20. lip 2015.

JELI SU MAČKE, PSE I LJUDE



Historija u zasjedi – Kad su nečastivi harali Bosnom

 Piše: Ibrahim Kajan

Istina je da ljudi stvaraju historiju, ali je dobro vidljivo da je – nisu kadri usmjeravati. Ne samo zbog toga što ih trajno „iznenađuju nepredviđene zgode“ koje im sve “poremete“, nego ih, nerijetko - blokiraju i uništavaju! Prirodne katastrofe i iznenadne, masovne bolesti (kuge!) - zaustavljale su i najsnažnije vojne a ne samo male lokalne „istrebljivačke ratove“ poput Božjih bičeva! Ratovi i kuga što se javiše „niotkud“, pokazaše kako je civilizacija tek skramica naoko uljuđene čovjekove prirode; u hipu se čovjek „spusti“ u svoju iskonsku prirodu – životinjsku i kanibalsku!

Nečastivi u Rami
U „Ljetopisu“ fra Nikole Lašvanina (1703. – 1750.), jedan umetnuti dio autor je preuzeo iz kronike fra Stipana Margetića, zabilješku o godini 1690. koja ne ostavlja nikog ravnodušnim:
„Bijaše na Bosni Husejin-paša. - I pomori oganj (groznica) u prolitje ljude gore nego kuga. - Iste godine pade snig i mraz na žita. I bi glad koga nije nitko zapamtio. - Pomri mlogi narod od glada. A bižanija bižaše od Save prid vojskom cesarovom. Kud god bi se mako, ležahu mrtvaci: nit se kopahu, nit imadijaše tko. Ljudi jiđahu resu liskovu, s drvja koru, vinovu lozu, pse, mačke. U Sarajevu izidoše dica mater mrtvu; u Banjoj Luci, koga bi obisili, obnoć bi ga gladni ljudi svega izili. A u to vrime paša sicijaše i visaše i uskoke i raju, koga god bi doveli, i te bi ljudi mrtvace sve izili… Stvar koja se mogaše prvo toga za deset grošah prodat, za jedan se groš prodavaše. Isprodava siromaš kuće, pokuće, zemlje, suđe, haljine ...Tada ja uzeh od Šahbazovića i od Mezetovića, Turaka, livadu Drin. S tom se livadom i sad, to jest na 1738. godine, a ako Bog da, i odsele služi manastir Duha Svetoga u Fojnici i u njemu fratri sv. Frane. - Iste godine na 1. aprila pade po svoj Bosni po planina krvav snig i bijahu crljene kakono da su skerletom pokrivene iznad Fojnice…“

Miroslav je Krleža znao u svoje esejizirane dnevnike ubaciti takve „prahistorijske citate“ kojim je, neprimjerene vremenu u kojem se javljaju, potkrjepljivao misao da se bit čovjekove prirode gotovo nimalo ne mijenja. Tako u Dnevniku 1958-69., spominje posljednju pojavu „lapota“, običaja ubijanja ostarjelih roditelja, na Mljetu prije manje od 150 godina! U razgovorima s E. Čengićem, spomenuo je i kanibalizam u Banja Luci, „takoreći jučer“!
Ukazanjima razne vrste, od zlokobnih džina (na koje, sjećajući se, evocira i M. Selimović)  do blažene Gospe (i danas se prikazuje vidjelicama), nije imuno nijedno vrijeme.

