25. tra 2011.

DAORSON, ZMIJE NAŠIH PREDAKA


  Piše: Ibrahim Kajan


ΔΑΟΡΣΩΝ, tako je ime ovoga grada na čiji smo prag upravo spustili svoja stopala Smaila i ja, prvi put od kako postoji. A postoji, kako kažu najnoviji instrumenti koji “snimaju” kroz naslage zemlje,  najmanje  -  tri tisuće i sedam stotina godina. To tvrdi u najnovije vrijeme dr.  Niels Müler Schisel s frankfurtskog  Arheološkog instituta. Gospodin je obavio geomagnetna istraživanja ovoga poznatog drevnoga ilirskog grada – grada Daorsona na ošaničkom visočju pokraj Stoca.  Istraživanja su otkrila zidine koje se danas nalaze pod slojem zemlje, a koje su oko 500 godina starije od zidina koje su već otkopane i o kojima su prvi put znanstvenu javnost izvjestili Kosta Hörmann i Vladimir Radimsky svojim tekstom Ošanići kod Stoca, objavljenom u znamenitom Glasniku Zemaljskog Muzeja, godine 1892. 

 Sačuvani fragment kiklopskog zida dugačak je 65 metara...

Naš domaćin je mr. Edo Šator, inteligentni i tihi mladić gospodskih manira, pravi aristokrat duha u završnici svoga oblikovanja, diskretni šarmer kojemu nisu nepoznati neodoljivi lokalni liskaluci kao ni svjetska kretanja unutar golemog prostora umjetnosti riječi i znanosti o njima, lingvistike posebno.  Njegovo je obiteljsko porijeklo iz ovog malog, humsko-bosanskog zemljopisnog gustiša prebujna povijesnog prepletanja – antičkog, srednjovjekovnog, osmanskog, austrougarskog, jugoslavenskog…, ukupno: sedam tisuća pozitivne historije!  Ko ima Edu za prijatelja, taj ima sve!


Tajna grada Daorsona

Prelazili smo golemu zaravan idući ugaženom stazom preko livada ispod kojih se nalaze nevidljivi ostaci grada, stariji od vidljivih dijelova Daorsona. Ostatke kiklopskih gradskih zidina ne samo da ćemo pregaziti, nego, zadivljeni onom očaravajućom ljepotom ruina – i doslovno, po stotinu puta, opipati i pomilovati, više vjerujući čutilima samozatajna opipa nego što vjerujemo razglašenom čulu vida. “Vidljivi” Daorson se smješta u razdoblje između 300. do 50. godine prije nove ere, ali njegovi skriveni, podzemni kvartovi produžavaju mu starost u potpuno zamagljene vremenske dubine, čineći ga valjda najstarijom urbanom naseobinom u cijeloj Bosni i Hercegovni. Daorson je golema, skrivena senzacija.
Rezultati suvremene analitičke metode genetskih istraživanja provedenih u švicarskim biološkim laboratorijima, izdvajanjem i uspoređivanjem DNK materijala uzetog u nekim južnoslavenskim zemljama, tek su od prije godinu-dvije, postale svima dostupni. Oni, rezultati, potpuno nedvojbeno dokazuju da današnji Bosanci i Hercegovci, među kojima su i ovo troje putnika koji se danas ukazaše na historijskom ozemlju, posjeduju gotovo 45 posto ilirskog  genetskog materijala, a “svega” 30% slavenskog, dok ostatak od 25 gotovo ravnopravno dijelimo s Avarima, Keltima, Tračanima, Grcima i ostalim u vremenskim olujama izgubljenim narodima.
Prolazimo preko pokošene trave. Smaila pita, sa zebnjom,  ima li zmija, a Edo se zagonetno, mikelanđeoski, smiješi…  i šuti.  Da je utješi, na rubu žuđena odgovora,  nijemo je odmahnuo glavom…”Nema”, biva.  Isto ga je prije nekih godina pitala i jedna mlada kolegica kad ju je pozivao, neuspješno, da nasamo razgledaju Vidošku tvrđavu, na što je on odgovorio:  Nema tako velikih kao ti…


