9. lip 2013.

POLITIČKE PREOBRAZBE I PROCESI – KNJIŽEVNE PROCEDURE I OBLICI

dr. sc. Ibrahim Kajan

Bosanskohercegovački gradovi u procesu političke modernizacije 1850. – 1950.
POLITIČKE PREOBRAZBE I PROCESI – KNJIŽEVNE PROCEDURE I OBLICI

Ključne rijeci: austrougarska, razvoj, grad, politika, modernizacija, tanzimat, promjene, listovi, časopisi, književni oblici
Sažetak: U razdoblju od 1850 do 1950 godine, na prostoru Bosne i Hercegovine izmijenilo se pet političkih i upravnih sustava, gotovo redovito antipodnih po svom sadržaju i obliku, od orijentalno-feudalnog, preko kapitalističko-monarhističkog i fašističko-diktatorskog,  do socijalističkog pod stijegom „diktature proletarijata“. Obzirom na  razvojne ambicije zemlje, najznačajnije je, mada je trajalo samo 40 godina, austro-ugarsko doba okupacije. U okrilju političkih inovacija i modernizacije, otvoreni su prostori za inoviranje prosvjete i kulturnog života u kojem središnje mjesto zauzimaju kulturna i pjevačka društva, pojava štampe, listova, časopisa, knjiga. Pojavljuju se pioniri suvremene bosanske pripovijesti, prvi autori romana, a pjesništvo pokušava dosegnuti susjedne i europske poetološke škole. 

                Mostarska gimnazija iz austrougarskog razdoblja


Uvodna teza i historijski okvir teme
Najburniji razvoj i preobrazbe gradskog urbanog bića, s najdubljim padovima i fantastičnim uspjesima, doživjeli su bh. gradovi tijekom stogodišnjeg razdoblja između 1850. i 1950. godine.
Stogodišnje razdoblje prekriva vremenske segmente pet različitih  društveno-političkih sustava – osmansko-turski (1850-1878),  austro-ugarski (1878-1918),  zatim dviju Jugoslavija – prve, kapitalističke (1918-1941) i druge, socijalističke (1945-1950); u ratnim godinama 1941-1945. BiH je prisvojena od fašističke tvorevine, Nezavisne Države Hrvatske.
U historijskom smislu to je relativno kratko razdoblje, kratko ali krcato revolucionarnim smjenama političkih ideja, sustava i filozofskih  horizonata najčešće potpuno antipodnih po svojem porijeklu i po svom sadržaju. Upravo zbog učestalosti promjena u historijski kratku i zbijenu vremenu, potpuno je razvidna teza da političke modernizacije ne poznaju razvoj evolutivnog zrenja i „djelimičnog popravljanja sustava“, nego su redovito popraćene oštrim rezovima, krizama i bolnim društvenim gibanjima koje te revolucionarne izmjene nose sa sobom. Politička modernizacija u razdoblju austrougarskog vladanja Bosnom i Hercegovinom – a ona nas najviše zanima unutar tog stoljeća - podrazumijevala je drastičnu zamjenu višestoljetnog turskog vladajućeg sustava, svojim, zapadnoeuropskim, a „azijski način proizvodnje“ – austrougarskim industrijskim kapitalizmom.

Definicija grada i zatečena statistika 1879
Sociološko stanje društva – odgovara stanju u kojem se nalaze gradovi. Pojmovna struktura leksema grad mijenjala je svoje značenje jer je i sami grad mijenjao svoj arhitektonski i urbanistički oblik  prema funkcijama  koje diktiraju život i odnosi mnoštva ljudi na relativno malom prostoru. Historija razlikuje različite tipove gradova:  antički grad-državu, srednjovjekovni grad kao tvrđavu (burg, kaštel), vladarske gradove u „zemljama azijskog načina proizvodnje“, do gradova u modernom smislu rijeci[1]. Na pojmovnu i razvojnu strukturu grada kao leksema i kao urbane cjeline utječu političke, vjerske, sociološke, ekonomske, prometne, kulturološke, ekološke i brojne druge funkcije koje usklađuju živote mnogoljudne zajednice i njihovih potreba. Grad je stanje svijesti, ali istodobno i geografsko-ekološke jedinice koncentracija ljudi, te prirodno boravište civilizirana čovjeka. Ta definicija grada čuvenog američkog sociologa Roberta Ezre Parka koju prenose brojni udžbenici i skripte sociološkog temata, sažima sve bitne dijelove drugih definicija grada.[2]

Austrougarska zaprema BiH zatekla je svega nekoliko gradova iznad 5.000 stanovnika. Odmah nakon okupacije, 1879., Austrija je obavila prvi popis stanovništva i ustvrdila, među ostalim, gradske statistike: Sarajevo je imalo 21.377  stanovnika, Mostar, 10.848, Banja Luka 9.560, Bijeljina 6.090, Travnik 5.887, Tešanj 5.372 i Tuzla 5.119 stanovnika![3]  Po istom popisu, u cijeloj je BiH živjelo 1,158.164 stanovnika; po konfesionalnoj pripadnosti bilo je 42,88 % pravoslavnih, 38,73 % muslimana i 18.08 % katolika. U 47 gradova, većinu stanovništva činili su muslimani. U gradovima je živjelo svega 135.159, a u selima 1,023.005 stanovnika.[4]

Što podrazumijeva politička modernizacija?
Politička modernizacija podrazumijevala je nove koncepte upravljanja, preustroj administracije, te novu metodologiju manipulacije društvenim poretkom i uređivanjem društvenih odnosa među bh. stanovništvom različitih socijalnih, vjerskih, kulturnih, prosvjetnih i narodnosnih kategorija. Ta metodologija operira prije svega u sferi institucionalnog i administrativnog prostora, privrede i njezine modernizacije, arhitekture i njezina inoviranja, prometa i prometnih veza (transporta ljudi i roba, izgradnji cestovnih, željezničkih i plovnih veza, pošte i suvremenih oblika komunikacije), prosvjete, znanosti, kulture i umjetnosti.
Austrougarskoj okupaciji zemlje i političkoj modernizaciji bh. gradova prethodilo je tridesetak posljednjih godina turskog upravljanja BiH koje se poklapa s pokušajima svojevrsne modernizacije turskog društva definiranog u pokretu poznatim pod imenom Tanzimat. Težilo se reorganizaciji (što i znaci taj leksem) tj. redefiniranju državnih institucija (formiranja ministarstava), inicirani su vojni popisi i novi vojni (nizamski) ustroj vojske (ukidanjem janjičara, a izjednačavanja građanskih prava bez obzira na vjersku pripadnost), ukinut je timarski sustav vlasništva nad zemljom, a nastavilo se reformama pravosuđa, reformama prosvjete i iskorjenjivanjem korupcije – najčešće po ugledu na europske kanonske spise i zakone. Službeno je trajao od 1839. do 1876. godine.
Mada tanzimat u najvećem dijelu bosanskog establišmenta uopće nije shvaćen, ipak je ostavio nekoliko vidljivih tragova, uz proklamiranu ravnopravnost među etničkim skupinama, koji su inicirali mijenjanje svijesti najvidljivijim u urbanoj  profilaciji (osobito Sarajeva i Mostara) vidljivim u arhitekturi, uvođenju suvremenijeg poštanskog prometa (Mostar je prvi grad u BiH s telefonskom vezom još u 1858. tada samo s Metkovićem, a nekoliko godina kasnije bit će uključen u unutrašnji državni saobraćaj)[5],  te utemeljenju vilajetske štamparije u Sarajevu (1866.) i Tiskare katoličkog poslanstva u Mostaru (1872.). Do austrougarske okupacije, Tiskara je objavila 35 kalendara i knjiga pretežno vjerskog i udžbeničkog karaktera, ali i prve prijevode iz svjetske književnosti, među kojima je u Defoov Robinson Cruso![6] U prosvjetnim institucijama također je bilo stanovitih promjena, mada su u formalnom smislu zadržale konfesionalne oblike, ali je zapaženo i formiranje prvih državnih škola građanskog tipa.  U tom razdoblju mostarski su Srbi, npr., osnovali i izgradili  novu zgradu osnovne škole (1855.), zatim Djevojačku školu koja je radila sve do1878., te Duhovnu pravoslavnu školu (1866.). Prva katolička, hrvatska osnovna škola otvorena je 1852. Časne sestre su osnovale 1872. trorazrednu Katoličku žensku školu. Muslimanska se djeca školuju u mektebima i medresama, ali i u novoosnovanim državnim ruždijama (1864.), koju zajedno s njima pohađa i značajan broj nemuslimana. U predaustrijskom razdoblju otvoreno je i nekoliko kulturnih društava i čitaonica (npr. Hrvatska čitaonica s knjižnicom u Mostaru otvorena 1861.), pjevačko društvo „Kosača“ (1875.), i drugi institucionalni oblici javnog kulturnog djelovanja urbanog horizonta. Na taj način se otvara jedna od najbitnijih podtema političke modernizacije na preobrazbi kulturnog bića urbanog čovjeka zarobljenog u davno istrošenim modelima okamenjenih oblika javne komunikacije (usmeno objavljivanje vijesti putem telala) i statičkim književnim oblicima kojima se prostor življenja više nije mogao iskazati (npr. diwanska poezija). Tanzimatsko ozakonjenje građanskih prava za svakog, otvorilo je javni kulturni prostor i u njega ulazi sve više nemuslimana (stvarajući izuzetno vrijedne publicističke ili književne stranice političke feljtonistike, putopisne i memoarske proze, među kojima su najistaknutiji autori fra Petar Bakula, Ivan Frano Jukić, fra Grga Martić, Joanikije Pamučina, Staka Skenderova, Prokopije Čokorilo...). Naravno, to je bila kap u moru, poput prvih proplamsaja, rijetkih i kratkog daha da bi uhvatili korijen i postali pravilom i stilom trajnijeg obnavljanja urbanog bića barem u tih nekoliko najznačajnijih bh. gradova predaustrijskog razdoblja. Najposlije, tanzimat je pratila negativna propaganda, neprihvaćanje i nerazumijevanje većine bošnjačkog političkog i društvenog kruga, te trajnog  političkog nezadovoljstva kršćanskih naroda,  pokreta i oružanih pobuna koji su – na kraju – i rezultirali austrijskom okupacijom Bosne i Hercegovine.