Runjava divojčetina
Piše, dalje, fra Margetić godišta 1690.: „l ove godine pomori kuga; i govore ljudi da ništo hodaše noseći strile. I to Turci drže da je istina, ali nije drugo nego vrazi napastuju... Ali nije druge likarije nego svete mise, molitve i postovi. U Rami se krstjani svi pripraviše da primu svete sakramente po ruke moje. Misu bih im govorio na Gmići kod Petrove kuće, u potoku, gdi bi kužnici dohodili ter bi ih ispovidao, al se sve bijaše pomišalo, kakonoti, uz kugu, neće jedno drugomu kazat da je kužno... - Bijaše u Prozoru jedan Turčin pribolio kugu. Ovi izajde uvečer obaći volove al mu prid kućom sidi jedna runjava (dlakava) divojčetina, koja ga, ufativ, uzjaši. Molio joj se svakojako ali neće da ga pusti, nego veli: "nosi me na Gmiće!" To čudo vidi i žena i dica onoga Turčina. I on inako ne smide, nego je ponese. A kad bi blizu gdi se misa govori, reče mu: "stani, nejdi gori!" Odgovara Turčin: "zašto -,nejdi gori'; blizu smo; zašto li me zamuči?" - Odgovara ona napast: "Tuda hoda ona fratrina i govori misu; ne smijem tamo". Onda ga sjaši, pak je nesta. I to se proglasi po svemu onomu vilajetu i tako bi jasno zašto u onomu selu ne umri nitko od kuge, niti se otrova…“
Historijski zapisi, ma koliko bili uronjeni u mitsku ili legendarnu čaroliju, ili u „duh vjerujući“ – ili poput ovog vremenitog i sadržajnog! – pojašnjavaju naše izglede i naše pozicije u svijetu koji sami stvaramo. Jogunasta historija računa na našu djetinju naivnost i našu surovu zaboravnost – sveti se ali i poučava!

AVAZ, prilog SEDMICA, 20. juni 2015., str. 14-15

13. lip 2015.

STJEPAN IMENOM AHMET



Historija iz zasjede: Miljenik iz Hercegova testamenta
  

Piše: Ibrahim Kajan


Rijetko je koja historijska figura tako snažno zapamćena u pučkim predajama, kao što je zapamćen Stjepan Vukčić Kosača, veliki vojvoda bosanski, herceg od svetog Save kako se u posljednjem desetljeću vladanja Humskom zemljom volio titulirati. Ispunio je svoje vrijeme živom historijom krcatom borbenih busija i zaokreta ne samo prema svijetu koji je trajno osvajao iz tvrdoga Blagaja, nego i sukoba i surovih ratova s najbližim, sinom Vladislavom, suprugom Jelenom i zetom kraljem Tomašem! Umro je osamljen u mjesecu maju 1466. u Novom; uz posmrtni odar nije bilo nijedne od njegove tri žene, ne bi ni kćerki ni sinova, ni zetova ni nevjesta... Sudbine su ih raspršile po cijelom svijetu, kao sudbine ovovremene bosanske djece.   

BOSANSKA DJECA
A ipak, svakog se svog djeteta – i Vladislava i Katarine, i Vlatka i Mare - sjetio na kraju balade, upisujući im imena u testament i šaljući ga u trezor Dubrovačke Republike. Iz testamenta se razabire koliko mu je ko bio na srcu. Po tome sudeći, danas se čini da je baška volio posljednjeg, malodobnog Stjepana, kasnijeg moćnog Ahmet-pašu, velikog osmanskog vezira! Nije ni čudo. On ga još nije stigao razočarati!
Tako se kazivalo: oči roditelja ne nagledaše se djeteta, ali ga dadoše godine 1463., kao živi zalog da jamči sultanu zakletvu Kosačinu o vazalstvu i pacifikaciji Hercegovine. U tako kupljenu miru, bivši bosanski vojvoda, bivši herceg od sv. Save ali i drski veseljak iz dekameronskih priča, hedonist i ljubitelj svega lijepoga a žena iznad svega – poživje Herceg samo tri godine pa ode na onaj svijet.. Njegov ljubimac, njegov Stjepan je u sarajima Topkapija postao Ahmet paša Herseg-zade, označen plemstvom po porijeklu, blistava figura Velike Porte uzvinuta do samog trona -  kao veliki vezir i zet sultana Bajezida II.
U burnim je godinama vladanja triju sultana bio državnik prvog reda i vojskovođa – ali je bio i pjesnik, postavši tako i prvi u rađajućem „Istočnom Parnasu“ bošnjačke književnosti na istočnim jezicima.
Nikad nije zaboravio zavičaj, ni Blagaj, ni Hum, Hercegovinu, ni Župu dubrovačku – jer mu je, dječaku, umrli otac oporučno ostavio kuće i vinograde u Konavlima koje je još adže Sandalj Hranić „prodao“ Dubrovčanima. Pamtio je i bosanski jezik, diktirao logofatima i ćatibima na njemu, kao i ovo koje prepisujemo, požutjelo, ali puno suvremenosti koja ne zastarjeva. Uputio ga je u mjesecu travnju 1488. knezu i vlasteli slavne Republike. Kao Hercegov sin, bio je i njezin građanin, a od nje je, po naslijeđu, uredno primao redoviti godišnji „dohodak“.