Podizan kao Mikena, razoren kao Troja

Evo nas na jugozapadnoj kapiji grada. Zaista, Smailu i mene podsjeća na “vrata” kakva smo vidjeli u mrtvim grčkim gradovima Male Azije, u Turskoj, recimo neodoljivom Pergamu propetom na uzvišenu havalu ili u slavnom Efezu, iz drevnog vrijemena  Heraklita, dok je more još zapljuskivalo njegove zidine...  Najveća sličnost Darsona  je, tvrde znalci, s nekim detaljima Mikene u Grčkoj. Te se sličnosti očituju  u načinu podizanja zidina, ogromnim rezanim kamenim blokovima uzidanim u njih bez vidljivog spojnog materijala, poput suhozida bez i jedne jedine pukotine! Naslućuje se i “klasični” raspored lokacija gdje su nekada morali stajati heroon, akropola,  ili još opstojeći tragovi nastambi patricijskog sloja heleniziranih Ilira, domovi generala i dviju stražarskih utvrda udarenih na krajnjim odbrambenim tačkama sjeveroistoka i jugozapada grada iz davnine. Odbrambeni zidovi su i najvidljiviji i najočuvaniji.  Glavni je zid dug 65 metara, visok od četiri i pol do sedam i pol metara, kako na kojem mjestu. Osim vrata na koja smo ušli, otkrili smo još dva manje vidljiva, pomoćna ulaza.
Gradu se sa sjevera nipošto nije moglo prići – na sjevernoj se strani spušta stubište obraslo nekim lijepim sitnim cvjetovima i mirišljavom travom, a potom se, nakon minijatrune terase ponovno nastavlja u dvojno stepenište koje odvodi na viseće vrtove vješto poduprte zidovima od klesanih kamenih četvorina. Dok sam silazio, mokasinkom sam nehotice odgurnuo jedan kamičak – i on je poskočio, poput zadrijemalog cvrčka, survavajući se stotinama metara niz padinu  na čijem je dnu vijugala smeđa suha traka nestalne rijeke Radimlje.

 A na sjevernoj se strani spušta dvojno stubište... do terasice nad provalijom...
Kad vode ima u izbilju, ona proteče, huči bjesomučno, ponekad razdire obale i odnosi sve pred sobom, drveće i sitnije životinje, u Bregavu, a Bregava u Neretvu. Tako nam priča Edo Šator,  a mi gotovo ne vjerovasmo. Kako ćemo vjerovati da rijeka može biti u toj mjeri nepouzdana, nepouzdana poput čovjeka? Nijemo gledamo u dolinu: U njezinu koritu nema ni jedne jedine kapi vode, sve je suho, prekriveno suhom, naivnom sirovošću!
A onda se počeše rojiti bezbrojna pitanja na koja nikada ne nalazimo poštene odgovore – baš kao i uvjek na sličnim mjestima. Sličnim po bivšoj moći. Po bivšoj slavi. Po bivšem bogatstvu. Ko su ti Daorsi, i šta im se desilo pa su nestali? Zašto grad Daorson, baš kao i sudbinska Troja, ili posljednje grčko kraljevstvo i njegov grad Pergam, pa Mikena i toliko drugih antičkih gradova, nikada i nikada više, nakon razaranja nisu obnovljeni?
Zašto su ljudi pobijeni?
Zašto se nikada više nisu vratili?


Mitsko vrijeme na ošaničkom visočju

Nisu se vratili, jer je sudbinsko vrijeme isteklo za Ilire. A značenje njihovog imena, začudo, znači – biti slobodan, što se, opet – dovodi u vezu sa zmijom?  Zar je sudbina tako udesila da oni koji žele biti slobodni – moraju biti, da bi slobodu svoju očuvali – poput zmija? Zmija je totem goleme snage. Kada se rodio mitski Illyrios, sin Kadma i Harmonije, rodonačelnik, zmija je obavila njegovo tijelo i prenijela mu svoju magičnu snagu. Zmija Ilire dovodi u najtješnju vezu, koju još niko nije u stanju proniknuti, u vezu s Hetitskom zmijom Ilurjakom. Antički pisci, rimski i grčki, opisuju ih kao barbare, koje valja pokoriti i upristojiti. I iskoristiti. Ilirsko ime prekrivalo je plemena Autarijata, Ardijeja,  Liburna, Japoda, Panona, Dalmata, Dardanca, Dezijata. I još bezbroj njih po golemom prostoru Ilirika.