Zatiranje jednog vladajućeg koncepta, drugim konceptom
Kad se smjenjuju politički sistemi, oni mijenjaju sve što zadire u društvo: od novčanog do moralnog, od političke lojalnosti do jezika i onoga što se jezikom proizvodi. Mijenjanje jednog sustava drugim sustavom, mirnim ili nasilnim sredstvima, predstavlja revoluciju u društvu.  Međutim, politička promjena grada ne podrazumijeva samo urbanističke preinake, arhitektonsku stilistiku i obilježja, nego i promjene u prostoru ljudske kreacije koje život urbaniziraju na jedan drukčiji način. Budući da je jezik među najbitnijim obilježjima društva, on, po tom aspekti pripada izuzetnom krugu manipulativnih interesa. U sklopu političkog i društvenog interesa,  pitanja jezika, informativnih medija i književnosti, nikad, čak i kad ih se drži sluškinjama režima, nije na marginama novog prostora revolucije kao političke prakse. Promjene politike nužno zahvaćaju  sva područja koja se  oblikuju jezikom.
Promjene društvenog okvira i unošenje novih političkih filozofija, snažno djeluju na književne oblike: promjene se uočavaju na jeziku (na površini zahvata prvo su vidljive „nove riječi“, nerijetko arhaizirane ili uvezene zajedno s politikom), slijeđenjem i prihvaćanjem novih poetoloških škola, procedura, oblika i književnih žanrova nepoznatih ili izbjegavanih književnih  tema čovjekove drame u gusto pletenoj mreži zadanih politika.
Zvjezdani trenuci književnog stvaranja muslimanskog dijela bosanskog stanovništva već su dovršile svoj veliki stvaralački pjesnički luk pjesnicima „Istočnog Parnasa“, tekstovima na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Silazni krak luka u 18. i 19. stoljeću je u znaku   varijacija i podržavanju velikih uzora, u istom krugu tema i motiva normiranih istočnjačkih oblika.
Književni rad kršćanske provenijencije, i za osmanskog razdoblja - nastavljen je tamo gdje je prekinuta srednjovjekovna bosanska književnost, ali izgubljenog konteksta, s (malo) uvida u duhovna kretanja izvan bosanskih granica, a nerijetko i bez poznavanja književnog rada prvih bosanskih susjeda. Zatvoreni u sebe, sva su tri kolektiviteta smatrali tuđim već i grafemske oblike drugih i drukčijih: njihovi su se književni svjetovi gasili i tinjali ispod pepela nagomilane historije.
Politika propulzivnijih granica prema Zapadu, prije svega u golemi prostor Austro-Ugarske Monarhije, učinila je mogućim komunikaciju među ljudima i idejama i drukčijih životnih realizacija, pružio je na uvid nepoznato bogatstvo prosvjetnih, informativnih i književnih oblika zbiljnog života.

Listovi i časopisi
Prvotnja izdavačka djelatnost bit će vezana za štamparije i prve, kasnije, knjižare europskog tipa. U don Milićevićevoj tiskari pojavit će se 1883. Hercegovački bosiljak, noseći atribuciju kao „prvi povijesno književni list“[7] Donosio je članke i priloge iz područja zabave i pouke; povremeno su objavljivane narodne umotvorine, prijevodi zabavnih i poučnih štiva ponajviše s njemačkog i talijanskog jezika. Povremeno se javljaju i domaći autori poezijom „na narodnu“ i lirikom. List je dva puta mijenjao ime, prvo u Novi Hercegovački bosiljak i u Glas Hercegovca, krećući se prema oblikovanju nacionalnih, hrvatskih tema i sadržaja.
Osobito je važan za bosanskohercegovačku kulturni razvoj Kranjčevićev časopis Nada, koji je utemeljila Zemaljska vlada 1895. i koji je zapravo imao zadatak biti nositeljem, u skladu smjernica austrougarske politike, „imanentnog bosanstva te da istiskuje i suzbija utjecaje hrvatskih i srpskih časopisa“. [8]
Tema nacionalnog hrvatstva, na stranicama kulturnih listova, pronašla je svoje mjesto u listu pravaške orijentacije Osvit,  koji je pokrenuo 1898. nećak don Franje Milićevića, Ivan Milićević, već formiran kao književna osobnost. U tandemu sa Osmanom Nuri Hadžićem, bit će autorom niza pripovijedaka i pa i prvog bosanskohercegovačkog romana, koje će pokrivati zajedničkim pseudonimom Osman Aziz.
Opću liniju stilskoformacijskog razvitka saobraznu književnom razvoju u ostalim južnoslavenskim zemljama, najbolje je pokazala Bosanska vila[9] pokrenuta 1885. u Sarajevu, izlazeći neprekidno puna tri desetljeća, duže od svih bh. književnih časopisa. Objavljivala je „narodno blago“ i poticala na prikupljanje, tiskala prve autorske „priče iz narodnog života“, stavljajući sebi u zadatak da „prati kulturni razvoj i društveni život Srba u BiH“.
Deset godina nakon Bosanske vile, pokrenuta je u Mostaru Zora (1895). Idejni začetnici lista, programski autori i prvi urednici bili su joj Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović. Fizionomija lista oblikovana je u „okvirima nacionalnog romantizma i razumnog realizma u društvenim pothvatima“.
Prve oblike bošnjačko-muslimanskog kulturnih glasila, svakako valja vidjeti u Beharu (pokrenutom 1900.) i Gajretu (1905.), a nešto kasnije i u Biseru (1912.). Njih pokreću i uređuju obrazovani pisci i znalci stranih jezika,  školovani poglavito u Sarajevu, Zagrebu ili Beču - Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić, Osman Nuri Hadžić, Osman Đikić i Musa Ćazim Ćatić.
Posebno je Behar - i dobrim dijelom Biser koji je išao njegovim tragom - „u svom programu sabirao  sve bitne sastojke „muslimanske književne tradicije i kulturno-prosvjetnog rada“, a da se, osobito u doba dok mu je gl. urednikom bio M. Ć. Ćatić, „približavao suvremenim kretanjima u srpskoj i hrvatskoj književnosti“, što je svakako predstavljalo novu i značajnu etapu u razvoju bošnjačke književnosti.

Pionirski ispisi građe za konstituiranje bosanskohercegovačke književnosti
Bosanskohercegovačka književnost do austrougarskog razdoblja nije poznavala formu autorske pripovijesti, pa Lešić s pravom zaključuje svoju studiju o „pripovjedačkoj Bosni“ riječima da je „upravo u tom vremenu (do 1918.) i u tom korpusu pripovijedaka došlo do konstituisanja ne samo jedne književne vrste, već i moderne književnosti u Bosni i Hercegovini“. [10] Temeljni korpus na koji misli Lešić, pionirske su kraće narativne forme objelodanjene u već spomenutim listovima i časopisima.  Njihovi autori su Ivan Frane Jukić, Niko Besarović, Mustafa Hilmi Muhibić, Nikola Buconjić, zatim I. F. Milićević i O. N. Hadžić (Osman-Aziz), E. Mulabdić i brojni drugi. Modeli njihovih narativnih oblika kreću se od folklorne i anegdotske priče, do baladičnog i biografskog diskurzivnog tipa.
Epske prozne forme bosanskohercegovačkoj književnosti ostale su nepoznate sve do pojave Osman-Azizova protoromana Ago Šarić i romana Bez nade, Djeca nevolje i Bez svrhe,[11]  dugo vremena zastrtim sjenkama slavnijih naslova Zeleno busenje Edhema Mulabdića[12] i posebno Stojana Mutikaše Svetozara Ćorovića.[13]  U središtu pozornosti svih tih tekstova je destrukcija i dezintegracija – kolektivna, obiteljska i osobna.
Dramske forme, mada nisu nepoznate kulturnoj memoriji bosanskog srednjevjekovnog i turskog razdoblja, svoje autorsko utemeljenje duguju isključivo austrougarskom razdoblju.[14]  U nepunih trideset godina austrougarske uprave, kaže Lešić, od 1885. do 1918., četrdesetak je autora napisalo više od stotinu dramskih tekstova![15] „Opsjednutost pozorištem“ prvo je zahvatilo Mostar pa Sarajevo, a „požar oduševljenja“ širio se u nizu gradova – Bijeljini, Zenici, Bugojnu, Tuzli, Tešnju, Travniku, Banjaluci, Trebinju. Autori su im Ivan Lepušić, Safvet-beg Bašagić, Riza-beg Kapetanović, Svetozar Ćorović, Osman Đikić, Aleksa Šantić, Petar Kočić, Hamid Šahinović-Ekremov, Adem-aga Mešić, Husein Đogo Dubravić i drugi. Ti prvijenci bh. drame kretali su se u šest fabulativno-sižejnih pravaca: prvi, s vidljivom nasljeđem pučkih igrokaza s pjevanjem i pucanjem (romantične i folklorne melodrame), drugi s obilježjem „novog realizma“ društvene i socijalne usmjerenosti, treći je komediografski, a četvrti u znaku historijske melodrame. Peti je pravac dramskih tekstova nalazio nadahnuće u narodnim pjesmama, a šesti predstavlja moralno-didaktički narativ usmjeren prema omladini.[16]
Predaustrougarska poezija Bosne i Hercegovine[17] poglavito pripada pjesničkim školama  poetskih obrazaca koji su ulazili u sklop diwanskog pjesništva. Autori su mu obrazovani Bošnjaci koji su pisali na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, dosežući nerijetko svjetske vrhove u tim žanrovima, te (pretežno) vjersko i moralno-didaktičko pjesništvo iz malog korpusa alhamijado književnosti ispisane na bosanskoj jeziku i arapskim pismom.[18] Potpunu preobrazbu bh. pjesništvo doživljava tek otvaranjem zapadnih granica svijeta dolaskom Monarhije. Već u prvim desetljećima kratkotrajne austrijske  administracije, u listovima i časopisima profiliraju se, iz obilja početničke i „patriotske“ poetske građe, i takve autorske osobnosti  koje pjesničkim djelima prevladavaju jaz između bosanske mlade književne prakse i susjednih književnosti zapadnog određenja. Od romantičnih poetskih modela, školskih primjera realizma, do susreta s novim stilistikama simbolizma – rađa se elita bh. pjesništva (Aleksa i Jakov Šantić, Jovan Dučić, Tugomir Alaupović, Safvet-beg Bašagić, Avdo Hasanbegov Karabegović, Osman Đikić, Musa Ćazim Ćatić, Josip Milaković, te Silvije Strahimir Kranjčević (koji se nastanjuje u Sarajevu).[19] Kao zanimljivost djeluje podatak da je dolaskom jednog novog političkog sustava, u bosanskohercegovačku poeziju, u cijeloj toj poplavi novog -  prvi put uplovio i  sonet!

