PUT U KANADU, IV. nastavak

Piše: Ibrahim Kajan

Dan se gasio kad stigosmo u Ottawu, a promet je bivao sve gušći  što se ulazilo dublje u kanadski prijestolni grad. Stotine neonskih tijela i blještavih izloga osvjetljavaju prostor bjelinom svjetla bez ijednog zasjenjenog kuta, da po asfaltu, iznenada primjećuješ, nema ni sjenki automobila u pokretu niti ljudi  u prolazu. U sretan hip Mirsad opazi oslobađanje jednog parkirnog mjesta jedva vidljivog, uvućenog minijaturnog parkinga uz našu voznu traku, pa se obradovasmo kao da zgoditak na lutriji dobismo! 

 Grupna slika  našeg izaslanstva s ambasadoricom 

Bosne i Hercegovine u Kanadi, gospođom Koviljkom Špirić

Brzo su nas pronašli vrijedni Adulovići, Mahmut i njegova lijepa supruga Hipka. U automobilu, rekoše, čekala nas je i njihova kćerkica. Priključio nam se i kroz koju minutu i ataše Fuad Đidić, ataše naše ambasade. Adulovići su nas pozivali da se okrijepimo, pa smo ih slijedili u jedan od brojnih simpatičnih i ugodnih restorana na koje smo usput nailazili. Očito smo bili „pri apetitu“, jer sve što je servirano – nije se stiglo ni ohladiti! Dalako, uza svu marljivost ruku i probora za jelo, nismo posustajali ni u blagoglagoljivosti, komentirajući ukus hrane, lansirajući poneku prigodnu o Muji i Hasi, te ponešto i o sutrašnjem, prvom službenom posjetu bh. veleposlanstvu jedne bošnjačke delegacije novoimenovanoj ambasadorici Koviljci Špirić. Najposlije, prije „razlaza“, gospođa Hipka nas pozva na još jednu slatku, ili na čaj – pa na volju, a naći će se u nje i poneki kolač, nije da se nejma! Vala, ko to odbije, nije čoek, hehe! Tako je završavao drugi dan moje posjete Bošnjacima velike Kanade.

Pred vilom bosanskohercegovačke ambasade: 

zdesna - Ibrahim Kajan, dr. Emir Ramić, Mirsad Smajić, 

Fuad Đidić i Mahmud Adulović

I treći je dan bio sunčan; vrijeme je, činilo mi se, bilo gotovo isto kao u Mostaru, sunčano, blagojesenjsko. Adulovići nas pronađoše u hotelu pri kraju doručka, pa se uskoro uputismo, vozeći za njima prema rezidencijalnom dijelu Ottawe. Nismo žurili, bilo je dovoljno vremena do ugovorenog sata naše posjete. Parkirasmo ispred same zgrade bosanskohercegovačke ambasade, izgrađene vjerovatno početkom 20. stoljeća, vilom koja je nekoć morala raskošno izgledati; njezina bivša ljepota sačuvana je samo u fragmentima... Boja fasada joj bje davno oljuštena, drvenarija zasigurno polutruhla, a na prilaznoj stazi – vidjesmo a pod nogama i osjetismo naprsle, ošteće   i rasklimane betonske pločice iz nekog sretnijeg razdoblja. No, ne uđosmo odmah – ostalo je još do zakazanog termina. Zakoračismo na mehku travu „bosanske teritorije“, pod zastavu naše slavne države, pa kao pravi Bosanci i Hercegovici (Bosanci de luxe), pripalismo po jednu, začadismo na zgražanje nepušaća i ja i Hipka, čak i Emir, povremeni pušač, prekoravajući i nas i sebe samoga! Iz ambasade su nas očito opazili, pa ubrzo siđe g. Đidić, ispričavajući se što je unutar zgrade sve „butum pretumbano i zakrčeno“! Naime, požalio se kako je zgrada, nakon sukcesije, preuzeta puna otpadnog namještaja i smeća da se u nju doslovno nije moglu ni ući! Napunili se je oni iz susjedne, „Jugoslavenske ambasade“ tj. „Krnje Jugoslavije“, napokon „Srbije“ koji su koristili obje zgrade veleposlanstva bivše, Titove Jugoslavije. „Svi smo, s gospođom ambasadoricom, zasukali rukave i evo već dva mjeseca sami pokušavamo osloboditi prostorije te skalamarije! Uostalom, vidjet ćete i sami....“ Poveo nas je po ambasadi pripadajućem vrtu, da vidimo i čudo od antene visoke 15-tak metara, koju su Titovi sigurnjaci usadili iza zgrade u doba „hladnog rata“ vođenog između Zapada i Istočnog bloka. Uz nju su, kako shvatismo, išla i u podrumu skrivena najosjetljivija prislušna instrumenta koja su danonoćno radila i opskrbiljava  komunistički dvor profiltriranim informacijama viskokog obavještajnog rizika. Baš je u tom trenutku vidjesmo njezinu ekselenciju, gospođu ambasadoricu kako ispraćala makedonskog veleposlanika – sve do „avlijskih vrata“! 

