ZNAČAJAN DOPRINOS ISTRAŽIVANJU KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU

 Ibrahim Kajan: Razvoj i oblici dječjeg bosanskohercegovačkog romana Zalihica, Sarajevo, 2008., str. 208.

 O studiji piše: ALIJA MUSIĆ

Već se pomalo navikli na činjenicu da je bosanskohercegovačka književna produkcija za djecu (dječija književnost, književnost za djecu) bila na margini književno-kritičke i književno-teorijske pamje. Uprkos respektabilnom obimu i estetskoj vrijednosti ta književnost nije imala validnu književno-historijsku valorizaciju, niti tako potrebno književno-historijsko situiranje, kao što ga je imala književnost za odrasle, prihvatimo li, uslovnu, takvu podjelu. Razumije se da se takav nedostatak itekako osjetio u nastavnoj praksi kod upoznavanja bosanskohercegovačke književnosti, bilo da se radilo o obaveznoj lektiri, sadržaju čitanki ili, pak, o buđenju ljubavi i potrebe za knjigom i čitanjem.

Ovaj nedostatak višestruko je i dodatno usložnjen ratnirn događanjima, te nastalim društveno-ekonomskim i političkim promjenama, jer su se, u izmijenjenim okolnostima, postavljala i stara, ali i neka nova pitanja, vezana za kritičku valorizaciju književnog stvaralaštva za djecu. U ovakvoj situaciji otvorena je mogućnost da u taka zapušten i neograđen cvjetnjak (kako bismo mogli pojmiti stanje u dječijoj književnosti) ukoliko se stanje ne bude mijenjalo, zajedno idu, ruku pod ruku, i zagriženi ideolog, i dezorijentisani pedagag, i poneki skriboman koji dječiju književnost uzimaju kao djetinjariju odraslih, a ne kao "najbolju književnost koju čak i djeca mogu razumjeti". Upravo zbog ovakvih okolnosti smatram kako je književna studija "Razvojni oblici dječjeg bosansko-hercegovačkog romana" Ibrahima Kajana (u izdanju Izdavačke kuće "Zalihica", jednog od najagilnijeg domaćeg izdavača) od izuzetnog značaja jer predstavlja prvu cjelovitu, kritičku sistematizaciju i valorizaciju bosanskohercegovačkog romana za djecu.

Treba odmah reći da je ova knjiga napisana sa izrazitim senzibilitetom, kako prema samoj materiji - predmetu istraživanja, taka i prema čitaocima, korisnicima ovog vrijednog istraživanja, prije svega - studentima i nastavnicima, ali i prema širem čitalačkom krugu, kojeg će, nadam se, biti.

Ovom studijom su obuhvaćeni svi relevantni dječiji romani bosanskohercegovačkih pisaca, odnosno pisaca rođenih u Bosni i Hercegovini ili izvan nje, ali koji su životnom i jezičkom praksom svoje djelo pridodali bosanskohercegovačkom književnom prostoru.

Prema tvrdnji samog autora on svoje istraživanje "izvodi" na oko 70 od oko ukupno 110 romana za djecu, koliko ih je uopće objavljeno. U studiji su opisani tipovi i modeli koji su kroz vrijeme nosili razvoj romana, razvrstane uočljive žanrovske cjeline, te naznačeni žanrovi koji se tek javljaju, makar za tako nešto bilo tek jedan ili dva primjera. Knjiga je, istovremeno, i pregled svih relevantnih pisaca dječijeg romana kod nas i svih onih koji su se do sada kritički bavili ovom vrstom književnog stvaralaštva za djecu. Analizu prate i korisni bibliografski prilozi, pri čemu se autor služio svim mogućim "tehnikama" prikupljanja infornacija, uključivši tu i internetske informacije, pa bi se za ovu knjigu moglo reći da je, istovremeno, i svojevrsna antologija odabranih književnih djela, na kojima je autor zasnivao svoj analitički rad.