SVOJ I SVJETSKI
Milijem i veledraziem prijateljem presvetloj gospodije dubrovačkoj, knezu i vlastelom, od brata vam Ahmeta Hercegovića. Vlastele vii znate kada gospodin herceg umrije kako nam oporuči blago svoje. I ono blago u vašijeh rukah bii. I kada ga podaste momu bratu za isto mene pitaste i ja rekoh da date - do vas mi nije u tome ništa da u vas jest testamenat za naše blago. Da tako je rekao veliki gospodar da vas pritegnu na tuj svjedožbu.
Da, vlastele, molimo vas kako moju bratiju da biste se i vi potrudili za naš posao, er stou mi moremou za vas posao - činimo. Ere ako mnite da sam ja zabio prvo naše priateljstvo, Bog vije, nijesam. I ako se vij za moj posao potrudite i ja ću se za vaš posao potruditi. I Bog vam umnoži gosposva vlastele!
Dvor mu je, bilježe suvremenici, sjecište i malih i velikih, i muslimana i kršćana – a od stranaca sa svih strana svijeta, ipak, najčešće, dubrovačkih poklisara, trgovaca i onih Držićevih „nazbilj“ i „nahvao“ - ljudi na svoju ruku. Postojao je i naputak Malog vijeća prišapnut mladim izaslanicima: "U razgovoru s Ahmet-pašom nastojte s njim govoriti nasamo, i on s vama, na našem jeziku, jer ćete moći prisnije govoriti.“
Pola milenija, 500 godina nakon Hercegova sina Ahmeta  – najvrjednijim što je praksom pridodao svijetu univerzalne misli jest da se može biti „svoj i svjetski“, da susrećeš ljude otvorena srca, da koristiš drugima i da ne zaboraviš svetu zemlju zavičaja ni njezin pjevni jezik:   u njima si prvi put vidio i spoznavao svijet koji je bio i mogao biti sretan.

AVAZ, prilog SEDMICA, 13. VI. 2015., str. 14-15

12. lip 2015.