Umjesto zaključka:
Promjenom političke i administrativne paradigme, rušenjem turskog oblika vladavine a uspostavljanjem austrougaskog, tijekom 40-godišnje procedure vladanja (1878-1918), osim u arhitektonskim i prometnim oblicima urbanizacije bh. gradova, industrijalizacije države, unošenjem  kapitalističke  i tržišne ekonomije, unapređenju zdravstva, osuvremenjivanju i europeiziranju prosvjetnih institucija, politički refleks je snažno zadirao i u kulturno-umjetničke oblike koji neposrednije zahvaćaju ljudsku svijest i koji, nerijetko, djeluju s „odgođenim utjecajem“ poput književnosti mada ona nije  pozvana da mijenja svijet, nego da uoči ljudsku dramu čovjekova postojanja...
Austrougarska je zatekla samo nekoliko gradova sa stanovništvom većim od 5.000 ljudi. Zemlja je bila poljoprivredna, uz nešto malo zanatstva i trgovine. Zatekla je konfesionalno podijeljena društva (pravoslavce, muslimane i katolike). Od školskih institucija postojale su samo konfesionalne škole. Bosna i Hercegovina je desetak godina neposredno prije okupacije, upoznala prvi put tiskarski stroj, sa višestoljetnim zakašnjenjem. Zahvaćena euforijom ukidanja svega što je „tursko“, vlast je stavila izvan državne upotrebe arebicu (bosansku izvedenicu iz arapskog pisma) na kojoj su odgajani muslimanski Bošnjaci stotinama godina prije njezina dolaska, te na taj način produbila sliku nepismenosti i obrazovne bijede svekolike Bosne i Hercegovine.
Velike tekovine zapada, poput štampe, udruživanja i nastajanja kulturnih institucija, inicirale su književno stvaranje s jakim romantičarskim zanosom, proizvodeći građu jezičnih i mentalnih osobitosti koji će presudno utjecati na profiliranje etničkih i nacionalnih struktura, do tada zaogrnutih isključivo vjerskim plaštem islamske ili kršćanske religijske pripadnosti.
Tokom austrougarske vladavine, u BiH je izlazilo oko 200 listova i časopisa različitih provenijencija, od kojih su za razvoj književnosti posebno bila važna glasila Bosanska Vila, Osvit, Nada, Behar, Biser i još neki. Iz časopisne građe kraćih proznih oblika, konstituirani su bosanski tipovi autorske priče, što je bilo izuzetno značajno, budući da bosanska književnost uopće nije poznavala tipično europske književne vrste i oblike (npr. roman, sonet itd.).
Političke promjene i društvene procedure koje su ispunile 40 godina austrougarske vladavine, otvorile  su i oslobodile prostor književnoj proizvodnji koja, s jezikom koji je kreira, ulazi u supsancijalnu građu čovjeka, čini ga svjesnim u kozmosu vlastitog bića i zadanog svijeta u kojem mora postojati dostojno mjesto za njega i njegov život.

Literatura i citirani izvori:
Branković, Jasmin: Mostar 1833-1918: Upravni i politički položaj grada, University press, Sarajevo, 2009.
Brka, Amir: Negativna geografija, Planjax, Tešanj, 2005.
Bogićević, Vojislav: Historija razvitka osnovnih škola u Bosni i Hercegovini u doba turske i austrougarske uprave, 1463-1918, Sarajevo, 1965.
Čaldarević, Ognjen: Čikaška škola urbane sociologije, Jasenski & Turk, Zagreb, 2011.
Čokorilo, Prokopije – Joanikije Pamučina – Staka Skenderova: Ljetopisi, Veselin Masleša, Sarajevo, 1976.
Ćišić, Husein: Mostar u Herceg-Bosni, Preporod, Mostar, 1991.
Ćorović, Svetozar: Stojan Mutikaša, Delo, br. 8, 1903, od godišta XXVII do XXXII; Paher i Kisić, Mala biblioteka, Mostar, 1907.
Donia, Robert J.: Islam pod dvoglavim orlom: Muslimani u Bosni i Hercegovini 1878-1914., Sarajevo, 2000.
Hadžijahić, Muhamed: Od tradicije do identiteta, Zagreb, 1990.
Hadžiosmanović, Lamija – Emina Memija: Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima, Preporod, Sarajevo, 1995.
Hasandedić, Hivzija: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Veselin Masleša, Sarajevo, 1980.
Grupa autora: Opća i nacionalna enciklopedija, VII. knjiga Fr-Gr, Pro leksis – Večernji list, Zagreb, 2005., str. 283-284
Isaković, Alija: Biserje. Antologija muslimanske književnosti, Otokar Keršovani, Opatija, II. dopunjeno izdanje, 1990.
Kadrić, Adnan: Mostarski bulbuli. Poezija mostarskih pjesnika na orijentalnim jezicima, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2012.
Kajan, Ibrahim: Biser, na pragu stote godišnjice, predgovor reprint izdanju „Bisera“, Muzej Hercegovine, Mostar, 2011., str. V-X.
Kemura, Ibrahim: Uloga „Gajreta“ u društvenom životu Muslimana Bosne i Hercegovine (1903-1941.), Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.
Kovač-Tomić, Ljubica: Poezija austrougarskog perioda, Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991.
Kraljačić, Tomislav: Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903.), Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
Mulabdić, Edhem: Zeleno busenje, Matica hrvatska, Zagreb, 1898.
Lešić, Zdenko: Dramska književnost I, Institut za književnost – Svjetlost, 1991.
Lešić, Zdenko: Pripovjedačka Bosna I., Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991.
Nametak, Abdurahman: Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
Osman-Aziz: Ago Šarić, Kugli i Deutsch, Zagreb, 1894., Bez nade, Matica hrvatska, Zagreb, 1895., Djeca nevolje (u nastavcima), Prosvjeta, od br. 4, 1896. do br. 20, Bez svrhe, Matica hrvatska, 1897.
Papić, Mitar: Hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918., Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.
Rizvić, Mushin: Pregled književnosti naroda BiH, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985.
Štitić, Lina - Hamid Dizdar: Bibliografija knjiga i periodičnih izdanja štampanih u Hercegovini (1873-1941), Savez za kulturu Narodnog odbora Sreza Mostar, 1958.


[1] Vidi: Opća i nacionalna enciklopedija, VII knjiga Fr-Gr, Pro leksis – Vecernji list, Zagreb, 2005., str. 283-284
[2] Čaldarević, Ognjen: Čikaška škola urbane sociologije, Jasenski & Turk, Zagreb, 2011.
[3] Brka, Amir: Negativna geografija, Planjax, Tešanj, 2005., str. 15
[4] Vidi: Tomislav Kraljačić: Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903.), Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
[5] Branković, Jasmin: Mostar 1833 -1918. Upravni i politički položaj grada, University press, Sarajevo, 2009., str. 63
[6] Štitić, Lina - Hamid Dizdar: Bibliografija knjiga i periodičnih izdanja štampanih u Hercegovini (1873-1941), Savez za kulturu Narodnog odbora Sreza Mostar, 1958.
[7] Rizvić, Mushin: Pregled književnosti naroda BiH, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985, str. 118
[8] Rizvić, isto, 120
[9] Rizvić, isto 149
[10] Lešić, Zdenko: Pripovjedačka Bosna I., Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991., str. 5
[11] Osman-Aziz: Ago Šarić, Kugli i Deutsch, Zagreb, 1894., Bez nade, Matica hrvatska, Zagreb, 1895., Djeca nevolje (u nastavcima), „Prosvjeta“, od br. 4, 1896. do br. 20, Bez svrhe, Matica hrvatska, 1897.
[12] Muladbdić, Edhem: Zeleno busenje, Matica hrvatska, Zagreb, 1898.
[13] Ćorović, Svetozar: Stojan Mutikaša, Delo, br. 8, 1903, od godišta XXVII do XXXII; Paher i Kisić, Mala biblioteka, Mostar, 1907.
[14] Lešić, Zdenko: Dramska književnost I, Institut za književnost – Svjetlost, 1991.
[15] Isto, str. 29
[16] Isto, str. 37
[17] Vidi: Hadžiosmanović, Lamija – Emina Memija: Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima, Preporod, Sarajevo, 1995.
[18] Vidi: Nametak, Abdurahma: Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
[19] Vidi: Kovač-Tomić, Ljubica: Poezija austrougarskog perioda, Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991.

Objavljeno u zborniku radova "Bosanskohercegovački gradovi u prosecu političke modernizacije (1850-1950)" - Muzej Hercegovine, Mostar - University press, Sarajevo, 2013.

Skup održan u Mostaru, 16. IX. 2011.

28. svi 2013.

Akademik Kovač: KAJAN GOVOR PRETVARA U SLIKE ZAČUĐUJUĆE LJEPOTE





Akademik Nikola Kovač
(1936. - 2007.)
 