Tako će sigurno biti i koristan "konsultant" budućim sastavljačima školske lektire. Karakterišući pojedine romane, Kajan prenosi relevantne ocjene iz vremena kada je djelo nastalo, dodajući im nove valere vlastitog prosuđivanja, ne bježeći ni od "ispravljanja" ranije izrečenih stavova. A Kajanov kritički stav nije nimalo suhoparan, na nivou puke konstatacije, nego je veoma ilustrativan, potpomognut argumentima iz štiva koje je predmetom analize. I dječiji pisci, čija je djela Kajan analizirao, mogu u ovoj njegovoj studiji prepoznati korisne poruke, prvenstveno kada je riječ o njihovoj situiranosti u ovom žanru.

Knjiga Ibrahima Kajanja "Razvojni oblici dječjeg bosanskohercegovačkog romana" se čita vrlo lahko i ne ispušta iz ruke do zadnje stranice, što je prava rijetkost za ovu vrstu štiva, pa nas autor, ako bismo se pomogli sportskim žargonom, podsjeća na dobrog sudiju koji se gotovo i ne primijeti vodeći dobru utakmicu. On je, naime, bez ikakvih teškoća, "proveo" dječiji roman kroz njegovih pedeset razvojnih godina, počevši od pustolovnog romana "Izvidači Vidrinog jezera" Stevana Bulajića (Sarajevo, 1954.) i Ćopićevog "Doživljaja mačka Toše" iz iste godine, koji se uzima kao prvi animalistički roman za djecu kod nas, pa sve do romana koji su nastali u toku ili nakon našeg posljednjeg rata.

Kajanje, što je posebno vrijedno, bosanskohercegovački dječiji roman promatrao na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, izbjegavši tako sve etničke i entitetske barijere. Zato smo uvjereni da će ova izuzetno značajno istraižvanje naći svoje zahvalne čitaoce (korisnike) na cijelom bosanskohercegovačkom državnom prostoru, ali i šire, u susjednim nam državama, imajući u vidu okolnost da Kajan u svojoj knjizi u znatnoj mjeri "zahvata" i vrijeme koje smo proživjeli u zajedničkoj državi.

Alija Musić

PROSVJETNI LIST, Sarajevo, br. (?)

SAHAT SMAIL-AGE ČENGIĆA

Mistifikacije i parabole – historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Božidar Jakac: Portret Miroslava Krleže

Orwelova romaneskna vizija o zakrivljivanju univerzalnog načela da su svi ljudi jednaki a neki da su jednakiji, istoznačna je na našoj, starijoj i svakodnevnijoj praksi koja spominje i rabi dva aršina (bezbeli različite dužine) za mjerenje istih pojava među ljudima, procjena o djelima, o historijskim i političkim događajima. Moglo bi se reći kako je „naš čovjek“ izmislio „mjerenje sa dva aršina“ prije nego što je i  smišljena sintagma političkog termina čovjeka kao „političke životinje“. O toj sumanutoj i rasprostranjenoj pojavi, govori trajna poštapalica o upotrebi dvojnih mjerila, o prijevarama pri procjenama istih pojava, iste nepravde proistekle iz „zakrivljene“, licemjerne primjene univerzalnih načela pravde i pravnih normi konkretiziranih u državnim zakonima. Pojava posebice „udara u oči“ u iskošenim „nacionalnim pogledima“ kojim se ispisuju stranica romantičnih nacionalnih povijesti. 