 Ambasadorica BiH Koviljka Špirić i gđa Hipka Adulović

 Tako smo se, neočekivano, izvan svakog protokola, spontano i upoznali: ne kao ambasadorica koja prima bošnjačko izaslanstvo, nego kao zemljaci koji su se, iznenada, susreli u stranom svijetu, pa se obradovali jedno drugomu. Prvo nam je željela pokazati „zatečeno stanje“ unutrašnjosti zgrade, a ono je već bilo naslučeno Fuadovom pričom: prostorije su bile „u radu“- krečilo se, čistilo se!

Penjući se stepenicama na sprat, susretoh dugokosog mladića, čiji mi je lik, zakleo bih se, bio nepoznat. Ali, on se smiješio i prilazio mi s pridignutom , otvorenom rukom na prijateljski pozdravni stisak! 

„Vidim da me se ne sjećaš! Ja sam Zijad Delić...“ Bio sam zbunjen izbrisanim vremenom u svojoj „bazi podataka“... hehe, ali tako je to, priroda čini svoje a da te nikakvim išaretom ne obavijesti. Uskoro će mi se sve objasniti: davno smo se upoznali kad je kao sasvim mladi imam, za vrijeme rata, došao kao bosanski prognanik u splitsku Islamsku zajednicu! U međuvremenu, oženio se i s mladom suprugom uselio u Kanadu. Oboje su ovdje doktorirali, a ona je, kao što će kasnije reći i ambasadorici, upravo počela predavati na jedniom kanadskom univerzitetu. Zijad ef. je objavio svoj prerađeni doktorski rad pod naslovom „Kanadski islam“. Njegov slučaj nije usamljen – nerijetko me oduševljavaju naši mladi ljudi koji su se gotovo u svakoj sredini kamo ih je rat odbacio, istakli svojom marljivošću i osvojenim ugledom. 

U prijemnom salonu gospođa Špirić nam je izrazila zadovoljstvo što smo joj došli u posjet... Razgovor je, činilo mi se, bio ispunjen obostranim zadovoljstvom i otvorenošću, nekom našom svojstvenom „bosanskom neposrednošću“ koje tek u stranom svijetu postanemo svjesni – znajući, naravno, sve njezine mane i vrline! 

Mada je novinski izvještaj o tom susretu precizan, on o toj atmosferi stvorenoj u salonu Ambasade Bosne i Hercegovine, nije mogao reći ništa posebno. Ipak, unijet ću ga u ovaj putpisni izvještaj, u istom obliku kako su ga objelodanili u nizu medija:

Prva zvanična posjeta novoj ambasadorici Koviljki Špirić

Otvoreno novo poglavlje u saradnji između bošnjačkih organizacija i bh. ambasade u Kanadi

Delegacija Instituta za istraživanje genocida u Kanadi i Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike je posjetila Ambasadu Bosne i Hercegovine u Ottawi. Ispred Ambasade prijemu su prisustvovali nova ambasadorica Koviljka Špirić, Fuad Đidić, savjetnik i Haris Hadžibegović, konzularni radnik.

Radilo se o prvoj zvaničnoj delegaciji građana Bosne i Hercegovine koja je posjetila novu zgradu ambasade i novu ambasadoricu.

Na početku prof. Emir Ramić direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada je upoznao ambasadoricu i njene saradnike o radu bošnjačkih organizacija u ovoj zemlji i planovima za budući rad. Posebno je naglasio nezadovoljstvo odnosom nekih od prethodnih diplomatskih predstavnika BiH u Kanadi prema bošnjačkim organizacijama. Na kraju je naglasio neophodnost zajedničkog djelovanja ambasade i nevladinih organizacija građana Bosne i Hercegovine u Kanadi u zajedničkoj misiji prezentacije najboljih vrijednosti naše domovine.