KAJAN GOVOR PRETVARA U SLIKE ZAČUĐUJUĆE LJEPOTE

Ibrahim Kajan je pjesnik privida, onih kratkotrajnih privilegovanih trenutaka u kojima se sve stvarno pretvara u fIkciju i živi vlastitim životom. Kajanov pjesnički privid ne podrazumijeva ezoterička stanja, fantastične likove ili himere čije obrise pjesnik pokušava fIksirati riječima. Privid Kajanu omogućava i metaforizaciju stvarnosti, i interiorizaciju istorijskih, mitoloških ili religijskih predstava, i njihovu jezičku artikulaciju.
Lišena deskripcije i ispovjednog tona, Kajanova poezija ne računa ni na razuđenu metaforiku ni na sentencioznost iskaza; Kajan jednostavno traga za stanjima duha koja se oblikuju unutar sveopšteg preobražaja materije, miješanja i zamjene čulnih znakova, tj. za sinestezijskim obrascima predmetnog svijeta i provokativnim efektima evokativnih registara. Jezik je, za Kajana, jedini instrument kojim se pribira razbijena struktura svijeta i obilje njegovih imaginarnih sadržaja. Njegovi ciklusi su posvećeni naizmjenično čisto pjesničkim temama s metaflzičkim akcentima, istorijskim reminiscencijama ili vjersko-simboličkim predstavama. Ali u tim svjetovima pjesnik ne traga za produbljenim značenjima svijeta niti za ishodom ljudske drame; on samo interiorizuje raznolike sadržaje svijeta kao svojevrstan elan oblikovan po mjeri svog unutrašnjeg glasa, svoje opsjednute duše. Pjesnik kao da se prepušta plimi nadolazećih utisaka i rastućih glasova: on ih prihvata kao trenutke prolazne sreće, kao sjenke privida realnijeg od svake stvarnosti. Pjesnik se taka nalazi u paradoksalnoj situaciji da mu se svijet više nudi nego što on sam otkriva ponorne dubine njegovog obilja. I, bez obzira kakvom je tematikom zaokupljen, Kajan svoj pjesnički govor zasniva na čuđenju i zanosu, uvjeren da je svijet bremenit značenjima, a da je poezija tihi obredni glas kojim se ta značenja imenuju i artikulišu po mjeri ljepote.
I pjesnički subjekat u poeziji Ibrahima Kajana (uprkos čestim iskazima u prvom licu) gubi se u posvemašnom prožimanju sušttine i privida, realnosti i fikcije. Hronologija, postupnost, semantička stupnjevitost - sve to iščezava kao suvišan dekor i neupotrebljiva didaktika: ostaje samo izvorni govor svijeta koji ne zna za prepreke i zabrane; on je autentičan jer je slobodan. Kajan već godinama osluškuje taj govor i pretvara ga u slike začuđujuće ljepote.[1]

Nikola Kovač


[1] Neobjavljena recenzija  za Kajanovu knjižicu pjesama DRUGA BAJKA, Vrijeme, Zenica, 2002.

MEHMED MEŠA PARGAN: GONETANJE RIJEKE SA IBRAHIMOM

 Mehmed Meša Pargan


Reminiscencije u kapljicama izmaglice
nad vječnom Rijekom.

Nemir je na stjenju.
Tu je ogoljen do pjesme.
Do bjelokosti.
Ribljega skeleta, iskrivljene kičme naših iluzija
sučeljenih sa beskrajnim hodom čovjeka
preko mosta.

Kuda vode mostovi? Njihova ukrštenost sa Rijekom?

Kada pođemo ka drugom čovjeku,
kada izgradimo mliječni put prijateljstva
premostimo vjerom trag repatice nad koritom života
jesmo li iluziju stavili u korito naše rijeke.
Sebe u samicu, među zidove povijesti zarobili.

Odlazim na mezarja i iskupljujem se fatihom
pred žrtvama zločina počinjenih
nad nevinim bosanskim pukom.

Oproštaj u sebi tragam.
Milost.
Snagu.
A onda, neprospavane noći pitam, zašto
zašto moji prijatelji šute.
Čuli su za ubijenu djecu!
Čuli za spaljena sela, gradove,
za džamije srušene
i djecu koja ciče u svojim kućama
nestajući u plamenu, nacionalnog osvještenja.

Pričam prijatelju, kako su u mom gradu
nabijali čovjeka na kolac.
On kaže: „Ne verujem“.

Ni ja ne vjerujem!

Ali, Abdulah Buljubašić Bubica,
nabijen je živ na kolac.
Sud to potvrdio,
a one koji su ga uz rakiju,
slaninu i osmijeh nabijali
osudio – još u Beogradu.

A oni rekli – nabijali smo – pa šta!
Odležat ćemo! Ponosno!

Da bi nacionalna svijest bila na nivou.

A taj moj prijatelj ne razumije!?

Zašto prijatelji ne razumiju.

Oni li su krivi
ili mi koji ih takvima biramo
zadovoljavajući božje određenje
uslovljene različitosti, makar i u tom trenu,
kada se ne dvoji o tome jesu li djeca u majčinoj utrobi
razložno ubijana.

Tako je to moj Ibrahime
sve je ovo nisko.

Pljuju me neznani jutros
kad na facebooku kažem da praštam,
kad kažem da oni nisu znali šta čine.

Moji pljuvači
pozivaju se na gospodina Kogita.
Pljuju po meni, jer ja nisam ja pozvan da praštam.
Oni koji su nestali u zoru nisu mi dali za pravo.

A bio sam dužan da praštam.

Kad praštaš, stavljaš tačku na ratove i govoriš svima
da je vrijeme trošno, poput kaldrmskog kamena.

Pod nogama se kroz stoljeća gubi.

Kad praštaš, kažeš kako nemaš snage
da se za novi rat spremiš.

Kad praštaš, rat snagom drugom pobjeđuješ.

Kad praštaš, shvatiš, da praštaš samo za sebe.
Kad praštaš, shvatiš da praštaš,
a onima kojima je oprošteno
nije ni bitno.

Kad praštaš, činiš to zbog sebe.

Sad kušam svoju vatru i govorim sebi:
Ne praštaj, prijatelju.
Njima nije bitno a tebe ionako do kosti već boli.

Ne praštaj, jer jutrom će se već, novi vratovi
bjelasati pred koprenom iza koje se krije
izbezumljeno lice dželata.

Ne praštaj, jer ćeš učiniti istim različitosti
pred Bogom nespojive.

Ipak,
Voda niz strminu odnosi misli.
Roje se snovi.
Ovo je vrijeme smrti i praštanja
Vrijeme Ljubavi.

Za šta si stvoren, to ne biraš,
već jutrom navijen
kreneš putem sudbine
prateći žubor Rijeke.


Mehmed Pargan
U Mostaru, s proljeća 2013.

18. svi 2013.

OVO JE SMIŠLJEN PRITISAK GRUPE PJESNIKA NA DRUŠTVO PISACA BIH, KAKO BI ZADRŽALI UZURPIRANE POZICIJE


Predsjednik Društva pisaca BiH Amir Brka

o izmjenama programa i ostavkama

članova Programskog savjeta

 

Amir Brka, Predsjednik Društva pisaca BiH
 
»OVO JE SMIŠLJEN PRITISAK NA DRUŠTVO PISACA
KAKO BI SE ZADRŽALE UZURPIRANE POZICIJE «

         _________________________________________________________

 

 

Pjesnici Ahmed Burić, Hadžem Hajdarević, Senadin Musabegović i Mile Stojić uputili su javno pismo Predsjedništvu Društva pisaca Bosne i Hercegovine u kojem podnose ostavke na članstvo u Programskom savjetu Sarajevskih dana poezije. To su obrazložili tim što je, prema njihovim tvrdnjama, "Predsjedništvo Društva pisaca BiH, uoči samog početka Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije, grubo interveniralo u planirane programske sadržaje Manifestacije". Kao predsjednik Društva pisaca BiH, kako to komentirate?

► Navedeni pjesnici ne govore istinu. Predsjedništvo Društva pisaca BiH ima obavezu da zastupa i štiti interese članstva Društva i naše asocijacije u cjelini, pa je tako i kad su posrijedi Sarajevski dani poezije što ih Društvo kao svoj međunarodni pjesnički festival organizira već 52 godine. A Programski savjet je tijelo koje ima zadatak da pripremi prijedlog programa manifestacije i da ga dostavi Predsjedništvu Društva na razmatranje. To su unutarnje relacije u Društvu pisaca, i kada Predsjedništvo radi ono što mu je obaveza, i za šta odgovara članstvu, odnosno Skupštini Društva - ne može se govoriti o nekakvom "grubom interveniranju" ili nečemu sličnom, nego o normalnom funkcioniranju koje se odvija u skladu sa propozicijama.

U usmenom razgovoru rekli ste mi da se radi o pogrešnoj interpretaciji, te da nije tačno kako je Predsjedništvo Društva pisaca BiH donijelo odluku prema kojoj na Sarajevskim danima poezije više ne mogu učestvovati pjesnici koji nisu članovi Društva pisaca?

► Da, to nije tačno. Predsjedništvo Društva zaključilo je, sasvim konkretno, da Književni portret kao jedan od najznačajnijih sadržaja Sarajevskih dana poezije ove godine ne može biti, kako je predložio Programski savjet, posvećen pjesnikinji koja ne samo da nije član Društva nego članstvo u Društvu i eksplicitno odbija (Ferida Duraković, op.a.). Osobno sam tu pjesnikinju, kao Predsjednik Društva, prije više od dvije godine nazvao i ponudio joj da se uključi u članstvo, što je ona rezolutno odbila. Slična je stvar i sa programom Susreti: Studenti i pisac iz lektire. Predsjedništvo je odlučilo da ne prihvati prijedlog Programskog savjeta u ovim segmentima našeg pjesničkog festivala nego da ti sadržaji budu posvećeni uglednim članovima Društva.