Primjera ima toliko da nam se stalno, stoljećima, vrte oko glave i zapliću među nogama. Jedan od njih je Krležina priča ispričana Enesu Čengiću 22. V. 1968.  Krleži je „jednom banuo dr. Ivo Brlić, sin Ivane Brlić-Mažuranić“, moleći ga da Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti kojoj je podpredsjednikom, od njega „otkupi skupocjeni sat“...  Priča teče ovako: 

  „Izvolite, o čemu se radi?“

„Novica Cerović je mom pradjedu Ivanu Mažuraniću zavjetovao sat Smail-age Čengića. Radi se o skupocjenom zlatnom satu izrađenom u Carigradu, koji je sada u mom posjedu pa sam Vas štel zamoliti da ga Akademija otkupi kao vrijedan i povijesno zanimljiv predmet.“

„Gospodine doktore, Vi ste pravnik i ja Vam postavljam jedno čisto juridičko pitanje.“

„Izvolite?“

„Znate li Vi, gospodine doktore, kako je Smail-aga ubijen?“

„Ja, pa to je opjevano u pjesmi.“

„Pjesma je jedno, a fakta su drugo. On je ubijen na kriminalan, zavjerenički način. Bio je pozvan u goste, a onda su mu skinuli glavu.“

„Ali, gospon Krleža, to nema nikakve veze sa ovim satom.“

„Ima, i te kako ima, jer po krivičnom pravu, sve što se opljačka od žrtve nad kojom je izvršeno nasilje, može biti predmetom krivičnog gonjenja. A taj sat je zapravo posljedica takvog slučaja, i ja bih Vas zbog toga, dakle, po krivičnom pravu, mogao dati odmah uhapsiti. Ali, uostalom, šta predstavlja taj sat sam za sebe, ili u kontekstu toga o čemu Vi govorite? Ništa!“

Glavni akteri ove „pozadinske historijske zgode“ su ban Ivan Mažuranić, Hrvat, Smail-aga Čengić, Bošnjak i Novica Cerović, Crnogorac.  Prva dvojica opslužuju „svoje gospodare“, Ćesara i Sultana, obojica primjenjuju pravne zakone svog vremena – ali ban Mažuranić je patriota a Smail-aga je izdajica! Austrougarski ban Mažuranić, pravnik po obrazovanju, ima dva aršina, jedan za sebe (i Novicu koji mu daruje s leša opljačkan sat) a drugi za „Turčina“ ubijenog na kriminalan način kako se izrazio Miroslav Krleža. 

Stari Krleža se nije dao prevariti. Ta njegova „drskost“ da govori o prirodi stvari jezikom univerzalnih vrijednosti, još zadugo će biti usamljeni vapaj u ovom zbiljnom bespuću bezakonja prekrivenog plaštem ovog ili onog vitalnog nacionalnog interesa. Nacionalne historije su, kako smo vidjeli, poslije agresije na našu državu, postale novi ratni prostor za osvajanje BiH!  U njima su „heroji“ samo „naši“ a „drugi“ su isključivo „uljezi i zločinci“.  „Građa prošlosti“ zbiljnog, historijskog, a ne romanesknog vremena koje podliježe estetskim kriterijima, vidimo i čitamo, melje se i preparira, obrađuje i modulira po tzv. „nacinalnom interesu“ koji sve drugo i sve druge zanemaruje.

Dakako, „aršini“ političkog, historijskog i književnog svijeta – ne brkaju se nimalo slučajno. Kako bi inace bilo moguće da se i najveći pljackaši naroda nalaze i vrhu same države?

Narod vjeruje, kao što vjeruju i njegove usmene priče i predaje, da će istina pobijediti.  Da će ukradeni  sahat Smail-age Čengića, „otkucat“ licemjere koji mjere svadbena i posmrtna platna bh. narodima – sa dva različita aršina.

Avaz, prilog Sedmica, 21. III. 2015., str. 14-15

PUT U KANADU, IV. nastavak

Piše: Ibrahim Kajan

Dan se gasio kad stigosmo u Ottawu, a promet je bivao sve gušći  što se ulazilo dublje u kanadski prijestolni grad. Stotine neonskih tijela i blještavih izloga osvjetljavaju prostor bjelinom svjetla bez ijednog zasjenjenog kuta, da po asfaltu, iznenada primjećuješ, nema ni sjenki automobila u pokretu niti ljudi  u prolazu. U sretan hip Mirsad opazi oslobađanje jednog parkirnog mjesta jedva vidljivog, uvućenog minijaturnog parkinga uz našu voznu traku, pa se obradovasmo kao da zgoditak na lutriji dobismo! 

