MEHMED MEŠA PARGAN: GONETANJE RIJEKE SA IBRAHIMOM

 Mehmed Meša Pargan

Reminiscencije u kapljicama izmaglice
nad vječnom Rijekom.

Nemir je na stjenju.
Tu je ogoljen do pjesme.
Do bjelokosti.
Ribljega skeleta, iskrivljene kičme naših iluzija
sučeljenih sa beskrajnim hodom čovjeka
preko mosta.

Kuda vode mostovi? Njihova ukrštenost sa Rijekom?

Kada pođemo ka drugom čovjeku,
kada izgradimo mliječni put prijateljstva
premostimo vjerom trag repatice nad koritom života
jesmo li iluziju stavili u korito naše rijeke.
Sebe u samicu, među zidove povijesti zarobili.

Odlazim na mezarja i iskupljujem se fatihom
pred žrtvama zločina počinjenih
nad nevinim bosanskim pukom.

Oproštaj u sebi tragam.
Milost.
Snagu.
A onda, neprospavane noći pitam, zašto
zašto moji prijatelji šute.
Čuli su za ubijenu djecu!
Čuli za spaljena sela, gradove,
za džamije srušene
i djecu koja ciče u svojim kućama
nestajući u plamenu, nacionalnog osvještenja.

Pričam prijatelju, kako su u mom gradu
nabijali čovjeka na kolac.
On kaže: „Ne verujem“.

Ni ja ne vjerujem!

Ali, Abdulah Buljubašić Bubica,
nabijen je živ na kolac.
Sud to potvrdio,
a one koji su ga uz rakiju,
slaninu i osmijeh nabijali
osudio – još u Beogradu.

A oni rekli – nabijali smo – pa šta!
Odležat ćemo! Ponosno!

Da bi nacionalna svijest bila na nivou.

A taj moj prijatelj ne razumije!?

Zašto prijatelji ne razumiju.

Oni li su krivi
ili mi koji ih takvima biramo
zadovoljavajući božje određenje
uslovljene različitosti, makar i u tom trenu,
kada se ne dvoji o tome jesu li djeca u majčinoj utrobi
razložno ubijana.

Tako je to moj Ibrahime
sve je ovo nisko.

Pljuju me neznani jutros
kad na facebooku kažem da praštam,
kad kažem da oni nisu znali šta čine.

Moji pljuvači
pozivaju se na gospodina Kogita.
Pljuju po meni, jer ja nisam ja pozvan da praštam.
Oni koji su nestali u zoru nisu mi dali za pravo.

A bio sam dužan da praštam.

Kad praštaš, stavljaš tačku na ratove i govoriš svima
da je vrijeme trošno, poput kaldrmskog kamena.

Pod nogama se kroz stoljeća gubi.

Kad praštaš, kažeš kako nemaš snage
da se za novi rat spremiš.

Kad praštaš, rat snagom drugom pobjeđuješ.

Kad praštaš, shvatiš, da praštaš samo za sebe.
Kad praštaš, shvatiš da praštaš,
a onima kojima je oprošteno
nije ni bitno.

Kad praštaš, činiš to zbog sebe.

Sad kušam svoju vatru i govorim sebi:
Ne praštaj, prijatelju.
Njima nije bitno a tebe ionako do kosti već boli.

Ne praštaj, jer jutrom će se već, novi vratovi
bjelasati pred koprenom iza koje se krije
izbezumljeno lice dželata.

Ne praštaj, jer ćeš učiniti istim različitosti
pred Bogom nespojive.

Ipak,
Voda niz strminu odnosi misli.
Roje se snovi.
Ovo je vrijeme smrti i praštanja
Vrijeme Ljubavi.

Za šta si stvoren, to ne biraš,
već jutrom navijen
kreneš putem sudbine
prateći žubor Rijeke.


Mehmed Pargan
U Mostaru, s proljeća 2013.