Ambasadorica Koviljka Špirić je na početku naglasila da je ambasada mjesto za sve građane Bosne i Hercegovine i njihove organizacije. Posebno je govorila o potrebi renoviranja zgrade ambasade koje je u dosta lošem stanju. Upoznala je delegaciju bošnjačke zajednice o najbitnijim planovima rada ambasade. Pored renoviranja zgrade istakla je značaj ekonomske diplomatije.

Nadahnuti govor je imao uvaženi gost kanadske bošnjačke zajednice dr. Ibrahim Kajan. On je naglasio značaj kulturne diplomatije, odnosno potrebu predstavljnja najboljih kulturnih vrijednosti BiH u Kanadi. Ambasada treba više raditi na dovođenju kuturnih radnika iz BiH u Kanadu, organizovanju književnih, likovnih i drugih manifestacija bosanskohercegovačkih kulturnih stvaralaca. Kajan je uručio svoju najnoviju knjigu Grad veilike svjetlosti ambasadorici Špirić.

Domaćin Mahmut Adulović je ponudio pomoć ambasadi oko renoviranja zgrade.

Zajednički je zaključeno da samo saradnjom ambasade i bošnjačkih organizacija u Kanadi moguće je bolje lobiranje za interese BiH u ovoj zemlji, bolje predstavljanje najboljih bosanskohercegovačkih vrijednosti i bolju zaštitu interesa građana u Kanadi, saopšteno je iz Instituta za istraživanje genocida Kanada.

 Autor putopisa i Njezina ekselencija gospođa Koviljka Špirić

(Nastavit će se)

ĆUPRIJA KOJA SE NARUGALA

Mistrifikacije i parabole – historija iz zasjede

 Piše: Ibrahim Kajan

 Inat ćurija na rijeci Bregavi

Ljudi se pamte po djelima koje su ostavili, po dobroti koju su pridodali svome vremenu i svome narodu. Mostovi su, nije jedanput zapisano, u vrhu plemenitih djela kulturnog materijalnog naslijeđa. Ideja mosta je uzvišena: njezin sadržaj oplemenjuje, jer nosi snažnu humanu zadaću trajnog susretanja s drugima. Zbog toga su mostovi nerijetko i prelijepa arhitektonska „čuda“, u koja je neimar ugradio najbolje i najljepše čime je njegovo znanje i njegova duša raspolagala. Takvi, koji snažno obilježavaju i kreatora mosta, ponekad „progovaraju“, „nešto poručuju“, daju neki dodatni „znak“, „išaret“, što li.  Našao sam jedan most koji, snažan poput metafore, govori o vremenu, o ružnoj vlasti u ružnom vremenu, ismijava je i o njoj govori istinu na sav glas. 

Takav most nađoh u gradu Stocu, na rijeci Bregavi. Ime mu je Inat-ćuprija. Most koji prkosi, koji se glasno narugao! Kao po običaju, ni za njega nemarna historija „ne zna ništa pouzdano“. Ne zna ona ni od kada je ni od koga je.

 

Bilo kako bilo, legenda kaže da se „taman završavala u Stocu Donja ćuprija bega stolačkog“, kad ga, tog bega, pozvaše iz Stambola na vojnu, jer je buna izbila u dalekoj Anadoliji, pa da i on doleti sa Stočanima i odbrani je. Neki, nagađajući kada se to zbilo, kada je taj prvak grada „pokupio iz Stoca sve što imade glavu, jal snagu za vojnu“, misle da bi to bilo 1658. To godište i tu bunu spominje Evlija Čelebija u svom velikom putopisu. Predanje, kao privid historije, kazuje da „čim je beg iz Stoca izmakao“, u gradu se pojavi neki Trtak iz Ljubinja i uze vlast u svoje šake...“ Na tom mjestu historija se naglo prekida, a započinje, ucijepivši se u nju, legenda...  „Isah neimar i njegov ortak Risto taman skidali skele s begove ćuprije, kad, eto vraga, naiđe taj Trtak.  Preprknio ti se puščetinom pa kroz Stolac, ko sam ti, ja sam ti. Ide on tako, a oko njega desetak-petn'es' nakije ko i on. Doš'o njihov vakat...“

Elem, Trtak, kojeg niko živ nije poznavao ni po čemu, šeta po čaršiji, pokazuje se sa svojom pratnjom sitih i nabusitih. Nije šala, popeli su se na vlast. Razgleda ta bitanga s družinom, novu blistavu ćupriju odsutnog naručitelja. Lijepa je bila begova ćuprija sa pet svodova, poput očiju kroz koje su tekle vode Bregave, prskajući poput srebrenih slapova. Trtak se zadivi ljepoti, jer i budale ponekad razdvoje lijepo od ružnoga, pa osjeti u sebi neki čudan poriv koji narod zove inatom. Trtak dreknu majstorima, jer slaba vlast je uvijek glasna, da odmah njegovu ćupriju na Bregavi sačine, od begove ljepšu i „okatiju“. 