 Grupna slika  našeg izaslanstva s ambasadoricom 

Bosne i Hercegovine u Kanadi, gospođom Koviljkom Špirić

Brzo su nas pronašli vrijedni Adulovići, Mahmut i njegova lijepa supruga Hipka. U automobilu, rekoše, čekala nas je i njihova kćerkica. Priključio nam se i kroz koju minutu i ataše Fuad Đidić, ataše naše ambasade. Adulovići su nas pozivali da se okrijepimo, pa smo ih slijedili u jedan od brojnih simpatičnih i ugodnih restorana na koje smo usput nailazili. Očito smo bili „pri apetitu“, jer sve što je servirano – nije se stiglo ni ohladiti! Dalako, uza svu marljivost ruku i probora za jelo, nismo posustajali ni u blagoglagoljivosti, komentirajući ukus hrane, lansirajući poneku prigodnu o Muji i Hasi, te ponešto i o sutrašnjem, prvom službenom posjetu bh. veleposlanstvu jedne bošnjačke delegacije novoimenovanoj ambasadorici Koviljci Špirić. Najposlije, prije „razlaza“, gospođa Hipka nas pozva na još jednu slatku, ili na čaj – pa na volju, a naći će se u nje i poneki kolač, nije da se nejma! Vala, ko to odbije, nije čoek, hehe! Tako je završavao drugi dan moje posjete Bošnjacima velike Kanade.

Pred vilom bosanskohercegovačke ambasade: 

zdesna - Ibrahim Kajan, dr. Emir Ramić, Mirsad Smajić, 

Fuad Đidić i Mahmud Adulović

I treći je dan bio sunčan; vrijeme je, činilo mi se, bilo gotovo isto kao u Mostaru, sunčano, blagojesenjsko. Adulovići nas pronađoše u hotelu pri kraju doručka, pa se uskoro uputismo, vozeći za njima prema rezidencijalnom dijelu Ottawe. Nismo žurili, bilo je dovoljno vremena do ugovorenog sata naše posjete. Parkirasmo ispred same zgrade bosanskohercegovačke ambasade, izgrađene vjerovatno početkom 20. stoljeća, vilom koja je nekoć morala raskošno izgledati; njezina bivša ljepota sačuvana je samo u fragmentima... Boja fasada joj bje davno oljuštena, drvenarija zasigurno polutruhla, a na prilaznoj stazi – vidjesmo a pod nogama i osjetismo naprsle, ošteće   i rasklimane betonske pločice iz nekog sretnijeg razdoblja. No, ne uđosmo odmah – ostalo je još do zakazanog termina. Zakoračismo na mehku travu „bosanske teritorije“, pod zastavu naše slavne države, pa kao pravi Bosanci i Hercegovici (Bosanci de luxe), pripalismo po jednu, začadismo na zgražanje nepušaća i ja i Hipka, čak i Emir, povremeni pušač, prekoravajući i nas i sebe samoga! Iz ambasade su nas očito opazili, pa ubrzo siđe g. Đidić, ispričavajući se što je unutar zgrade sve „butum pretumbano i zakrčeno“! Naime, požalio se kako je zgrada, nakon sukcesije, preuzeta puna otpadnog namještaja i smeća da se u nju doslovno nije moglu ni ući! Napunili se je oni iz susjedne, „Jugoslavenske ambasade“ tj. „Krnje Jugoslavije“, napokon „Srbije“ koji su koristili obje zgrade veleposlanstva bivše, Titove Jugoslavije. „Svi smo, s gospođom ambasadoricom, zasukali rukave i evo već dva mjeseca sami pokušavamo osloboditi prostorije te skalamarije! Uostalom, vidjet ćete i sami....“ Poveo nas je po ambasadi pripadajućem vrtu, da vidimo i čudo od antene visoke 15-tak metara, koju su Titovi sigurnjaci usadili iza zgrade u doba „hladnog rata“ vođenog između Zapada i Istočnog bloka. Uz nju su, kako shvatismo, išla i u podrumu skrivena najosjetljivija prislušna instrumenta koja su danonoćno radila i opskrbiljava  komunistički dvor profiltriranim informacijama viskokog obavještajnog rizika. Baš je u tom trenutku vidjesmo njezinu ekselenciju, gospođu ambasadoricu kako ispraćala makedonskog veleposlanika – sve do „avlijskih vrata“! 