BOSANSKI HRAST: FILIP IZ OĆEVIJE



Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan
 
 Portret fra Filipa Lastrića

„Vrijednost i ljepota ovog kraljevstva uistinu je manje poznata svijetu pa se ne usuđujem da je opišem, makar to bilo iskreno, a da se taj prikaz kritičarima ne učini izmišljen i pretjeran. Silnik koji ovdje kroji pravdu zavio je sve to u tamu a povjesničari, geografi i kozmografi, budući da ne poznaju ove krajeve, crno ih prikazuju i njih se većinom površno dotiču. Stoga se događa da prešute unutarnju vrijednost ovoga tla, pa nastoje opisati samo surovost i neprijaznost planina. No onaj tko bi se oslanjao više na vlastito iskustvo nego li na prikaze povjesničara sigurno bi potvrdio ovo što ćemo reći…“ – tako je započeo svoju domoljubnu poslanicu zapadnom svijetu fra Filip Lastrić, uklopivši je u znameniti spis „Pregled starina Bosanske provincije“, objavljen u Veneciji 1762.
A kad se ta knjiga pojavila u Sarajevu godine 1977. u prijevodu dr. Ingacija Gavrana, taj nam se misaoni duh ukazao na bosanskom historijskom horizontu divovskim hrastom  kojem je Bog odredio da koristi svojoj katoličkoj manjini u muslimanskom moru rubne turske imperije, Bosni, kojom se ponosio, za nju se skrbio, borio i neupitno volio. Rodio se 1700. g. kao Martin Jakovović, sin Jakova Ivanića iz Oćevije. Franjevačko mu je ime Filip a prezime Lastrić, po rodnom zaseoku Lastre. U dječaštvu je odjenuo smeđi habit, nosio ga kao student filozofije i teologije u Umbriji i u godinama udara Generalne kurije zbog njegova nastupa u vatikanskoj Propagandi – stavljajući se na čelo bosanskih franjevaca u sukobima s braćom oko neslaganja s cijepanjem Bosanske provincije. Umro je u mjesecu travnju 1781. u Kraljevoj Sutjesci.
Duh „Pregleda starina Bosanske provincije“, duh je njegove najdublje potrebe – da se odupre zloduhu zaborava, „iz potrebe da spasim čast svoje plodne majke Provincije“ ali i želje da govori o „građanskoj Bosni“. I… „da svijetu pokaže ljepote, bogatstvo i nekadašnju slavu svoje domovine“. Iz takvog stava, koliko god on polazio iz konkretnih historijskih i onodobnih političkih suprotnosti „prava na Bosnu“, natkriljuje nas njegova misaona univerzalnost, žudnja za istinom i pravdom zajedničkom svakom čovjeku.
Utvrđujući početnu „definiciju Bosne“, Lastrić je raslojava na geografski prostor i historijski pojam, viđen iz „turske Bosne“ svog vremena. A kad, nakon spomenutih gradova, nekadašnje prijestolnice, trgovačkih i političkih centara, prijeđe na opis svoje zemlje – bilježi diktat svoga srca: to je antologijska prozna pjesma („bez koje ne bi smjelo biti  nijedne bh. antologije“).
Lastrić   se ne ustručava „spočitnut“ autorima koji o Bosni pišu „napamet“, griješeći više nego što treba:  „… Tako čitamo da neki manji noviji hrvatski pisci tvrde da rijeka Vrbas dijeli Bosnu od Hrvatske. Kad bismo prihvatili to mišljenje, onda bi Skoplje, Jajce i Banja Luka bili hrvatski gradovi. Ali, kako to može biti, kad su to upravo glavna mjesta bosanskog kraljevstva?!“ Dodaje: „Rijeka Vrbas ne rastavlja Bosnu od Hrvatske. Ispravnije je reći da je odvaja Una, jer Hrvatska leži između Une i Kupe... Osim ondje spomenutih razloga, treba reći ili upitati: Ako bi predio sa zapadne strane Vrbasa bio Hrvatska a ne Bosna, kako bi stari pisci mogli nazivati grad Jajce glavnim gradom Bosanskog kraljevstva, kad se on nalazi na zapadnoj strani navedene rijeke? To bi značilo tvrditi da je glavni grad Bosne u Hrvatskoj.“
Nailazio je i na falsifikate „povelja kraljeva“ koje su bezobrazno podmetali čak i subraća, raskrinkavao ih je i „registrirao“ u svoj knjizi, bez pardona i oprosta. Sultanova povelja fra Zvizdoviću, Ahdnama, u poimanju Filipa Lastrića jest prvorazredni dokument, ali iz stvarnog života zna da se do pravde dolazi samo borbom – uz pomoć tog čuvenog dokumenta. Zna, kao što i danas svaki naš ojađen čovjek zna – da mu je svako pravo ugroženo mada postoji Ustav, Zakon, Propisi i Odluke!
Ako papa Franje danas posjećuje Bosnu, on zasigurno posjećuje duh koji je zračio istinom i istinom se borio,  duh koji je nekoć bio svjestan sebe kao soli autentične, dobre bosanske zemlje koja se zamijeniti ne može ni za jednu drugu na svijetu. 

 6. VI. 2015., str. 14-15

30. svi 2015.