U strahu od posljednica, neimari se premišljaše šta da urade a da sačuvaju „glavu na ramenu“. Valja poslušati i Trtka a ne nasrditi bega zbog gradnje neodobrene. A i djela samoga da se ne postide.

Kaže Isah Trtku: "Gradiću ćupriju, ama k'o burmu, pa pô burme na suncu, a druga pola u vodi." Trtak ni da čuje. "Hoću", kaže, "ćupriju da ima više oka nego begova."

Argati počeli jazit' Bregavu, a Isah i Risto u brdo da traže majdan za kamen. Zdvojni zdujali nekoliko dana i našli. Grk im se kruh zalomio. Kako god učiniš, ode glava, a osta i sramota. Počeli ćupriju, pa gradi, pa pravi, pa gradi, i bogami je načiniše.

„Dok su zidali - kaže legenda - smisliše osvetu. Načiniše oka više nego u begove ćuprije, ama svako oko je heravo, ja manje ja više, a u onije' s kraja jedna noga dopire do vode, a ona druga naslonjena u brdo. Iz inata naređeno, za inat i načinjeno!“

„Trtak, ko prazna glava, poč'o da slavi ćupriju, ko biva osta spomen kad se i on u Stocu pit'o.“

Ta poučna arhitektonska rugalica, obrušena kao sve drugo što je bilo u Stocu ubijano 1992-1995., ponovno je na svom mjestu. Rustikalnog je izgleda, „teška“, svedena na čistu funkciju. Svojim neestetskim izgledom sugerira da vuče korijene iz predturskog, srednjovjekovnog razdoblja. Ta neobična Inat ćuprija – „prosvijetljena legendom“ – u srcima ljudi nosi njihovu težnju da se, i u najvećoj nevolji, odupru vlastodršcu i političkom nasilniku. 

Avaz, prilog SEDMICA, 14. 3. 2015., str. 14

Ibrahim Kajan: KRICI I ŠAPUTANJE, Šutopisi iz Humske zemlje, Bosanska riječ, Tuzla, 2017, str. 185-187

JEDAN EVLIJA, JEDAN LATAS, JEDAN ŠPIJUN

Savremene mistifikacije - Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Očito je istina da se u blizinu svake svetosti „prikači“ njezina suprotnost, da se uz sveca  prilijepi neki šejtan, a uz evliju neka profana bitanga. I zbog toga su, bit će,  „mlade“  historije pune mistifikacija, „hagiografskih“ i „začinjavačkih“, riječju: neznanstvenih i pomalo srednjovjekovnih. 

Jedna od priča u koju se ulijevaju dvije suprotne stvarnosti (historijske i onostrane), vrlo vjerovatno  je režirana u političkim štabovima koji su poslali Omer-pašu Latasa sredinom 19. stoljeća na putovanje „smirivanja i ukrućivanja Bosanskog vilajeta“. Ono što je zaklonjeno javnosti, odigravalo se u čuvenoj Tekiji u Blagaju i turbetu prislonjenom uz njezin zid. Sve je u tim zidovima ima posebni značaj: historijsko-mitska figura Sari Saltuka, legenda o Ačik-baši i naturaliziranom Blagajcu  pristiglom iz Indije, Muhammedu Hindiju. 

Kad se svaka od tih podtema oljušti – onda postajemo svjesni da ne znamo puno o starosti same tekije, da ne znademo vremenski početak kulta Sari Saltuka,  da ne znamo kad je sagrađeno turbe kao što ne znamo od kada je u turbetu i drugi ksenotaf pripisan Saltukovom sudrugu u evlijstvu. Utvrđivanje „identiteta“ Ačik baše u našim je stranama počelo vrlo kasno, mada mu je  „siguran dolazak“ najavio u svom predsmrtnom amanetu sami Sari Saltuk, spremajući se put ahireta polovicom 13. stoljeća. 

Po podacima koje znademo po „posljednjim vijestima“ kad je tekiju vidio i u svom putopisu opisao Evlija Čelibija 1664. – jasno je da je gradnja značajno starija od spomenute godine. Evlija ne spominje i turbe. Je li postojalo? Izgleda da nije. Ne spominje ni Ačik-bašu. Priča o Ačik-baši, „izgubljenoj karici“ i blagajskoj varijanti Saltukname, počela se ostvarivati na jedan vrlo bizaran način polovicom 19. stoljeća.

