Piše: dr. sc. Ibrahim Kajan
Kraj je svibnja, vozim svoj
chevrolet prema Zagrebu, gradu s kojim sam vezan s tisuću životnih niti.
Gotovo da znam barem ponešto o svakom mjestu kroz koje se provozim..., pa se i
podsjećam i nehotice propitujem jesam li ih zaboravio ili su mi još negdje u
pameti. U mnogima sam bio, pamtim ljude kod kojih sam dolazio, detalje, pa čak
i izgovorene riječi u dijalogu koji je ostao daleko iza nas... A kad skrenem na
onaj most koji nas uvodi u Ključ, redovito, baš svaki put, iskrsne dobroćudni,
živ i nasmijan lik rahmetni Hadžere Kišević. Među posljednjim dolascima u
njezinu kuću, bio sam i onog dana kad joj je u gostima bio reisu-l-ulema dr.
Mustafa ef. Cerić. Pjesnikova je starica majka poželjela upoznati prijatelja
svoga Enesa, pa mu se prijatelj i odazvao; razgovarala je s njim kao što
razgovara s Enesom i sa mnom, brižno, majčinski, puna duha i čudesnog
optimizma. Govorila je Reisu da je bila „u gostima kod danske Kraljice“, a
zaobilazila je riječi da su je četnici protjerali iz rodne kuće i iz zavičaja u
kojem je provela cijeli život. A njoj je, opet, Mustafa ef. pripovijedao da je
nerijetko, tijekom ratnih godina putovao, (dok nije otišao u Maleziju ili kad
bi iz nje dolazio čak i nakratko) - baš sa Enesom a i sa mnom, po cijeloj
Europi gdje je bilo naših nevoljnika koji su brzo shvatili da se ne živi
isključivo od grkog izbjegličkog kruha, nego i od priče, od utjehe, od duha
koji isijava iz riječi prvotnjeg jezika kojim se opisuje svijet.
Tog dana o kojem govorim, a mislim da je bio baš negdje u ovo vrijeme, u
mjesecu maju 1997. godine, sudjelovao sam u akademiji posvećenoj obilježavanju
oslobođenja Ključa od srpsko-crnogorskog agresora te posjetima golemom
mezarištu u Biljanima, i onom manjem, ispod Pudina Han, uz magistralnu cestu na
onom mjestu gdje se za Biljane skreće. Bio sam s Enesom, dr. Ismetom Grbom,
gospođom Merimom Filipović i načelnikom općine Amirom Avdićem.... i reisom, dr.
Mustafom ef. Cerićem. Reis je govorio u toj bolnoj prilici, nad uzdignutim
zelenim, drvenim bašlucima, nad nekoliko stotina pod konac poredanih bašluka za
isto toliko stotina ovdašnjih žena i muškaraca različite dobi, od novoređene
djevojčice do starca u visokim godinama… Njima je melek smrti doplovio na
noževima četnika i grubo iščupao potpuno čiste i nevine duše.
Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić
Vozim se kroz Ključ, i vidim u davnoj godini Reisa, ovdje, u ovoj krajištini
koja je sve donedavno skrivala i nekoliko dubokih jama u koje su bacali žive
ili preklane Bošnjane i Bošnjanke. Ništa očito nije slučajno, jer, kad sam
pošao iz Mostara predloženo mi je da napišem „nekoliko redaka o mom sjećanju na
dr. Cerića dok je bio u Zagrebu….“. Možda sam ga ovdje, u Ključu, najbolje
razumio, pa mislim da nije slučajno što se preko ovog, izdvojenog, „ključkog detalja“
– spuštam prema ranijim godinama kada sam ga upoznao i prvi put s njim
razgovarao.
II.
Bio je kraj proljeća ili početak ljeta 1990. kad sam se, nakon akademske godine
provedene u Ankari i Istanbulu, vratio u Zagreb. Između krupnih vijesti koje su
me zasipale o brojnim promjenama što su preoblikovale političku konfiguraciju u
Jugoslaviji i Hrvatskoj, bila je i jedna mala, zanimljiva na način kako mi ju
je rekla kćerka Leyla… da „imamo novog imama, i da se zove Mustafa, i da je
pravi Amerikanac!“
A onda je, nedugo iza toga, zazvonio telefon: „Ja sam Mustafa Cerić, imam
Zagrebačke džamije. Želio bih da popijemo kahvu, i rado bih došao do vas…“
Tako smo se upoznali; došao je i razgovor mi je ostao u sjećanju po
intelektualnoj osjetljivosti i dodirivanju duhovnog prostora podjednako
islamske baštine i islamske suvremenosti ali i o pitanju kako „to živo
nasljeđe“ – uobličeno u teme zapadnog modela mišljenja – učiniti bližim ljudima
i narodu s kojim živimo a nisu muslimani.