 Ambasadorica BiH Koviljka Špirić i gđa Hipka Adulović

 Tako smo se, neočekivano, izvan svakog protokola, spontano i upoznali: ne kao ambasadorica koja prima bošnjačko izaslanstvo, nego kao zemljaci koji su se, iznenada, susreli u stranom svijetu, pa se obradovali jedno drugomu. Prvo nam je željela pokazati „zatečeno stanje“ unutrašnjosti zgrade, a ono je već bilo naslučeno Fuadovom pričom: prostorije su bile „u radu“- krečilo se, čistilo se!

Penjući se stepenicama na sprat, susretoh dugokosog mladića, čiji mi je lik, zakleo bih se, bio nepoznat. Ali, on se smiješio i prilazio mi s pridignutom , otvorenom rukom na prijateljski pozdravni stisak! 

„Vidim da me se ne sjećaš! Ja sam Zijad Delić...“ Bio sam zbunjen izbrisanim vremenom u svojoj „bazi podataka“... hehe, ali tako je to, priroda čini svoje a da te nikakvim išaretom ne obavijesti. Uskoro će mi se sve objasniti: davno smo se upoznali kad je kao sasvim mladi imam, za vrijeme rata, došao kao bosanski prognanik u splitsku Islamsku zajednicu! U međuvremenu, oženio se i s mladom suprugom uselio u Kanadu. Oboje su ovdje doktorirali, a ona je, kao što će kasnije reći i ambasadorici, upravo počela predavati na jedniom kanadskom univerzitetu. Zijad ef. je objavio svoj prerađeni doktorski rad pod naslovom „Kanadski islam“. Njegov slučaj nije usamljen – nerijetko me oduševljavaju naši mladi ljudi koji su se gotovo u svakoj sredini kamo ih je rat odbacio, istakli svojom marljivošću i osvojenim ugledom. 

U prijemnom salonu gospođa Špirić nam je izrazila zadovoljstvo što smo joj došli u posjet... Razgovor je, činilo mi se, bio ispunjen obostranim zadovoljstvom i otvorenošću, nekom našom svojstvenom „bosanskom neposrednošću“ koje tek u stranom svijetu postanemo svjesni – znajući, naravno, sve njezine mane i vrline! 

Mada je novinski izvještaj o tom susretu precizan, on o toj atmosferi stvorenoj u salonu Ambasade Bosne i Hercegovine, nije mogao reći ništa posebno. Ipak, unijet ću ga u ovaj putpisni izvještaj, u istom obliku kako su ga objelodanili u nizu medija:

Prva zvanična posjeta novoj ambasadorici Koviljki Špirić

Otvoreno novo poglavlje u saradnji između bošnjačkih organizacija i bh. ambasade u Kanadi

Delegacija Instituta za istraživanje genocida u Kanadi i Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike je posjetila Ambasadu Bosne i Hercegovine u Ottawi. Ispred Ambasade prijemu su prisustvovali nova ambasadorica Koviljka Špirić, Fuad Đidić, savjetnik i Haris Hadžibegović, konzularni radnik.