Uz ovo, Predsjedništvo je zaključilo da voditelji-moderatori programa ne mogu biti oni autori koji nisu članovi Društva pisaca BiH. Društvo ima 170 članova - pa zar među nas toliko nema onih koji mogu voditi pojedine sadržaje nego to, kako je predložio Programski savjet, mora činiti neko drugi? Taj je prijedlog bio čak i uvredljiv. A ovi članovi Programskog savjeta, koje ste naveli u Vašem prvom pitanju, sasvim tendenciozno među voditelje-moderatore u svojoj ostavci dopisuju i istaknutog pjesnika Stevana Tontića koji nije ni voditelj ni moderator nego je godinama urednik jednog vrlo značajnog i stalnog sadržaja Moja poetika, i koji je, uz to, član Društva pisaca (doduše: počasni), i kojemu je Društvo 2007. godine dodijelilo svoje priznanje Bosanski stećak. Na Stevana Tontića nije se odnosio ovaj zaključak Predsjedništva, i to je sasvim jasno. Ali manipulacija "ne vidi" očigledne stvari.

Predsjedništvo je također zaključilo da će prijevodi pjesama gostujućih inozemnih pjesnika biti objavljeni isključivo u Životu, časopisu Društva pisaca. Ovaj je zaključak proistekao iz činjenice da je postojala namjera da prijevode o kojima je riječ, a koje je Društvo svojim novcem platilo, Programski savjet ustupi drugom časopisu. To je, naprosto, nevjerovatno.

Također navodite da postoji "delikatna pozadina" cijelog slučaja, odnosno reakcije pomenutih pjesnika i (bivših) članova Programskog savjeta SDP. Možete li to malo detaljnije pojasniti - je li zapravo riječ o nekakvim ličnim animozitetima koji su kulminirali na ovakav način, ili?

► Kada me u inboxu kompjutera zatekla njihova ostavka adresirana Predsjedništvu Društva, pomislio sam: Ah, pa konačno su se sjetili kome se podnosi ostavka na članstvo u Programskom savjetu Sarajevskih dana poezije (jer neki od njih ostavke su već podnosili sami sebi). Ali već sat-dva potom taj je njihov tekst objavljen na brojnim portalima. Kad se pročita ta ostavka, sa svim neistinama, podvalama, malicioznostima i budalaštinama koje sadrži - postaje bjelodanim da ona i nije podnesena Predsjedništvu Društva pisaca, jer se Predsjedništvu ne mogu servirati takve laži, nego je posredstvom medija namijenjena bh. javnosti, valjda s uvjerenjem da je tu javnost moguće manipulirati i tako svoriti pritisak na organe Društva pisaca kako bi se zadržale uzurpirane pozicije. Uzurpirane pozicije - nisam slučajno upotrijebio te riječi. Treba ih pitati: Ko ih je imenovao u Programski savjet? Kada je to bilo? Traje li im mandat deset i više godina? Kakve su im obaveze? Kome su odgovorni za ono što rade? Kakav je to nepostojeći organizacioni odbor Sarajevskih dana poezije kojemu se jedan od njih javno izdaje za predsjednika i obmanjuje javnost? Itd. Itd. Pa svakako i ovo: Kako se usuđuju manipulirati čak i gostujuće pjesnike koji na ovogodišnjim Sarajevskim danima poezije u mikrofon publici govore neistine što ih oni navode u ostavci? Gdje je kraj, gdje je dno tom njihovom beščašću?

Po svaku cijenu, pa i po cijenu devastiranja Društva pisaca, zadržati uzurpirane pozicije - to je ta delikatna pozadina ovoga što čine ti pjesnici.

Burić, Hajdarević, Musabegović i Stojić zatražili su javno izvinjenje od Predsjedništva Društva pisaca BiH zbog odluke da autori Ferida Duraković, Stevan Tontić, Ahmed Burić, Adisa Bašić, Ivica Vanja Rorić i drugi ne budu uvršteni u program ovogodišnjih Sarajevskih dana poezije što, kako kažu, smatraju "sramnim činom koji je nanio nenadoknadivu štetu Manifestaciji i bosanskohercegovačkim autorima u zemlji i svijetu". Hoće li Predsjedništvo DP uputiti izvinjenje pomenutim piscima?

► To je doista smiješno. Predsjedništvo Društva odredit će se na svojoj redovnoj sjednici spram ovih skandaloznih gesta, a ja sam siguran da ovi neće postići što su naumili.

 

(Pitanja: Maja Radević, Slobodna Bosna,16.5.2013.)

  

A Predsjedništvo Društva pisaca BiH održalo je sjednicu i "odredilo se" ovako:  
 
Na sjednici održanoj 17.5.2013. godine Predsjedništvo Društva pisaca Bosne i Hercegovine razmotrilo je ostavke koje su na članstvo u Programskom savjetu Sarajevskih dana poezije podnijeli Stevan Tontić, Ahmed Burić, Hadžem Hajdarević, Fadila Nura Haver, Senadin Musabegović i Mile Stojić, te donijelo  s l i j e d e ć e
  
Z   A   K   L   J   U   Č   K   E
 
1. Predsjedništvo Društva prihvata ostavke koje su podnijeli u preambuli navedeni članovi Programskog savjeta Sarajevskih dana poezije.
2. Predsjedništvo odbacuje tvrdnje koje su iznesene kao razlozi za ostavke, jer su neistinite i neutemeljene, a neke su čak i maliciozne i, kao takve, sračunate na obmanjivanje javnosti - pa su tekst zajedničke ostavke neki članovi Programskog savjeta zato odmah i dali u medije.
3. Zaključke po prijedlogu programa ovogodišnjih Sarajevskih dana poezije, koji su doneseni na sjednici 18.4.2013. godine, Predsjedništvo je usvojilo kao kolektivni organ Društva pisaca, i to jednoglasno. Stoga je neopravdano i tendenciozno to što su napadi od pojedinih kolega, među kojima su i neki od onih koji su podnijeli ostavke, usmjereni direktno na Predsjednika Društva.
4. Ove zaključke Predsjedništvo Društva prinuđeno je objaviti, jer su neki članovi Programskog savjeta svoju ostavku dali u javnost.
5. Predsjedništvo se ne želi dalje u medijima oglašavati po ovom pitanju.
 
 
 
P R E D S J E D N I K
 
                                                                                                                     Amir Brka
 
 

20. tra 2013.

KRALJ IZ TVRTKOVE SJENKE, KRALJ DABIŠA


Priče o bosanskim vladarima (IV.)

Piše: dr. sc. Ibrahim Kajan

 


Stjepan Dabiša Kotromanić, kralj bosanski
 
U sjenci iznenadne i zagonetne smrti prvog, blistavog bosanskog kralja Stjepana Tvrtka I. Kotromanića dana 10. III. 1391., u 53. godini života, mudri su starci znali da se rijetko može ponoviti, u nasljedniku, prethodni državnički sjaj bosanskog uzdignuća, moći, vojne slave i goleme zemlje u neprikosnovenim granicama tvrdim poput kitajskih zidina. Jest, sumnje u njegovu prirodnu smrt nikada, do dana današnjeg, nisu zatvorene. Ko će ga naslijediti, bilo je pitanje svih pitanja! Imao je tri sina, ali Bosanski stanak nije uzeo ni jednoga princa za očeva nasljednika, ni sina Trvtka II. s kraljicom Dorotejom rođenog, ni Stjepana Ostoju, ni Vuka Grubačevića Banića, sinova rođenih s neznanim ženama izvan bračne postelje.

 

KRALJ KOJEG NIKO NIJE ZNAO

Nad sudbinu Bosne nadvirivali su se brojni pretendenti – od vanbračnih sinova do mađarske kraljice Marije, unuke Stjepana II. Kotromanića: zlatno bosansko prijestolje htjela je darovati svom suprugu Sigismundu. A ni vojvode bosanske nisu bili bez pritajenih i tamnih računica: željeli su kralja koji će održati kraljevinu ali pred čijom snagom neće strijepiti njihova budućnost ni njihove nezajažljive ambicije, za moćnoga Tvrtka, dugo godina skrivane i potiskivane.

A onda se pojavila, iz nekog skrivenog a bliskog obiteljskog nabora historiji nejasna figura – Dabiše, Stjepana Dabiše Kotromanića! Ko je, čiji je, gdje je njegova pozicija na obiteljskom stablu bosanskog vladarskog klana Kotromanića? Nikad dokraja nije, ma koliko se historičari trudili, to pitanje prosvijetljeno niti je na njega ikada dat jasan i nedvojben odgovor. Neki će reći da je Stjepan Dabiša nezakoniti sin kneza Ninoslava (nekad imenovana i imenom Miroslav), mlađeg brata Tvrtkova oca Vladislava. Ima izvora iz kojih se može zaključiti da je zapravo sin Vladislava i Jelene Šubić, dakle rođeni brat Tvrtkov, ili, opet vanbračni sin Vladislava – i Tvrtkov polubrat, rođen malo vremena nakon Tvrtka, iza 1339. godine!

Prije nego je proglašen kraljem, historija je samo jedanput zabilježila njegovo ime – u ono smutno vrijeme kad je došlo do oružanog sukoba na tijesnom prijestolju u kojem su sjedili i naguravali se mali banovi - dječaci Tvrtko i Vuk - a između njih njihova majka Jelena Šubić, i kada je Vuk poželio prijestolje samo za sebe:  u tom dramatičnom poslu uzurpatora Vuku je, eto, pomagao i Dabiša, brat, polubrat ili brat od strica.
 

Povelja bosanskog kralja Dabiše izdana 26. aprila 1395.
 