U jednom danu među danima, u Blagaju se pojavio rečeni Muhammed, iz Indije, reče. I da je derviš, dodade, imenom Ačik baša! Prihvate ga subraća u tekiji, a on se pokaza vrijednim i svakom na ruku pogodan. Tako Hindi, pod imenom Ačik-baše otpoče novi život u pašaluku kojih je vlado vezir Ali-paša Rizvanbegović. U blagajskoj je tekiji ostvario lijepu karijeru, pa ga godine 1848. uzdignuše derviši  na mjesto šejha. Godine 1851. tekiju živahnog Ačik baše, bogato nagradi serasker Omer-paša Latas. Temeljito je opravio i rekonstruirao cijelu tekiju i turbe s kaburom Sari Saltuka. Uz to, navodi historičar Hivzija Hasandedić, darežljivi je Latas izgradio i mlin sa četiri vitla i uvakufio ga da doživotno opskrbljuje i hrani tog šejha i njegovu porodicu, te odredio da mu nasljednici na šejhovskoj poziciji budu rođeni sinovi. Kad je došao vakat za umiranje, Muhammed Hindi alijas Ačik-baša, izrazio je želju da mu kabur u tekiji, uz evliju Sari Saltuka,  sačine. Bila je to 1867., kad je harala kuga, pa ga ne položiše u tekijsko turbe iz zdravstvenih razloga, nego pokopaše u blagajskom haremu naspram Sultan Sulejmanove džamije. U samom turbetu,   uz kabur Sari Saltuka, postavljen je i njegov provizorni „mezar“ koji narod naziva „Ačik bašinim kaburom“.  

Historičari su sasvim jasno dokazali da je hipotetični „Muhammed Hindi“ poslan u Blagaj iz Istanbula nalogom sa sutlanskog dvora i sa jasnim zadatkom očito visoko rangiranog špijuna. Latas je, tako, iz prve ruke, doznavao sve što se kuha i što se misli  u vladajućoj eliti hercegovačkog pašaluka. Koliko je života upropastio taj lažni derviš, ta bitanga čiji je ksenotaf gotovo dodiruje kabur svetog čovjeka Sari Saltuka? Najveća žrtva kojoj je „Ačik baša“ pozadinskim likvidatorom, zasigurno je jedan od najvećih ljudi u povijesti Hercegovine, vezir Ali-paša Rizvanbegović. Uostalom, svi su bili svjedoci kako  ga, poniženog, odvlači Omer-paša Latas u sindžirima na suđenje u Istanbul. I svi su čuli kako ga je mučki, pucanj, tuđom rukom ubio u Banja Luci. 

Čudno je da se sve to krije u „legendama i mitovima“.  Kao u historiji koja vreba iz zasjede. Koja čeka pogodan trenutak da se ukaže na svjetlu dana i zgrane svoga čitatelja. 

Avaz, prilog SEDMICA, 7. III. 2015., str. 14-15

PUT U KANADU, III. nastavak

Piše: Ibrahim Kajan

Prvo kanadsko sunce nije pokazivalo razliku od mostarskog; uspješno me probudilo a ja se nisam nimalo ljutio – osjećao sam se čilim i spremnim za osvajanjem civiliziranih prerija ne tako davno nestalih kanadskih Indijanaca, onih iz ranih, dječjim očima gledanih filmova o „divljacima s perjanicom“ koji su barbarski od „bljedolikih sa šeširom“ – temeljito istrijebljeni  i doslovno uništeni.

Silazeći niz drvene basamke u prostorije dnevnoga boravka obitelji Obradović, čuo sam dječji glasić koji je prvi put počeo imenovao vidljive stvari ovoga svijeta. Zatekao sam Alminu majku kako hrani svoga unuka, gospođu Fahiru, zauzetu tek prohodalim dječakom, baš onakvim kako se to i kaže: najljupkijim oblikom budućeg čovjeka! 

Sabahajrosum, reče mi „na mostarsku“, a ja na isti način uzvratih pozdravom obradovan akcentima koji se ni tisuće milja udaljenosti od njihova zemljopisnog rasprostiranja, nisu ni oštetili, niti su ih dokinuti. „Čekam ja s kahvom, reče, samo da je prelijem!“ Imam taj naopaki običaj da prije doručka, samo što progledam iza sna, popijem jedan fildžan pa kud puklo da puklo! 