Radilo se o prvoj zvaničnoj delegaciji građana Bosne i Hercegovine koja je posjetila novu zgradu ambasade i novu ambasadoricu.

Na početku prof. Emir Ramić direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada je upoznao ambasadoricu i njene saradnike o radu bošnjačkih organizacija u ovoj zemlji i planovima za budući rad. Posebno je naglasio nezadovoljstvo odnosom nekih od prethodnih diplomatskih predstavnika BiH u Kanadi prema bošnjačkim organizacijama. Na kraju je naglasio neophodnost zajedničkog djelovanja ambasade i nevladinih organizacija građana Bosne i Hercegovine u Kanadi u zajedničkoj misiji prezentacije najboljih vrijednosti naše domovine.

Ambasadorica Koviljka Špirić je na početku naglasila da je ambasada mjesto za sve građane Bosne i Hercegovine i njihove organizacije. Posebno je govorila o potrebi renoviranja zgrade ambasade koje je u dosta lošem stanju. Upoznala je delegaciju bošnjačke zajednice o najbitnijim planovima rada ambasade. Pored renoviranja zgrade istakla je značaj ekonomske diplomatije.

Nadahnuti govor je imao uvaženi gost kanadske bošnjačke zajednice dr. Ibrahim Kajan. On je naglasio značaj kulturne diplomatije, odnosno potrebu predstavljnja najboljih kulturnih vrijednosti BiH u Kanadi. Ambasada treba više raditi na dovođenju kuturnih radnika iz BiH u Kanadu, organizovanju književnih, likovnih i drugih manifestacija bosanskohercegovačkih kulturnih stvaralaca. Kajan je uručio svoju najnoviju knjigu Grad veilike svjetlosti ambasadorici Špirić.

Domaćin Mahmut Adulović je ponudio pomoć ambasadi oko renoviranja zgrade.

Zajednički je zaključeno da samo saradnjom ambasade i bošnjačkih organizacija u Kanadi moguće je bolje lobiranje za interese BiH u ovoj zemlji, bolje predstavljanje najboljih bosanskohercegovačkih vrijednosti i bolju zaštitu interesa građana u Kanadi, saopšteno je iz Instituta za istraživanje genocida Kanada.

 Autor putopisa i Njezina ekselencija gospođa Koviljka Špirić

(Nastavit će se)

ĆUPRIJA KOJA SE NARUGALA

Mistrifikacije i parabole – historija iz zasjede

 Piše: Ibrahim Kajan

 Inat ćurija na rijeci Bregavi

Ljudi se pamte po djelima koje su ostavili, po dobroti koju su pridodali svome vremenu i svome narodu. Mostovi su, nije jedanput zapisano, u vrhu plemenitih djela kulturnog materijalnog naslijeđa. Ideja mosta je uzvišena: njezin sadržaj oplemenjuje, jer nosi snažnu humanu zadaću trajnog susretanja s drugima. Zbog toga su mostovi nerijetko i prelijepa arhitektonska „čuda“, u koja je neimar ugradio najbolje i najljepše čime je njegovo znanje i njegova duša raspolagala. Takvi, koji snažno obilježavaju i kreatora mosta, ponekad „progovaraju“, „nešto poručuju“, daju neki dodatni „znak“, „išaret“, što li.  Našao sam jedan most koji, snažan poput metafore, govori o vremenu, o ružnoj vlasti u ružnom vremenu, ismijava je i o njoj govori istinu na sav glas. 

Takav most nađoh u gradu Stocu, na rijeci Bregavi. Ime mu je Inat-ćuprija. Most koji prkosi, koji se glasno narugao! Kao po običaju, ni za njega nemarna historija „ne zna ništa pouzdano“. Ne zna ona ni od kada je ni od koga je.