TRI LAŽNA BOSANSKA KRALJA



Historija iz zasjede


Piše: Ibrahim Kajan

Mnoga otkrića koja se rađaju u znanostima, ne samo u prirodnim nego i u društvenim i humanističkim, nerijetko nikada ne dođu na glas pa da o njima saznaju i „široki narodni slojevi“. Za njih počesto ne saznaju čak ni vrlo upućeni i obrazovani ljudi. Neke nove spoznaje ostanu zauvijek u krugu malog broja „posvećenih znalaca i specijalista“, kao u  kakvu začaranu krugu druidskih svećenika zavjetovanih na šutnju pred svojim  vlastitim pukom.
U doba bosanskih vladara - komu bi to moglo pasti napamet! – pronađena su i trojica potpuno lažnih, podmetnutih, kukavnih, bosanskih kraljeva. Način na koji su došli na vlast, na koliko im se pedalja rasprostiralo kraljevstvo, koja im je bila uloga i ko ih je svrgnuo s vlasti – na bjelodan način pokazuju kako historija postaje persiflaža, parodija, groteska – od koje nije imuno nijedno vrijeme u kojem su se vladari igrali malim i nemoćnim narodima.
Dvojica „naknadnih kraljeva“ nasljednika posljednjeg likvidiranog i od bosanskog sabora potvrđenog suvenera Stjepana Tomaševića godine 1463., da čudo bude još veće, pripadala su najvišem bosanskom plemstvu – prvi iz dinastičke obitelji  Kotromanića, a drugi iz kuće vojvodâ Hrvatinića. Treći je jedan „stranac“, iz zemlje koja je bosansku kraljevinu suludo smatrala svojom podložnom zemljom.  Ipak, najveće je iznenađenje kada se to desilo, što i djetetu govori koliko je „politika“  – redovito režirana a najčešće prostačka.
Kad je ono „Bosna šapatom pala“ 1463. – nije ona odmah i cijela pala pod Tursku; Jajaču i Srebreničku banovinu okupirao je Nikola Iločki, vojak kralja mađarskog Matijaša Korvina . A jedan je maleni i uski pojas središnje Bosne (Tešanj, Vranduk, dolina Lašve)  sultan Mehmed el-Fatih „oslobodio od samog sebe“ i proglasio ga minijaturnom „Kraljevinom Bosnom“ i u njega instalirao novog „bosanskog kralja Matiju Radivojevića Kotromanića, sina Radivojeva“. Radivoja, brata kralja Tomaša i stric kralja Tomaševića.  Tako je imperijalna Turska „osigurala kontinuitet domaćeg vladanja“ koji se nizašta na svijetu ne pita. Mada je kralj imao manje od 15 godina, izgleda da se rado oženio, što nije nepoznata želja užarenih tinejdžera, „izvjesnom Turkinjom“ prekrivenom providnim velovima. Posljednji put kraljevski se mladoženja spominje 1471. I otad mu se gubi svaki trag.
Nasljednikom malodobnog Kotromanića na „staklenom prijestolju“ u Tešnju, osmanski sultan je postavio „suvenerom“ Matiju Vojsalića godine 1472. Matija je praunuk Vojislava, brata Hrvoja Vukcića Hrvatinića. Momku se bezbeli osladila vlast, mada se nizašto na svijetu nije pitao, pa je pokušao 1476. godine s madžarskim kraljem udeverati neku urotu protiv sultana Mehmeda II. Osloboditelja. Ocito je vrlo skupo platio tu pogrješku, jer mu se više ime – kao posljednjem poznatom clanu porodice Hrvatinića - nikada i nigdje nije spomenulo.
A trećeg „kralja“ nad Bosnom postavio je kralj  Korvin, gotovo u isto vrijeme, ili malo prije, kada je i sultan okrunio Matiju. Obje banovine doživjele su krah, prvo Srebrenička 1512., a potom i Jajačka 1528.  Tek tada je, može se reći, cijelo bosansko kraljevstvo podvrgnuto nepobjedivoj turskoj sili.
Kao lažne kraljeve, ne spominje ih nijedan poznati udžbenik. Takav, ništavan trag u historiji ostavljaju i „legalni vladari“, pa i „demokratski izabrani“ što je bar danas poznato svakom čovjeku koji čita novine.
Mada se ova otpjevana historijska opereta kraljeva realno odigrala, neko  će me možda i optužiti da se ja zapravo možda i ne rugam trojici malih bosankih kraljeva koji su postojali samo za izvršavaju naloga „velike braće“ na Istoku i Zapadu – nego da možebit aludiram na trojicu suvremenih bosanskih predsjednika koji se pomiću, govore i djeluju baš kao i one  lutkice starobosanske – pokretane nevidljivim teatarskim koncima svojih novih,  svima vidljivih gospodara...