Dabišina žena, zasigurno iz velikaške bosanske obtelji, zvala se Jelena, poznata pod imenom Gruba. Iz njihova braka, znano je ime njihove kćerke, princeze Stane: otac joj je, kad se udala  darovao selo Veljaci u Humskoj zemlji, s odredbom da je naslijedi njezina kći, tj. unuka kraljeva, Vladava (ili Vladka) udana za Jurja Radivojevića. Taj dokument o darivanju svojih potomaka, kćeri i unuke, smatra se posljednjom voljom i oporukom Dabišinom, potpisanom 26. IV. 1395. Bio je bolestan, mjesec dana ranije zatražio je od dubrovačkog Vijeća umoljenih, da mu pošalju liječnika. U posljednjim mjesecima, usamljen i povučen u Kraljevoj Sutjesci, primit će jedino, u mjesecu maju, pridignuvši se u postelji,  župana Vukmira Semkovića i braću mu Tvrtka i Stipana, potvrdivši im uime vjerne službe i osobita herojstva za „turačkih boji“, vlasništvo sela Kolo što im ga je darovao Tvrtko I u zamjenu za drugo selo, Jelšanicu. U tom trenutku, dok je potpisivao Semkovićima povelju, dana 17. maja 1395. - u Budimu je umrla mlada, izmučena, kraljica ugarska, Marija, žena Sigismundova, unuka Stjepana II Kotromanića. Uskoro će i Dabiša napustiti ovaj svijet...

 

„GLEDAHOMO NAŠIM OČIMA
GDJE NAŠI VIRNI POLIVAHU SVITLO
ORUŽJE KRVJU TURAČKOM...“

 A između dana stupanja na bosanski tron i dana samrtnog zatvaranje očiju, prošlo je malo vremena, četiri i pol godine, ispunjene borbom da se očuva velika zaostavšina velikog kralja Tvrtka: golim se okom vidjela žudnja bosanskih velikaša za nadmetanjem u vlasti s kraljem, njihova vojvodstva su ponovno postajala države u državi, a Tvrtkovi banovi u dalmatinskim pokrajinama su se odmetali i obrušavali bosanske granice iz Tvrtkova vremena, sad tražeći i nalazeći potporu u oružju madžarskih kraljeva na vlasti i kraljevskih pretendenata u Napolju. Dabiša se hrvao i nipošto se ne može reći da u to, prvo, presudno vrijeme svoje „mlade vlasti“ nije imao uspjeha! Ali, vremenom, unutranje vrenje gramzljivosti i vojvodske sebičnosti, icrpljivale su snagu dojučerašnjeg moćnog kraljevstva... Prvu kraljevu provalu bijesa izazvali su župan Bjeljak i brat mu vojvoda Radič Sanković, gospodari u Humskoj zemlji i Popovu polju, zemlje između Stona i Dubrovnika; prodali su Dubrovčanima „župu konavalsku i z Donjom gorom i grad Sokol koji je u njoj, i vsa sela i ljude i zemlje i gore i paše i vode i mline i dohotke... i jošte... sela i zemlje Vitaljine“ – učinili su to na molbu Dubrovčana koji im se preporučiše „prigodom prispjelih novosti o smrti kralja bosanskog“! To je bio jasan i drzak znak nepriznavanja kralja kojem je visoki bosanski stanak dao naslov – „Stifan Dabiša, po milosti gospodina Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorjem i Hlmsci zemlji, Dolnjim krajem, zapadnim stranam, usorski, solski i Podrinju i k tomu“!

Taj „lov u mutnom“ razbjesnio je kralja, podjednako dubrovačka bezobzirnost koliko i čin prodaje dijela teritorijalnog suvereniteta samovjesnog  kraljevstva! Bosanske oči u uši su čule i vidjele dubrovačko podrivanje i nagovaranje u Splitu, Trogiru, Kotoru... da se odmetnu od Dabiše a ponovno priznaju Sigismunda! Ali, Dabišu su odmah priznali Mlećani, i odmah ga imenovali svojim građaninom. Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić i knez Pavao Radinović, u kraljevo ime, snažno udariše na Sankoviće, zarobe ih i njihovo „vladanje“ podijele među sobom.

U 1392., na granici su zatrubili ratnički roglji, Turci su razvalili granicu na nečiji poziv... možda baš Sankovića, ali ne pođe im za rukom i skršeni odredi se vratiše svojoj postojbini. Taj siloviti boj ostavio je impresivno svjedočenje u retcima Dabišine povelje izdane Hrvoju Vukčiću 15. IV. 1392., u kojoj, među ostalim piše: „...Buduće že mi kraljevstvu na vsakom miru bespečalno i tagda pride na kraljevstvo mi plna moć vojske turačke i ulize naprasito u vladanje kraljevstva mi, i tadahtaje pospišno skupih kraljevstva mi boljare, vojevode, banove, knezove, tepačije, župane i ine velmožani, vlasteli že i vlasteličiće, i potegoh na rečenu turačku vojsku dnem i noći i božijim htijenjem i tajnimi svojimi milostmi, im že me smilova, a naših virnih srčanim trujenjem rečenu vojsku turačku pobismo i pod mač obratismo i gledahomo našima očima, gdje naši virni polivahu svoje svitlo oružje krvju turačkom od udorac mačih kripkije jih desnice, ne štedeći se nam poslužiti, a svoje mišce nasladiti v poganskoj krvi...“

Sudbina Sankovića i osobito odjek ratne epizode udaraca mačeva pred kojim su i Turci ustuknuli, duboko su potresle Dubrovčane i nagnale ih da se „averte“ i „upristoje“ – pa oni, pokunjeni, ponizno zamoliše kralja bosanskog Dabišu da primi njihove poklisare Stjepana Lukarevića i Rafa Gučetića s molbom o potvrdi prijašnjih povlastica koje im je dato u doba kralja Tvrtka I. Gospodski kralj bosanski izdao im je povelju potvrđujući sve što su tražili, osnaživši njihove „sloboštine“ ali i striktne obaveze prema Bosanskom kraljevstvu, poimenično „zavezaše se kraljevstvu mi davati... srpski dohodak dvi tisušti perper dinari dubrovačkih vsako godište na Dmitrov dn... kako su davali našemu bratu sveto počivšemu gospodinu kralju Stifanu Tvrtku...“

Uz „gospoju kraljicu kiru Jelenu“, povelju su potpisali veliki vojvoda Hrvoje Vukčić, usorski vojvoda Vlatko (Hranić), knez Stjepan Hrvatinić, knez Radoslav Pribinić, knez Dobroslav Divošević i brojni drugi iz sjajnog plemstva koji se zatekoše s kraljem na „čestitoj vojsci kraljevstva mi u Dolnji Krajih u Lušcih“, 17. VII. 1392.

 

RAZARANJE DOBORA, DABIŠINA NEMOĆ...

Kralj Sigismund ugarski i kralj napuljski, Ladislav, čekali su povoljan trenutak poput kobaca u kojem će podvrgnuti pod svoje skute kralja Dabišu, učiniti ga vazalom, i oteti mu prije svega „mađarske“ zemlje koje je u Hrvatskoj, Dalmaciji i u primorskoj Zeti Bosni priskrbio nezaboravni Tvrtko. Sigismund je bio turskim napadima zauzdan, a Ladislav u Primorju (čak i u unutarnjoj Bosni!) namještao svoje banove i knezove, dijelio časti i titule, darivao sela i gradove kao da su njegovi vlastiti... ali sve je to bilo „tanko“, slabo se primalo, jer su još uvijek i Split, i Trogir, i Zadra Dabišu priznavali svojim vladarskim suncem, svojim stijegom i svojim vladarskim žezlom.

Čim je malo popustio turski pritisak, a Dabiša bio pritiješnjen Ladislavovim zlokobnim akcijama – Sigismund nad Slavonijom, Hrvatskom i Dalmacijom imenova novog bana Ivana (Anža) Frankopana, da mu povrati izgubljene zemlje i gradove od Bosanskog kraljevstva preotete. Pod tim gromoglasnim „zveckanjem oružja“, Dabiša prihvati Sigismundov poziv na „mirovne pregovore“ (u ljeto 1393., u Đakovu), jer se nije mogao biti na dvije fronte, s dva ljuta protivnika. U Đakovu, na zaprepaštenje promatrača, nije bilo ni riječi o povratku ili razmjeni osvojenih teritorija koje je Tvrtko ostavio u amanet svom nasljedniku. Ali, iz pritajene i podzemne diplomacije, izaći će na svjetlo dana Sigismundov zahtjev: da kao muž kraljice Marije, Kotromanićke, dobije u nasljedstvo krunu Bosne nakon smrti Dabišine. Dabiša je, nevoljnik, prisegao i potpisao!

Sigismund je tim nametnutim sporazumom, piše Vjekoslav Klaić, izvojevao veliku pobjedu a da nije „izvukao mača iz korica  i prolio kapi krvi“. Od najpoznatijih bosanskih vojvoda, sporazum je priznao Hrvoje Vukčić Hrvatinić...., ali, za divno čudo, najveći broj bosanskog plemstva, vojnih i državnih figura bosanskog dvora – sporazum je smatrao pravno ništavnim i neuptrebljivim! Nad „Đakovačkim sporazumom“ posebno su se zgrozili i protiv njega ustali hrvatski velikaši smatrajući da ih je „Dabiša naprosto izdao“. U teškim političkim okolnostima i Sigismundovim progonima, „hrvatski pobunjenici“ dobjegnu u grad Dobor i tu se utvrde. U tom skupljanju, koncentraciji i utvrđivanju protivnika „Đakovačkog sporazuma“ u bosanskom Doboru, historičari vide dokaz da se Dabiša – sporazuma sa Sigismundom zapravo odrekao!

Da je tomu tako, da su slutnje opravdane, pokazalo je Sigismundovo munjevito vojno prodiranje na utvrdu „u donjim stranama na obrani granica kraljevstva“. Koncem mjeseca augusta 1394. vojska je, sa Sigismundom na čelu, pala na tvrdi grad. Kralj je opkolio Dobor, zatvorio ga, zapalio i do temelja vatrom spržio zajedno s ljudima i životinjama!

Užasno uplašen, bosanski je kralj zamolio da se sporazum obnovi te je „sebe i svoje Bošnjane podložio Sigismundovom gospodstvu i vlasti“. Sigismundu to više nije bilo dovoljno od prevrtljivog, kakvim ga je opisao, kralja Dabiše. Dabiša je morao potpisati još jedan akt – da se odriče Hrvatske i Dalmacije i da ih istog trena, kad mu pero dotakne papir,  izuzme iz bosanskih državnih granica.