 Kameni blokovi, nerijetko teški od tonu, dvije, tri.... naliježu jedan uz drugi ne ostavljajući propusta u suhom žlijebu - ni vrhu britkog noža!


A ovdje su obitavali Daorsoni.
Po cijelom prostoru, dok smo prilazili zidinama i kada smo ušli između njih, gazili smo po krhotinama grnčarije. Jednu sam, kriomice i postiđeno, skrio u svom džepu. Edo kaže da je sve donedavno, osobito nakon pljuskova i obilnih kiša, bilo mogće, na površini zemljanih nanosa vidjeti  iznenada otkriveni novčić, ponešto od sitnog nakita, ili neki mjedeni privjesak, pa čak i zahrđalu fibulu, rimsku kopču ili zgodnu usnulu aplikaciju.
Nikoga više nema od Ilira. Nestali su Autarijati, Ardijeji,  Liburni, Japodi, Panonci, Dardanci, Dezijati, pa i u knjige zapisani Dalmati koji su bili moćniji od svojih prvih susjeda Daorsonaca.  Potonji, zaljubljeni u dolinu Neretne, koji su po njoj plovili i isplovljavali na otvoreno more sve do Grčke. Historija je uknjižila njihovo bogato kulturno naslijeđe: ali nije pronašla njihov jezik niti njihovo pismo. Otkriva ga posredno, preko onih koji sui h porobljavali i u smrt tjerali, iz latinskog i grčkog razdijeljuju lekseme koji su im mogli pripadati. Tako radi i jedan naš historičar starog vijeka: bišće po bosanskim zemljopisnim nazivima i utvrđuje im, kao, ilirsko porijeklo.


Krici su  dopirali do neba

Daorson pokazuje da su ga stanovnici morali brzo, u nevjerovatnu bijegu, napustiti! Morali su bježati brzo, jer je neprijatelj već razvaljivao sjekirama drvene dveri na kamenim kapijama. Jer je već prebacivao preko zidina goruće glavnje i užasnu smrt.
Jesu li ih samljeli Rimljani, nepobjedivi, koji su davno razastrli svoje nove državne mape preko Ilirika - sve do nevidljivih granica bajkovitih azijskih država?  Daorson je od njih darovan autonomijom i zadaćom od Cezara zadanom, pa je glavu sačuvao i život produžio. A zadaća je bila da čuvaju Narentu od Norinske utvrde do mora Adriatskoga – od stalnih ukoljica, od zlokobnih, od Dalmata ilirskih.

 Ili ih je, ipak, uništio “netko svoj”, jer najžešći i najsmrtonosniji ratovi ne vode se s dušmanima, nego sa svojom rođenom braćom. Samo braća lukava znaju načine kako otkriti gdje kriješ svoju tajnu snagu (kao Samson, u perčinu), ili na kojem mjestu tajiš “petu svoje smrtnost” (kakva bila u Ahila).
A Dalmati su bili pleme rođačko.  Dalmati su bili pleme veliko po velikom broju i po velikoj drskosti.  Dalmati jaki i krvožedni, najokrutniji među Ilirima. 
“U vrijeme ratova između Cezarovih i Pompejevih pristalica na južnoj obali Jadranskog mora, Delmati našli na jednoj strani, a Daorsi na suprotnoj. Pompejev legat je 49. godine p.n.e. stupio u savez sa Delmatima i njima pridruženim plemenima. Cezarov pretor Vatinius započeo je  ratne operacije protiv Delmata najkasnije u proljeće 45. godine p.n.e. Gotovo je sigurno da su Delmati baš u to vrijeme (44/43. godine p.n.e.) napali centar Daorsa, grad Daorson, i potpuno ga razorili” - ponavlja jedan autor za analima slavnog rimskog autora.
Zaista, u trenu kad je ružoprsta krenula prema nebu, kad se pojavio končić između noći i dana, zatutnjali se konji pretrorijanca i do neba se digla vika divljih Dalmata. Na stražarskom mjestu na daorsonskoj kuli stražar je stigao viknuti samo jednom: ONI DOLAZE! Drugi put nije imao vremena. Smrt je urlala kao na svadbi podzemnih bogova!