Sjeli smo u sunčani vrt iza kuće pun zetovog povrća iz starog zavičaja, u sjenicu, u londžu, jedno – čini mi se - od naprijatnijih mjesta na kojima sam se jutrom zadržavao tijekom cijelog boravka u toj dalekoj zemlji. Kahva je mirisala svojim neusporedivim mihurom, a kajmak joj je bio podignut poput blage, niske kupole koja samo što ne prekipi ne nekoj tačci svog blještavog, zlatnog džezvina grla dugo obrađivanog majstorskom, kujundžijinom rukom. Iz sjajne srebrenkaste posudice izvijao se pramičak pare s mlijeka po kojem se hvatala nježna blijedožuta pokožica skorupa.

 Bosanski islamski cenat "Gazi Husrev beg", Toronto

E, taj je trenutak izabrao Mirsad Smajić da „svrati“ po mene – a bezbeli je i kahvu namirisao, jer njoj nije bilo drúge odavde do Bune i šeher Blagaja. Namjerno ja Bunu spominjem, ne rijeku nego mjestašce na rijeci, jer tamo je kuća Mustafića, u kojoj ljeto provoditi suprug Fahirin... S njim je u ovom u Torontu, prije rata i penziju zaradila. Pa se vratili na Bunu, na svoje bašče blizu Ali-pašinih, bujne i zelene.  „Ko se samo ratu nadati mogao, Ibrahime?“ – govori mi još uvijek u nekom čudu, u nekoj neprevladanoj nevjerici. A kad je zaratilo, ponovno su se s Almom vratili u ovaj isti golemi grad, u kojem je Alma i rođena. 

Prije nego što krenusmo na put, Mirsad je morao obaviti još nekoliko usputnih, sitnijih nabava za kafe-restoran u BIC-u. Dok je iskrcavao namirnice na toj adresi, uđoh u jednu od kancelarija u kojoj je smještena Bosansk-kanadsko humanitarno društvo, da se pozdravim s Muhamedom Džumhurom, koji me nazvao prije polaska i podsjetio na „rano studentsko doba“ kad smo se družili, zajedno s Aličelebićem, a što sam ja, gledaj ti to! – poprilično zaboravio! Mimoilazili smo se Mirsad i ja s koščatim k'o Hercegovcem, pa ga Mirsad zaustavi i reče mu: Evo ti jednog Mostarca, pa reci da se ne brinem... Nasmijasmo se obojica; on je Peco, a i moju je knjigu Grad velike svjetlosti ne samo kupio, nego i pročitao. Drag mi je bio taj oblik dobrodošlice. „Vidjet ćemo se na promociji“ – reče nam i odjuri za svojim poslom koji ne smije zastati.

Uskoro smo bili u najbržoj dopuštenoj brzini na autocesti, a njih bar vidite na sve strane, jednu pored druge, u odvajanju, preskakivanju, kao da je sve kamo pogledaš, osobito pri gradovima, zatrpano velikim i brzim autotrasama. Čini mi se da najveća dopuštena brzina ne smije preći 100 kilometara na sat, a da se u tu dobro uvjerite, vidjet ćete uz ceste velike table s oštrim i upozorenjima „šta vam se sve može dogoditi“ ako baš te i takve upute vozačima - ignorirate kao suhe šljive. 

Prof. Emir Ramić, osvjedočeni borac za ljudska prava

Ušli smo u Hamiltonovu gradsku jezgru i pred jednim zaštitnim udubljenjem uz vrata „kuće u nizu“, na klupici je sjedio dr. Emir Ramić i baš pokušavao pripaliti cigaretu. No, vjetar je imao svojih pet minuta igre, pa mu nikako nije dopuštao tu nezdravu aktivnost.  Vidjevši nas, odustao je od naumljenog ćeifa, pa me srdačno pozdravi, bratski zagrli i poželi mi sve lijepo što bi mi se u Kanadi moglo desiti! Znao sam, jer smo večer prije imali telefonski zdogovor, da se sad trebamo odvesti do medžlisa, gdje bih se, i kao dječji pisac iz bosanskih čitanki, obratio najmlađim Bošnjacima hamiltonske zajednice. 