Stjepan Dabiša je ostao usamljen na poprištu, povukao se u samoći, a uskoro su se javili i prvi znaci bolesti. Među posljednim poklisarima koje je primio, bili su Dubrovčani Kleme Gučetić i Paskoje Rastić, koji su mu podnijeli još jednu od bezbrojnih molbenica za otkup Konavala, osnaženu priskrbljenim pismom svemoćnog Sigismunda. Po njima je poslao Vijeću umoljenih zamolbu da mu pošalju liječnika... Stigao je još potpisati darovnicu svojoj kćerki Stani, za ono selo Veljaci u Humskoj zemlji. I dočekao je, uz to, vijest o smrti ugarske dinastičke kraljice Marije, po kojoj je i njezin muž Sigismund mogao biti mađarskim kraljem. Njezinom smrću, zabrujao je budimski dvor - umrlo je i njegovo pravo na prijestolje. A na taj način umrlo je i pravo Sigismunda iz potpisanog sporazuma kojim bi, nakon smrti bosanskog kralja - naslijedio Bosansko kraljevstvo!

Kraljica, „kira Jelena“, u narodu poznata pod imenom Gruba, zatvarala je mrtve Dabišine oči. Zatvarajući ih zasigurno je mislila o tamnim danima koji dolaze u Bosnu bez vladara, bez  princa nasljednika i bez sina zaštitnika. Bilo je to 7. septembra 1395. godine.

Šta će biti sutra, vidjet će se!
 
DIWAN (Luksemburg), br. 7, april 2013,

6. tra 2013.

PREDRAG LUCIĆ: SATIRA ILI IZRUGIVANJE?


Ići, mići, Ahmići Predraga Lučića
 
Piše: dr.Ibrahim Kajan

 


Jutros mi je na facebooku osvanuo you tube, insert s neke „priredbe“ koji prikazuje „autorsku izvedbu Predraga Lucića“, naslova „Ići, mići, Ahmići“. Teško sam je odslušao, s dosta je šumova,a nekoliko riječi nisam odmah ni razaznao.  Koliko sam shvatio, tu je riječ o parodiji i antifašističkoj podtekstualnoj dimenziji  teksta. Druga je stvar je li autorova namjera uspjela ili se, zapravo pokazala potpuno kontraproduktivom.
Parodija je književni oblik koji podvrgava ismijavanju drugo književno djelo, na način da bude prepoznato i po sadržaju koji se izvrgava i po stilu pisca koji se ismijava. Parodia u grčkom i znači: suprotna pjesma. Lucić ne parodira književno djelo, nego temu jednog od najgnusnijih zločina nad Bošnjacima, onoga u Ahmićima što su ga „obavile“  jedinice HV i HVO "Jokeri" 16. Aprila 1993. godine.
 
 
Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, Ahmići, 15. IV. 2010.
 
Pošto Lucić ne parodira drugo književno djelo, njegova se  „pjesmica“ može smatrati satirom kojoj i jest zadatak da „krtički ismijava pojedinca, skupinu, državu ili vlast“, pa je kao takva, često korištena kao sredstvo političke borbe“. Milivoj Solar smatra da se, u širem smislu, satiričnim može smatrati „svako književno djelo koje podrugljivo, duhovito i i najčešće oštro i karikirano osuđuje općeljudske ili društvene mane“.[1]
Tekst je pokušaj da se u ich formi a „kroz oči zločinca“ ponovno „prikaže zločin“ – kao „misaona struktura hrvatskog nacizma“ i da na taj način, suočena s licem humanizma i ljudske razboritosti – pokaže (kao savršeni kontrast) svu bijedu  Tuđmanove politike s pram Bosne i Hercegovine i sudioništva Hrvatske u agresiji na našu zemlju.  „Izvršni akter“ u pjesmi (koja „kopira“ zbilju) je HVO  a čije „stavove“ izgovara i ostvaruje Dario Kordić.
Ići, mići, Ahmići
Mala lica, muslimančići
Ako ih ne zatučeš, kad narestu
navučeš veliki belaj za vrat

I postaću velik, i klaću kako četnik
Gospoja Kordić, žena će bit' od hrvatskog viteza
- - - - - - - - - -
Ići, mići, Ahmići...
Niko živ iz njih ne smi izići
Pucaš redom bezveze
Poslje kriviš Ingleze
Ča su sve to posnimili...

- - - - - - - - - - - - - - - - -
Osvojiću Travnik
I postaću poglavnik
Gospoja Kordić žena će bit'
od silnega Darija
Ići, mići, Ahmići...
Ja ću zbog njih i u Haag stići
Pa ću reć' žaj mi nije
Bilo pobit balije
Ni za dvi vake robije
- - - - - - - - - -
Spominjanje predsjednika današnje Hrvatske Ive Josipovića i zagrebačkog gradonačelnika Milana Banića je fukncionalne priroda: prvog da je svojim dubokim saućešćem nad nevinim žrtvama, kao i Willi Brandt klečanjem pred spomenikom nacizma, potvrdio „da Hrvatska tija je rat“; Bandić i „drugi Zagreb“, bit će razlog (Milan će Bandić kauzi biti sveti Dario) u kojem Kordić, „lirski subjekt“  očekuje za svoje „hrvatstvo“ - ništa manje nego beatifikaciju, uzdignuće među blažene! Sveti Dario!
Naravno, Predrag Lucić nije genije kakav je npr. bio Chaplin u Velikom diktatoru (filmskoj satiri na njemački nacizam i pojavu Hitlera) a njegov „pjesnički uradak“ nije ostvarenje koje bi se moglo nazvati pjesmom i prispodobiti ga satiričnoj književnosti. Javna recepcija njegovog stihovanog političkog stava pročitana je i kao „izrugivanje žrtvama“, što znači da mu je pjesnička misao nedovršena, neprimjerena i zapravo upitna – prije svega kao satira savršeno jasne adrese.
Zbog toga je, očito, i uslijedilo pismo Udruženje građana žrtava rata 92-95 '16. april', iz Ahmića, u kojem između ostalog stoji:

'Preživjeli i porodice žrtava jednog od najmonstruoznijih masakara nad civilnim stanovništvom u protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, ne prihvataju ovakav način satiričnog ismijavanja zločinaca iz vlastitih redova naroda kojem pripada Lucić, pri tome se ne obazirući na senzibilitete preživjelih žrtava i porodica nevino stradalih.


Bez obzira na kredibilitet Lucića i njemu sličnih glasnih kritičara tadašnjeg hrvatskog režima, zločin ne može biti predmet satire posebice u okolnostima dominantnog odbijanja suočavanja većine sa zločinima iz prošlosti i odbijanja odgovornosti za zločine koji su počinjeni u ime te većine.
 
U Mostaru, 6. IV. 2013.


[1] Solar, Milivoj: Književni leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., str. 325

11. ožu 2013.

MOSTAR - DISTRIKT

Razmišljanje zabrinutog Mostarca
MOSTAR: GRAD, OPĆINA ILI - DISTRIKT?
Autor: Dr. sc. Ibrahim Kajan
 
GRAD MUČENIK: DON'T FORGET
 
Dr. Ibrahim KAJAN: Političko-administrativni oblici pokazuju posvemašnju jednostavnost postojećih upravnih modela. Doduše, postoji i treći model, model distrikta. Međutim, u političkim igrama i ponudama – distrikt se ne spominje. Čak ni onaj, minijaturni, zaboravljeni, koji postoji u sreišnjoj zoni Mostara!
Distrikt poštuje konstituivnost naroda i njihove zastupljenosti u Gradskom vijeću. U distriktu gradonačelnik može biti svaki čovjek, čak i iz najmalobrojnijeg. Ako je tako, to bi značilo da Mostaru treba forma disktrikta u kojem će (brojčano i statusno – sva tri naroda) biti ono što jesu: konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine.
Rušenjem Koschnikovog Statuta Mostara, Grada sa šest općina sasvim u skladu ustavnih normirmi, uzdigao se Ashdownov Statut Grada (2004.) za koji se kaže da je „kukavičje jaje OHR“– po kojem je Mostar u administrativnom smislu postao jedna općina sa šest izbornih područja. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 2010., nakon sedam godina, utvrdio da Ashdownov uradak ne odgovara normama Ustava BiH u dijelovima koji se odnose na izbornu regulativu i u tom smislu donio poništavajuću odluku tih članaka gradskog Statuta.

I prvi i drugi Statut Mostarci su dobili iz istog izvora Međunarodne zajednice, i za jedan i drugi su se najviše zalagali oni koji simboliziraju moći Međunarodne zajednice.
I jedan i drugi Satut imali su plemenitu namjeru ujedinjenja Grada podijeljena tijekom ratnih sukoba Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Bosne i Hercegovine (ABiH).


KO SU PRAVI KREATORI „MOSTARSKOG ČVORA“?