AVAZ, prilog SEDMICA, 30. maja 2015., str. 14-15

24. svi 2015.

JEVREJSKI GROB U HUMSKOJ ZEMLJI



Historija iz zasjede




Piše: Ibrahim Kajan





Samo brzoplet putnik neće zastati na samom ulazu u Stolac, u Gorici, uz niski zid koji rubi memorijal neobičnoj i svetoj jevrejsko-sefardskoj osobi Mojsija Moše Danona.



Sarajevski protest

Zapravo, u tom malom i njegovanom sakralnom prostoru tri su kamena spomenika, ali je mjesto znamenito samo po jednom -  po sarkofagu prvog sarajevskog rabina, hahan-baše  Mojsija Moše Danana.  Priča kazuje da je, zaputivši se prema Dubrovniku gdje ga je čekala lađa za hadžiluk u Jerusalim, iznenada umro na Krajšini na domaku starog Stoca. Priča kazuje da ga je na pravdi Boga Jedinoga utamničio Mehmed Rušdi-paša godine 1820. i bacio, sa još desetak Jevreja, u sarajevski zlokobni zindan iz kojeg se rijetko ko vraćao.  Paša zatraži od sefardske zajednice 500 kesa groša za otkup uhićenika – ili će ih pogubiti. Po zabilješkama Zeki-efendije, Rafael Levi, ugledni saraf-baša (mjenjač) obrati se, nakon jedne džuma-namaza, muslimanskim prvacima za pomoć. Muslimanski mu prvaci, jer su Levija izuzetno cijenili, obećaju da će sve uraditi i sutradan sve Jevreje oslobodit. Ujutro, po sabah namazu, iskupi se 3000 muslimana i navale na Rustem-pašin konak, provališe unutra i oslobodiše nevoljne Sefarde. Rustem-paša pobježe u Travnik i posla Visokoj Porti vijest da su se u Sarajevu digli protiv  svijetloga Sultana! Sarajevski prvaci, saznavši za tu optužbu, napisaše svoju istinu, kao i o svim nezakonitostima Rustem-pašinim, s potpisima 249 najviđenijih građana. Jevreji su također poslali u Stambol dvojicu ljudi da pripomognu da istina stigne do Sultana.... Da je plan uspio, vidjelo se ubrzo: Sultan je smijenio Rustem-pašu i priveo ga pred lice Pravde…

Od tog dana rabinovog oslobođenja zindana, sarajevski Jevreji proslavljaju 4. hešvana, Purim de Sarajevo, Dan spasenja, a 20. sivana (juna) polaze na hodočašće u stolačku Krajišinu... 

Hebrejskim slovima u kamenom sarkofaku toliko nalik oblžnjim stećcima, u prijevodu na bosanski, piše, među ostalim:



RABIN MOŠE DANON

Bio je naš učitelj i rabin / Njegova dobra djela / Neka nam pomognu! / Amin!

Odijelio se od ovoga svijeta / Dana 20. sivana 5590. /1830./



Zanimljivo je da se za ovo memorijalno mjesto puno svetosti, gotovo dvije stotine godine brine isključivo jedna muslimanska porodica, obitelj starosjedilačkih Medara. Nakon što je divlja sila 1993. porušila i spalila sve u Stocu, oborila je i malu židovsku bogomolju. Nju je, zaraslu u oštru hercegovačku travu i drač, takvu, naherenih zidova i urušena krova, zatekao iz kuće prognani Mirsad Medar, vrativši se godine 1997. Prvo što je uradio, bilo je da očisti malo groblje triju sarkofaga – hahan-baše Mojsija i dvojice austrougarskih vojnika poginulih u otporu zapremi bosanske zemlje, pa su i njih ukopali tu, pored zapamćenog rabina, 1898. godine.