U prostorijici je bilo 15-kak djevojčica i dječaka, između sedam i 15 godina, čini mi se. Predstavio sam se i promatrao kako me osmatraju kao prvog živog pisca koji im je došao u posjet. Govorio sam im kakve su čitanke njihovih vršnjaka u zemlji koja im pripada po roditeljima, po jeziku, po narodu iz kojeg su i sami potekli. I sad su tu, istodobno i Kanađani i Bošnjani - svoji i svjetski...  Govorio sam o pričama koje postoje u bosanskoj i humskoj zemlji, o bajkama i o onim Hromadžićevim patuljcima iz Zaboravljene Zemlje. Nisam siguran, ali mislim da sam im ostavio primjerak svoje antologijske čitanke bošnjačkog dječjeg pjesništva Pod beharom moje janje spava, objavljene u zagrebačkom „Preporodu“ davne 1996. godine. 

Uz prozor je sjedila gospođa Trnovac, kako će mi se predstaviti, i željela je bar nekoliko riječi, nekoliko rečenica izmijeniti sa mnom, ne bi li bar za tren prigušila svoju nostalgiju za zavičajem. Poznavao sam u Mostaru nekoliko Trnovaca, spomenuo sam svog vrijednog automehaničara u Opinama, a ona mi je potvrdila da zna o komu govorim. Dok smo razgovarali, prebacivala je iz jedne ruke u drugu jednu bijelu kovertu po kojoj bijahu prosuti cvjetovi dječjim drvenim bojama  nacrtani,  i raznobojna slova koja su sastavljala moje ime i moje prezime. Ponekad bi je otvorila, izvlačila bi pa ponovno uvlačila unutarnji preklopljeni karton, poput raskošne rođendanske ili novogodišnje čestitke. Kad nas je Emir upozorio da bismo morali krenuti, gospođa Trnovac mi je zaželjela sretan put i pružila veselu kovertu, s molbom da je uzmem i ponesem sa sobom. Uzeo sam kovertu i stavio je u torbu obješenu o moje rame. Zahvalio se gospođi na lijepim trenucima koje su mi priredili – i izašao za svojim prijateljima. (Tek ću uvečer, vadeći knjige iz torbice, ponovno vidjeti tu kovertu; kad sam je otvorio, unutar preklopljenog kartona vidjet – sjajnu, raznobojnu kanadsku novčanicu od 100 dolara! Bio sam – zatečen, pa i ganut brižnošću gospođe koja me nikad nije vidjela i koja ne zna da sam ja sasvim pristojnih primanja.)

„Hajde da još pogledaš ovu gradnju u skelama“, reče mi Emir. A ta „gradnja“ bila je ili mi se takvom učinila – ogromna! Unišli smo u njezino središte, pogledao po visokim zidovima, pogledao u visoku krovnu konstrukciju i shvatio: Ovo je džamija! Džamija hamiltonska. „Naša džamija u skelama“, možda će tako djeca koju sam danas upoznao, kad odrastu, pokazivati na požutjeloj fotografiji prizor koji sam upravo vidio  – i govoriti svojoj djeci: Ovo je snimak džamije u Hamiltonu, 2014. godine, kad je bila pod skelama! 

Uskoro će naš džip početi gutati beskrajnu traku asfalta povaljanu između dviju zelenih ploha kojima se ne vide krajevi na horizontima... To su bili sati i sati vožnje, ispunjeni našim pričama, uzajamnim pitanjima i odgovorima, o onom što sam malo ili nimalo znao o Kanadi, o stanovništvu, o klimi i sposobnosti adaptiranja – ali i o Bošnjačkom kongresu Sjeverne Amerike i njegovom ogranku u Kanadi,o Institutu za genocid – o tim institucijama u kojima je neprikosnoveno ime prof. Emira Ramića.  Emir je, kako bih rekao, jedan profinjeni, jedan izuzetno obrazovani i jedan izuzetno stabilni čovjek ispunjen sviješću svakog svog misaonog čina. Vjerujem da ću o njemu imati prilike još ponešto napisati u svom putopisnom dnevniku.

 Hipka i Mahmud Adulović

(koje nikad nitko nije vidio a da nisu bili - zagrljeni!)

U glavnom kanadskom gradu Ottawi čekali su nas gospođa Hipka i gospodin Mahmut Adulović. Uskoro ćemo na večeri, pa vas sad moram poselamiti do prvog javljanja!

PUT U KANADU - II. nastavak

Piše: Ibrahim Kajan

Od prvog sam se trenutka osjetio dobrodošlim u Toronto a prijatelje koji su me dočekali - Mirsada Smajića  i Muharema Obradovića - nekako sam, istodobno, počeo doživljavati „starim prijateljima“ koji se poznaju dugo godina. Toga sam postao svjestan u prvim minutama vožnje rentiranim džipom, oslovljavajući ih s ti, jer se samo prijateljima tako obraćam. U vožnji smo, napokon, do kraja razriješili i pitanje hoću li konačiti u motelu ili kod svog Hercegovca, Obradovića, čija mi je porodica odmah ponudila gostoprimstvo i želju da ga prihvatim. 