Naravno, obojica smo vrlo dobro znali
da se na ta pitanja treba prvo odgovoriti samima sebi – jer mi živimo
posvemašnji zaborav vlastite baštine, podjednako teološke, sociološke, jezičke,
književne i svake druge, podjednako pisane koliko i one oralne i folklorne.
Čovjeka sam malo poznavao, pa mi je u sjećanju ostala jedna vrsta suzdržanosti
koju nisam mogao zatomiti a, moguće, ni prikriti. Nikako je nisam mogao
otkloniti, mada je mladi doktor nonšalantno i prijateljskim tonom izlagao ono
što je naumio. Mučilo me pitanje kako da mu odgovorim, a da ne zahvatim svoju
osobu u ispovjednu činu i pravdanju...
Sve što sam znao o islamu, bio je puki autodiktat. U prostor islama sam ulazio
kroz čitanje, kroz istočnjačke bajke, kroz perzijsko i arapsko pjesništvo, kroz
tekstove o islamu zapadnih orijentalista. Moj interes prema islamu u užem
smislu nije bio „star“, nije zahvatio moje biće odgojeno u socijalizmu na način
potpune „okupacije“ mog spoznajnog prostora. Moglo bi se pjesnički reći da je
moje jezgro plutalo – primicalo se i odmicalo od ritualnih vjerskih oblika i
organiziranih formi Islamske zajednice... i to je trajalo vrlo izrazito od
kasnih sedamdesetih do početka devedesetih a u nekim oblicima do dana
današnjeg!
Mislim da smo iz tog razgovora obojica ponešto profitirali: znam da sam postao
znatiželjniji i okrenuo se s više strasti istraživanju bosansko-muslimanske
baštine nego dotad i da sam s velikom energijom prišao organiziranju Kulturnog
društva Muslimana Hrvatske Preporod. Ispisujući prve kulturne programe za
muslimansku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, duboko sam spoznao u svjetlu
spomenutog razgovora, da buduće utemeljenje našeg kulturnog prostora više neće
biti isključivo vjersko-muslimansko - nego bošnjačko, nacionalno-kulturno
prožeto duhovno-islamskim.
III.
Vrijeme koje je slijedilo, pokazalo je da je mladi doktor Cerić zapravo
„netipičan na bosanskog imama“ na službi u Hrvatskoj, u Zagrebačkoj džamiji.
Prvo što je upadalo u oči, bilo je odsustvo doktora znanosti iz strukture koja
je ravnala Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Mislimo na
zaposlene doktore (kakav je bio, usamljeni, dr. Ahmet Smajlović), a ne na
funkcionare koji su na te časne dužnosti dolazile iz svojih užih, „civilnih
struka“ i djelovali manje-više volonterski.
Uz brojne imamske poslove, dr. Mustafa Cerić svoj je prostor aktiviteta
pronalazio svugdje: u edukativnim programima, u izdavačkim planovima, u
organiziranju međunarodnih simpozija po kojima je Zagrebačka džamija stekla
izuzetno važne kulturološke reference i u nas i u svijetu. Tako su, recimo,
među prvim u to vrijeme (1990.) objavljenim knjigama pod impresumom Zg-džamije,
bila djela Envera Čolakovića koja su čamila u tami zaborava – romani Legenda
o Ali-paši i Lokljani. Na obje je potpisan dr. Mustafa Cerić kao
urednik. A tu se, godinu-dvije prije, začeo i niz zbornika s međunarodnog
simpozija na goruće islamske teme koje su brinule svijet politike ali i
muslimanski svijet – kako biti suvremen a ostati svoj i autentičan.
Osim impozantnih zahvata na organiziranju tih znanstvenih simpozija na koje su
dolazili znanstvenici iz cijeloga svijeta, te uređivanja zbornika pročitanih
radova, dr. Cerić je i aktivno sudjelovao u njima kao znanstvenik ili kao
moderator ili kao prevoditelj. Najčešće – u sve tri uloge odjednom! Pamtim,
možda njegove prve bitne tekstove. Na prvom simpoziju (1988.) na temu „Tesawwuf,
islamska mistika“, koji je izuzetno primamio medijsku pozornost, Mustafa
ef. Cerić prezentirao je tekst „Refleksije o porijeklu i razvoju sufizma“, o
genezi jedne kapitalne pojave koja je bogatila islamski duh i koja nije bila
nepoznata, po visokom dometima, ni domaćoj, autentičnoj, bošnjačkoj
književnosti.