Živjeti s drugima, Božji je Zakon

Taj nevoljni židovski grob stalno opominje da je sudbina ljudi određena „nepromjenjenim zakonom“ življenja s drugim i drukčijim, da su ljudi  - „proizvođači historije“, privremeni i egoistični. Moša Danon je potomak španjolskih Jevreja, čiji su preci doživjeli 1492. godine isto ono što je doživio Mirsad Medar  punih 500 godina kasnije - 1993., kad su ga s djedovine protjerale snage Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske. A onaj izgon židovskog  naroda s Pirineja (i španjolskih muslimana k tomu!), pokrenuo je edikt katoličkog kraljevskog para Ferdinanda i Izabele izdan 31. marta 1492., kojim su im pod prijetnjom smrti naredili iseljavanje iz Španjolske u roku od četiti sljedeća mjeseca... ako se ne pokrste.

Nijedna europska država nije pokazala sućuti prema ljudskoj patnji najvećih razmjera koje je svijet vidio i sve do jedne su čvrsto zatvorile svoje granice pred ljudskim suzama. Jedina zemlja koja im je pružila ruku spasa, bila je Osmanska imperija u čijem je sastavu bila i Bosna; tako su Sefadi postali dio nas, naše zemlje i naših života. Petstotina godina jevrejskog prisustva u životu bosanskih i humskih ljudi bio je toliko snažan i plodonosan, da je nezamisliva kulturna i privredna slika našeg zajedničkog portreta, bez njihovog doprinosa! Bez njih, kako su zamišljali projektanti propalih, krvavih  historija, naša bi historija bila torzo. Zaravnjena, pusta zemlja.



AVAZ, prilog SEDMICA, 23. 5. 2015., str. 14-15

16. svi 2015.

'ŠESTU BUKTINJU' UKUCAO JE HUSAGA ĆIŠIĆ



Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Husein-aga Ćišić
(Mostar, 15. 12. 1878.  - Mostar,  30. 8. 1956.)