 Prva bosanska, prekooceanska, kahva: s gospođama 

Ismetom Smajić i Kijanom Ramić

Vozili smo se prema Bosanskom islamskom centru „Gazi Husrev-beg“. Mirsad je kao savršeni šef protokola, podsjećao na sutrašnje obaveze, pa će naše zaustavljanje pred Centrom biti kratko i najavljivačko, dovoljno za prvu pravu bosansku kahvu napravljenu na drugoj strani planeta. Nju mi je ispekla Mirsadova supruga Ismeta, a kahva je bila bez prigovora, baš ono – amaha! Ja ću je pamtiti, kao i Kolumbo što je pamtio ponuđeni mu kakao otkrivši „svoju Indiju“, ne znajući da je uvozni, kao i „bosanska kahva“, uostalom! 

Mirsad nam je podastro sutrašnji plan: doći će ujutro ranije, vozit ćemo se džipom u Ottawu, pa zato i kaže – „najbolje je da dobro odspavaš, Ibrahime“. Bio je trenutak da krenem prema "svojoj" novoj, privremenoj adresi. Slijedio sam Muharema, udobno se smjestivši u njegov auto parkiran ispred sjenice BIC-a.

Obradović je vozio već utihnulim Toronta prema svom domu koji se nalazi u sklopu naselja lijepih jedokatnih kuća. Mada su kuće tipske, razlikuju se jedna od druge. Svaka od njih ima neko svoje vanjsko obilježje po čemu bih i Obradovićevu  mogao, ako se izgubim, opisati, pronaći i prepoznati.  U noćnoj vožnji, od „Gazi Husrev-bega“ do Muharemove kuće, spominjali smo se jedne izuzetne osobe: njegovog rođaka Džafera Obradovića, briljantnog esejiste, iznenada preminulog pisca, autora neusporedive zbirke Borojevići, selo uzvjetar. Čudno, u godini 2005., u kojoj je preselio, naslijedili smo i njegov esej u kojem o smrti i kaže ovu, vedru rečenicu filozofskog stava o našem postojanju, ovdje: ”Šta je, zaista, smrt jednog čovjeka, pa makar se radilo i o svojoj vlastitoj smrti, spram obilja života oko mene.” Znam, dok spominjemo odsutnog, da je i moj sugovornik, Muharem, dobio u porodičnoj „raspodjeli skrivenog blaga“ nešto od te duboke zamišljenosti nad životom i da pokušava u formama eseja ili stiha doći do odgovora uronjenog u naše  složeno  i ne baš uvijek „čitko“ biće. 

 Alma i Muharem Obradović s djecom, moji domaćini

Uparkirao se u kućnu garažu, a iz nje smo ušli izravno u dom mlade porodice, kanadskog dijela hercegovačke slobodne tertorije! Dok sam izuvao svoje patike „ilustrirane“ modrim bh. bajrakom sa žutim trokutom i zlatnim zvijezdama, niz stepenice je sišla mladolika gospođa po čijoj sam čehri „znao“ da može biti Muharemova supruga: smiješak koji joj se širio licem, kao da je iz Blagaja ili s Bune,  bio mi je znak dobrodošlice, uz riječi kojim mi je poželjela lijepe dane u velikoj Kanadi u kojoj je, uskoro ću saznati, i rođena. „A ovdje se odjećajte kao u svojoj kući“, dodala je. Odmah da vam kažem: Tako sam se Bogami i osjećao.

 Evo me među stolackim kavadama u sred Toronta!

 

Tada smo, kao da smo u zavičaju, pijući još jednu (kasnu) kahvu, pokazala je brigu pitajući jesam li gladan, pa je, ne dočekavši odgovor počela redati po stolu kuhane i pečene ljepote s podosta „stolačkih zerzevata“ koje Muharem uzgaja u svojoj bašči i čijim se plodovima javno hvalio na facebooku: kavadama, paprikama, mahunom, lukom, mrkvom, majdonosom, tikvicama i, najposlije... malinama!  Jedino, kaže, nije mu uspjela bamja, zemlja joj nešto ne odgovara, pa eto ti! Sutra ujutro ću, prije dolaska Mirsada Smajića, vidjeti Obradovićevu bašču punu zelenog obilja sa već krupnim ali još zelenim kavadama, raskošnim majdonosom i prvim tikvinim cvjetićima!

(Nastavit će se)