NA ZBORIŠTU PREDAKA, TEKIJA

Zavija bektašijska Sari Saltuk, tako se 

nekoć zvala tekija u Blagaju

Historja iz zasjede

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Zavijom bektaškom u Blagaju, tako su je s početka nazivali. A taj početak kad bi, onaj tren koji graditelj osjeti dovodeći krovište do alema, ne zna – od nas živućih - zapravo niko. Nismo ga naslijedili preciznim usmenim zapamćenjem ni nedvojbenim pisanim svjedočanstvom. Da, govorimo o tajni porijekla Tekije u Blagaju.

„Sadržaj“ turbeta

Potpuno je jasno, Tekija nije iz 1644. kad ju je prvi put uknjižio E. Čelebija u opise svijeta koji je vidio na svom putu putujući. Nije je sagradio, kako on kaže, zatečeni muftija mostarski, niti je podignuta od sljedbe halvetijskih derviša, jer ni kaburi u turbetu tekiji prislonjenoj, nisu halvetijskog porijekla. Turbe i ne spominje kao da nije ni postojalo, a po svemu sudeći, moralo je postojati. U turbetu je paradoks: „sadržaj“ mu je vezan za legendarno-historijski lik Sari Saltuka iz 13. st. o kojem smo govorili, pa bi i po tome bilo upitno otkud ono, to turbe, 250 godina nakon legendarnog amaneta Saltukova da mu se mejit u jednom od sedam tabuta opremi – i da se  u sedam država odnesu i u njima sahrane.  Ako i nije bilo turbeta u dubini i pozadini historije, pa ni tekije, pod velikom pećinom na izvoru Bune, bi nešto sveto, uzvišeno i fascinantno: bi prvotnje islamsko dovište koje je apsorbiralo dualističko, bogumilsko spiritualno okupljalište pred licem svoga Gospodara. Tako nas, zapravo, poučava u do jučer neznanom, posmrtno objavljenom tekstu vjerodostojni Muhamed Hadžijahić o Tekiji i turbetu u Blagaju.  

Kaburi Sari Saltuka i Ačik-baše

Pojava da se na kršćanskom svetištu javlja Sari Saltuk, vrlo je česta (u Albaniji, Makedoniji), pa ne iznenađuje opravdana slutnja da je Saltukov kabur i u Blagaju zapravo na starijem svetištu Crkve bosanske. Tom u prilog ide, misli Hadžijahić i jedna povelja od 1. 6. 1454.,  koju je hercegu Stjepanu izdao aragonsko-napuljski kralj Alfonso. Budući da u njoj aragonski kralj posebice apostrofira pećinu u Blagaju, očito je riječ ili o strateškom lokalitetu ili kultnom  mjestu posebne važnosti. Autor navodi i legendu u kojoj se kaže da je tu bila „izba“ gdje je Saltuk odložio oružje, „kao znak da mu se tu podigne grobnica“. Izvori rijeka, podsjeća se, još su u ilirska vremena bila „atraktivna kultna mjesta“.

Kult Sari Saltuka nastajao je, po svemu sudeći, padom Hercegove zemlje pod Turke, u razdoblju velikog uspona i moći bektašijskog duhovno-vojnog tarikata. Ali, došlo je do zaokreta! Bektašijama su, piše P. Ricaut, „pripadali svi janjičari, a janjičarima se prigovaralo da nisu pobožni“. Izrazito oštra borba protiv bektašija plamsala je za sultana Osmana II (1618-1622). U takvim se okolnostima, podvlači Hadžijahić, „strogo vodilo računa da se u Bosni suzbiju sva heterodoksna učenja“. Zasigurno ni tekija u Blagaju nije ostala izvan ideološke metle, pa nije ni čudo da Čelebija, miljenik dvora, u Blagaju registrira „halvetijsku tekiju“ potpuno slijep i za krupno bektašijsko prisustvo kakvo je Saltukovo turbe uz niz dodatnih bektašijskih signatura u samoj tekijskoj arhitekturi. 

 Zvjezdani pokrov tekijske banje

Hadžijahić ukazuje na jedan i danas vidljiv tipično bektašijski detalj u tekijskom inventaru. „U semahani, od ulaza lijevo, a također i u susjednoj prostoriji na vratnoj strani od ulaza desno, u zidu je u obliku niše predstavljen tabut (mrtvački sanduk). Smisao tog „memento mori“, odnosno prema tesavvufskom učenju je:„mutu kable ente mutu“ – „umri prije nego što umreš.“ Takvo se prezentiranje, drži autor, javlja isključivo kod bektašija. Na bektašije podsjećaju i natpisi nad ulazom u semahanu, zatim postojanje banje u samoj tekiji, neovisno o tom što banju mogu imati i druge tekije – ona je ovdje vezana uz sami ritualni obred, tj. ona je nužna.

Tekija je, očito, obnovljena kao havletijska, s halvetijskim dervišima među kojima je u mostarski muftija Zijaudin kojeg Čelebija spominje kao „graditelja“, umjesto „adaptatora“. Upravo njezin prethistorijat, opipljivo a ne samo znakovito, produbljava donju historijsku granicu izgradnje blagajske tekije, spuštenu do samog ruba pučkih predaja i narodnih vjerovanja.  A na njima, kako se god okrene, počivaju ne samo narodni snovi, nego i nacionalne historije.