Uza sve silne bh. komuniste, Bosna i Hercegovina bi zajedno s Bošnjacima, u Grbu Jugoslavije  - bila nepostojeća. Planirani tijek povijesti disciplinirane armije boljševika je osujetio, kao iz kakve busije, razboriti Husaga Ćišić, umni antifašist koji nije morao biti ni ateist ni komunist da bi bio to što jest: veliki političar, nedovoljno poznat čak i u akademskom krugu svoje domovine a nekmoli u širokim narodnim masama! Mada mu je djelo veliko, još uvijek čeka na snažniju reafirmaciju koje bi „doteklo“ barem na naziv jedne uličice u Mostaru ili Sarajevu s njegovim imenom. Ćišićevi politički prinosi potječu još iz razdoblja 'Džabićeva pokreta“, iz snažnog sudjelovanja u ispisivanju tekstova u „Musavatu“ od 1906. do 1911., radu u egzekutivnom odboru Muslimanske narodne organizacije, te gradonačelnika Mostara i senatora u Kraljevini Jugoslaviji, obiteljskim sudjelovanjem u NOB-u, najposlije mandatom narodnog poslanika u Novoj Jugoslaviji – sve do jednog presudnog trena. Do trena  kad je prvom Ustavu Jugoslavije – on jedini – rekao znamenito: NE!
Njegova predstavka koja je prethodila Ustavotvornoj skupštini od 18. januara 1946 – zatajena je a Ustav je izglasan – s jednim, Husaginim, glasom protiv! Nije želi da pred režiranom komunističkom historijom podloži svoj narod i svoju BiH koja je „unešena u Jugoslaviju“.  Kao svjedok Drugog zasjedanja AVNOJ-a i njegovih zaključaka, piše „zaboravnim drugovima“: „Prema ovim zaključcima AVNOJ-a, svaka federalna jedinica aktom tog svoga opredjeljenja, stekla je i pravo na svoje vlastito narodno ime, ali samo je to pravo uskraćeno bosanskoj federalnoj jedinici. Jedinici naime koja je po izvjesnim obrazloženjima, iznimno zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti Srba, Hrvata i tako nešto… Bh. jedinica na tzv. racionalnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata, nema nikakve garancije za svoj opstanak, niti može imati izgleda na miran društveni i državni život.“
Upozorio je i na nesklad između identifikacije Bošnjaka, kao zasebne nacionalne zajednice u najznačajnijim dokumentima iz rata, AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. ZAVNOBIH Bošnjacima snažno potvrđuju nacionalni status pod imenom „Musliman“ – dok ga kasniji, AVNOJ-ev, potpuno prešućuje, što je paradoks sam po sebi, pa upućuje pa zločestu igru koju je Husaga prozreo i pred svima objelodanio.
O samoj sjednici Skupštine postoji vjerodostojna „usmena predaja“  potekla od Skendera Kulenovića, također sudionikom rasprave oko Ustava,  ispričana Husaginom rođaku Safetu Ćišiću. Zabilježena je u ovom obliku:
"Poslanicima je ponuđen tekst Ustava i rečeno im je da se o njemu izjasne. Kada se Đilas obratio prisutnima, zbog eventualnih upita odnosno primjedbi, za riječ se javio Husaga i vrlo jasno ga upitao šta je sa muslimanima. Đilas se odmah uputio za govornicu gdje se zadržao gotovo dvadeset minuta, stavljajući do znanja prisutnima da je bit novog Ustava rušenje kralja i proglašenje Republike. Nakon toga poslanicima je sugerirano da se za novi Ustav izjasne načelno. Za načelno prihvatanje Ustava bili su svi, što znači da je on načelno prihvaćen - jednoglasno. Nakon navedenog izjašnjavanja nastavljen je rad u klubovima poslanika. Klub poslanika BiH se, kao i drugi, povukao u posebnu prostoriju. Sastanak je vodio Đuro Pucar, koji je na samom početku upitao Husagu je li on čuo što govori drug Đilas. 'Ništa ga ja, brate, nisam razumio', odgovorio je Husaga, na šta su se Skender i Hasan'Brkić glasno nasmijali. Reagirao je Pucar, koji ih je ukorio za neozbiljno držanje. Nakon što su poslanici ponovno zauzeli svoja mjesta, počelo je usvajanje Ustava po točkama. Sve je teklo kako se moglo i očekivati - do poglavlja koje je tretiralo nacionalno pitanje. Dizanje ruku bilo je unisono. Ima Ii tko protiv pitao je predsjedavajući? Uzgor je bila samo Husagina ruka! On je glasao protiv.“
Da H. Ćišić nije ništa drugo uradio u svom životu, samo bi to njegovo „ukucavanja šeste baklje u grb Jugoslavije“ , predstavljalo svojevrstan spomenik političkoj mudrosti i našoj kolektivnoj zahvalnosti. Husaga -  iskonski antifašist. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 16. maja 2015., str. 14-15

13. svi 2015.

TRIBINA / KATARINA KRALJICA BOSANSKA / IZMEĐU HISTORIJE I MITA



Udruženje žena
UNIVERZUM MOSTAR


P o z i v a m o   v a s

na tribinu

 

K A T A R I N A,  K R A L J I C A  B O SA N S K A

Između historije i mita


(Istodobno će biti predočeno i najnovije, 6. bibliografsko izdanje
istoimenog romana Ibrahima Kajana)

Govore:
Enisa BUKVIĆ, mr. sc. Adis ZILIĆ,  dr. sc. Ibrahim KAJAN

Tribina će se održati u četvrtak, 14. maja 2015., u 18.00 sati.
ĆOROVIĆA KUĆA

  



PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...