 

Bilo kako bilo, legenda kaže da se „taman završavala u Stocu Donja ćuprija bega stolačkog“, kad ga, tog bega, pozvaše iz Stambola na vojnu, jer je buna izbila u dalekoj Anadoliji, pa da i on doleti sa Stočanima i odbrani je. Neki, nagađajući kada se to zbilo, kada je taj prvak grada „pokupio iz Stoca sve što imade glavu, jal snagu za vojnu“, misle da bi to bilo 1658. To godište i tu bunu spominje Evlija Čelebija u svom velikom putopisu. Predanje, kao privid historije, kazuje da „čim je beg iz Stoca izmakao“, u gradu se pojavi neki Trtak iz Ljubinja i uze vlast u svoje šake...“ Na tom mjestu historija se naglo prekida, a započinje, ucijepivši se u nju, legenda...  „Isah neimar i njegov ortak Risto taman skidali skele s begove ćuprije, kad, eto vraga, naiđe taj Trtak.  Preprknio ti se puščetinom pa kroz Stolac, ko sam ti, ja sam ti. Ide on tako, a oko njega desetak-petn'es' nakije ko i on. Doš'o njihov vakat...“

Elem, Trtak, kojeg niko živ nije poznavao ni po čemu, šeta po čaršiji, pokazuje se sa svojom pratnjom sitih i nabusitih. Nije šala, popeli su se na vlast. Razgleda ta bitanga s družinom, novu blistavu ćupriju odsutnog naručitelja. Lijepa je bila begova ćuprija sa pet svodova, poput očiju kroz koje su tekle vode Bregave, prskajući poput srebrenih slapova. Trtak se zadivi ljepoti, jer i budale ponekad razdvoje lijepo od ružnoga, pa osjeti u sebi neki čudan poriv koji narod zove inatom. Trtak dreknu majstorima, jer slaba vlast je uvijek glasna, da odmah njegovu ćupriju na Bregavi sačine, od begove ljepšu i „okatiju“. 

U strahu od posljednica, neimari se premišljaše šta da urade a da sačuvaju „glavu na ramenu“. Valja poslušati i Trtka a ne nasrditi bega zbog gradnje neodobrene. A i djela samoga da se ne postide.

Kaže Isah Trtku: "Gradiću ćupriju, ama k'o burmu, pa pô burme na suncu, a druga pola u vodi." Trtak ni da čuje. "Hoću", kaže, "ćupriju da ima više oka nego begova."

Argati počeli jazit' Bregavu, a Isah i Risto u brdo da traže majdan za kamen. Zdvojni zdujali nekoliko dana i našli. Grk im se kruh zalomio. Kako god učiniš, ode glava, a osta i sramota. Počeli ćupriju, pa gradi, pa pravi, pa gradi, i bogami je načiniše.

„Dok su zidali - kaže legenda - smisliše osvetu. Načiniše oka više nego u begove ćuprije, ama svako oko je heravo, ja manje ja više, a u onije' s kraja jedna noga dopire do vode, a ona druga naslonjena u brdo. Iz inata naređeno, za inat i načinjeno!“

„Trtak, ko prazna glava, poč'o da slavi ćupriju, ko biva osta spomen kad se i on u Stocu pit'o.“

Ta poučna arhitektonska rugalica, obrušena kao sve drugo što je bilo u Stocu ubijano 1992-1995., ponovno je na svom mjestu. Rustikalnog je izgleda, „teška“, svedena na čistu funkciju. Svojim neestetskim izgledom sugerira da vuče korijene iz predturskog, srednjovjekovnog razdoblja. Ta neobična Inat ćuprija – „prosvijetljena legendom“ – u srcima ljudi nosi njihovu težnju da se, i u najvećoj nevolji, odupru vlastodršcu i političkom nasilniku. 

Avaz, prilog SEDMICA, 14. 3. 2015., str. 14

Ibrahim Kajan: KRICI I ŠAPUTANJE, Šutopisi iz Humske zemlje, Bosanska riječ, Tuzla, 2017, str. 185-187