijek vidljivim) plastičnim prikazima razigranih motiva sa stećaka, motiva životne radosti, kola i svetkovina, flore i faune, jedne od najuspješnijih arhitektonskih vizura socijalističke izgradnje u Mostaru. Ali, šest katova nedostaje: oni su urušeni granatama, i sada obrastaju drvljem i mahovinom.
Šupljine ruine bivše ljepote godinama je bilo svratište noćnim ljubavnicima, polahko ali sigurno pretvarano u najveći (suhi!) klozet koji je Mostar ikada imao!
Škrti upravljači Grada marljivo su donijeli daske i zatvorili prilaze. A kad su ih horde sirotinje i „ljudi u nuždi“ razvalili, oni su ponovno pristupili poslu i zazidali ovo što su daske glumile u prvom činu. I još su, kad je trošak nek i hala gori! – cijelu zgradu obavili gustom žičanom mrežom.
Ali, Mostarcu su lud svijet kad ih što natjera u ćenifu, a druge, gradske, nadaleko nema: i tu „posljednju prepreku“ razvališe, pa bivšu ljepotu ponovno upotrijebiše!
U najneposrednijoj blizini je dječje igralište. Dječje igralište je avetinjski pusto i u sunčanim danima, ne samo danas, u januaru, kada na njemu nema nikoga, ni čovjeka, ni mačke, ni psa.
Psi izbjegavaju ovo mjesto zbog raspamećujućeg smrada koji izbija iz „Razvitka“.
Psi su pametne i čiste životinje. Oni su najbliži čovjekovoj prirodi. Nerijetko su i bolji.
Ono što ni pas u Mostaru neće, Mostarc MORA, ostavljen od svih, a prepušten svakome.
Mi koji ćemo biti zakopani ruinama, živi sahranjeni, ostavili smo zapečaćenu poruku koju vam onaj što je mjestu Mujage Komadine, najvjerovatnije, nikada neće uručiti.
Neće, jer u njoj nije ni lament, ni prijatnja, ni zamolba – u njoj je politička misao budućnosti prvog reda: UPOZORENJE! OPASNOST OD RUŠENJA!
OSLOBOĐENJE, 15. I. 2011.
OSLOBOĐENJE, 15. I. 2011.
Tako su me ove rusevine od krasnog Mostara potresle.Gledam i nemogu da vjerujem da nista nije uradjeno na obnovi.Mostar nisam vidjela od 92 i mislim da ga visenikad necu posjetiti.To je grad koji se sam volio .Zasto nam se sve srusi i opet nastavljaju oni koji "vladaju" /dokle vise /hvala gospodinu Ibrahimu Kajanu na tako slikovitom opisu Svi samo most prikazuju da je obnovljen , a sta je sa ostalom ljepotom grada /stari dio Mostara je prelijep bio nazlost sve je to unisteno kao i zivoti svih nas nazalost ;(
OdgovoriIzbrišiOpet se vracam ovom tekstu pod utiskom skokova sa mosta koje pratih na TV-u.Kako bi bilo lijepo da su i drugi djelovi grada obnovljeni posebno Titova ulica.No,nikoga to cini mi se neiteresira i samo mogu zakljuciti da su svi isti nebitno koja stranka je na vlasti .Mi smo krivi sto se oglasavamo i dajemo im glasove .Niko od njih nije zasluzan da se oglasimo,a igleda da je njima draze da se sve rusi sto je krasilo mnoge gradove. Hvala Dr.Ibrahime za krasan tekst kojim ukazujete na nebrigu vlastodrzaca !
OdgovoriIzbriši