 Kutija zlatnih odlijevaka, novčići, kaciga probodenog borca
U toj žurbi, jednom je kovaču novca ispala kutija s alatom i uzorcima novčanih odljevaka i uglavila se u procijep između dvaju kamenih blokova. Pronađeni su u najskorijem vremenu, prije 50-tak godina, čini mi se. Bilo ih je u toj škrinjici 39 novčića, od kojih je 29 s likom ilirskog kralja Ballaisa iz 168. godine p.n.e., a devet s grčkim natpisom ΔΑΟΡΣΩΝ  i urezom lika lađe, vrlo slične onoj koju je gotovo jučer pronašla mr. Snježana Vasilj, na lokaltetu Desilo, u glibu Hutova blata, u neporednoj blizini Darsona.
Na jednom mladom ratniku, probodenim kopljem, ostala je na glavi čvrsto postavljena brončana kaciga. Po njoj je niz likova koji žive u našoj svijesti– Afrodita, Nika, Helij, Dionizije, Muze, Pegaz. Gotovo dvije hiljade godina kasnije, pronađena je samo kaciga i smještena u Zemaljski muzej u Sarajevu. Pronađen je u Daorsonu fragment granitne skulpture Kadma i Harmonije. Pronađen je i Ilirski reljef s trinaest zmija i pet pari orlovskih krila.
O, da! To je konačni znak – Zmija. Ilur – tvoje pravo ime je zmija.
Zmija će ostati znak dugog nasupajućeg vremena, znak na stećcima, na bosanskim stelama, pa čak i znak na prvim bašlucima iz pozne jeseni srednjeg vijeka… drevnih Bošnjana koji su, danas je tako nedvojbeno, zadržali dobar dio (i) genetskog naslijeđa svojih dalekih, antičkih predaka.


Nesahranjeni mrtvaci

U odlasku, osvrćem se po ne znam koji put prema megalitnim zidinama. Mori me ustreptala, probuđena misao o ljudima i ljudskim naraštajima, koji stalno, u neobjašnjivim zamasima vremena, ponavljaju historijske dogodovštine.
Posljednji živi stanovnici ovoga grada nisu sahranjeni. Oni su iznenada napadnuti i bez imalo mislosti pobijeni. O nepravednim smrtima, kako vidimo, priča nikada neće prestati dok ima onih koji se sjećaju. Sjećanje je obaveza, obaveza čak i onda kad  “kao mora pritišće svijest živih”.  A ko su oni nama i šta smo mi njima? Odgovor valja tražiti i nikada ne odustajati, tražiti stalno, hodeći humskim brdima i brdima bosanskim - sve dok ga ne susretnemo na nekom od iznenađenih puteva… 

(U Orebiću, 21-22. VII. 2010.)


U Daorsonu, u znaku arhajskog totema: Ilur - tebi je ime Zmija!

3 komentara:

  1. Molim posjetitelje bloga da se suzdrže od neumjesnih komentara koji se ne oslanjaju na provjerene istine i vrijeđaju drugoga. Anonimne komentare i komentare potpisane inicijalima, brišem!

    OdgovoriIzbriši
  2. iz Sumerske civilizacije potice pojam ANNUNAKI, to su vanzemaljska rasa koja je okupirala Zemlju, da bi prikljupljala njene resurse...a ljudima se dala tehnologiju i ropstvo... evo jos jedan dozak za njihovo postojanje!

    OdgovoriIzbriši
  3. Ako pročitamo Herodota, grčkog povjesničara 484 - 424 p.n.e. vidjet ćemo da on te kiklopske zidine ne povezuje sa Ilirima nego sa Pelazgima najstarijim poznatim narodom Balkana, nalaze se i ispod Akropole u Ateni.

    OdgovoriIzbriši

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...