Na drugom Međunarodnom simpoziju na temu „Problemi suvremenog pristupa islamu“
(1989.) dr. Cerić je podnio referat „Suvremena duhovna kretanja u islamskom
svijetu“. Tom je analizom prikazao duhovno-spoznajnu konfiguraciju
muslimanskog mišljenja u globalnim relacijama, o čemu se, također kod nas znalo
parcijalno, selektivno i politički docirano.
Sljedeći tekst dr. Mustafa Cerić je prvi put pročitao na Osnivačkoj skupštini
Kulturnog društva Muslimana Preporod u Zagrebu, 2. svibnja 1991. godine. Tema
je puno više od prigodne i puno više od edukativne: govorio je ono što nas je
sve životno zanimalo, o problematici nacionalnog u islamskom svijetu – „Između
vjerskog i nacionalnog“.
Krajem mjeseca novembra 1993., na historijskom Bošnjačkom saboru, slušali smo
njegovu neobično strukturiranu besjedu „Allah je na strani izdržljivih“. Gotovo
cijeli tekst je sastavljen od kontinuirano vezanih kur'anskih ajeta, koji su na
taj način, pokazivali istodobno i svoju doslovnu primjenljivost ili
„konkretiziranost“ u ravni ratne životne zbilje, ali i božansku univerzalnost
upućena cijelom svijetu kao opomena.
Najposlije, u te „rane radove“ Cerićevih tekstova valja ubrajati i tekst „Islam
između aktivizma i intelektualizma“ pročitan na V. međunarodnom znanstvenom
simpoziju Islam danas (listopad, 1995.). Tekst sam uvrstio u časopisu Behar,
našeg zagrebačkog Preporoda.
IV.
Nakon Slovenije, godine 1991., u mjesecu svibnju buknuli su i prvi požari rata
u Hrvatskoj. Prelijevanje je, neminovno, teklo prema Bosni i Hercegovini.
Dr. Mustafa ef. Cerić je, uz Ševku ef. Omerbašića, te predsjednike Zagrebačkog
medžlisa odnosno Sabora IZ Hrvatske i Slovenije g. Mustafe Plićanića i Salima
Šabića, razvio nevjerovatnu aktivnost koja se granala u nekoliko paralelnih
ključnih radnih prostora: prvo u prihvatu i smještaju prvih „dezertera“ iz
Jugoslavenske narodne armije, koji su vidjeli pretvaranje Armije kojom smo se
ponosili – u armiju četnika, te njihovim humanim zbrinjavanjem i pribavljanju
dokumenata novostvorenih država bez kojih se nije moglo nigdje otputovati,
osobito ne u daleke, rubne krajeve bivše Jugoslavije, na Kosovo, Jug Srbije,
Makedoniju. Više od 3.000 mladih ljudi skinulo je uniformu JNA, najvećim
dijelom oni čija je savjest prihvatila glas razuma rahm. Alija Izetbegovića,
koji će njima obraćao – da napuste redove JNA koja ratuje u Hrvatskoj, protiv
Hrvata - „jer to nije naš rat“.
Već je u tim početnim danima rata sazrela misao o nužnosti organiziranog načina
pomoći prognanicima koji će uskoro u golemom valu preplaviti prije svega
Hrvatsku, Sloveniju, Austriju i Njemačku… Ko će ih tamo dočekati, ko će
pomagati oko smještaja, što će im trebati govoriti – bila su pitanja na koja je
valjalo odgovoriti.
Barjam u Sarajevu
Rahm. Alija Izetbegović i Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić
Uz organizirani informativni centar u prostorijama Zagrebačke džamije, u kojem
je desetina mladih zagrebačkih djevojaka i mladića prikupljala vijesti od
doslovno prvog dana agresije na BiH, prevodila ih na engleski i distribuirala
svjetskim i domaćim agencijama, a nad kojim je dobrim dijelom bdio dr. Cerić,
djelovanje „stožerne grupe“ (Krizni štab, osnovan je zapravo na početku
agresije na Hrvatsku), svih naših asocijacija krenulo je u osnivanje ogranaka
Merhameta, Preporoda i SDA, ali i džematskih odbora - posebno po Njemačkoj –
kao budućih domaćina koji će biti kadri pripomoći u prvim azilantskim danima
bosanskohercegovačkih nevoljnika u tuđem i nepoznatom svijetu.