Posljednji izbori provedeni u cijeloj BiH, jedino su odgođeni u Mostaru zbog čekanja okončanja političkih pregovora o načinu implementiranja sudske odluke. U tom intervalu, od izricanja sudskog pravorijeka i još uvijek nevidljivog datuma kad bi se izbori mogli održati, u javnom je opticaju niz konsultacija lokalnih međustranačkih lidera, stranačkih lidera i predstavnika Međunarodne zajednice, ali i nevladinih udruga koje pokušavaju pripomoći u razrješavanju sve većeg i sve čvršćeg zapetljavanja „mostarskog čvora“ nepomicanja i propadanja. Najveću medijsku i političku pozornost imala je Mostarska rezolucija 2012. objavljena 28. III. 2012. Podsjećamo na neke od njezinih stavova:

Svjesni „Specijalnog statusa Grada Mostara“ potvrđenog Washingtonskim i Daytonskim sporazumom, prepoznatim u Odluci Upravnog odbora Evropske Unije od 26.09.2003. godine kao grada od posebnog značaja za održiv i miran razvoj Bosne i Hercegovine,

Posebno svjesni ratnog iskustva građana Mostara oličenim u projektima „borbe za prostor“ i „humanog preseljenja pučanstva“, koji su rezultirali gubitkom nekoliko hiljada ljudskih života, zatvaranjem preko 10.000 Bošnjaka i Srba u konc-logorima tzv. Hrvatske Republike „Herceg Bosne“ i protjerivanjem diljem svijeta preko 40.000 stanovnika Grada Mostara (poglavito Bošnjaka, Srba, Jevreja, Roma, ...),



Budući da se aneks 7 Daytonskog sporazuma o povratku izbjeglih i prognanih ljudi nije realizirao, da je trenutno stanje demografske strukture u Gradu Mostaru stvoreno silom oružja, smrću i progonima, sa čak 34 nerazjašnjena ubistva povratnika Bošnjaka nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma,

Duboko svjesni političke krize u Gradu Mostaru, zasigurno najveće od prestanka rata 1992.-1995. na prostorima Bosne i Hercegovine, želimo dati do znanja svima onima koji direktno utječu na našu sudbinu, da prime na znanje naše stavove kao autentičnu brigu i žudnju za pravdom i pravičnošću, za jednakošću i ravnopravnošću naroda i građana kojima očito prijeti daljnje narušavanje dostojanstva i sveukupna društvena marginalizacija,

Uvjereni da kriza i strahovi koji su je oblikovali nisu bez temelja: Gorak okus prijevare i izigravanja sa dosadašnja dva „prijelazna Statuta“ (sa političkim utemeljenjem u Washingtonskom i Daytonskom sporazumu), nisu uza sva nastojanja – ni Međunarodne zajednice , ni Visokog predstavnika, ni domaćih političara – integrirali Grad, kako u političkom, tako i u ekonomskom, privrednom, kulturnom, sportskom, obrazovnom, socijalnom, naučnom, zdravstvenom, kao i u svim drugim segmentima funkcionalnog grada,

Opredijeljeni da se Grad Mostar uredi kao složena, multietnička i demokratska zajednica sa punom i nedvosmislenom jednakošću i ravnopravnošću svih naroda i građana,

Uvjereni da tumačimo volju i osjećaje neizmjerne ljubavi većine građana svih nacionalnosti i zanimanja prema svome gradu, zabrinutih za svoju sudbinu i njegov prosperitet i budućnost, smatramo potrebnim da izjavimo:
1. Osuđujemo svako kršenje međunarodnih humanitarnih i ljudskih prava.
2. Osuđujemo sva nedjela nad ljudima i tražimo da se svim ratnim zločincima i njihovim nalogodavcima presudi po međunarodnom pravu, da nikom pojedinac ne presuđuje.
3. Ne prihvatamo da se zločini nagrade, a preživjele žrtve ostave političkoj nemilosti onih koji žele dominirati nad svim drugim narodima i građanima.
4. Ne prihvatamo nikakvu mogućnost za ostvarivanje u ratu neostvarenog cilja za proglašenje Mostara – „hrvatskim stolnim gradom“.
5. Protestujemo protiv svih oblika isticanja religijskih simbola i kroatizacije javnih prostora, kao i neizbrisanim tragovima pogubne, krajnje desne ideologizacije u imenima mostarskih ulica.
6. Zahtijevamo proaktivno djelovanje predstavnika Međunarodne zajednice u cilju uspostavljanja društvenog poretka u kojem se međunarodno utvrđena ljudska prava i slobode mogu u punoj mjeri ostvariti i štititi.
7. Pozivamo sve političke subjekte u Gradu Mostaru i Bosni i Hercegovini, kao i predstavnike međunarodne zajednice da daju svoj puni doprinos u izgradnji Mostara bez dominacije i supremacije bilo kojeg naroda, kao sigurne, stabilne i prosperitetne zajednice jednakopravnih i ravnopravnih naroda i građana.
8. Tražimo od svih subjekata koji budu učestvovali u usaglašavanju i rješavanju suprotnih stajališta da vlastiti angažman podrede demokratskoj atmosferi i zajedničkom interesu uz puno uvažavanje.
9. Pozivamo sve informativne medije da istinito i objektivno, u duhu načela profesije, prezentiraju suštinu svih problema, a naročito spornih pitanezeolucijija u Gradu Mostaru.
10. Odlučni u namjeri da zaštitimo i ostvarimo jednakopravnost i ravnopravnost naroda i građana Grada Mostara, spremni smo djelovati svim raspoloživim demokratskim metodima, uključujući i građansku neposlušnost.


Ratni sukob je nastao u pokušaju realizacije suprotnih ideja o prirodi i karakteru grada Mostara. Rezultat TOG krvavog i rušilačkog sukoba DANAŠNJE JE NASLIJEĐE, koje kao „hrđava politička baština“ nipošto ne može biti za istovjetnu političku bevevolentnost kao u gradovima u kojima se nije dogodilo ništa. Nasilje, prije svega, nad Bošnjacima, ne može biti dobra i pravedna osnova za budućnost bilo kakve politike, pa ni lokalne koja od 1996. tako zorno pokazuje, da usprkos Koschnikovom i Ashdownovom Statutu – Grad ne napreduje, da ništa gradsko nije ujedinjeno do dana današnjeg. Oni koji su željeli – i na tim su osnovama to ujedinjenje mogli provesti – a nisu, nisu jer su radili suprotno.


MODERATOR SELEKTIRA „POLITIČKE STAVOVE“


I šta se sad dešava: Radi se, mjesecima, na „približavanje stavova HDZ i SDA“ - ali se stavovi ne približavaju. Međunarodna zajednica moderira na način da u tom „približavanju stavova“ ne uzima u obzir ni jedan jedini zahtjev bošnjačke strane u pregovorima. To znači da na stoli nema ništa što bi se dalo približiti. Doduše, moderator u javnost ne distribuira i mišljenja ostalih sudionika u ovoj zamornoj i iscrpljujućoj političkoj igri ( SDP, Stranka za boljitak, Stranka za bolju budućnost...).

Bošnjaci, očito, žele jedinstven grad uređen na način Grada s jasnom lokalnom samoupravom koja nedvosmisleno manifestira političku ravnopravnost a ne jednu Općinu s dominacijom jednog (hrvatskog) naroda. Najdemokratskije načelo „jedan čovjek jedan glas“ koje se u tako zamišljenoj (jedinstvenoj) Općini Mostar nudi Bošnjacima i Srbima, Jevrejima i Romima, samim Hrvatima nije prihvatljiv kad je riječ o državnoj i entitetskoj razini, iz istog razloga koji sada, nakon ratnog i poratnog iskustva, zdušno nude doratnom većinskom, bošnjačkom narodu! Na državnim razinama, za konstitutine narode pravila su – paritetni odnosi, manifestirani u podjeli svih visokih državnih pozicija s brojem konstitutivnih naroda, pa ispada da jedan hrvatski glas u BiH i FBiH – vrijedi koliko i pet bošnjačkih glasova!
I šta sad? Pregovori o modalitetima budućeg ustrojstva Grada Mostara traju. Izbora neće biti dok se ne odluči „dragovoljno“ o novim pravilima po kojima bi se izbori proveli.


MOSTAROM UPRAVLJA JEDAN ČOVJEK


U međuvremenu, OHR je „preporučio“ zamrzavanje Gradskog vijeća jer im je istekao mandat. Gradom upravlja jedan čovjek, gradonačelnik Ljubo Bešlić. Grad propada, jer gradski proračun nije donešen i više se ne može donijeti: Gradskom je vijeći (ali ne i gradonačelniku) istekao mandat! Budžetski korisnici će biti bez plaća. Ima li u tom smisla i ako ima, u čemu je? Jedini smisao je u nakani da grad izgladni, da se stanovnici dozovu pameti i da, kao u režiranoj predstavi, štapovima i toljagama izvrše „pritisak“ na „strane u pregovorima“.





Ipak, „zamrznuto se Vijeća Grada Mostara (bez sudjelovanja Hrvata)“ sastalo (u februaru) i izglasalo odluku o prihvaćanju gradskog proračuna. Gradonačelnik, koji sam radi i upravlja Gradom, poništo je tu odluku, jer je „Vijeću istekao mandat“. Vijeće se, kao u inat, opet sastalo (u martu), i ponovno donijelo istu odluku, ali ju je Ljubo Bešlić ponovno ukinuo, mada je i njemu istekao mandat! Sada, priča se, g. Bešlić moli Visokog predstavnika MZ „da on nametne gradski proračun Gradu Mostaru“! Zanimljiv scenarij koji se nigdje i nikada nije vidio!
Ali, izvještavaju OHR-ovi glasnogovornici, međustranački pregovori oko prihvaćanja izbornog modela i ustroja Grada - traju.
A tu, među „stranama“ - čini se, kompromisa, nema.
Šta reći? Da se svi „ko pijan, čvrsto držimo plota“? Dvije opcije koje aktualna politika nudi javnosti (prve - Mostar kao jedna općina postaje „Hrvatski stolni grad“, druge – Mostar s dvije ili više općina kao jedinica lokalne samouprave) - neće dovršiti priču, osobito pod pretpostavkom namatanja političkim iznudama jedne od tih opcija mostarskim građanima.


TREĆI JE MODEL DISRIKT


Političko-administrativni oblici pokazuju posvemašnju jednostavnost postojećih upravnih modela. Doduše, postoji i treći model, model distrikta. Međutim, u političkim igrama i ponudama – distrikt se ne spominje. Čak ni onaj, minijaturni, zaboravljeni, koji postoji u sreišnjoj zoni Mostara!
Distrikt poštuje konstituivnost naroda i njihove zastupljenosti u Gradskom vijeću. U distriktu gradonačelnik može biti svaki čovjek, čak i iz najmalobrojnijeg. Ako je tako, to bi značilo da Mostaru treba forma disktrikta u kojem će (brojčano i statusno – sva tri naroda) biti ono što jesu: konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine.

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...