Putovanja po Europi, organiziranje i održavanje savjetovanja i seminari za
aktiviste, obilježavanje bitnih državnih praznika mlade demokratske republike
BiH, održavanje malih i velikih političko-kulturnih priredbi i koncerata –
osobito prvih godina rata – nosili su, kad je riječ o „zagrebačkoj grupi“ prije
svega rahm. Salim Šabić i dr. Mustafa ef. Cerić. Nerijetko smo putovali i mi
ostali, nekad kao predavači na seminarima, nekad kao govornici na mitinzima, a
nekad i kao pjesnici svoga naroda. Nekad smo spavali u domovima naših starih
gastarbajtera, nekada u studentskim hostelima, ponekad u motelima, a rijetko u
hotelima… Bilo su to, sjećam se dobro, dr. Irfan Ljubijankić, dr. Šemso
Tanković i dr. Ismet Grbo, zatim mr. Hilmo Neimarlija i Azem Karamehmedović,
Mustafa Plićanić i Mirsad Srebreniković, te Enes Kišević i moja malenkost.
Govorili smo u Ljubljani, Beču, Salzburgu, Stuttgardu, Münchenu, Koblenzu,
Frankfurtu, Heidelbergu i brojnim drugim gradovima Srednje Europe.
Usporedo s tim „poslovima“, dr. Mustafa ef. Cerić je, barem da je spomenem, i
jednu izuzetnu „Međunarodnu konferenciju o kršenju ljudskih prava i genocidu na
Muslimanima“, što je održana u zagrebačkom hotelu Inter-Continental 19.
i 20. IX. 1992. godine. U raspravi o tim pitanjima prvi su se put našli na
jednom mjestu važne ličnosti – humanisti, ulema, aktivisti za pomoć BiH i
znanstvenici iz islamskih zemalja. U radu je sudjelovao i Muhamed Gazali, živi
simbol islamskog svijeta 20.stoljeća, kao i šejh Alem Jusuf Kardavi. Pozdravnu
riječ predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića pročitao je njegov
osobni izaslanik g. Salim Šabić. Konferenciji je svoj prilog pridružio i osobni
izaslanik dr. Franje Kuharića, biskup Đuro Kokša. Voditelj je bio dr. Mustafa
Cerić a istodobno i autor pročitanog, uvodnog teksta. Slijedili su govori dr.
Ismeta Grbe, mr. Džemaludina Latića i književnika Ibrahima Kajana koji
potpisuje ove redove. A onda se, pri kraju sesije, u dvorani pojavio i skupu se
pridružio svojim riječima Stipe Mesić, predsjednik Sabora RH, kojeg je dr.
Tuđman već rušio s njegove visoke državne pozicije!
* * ***
U hrvatskim je prvomajskim izdanjima printanih medija osvanula izjava
predsjednika Sabora Islamske zajednice Hrvatske i Slovenije Salima Šabića „da
je u Sarajevu 28. travnja održan obnoviteljski Sabor Islamske zajednice u BiH i
izabran njezin Sabor od 36 članova. Za naib-ul-reisa izabran je Mustafa Cerić,
glavni imam Zagrebačke džamije, a za zamjenika Ismet Spahić, glavni imam Gazi
Husrev-begove džamije“, citirano je.
Pola godine kasnije, primio je (10. 11. 1993.) u zagrebačkom Islamskom centru u
službenu posjetu predstavnike muslimanskih i bošnjačkih udruga u Hrvatskoj.
Nazočili su dr. Nedžat Pašalić, predsjednik Nacionalne zajednice Bošnjaka
Hrvatske, dr. Izet Aganović, predsjednik Humanitarnog dobrotvornog društva
Merhamet, prof. Ibrahim Kajan, predsjednik i Hilmija Šabić gl. tajnik
Preporoda, Mustafa Plićanić, predsjednik Islamske zajednice u Zagrebu, Mirsad
Srebreniković, potpredsjednik Mešihata IZ za Hrvatsku i Sloveniju, te dr. Šemso
Tanković predsjednik i Azim Karamehmedović, dopredsjednik SDAH. Prijemu su
prisustvovali i dr. Irfan Ljubijankić, ministra inozemnih poslova BiH te član parlamenta
Safet Hidić. Predstavnici različitih muslimanskih udruga izvjestili su visokog
gosta o položaju bosanskog naroda u Hrvatskoj i o aktivnostima koji oni čine u
prevladavanju jaza izazvanog sukobima u srednjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini.
Dr. Mustafa Cerić je pozitivnim ocijenio ulogu Muslimana u Hrvatskoj te se
zauzeo za tješnju suradnju sa Sarajevom. On je od nazočnih predstavnika
muslimanskih udruga u Hrvatskoj zatražio da svakodnevnim radom ustraju na
uspostavi mostova suradnje dvaju prijateljskih naroda – bosanskog i
hrvatskog...
V.
Takva panorama osmišljenih aktivnosti dr. Mustafe ef. Cerića nije bila
nezapažena. Hrvatskim je medijima dr. Mustafa ef. Cerić bio na poseban način
vrlo zanimljiv. U intervjuima je uvijek isticao agresorsku prirodu rata u BiH,
i to ne samo „sa Istoka“, tj. Srbije i Crne Gore, nego – što je posebno bilo
vidljivo iza 1993. – i „sa Zapada“, tj. Hrvatske. Bio je oštro kritiziran, pa i
napadan kao fundamentalist, a vrhunac je bio u najodvratnijoj optužbi koja ga
je mogla snaći, od don Ante Bakovića objavljena u tada vrlo tiražnom političkom
dnevniku Vjesnik.
„Našoj je javnosti poznato da sam se posljednjih godina kao nitko drugi borio
da muslimani budu svjesni svog porijekla, borio sam se za zajedništvo Hrvata i
muslimana, borio za suradnju. Vodeću muslimani grada Zagreba u svom listu
Preporod (don A. B. je pogriješio - treba: Behar!) moj su simpozij „Povratak
iskonu“ nazvali pokušajem da pokrstim muslimane. Moja je tvrdnja koju sam
spreman dokazati pred milijunskim TV gledalištem, da su muslimanski
fundamentalisti napravili sve planove o pokolju Hrvata u Bosni – ovdje u
Zagrebu! Uz divnu zaštitu hrvatske vlasti i hrvatske policije! (…) Hrvati žele
suživot, to je točno. Nama je to nužno (…), oni to znaju i zato nam podvaljuju.
(…) Samo uzmite muslimanske novine u Zagrebu pa pogledajte što piše
„muslimanski Goebbels“ u Zagrebu – Ibrahim Kajan.
Molim da televizija napravo seriju o muslimanskom reis-ul-ulemi Ceriću koji je
to postao na kaubojski način, jer je pravog reisa Selimoskog nelegalno
smijenio, i koji je začetnik svih pokolja Hrvata u Bosni za što je planove
razradio dok je bio u Zagrebu. Danas u Zagrebu živi njegova obitelj dok on
organizira najveći zločin u povijesti Hrvata – pokolj Hrvata u Bosni i čišćenje
Bosne od Hrvata (…)“, objavio je središnji hrvatski politički list Vjesnik
dana 21. II. 1994., plasirajući notorne laži o glavnom imamu Zagrebačke džamije
dr. Mustafi ef. Ceriću, netom ustoličenog na, u tom trenutku, najvišu duhovnu
funkciju muslimansko-bošnjačkog naroda. A tako su, nimalo nježnije pisale i o
Aliji Izetbegoviću, Ejubu Ganiću… prozivajući ih i postavljajući ne samo na
stup srama, nego na stup najvećih i najokorjelih zločinaca koje treba osuditi –
smrtnom kaznom (pa se u tekstu zamjera dr. Tuđmanu da ju je ukinuo)!
VI.
Zagrebačko razdoblje dr. Cerića je sigurno puno složenije nego što ovaj autor
može znati; ovdje govorim o njemu iz osobnog rakursa, ponekad dijeleći te
probrane trenutke „tekuće historije“ u kojoj smo živjeli, susretali se, surađivali
– i na sličan način bili prokazivani i javno razapinjani, dakako, u srazmjerima
naših različitih pozicija i uloga u bošnjačkom i hrvatskom društvu.
To, relativno kratko razdoblje, pokazalo je da je dr. Cerić briljirao u
organiziranju duhovnih, znanstvenih i humanističkih gibanja bošnjačkog društva
ratom prisiljena rasuti se svijetom, da je objavljivao svoje studije i analize
znanstvenog diskursa, da je putovao za svojim narodom i tješio ga, da je
pokazao umješnost u izdavačkoj djelatnosti i da je javno govorio „bez dlake na
jeziku“ jer to nisu govorili oni koji su govoriti trebali – a trebali su,
čuveni po svojoj intelektualnoj tromosti, bošnjački političari. Međutim, oni
su, osim rijetkih izuzetaka, i onda kao i sada, bili sivi, šutljivi, skromni u znanju
i spoznajama i pohlepni za privilegijama i društvenim počastima.
Zagreb-Mostar, maj / juni 2012.