AVAZ, prilog SEDMICA, 27. 2. 2016., str. 14-15

UMRO OD LJUBAVI

Aleksa Šantić: Doba kad je srce puno rahatluka bilo

Historija iz zasjede – Intimna historija Alekse Šantića

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Dvokatna zgrada u Brankovcu nekoć je bila poznata: u njoj se godine 1868. rodio slavni mostarski pjesnik Aleksa Šantić. Nedavno smo, po ko zna koji put, stajali pred njezinim ulaznim dverima. Bijahu zaključana. Na nijemim je vratnicama bijela limena pločica na kojoj piše da smo na adresi novovjeke kršćanske zajednice sa sjedištem u Beogradu.

A tu je lijepu, veliku dvokatnicu u Brankovcu, podigao svojoj djeci – očekujući od njih unuke i Aleksu među njima – djed Petar za turskog vakta, oko 1850. Podigao ju je na zaravnjenu prostoru izdignutom iznad ceste, preko puta Baline džamije, a blizu grkopravoslavne patrijašije i pašina Konaka iz kojeg se vladalo Mostarom. Kad su na svijet započeli dolaziti sinovi, počeo je snovati svoj san: napravit će im veliku kuću da svi, sa svojom djecom budu u njoj! A u njoj je, poslije će se pokazati, najviše djece izrodio njegov srednji sin Risto. Risto je ispunio san svom ocu! Oženio je Maru Aničić, pa mu s njom, jakom i čvrstom, plećatom i koščatom, ispunio djecom cijelu dvokatnicu u Brankovcu! Teško je bilo popamtiti njihova imena: Pero, Aleksa, Savo, Jakov, Jeftan, Persa, Staka i Soka; Pero je imao devetoro djece, a Savo osmoro!

Kuća djeda Petra iz turskog vakta, 

sveto mjesto pjesnikova rođenja

U kući, očito je, odavno nema nikoga. Aleksa Šantić ju je napustio, bolje reći – pobjegao od nje. U njoj je ubijen njegov duh, a likvidatori, najbliži koji postoje, ostali su u njoj. Aleksa je preselio u zetovu kuću. 

Uza sve pohvale patriotske poezije i socijalne, i religiozne i nacionalne, ipak je slavom sve nadmašilo, shvaćanjem najšire publike, njegovo pjesništvo srca, jake emocije, prigušene erotike prekrivene čežnjom usporedive jedino s očaravajućom supstancom bosanske sevdalinke. A njegov osobni duh koji je proizvodio tu neuhvatljivu materiju – zbog ljubavi je, u ovoj kući u Brankovcu, u kojoj je ugledao svijet, bio brutalno ubijen. 

Scena iz filmske serije "Moj Aleksa": Anka i Aleksa

Pegaz na kojem je oblijetao oko „svojih“ Šerifa i Emina, u jednom je trenutku zastao: pjesnik je, iz platonske zasjede u kojoj je cijelu mladost obitavao, napokon spazio stvarno biće koje je, odnekud, u Mostar, naišlo „niotkud“: zvala se Anka Tomlinović, kći fotografa iz Slavonije. Mostarci su ga vidjeli „kuferašom“, poput tisuća njih što iz „švapskih zemalja“ u jatima dolaze u naš grad iz kojeg su nesretni muslimani iseljavali. 

Ljubav mladog pjesnika, kanila se okruniti u trenu planiranog izlaska prve knjige Pjesama 1891. Ali, dramatičan i bjesomučan zaokret, neslućen i neracionalan, od velike je ljubavi načinio veliku patnju. 

Obiteljski patron, stric, „adžo Miho“, kojem se i Aleksa u poslovnoj korespodenciji obraćao krajnje pognuto („Vaš ponizni sluga Aleksa“) – održao mu je svoju u „kamen uklesanu lekciju“ (rekonstruiranu u dokumentiranom romanu  Josipa Lešića): „i šta sad... u kuću Šantića bi htjela da uđe „kuferašica“ švapska, da razapne svoj šator ovdje na Brankovcu... Katolička guja u čistim pravoslavnim njedrima, to bi Latinka htjela... je li? A jok! Od pamtivjeka su Šantići uvijek ženili svoje, nisu prevjerili ni u teškom turskom vaktu, pa neće ni danas u ovom katoličkom kijametu... I zato, sikter!“

Ali, desilo se još gore! Majka je izgovorila riječi antičkog prokletstva: dočekala ga je ispred stričevih vrata, razgolitila grudi – i zaklela ga: „Ako je uzmeš, proklet ću mlijeko kojim sam te dojila.“

Taj je dan bio crni pokrov ne samo njegove ženidbene namjere, nego cijelog ostatka života. Bio je živ, duša je bila mrtva. Te je godine napunio 26 godina. Više se nikad nije ponadao svojoj djeci, nego je, preselivši „u Ćorovića“, zetu Svetozaru i sestri Persi, ispunio ostatak života časopisom Zora, novim pjesmama, dramama i prepjevima... cupkajući na koljenima sestrinu Nedicu i dječje joj cupkalice deklamirajući i nabrajalice skladajući. Umro je g. 1924., osamljen, od teške i dugotrajne bolesti, često i mistificirane. Od iste je, kaže se, umro i Savfet-beg Bašagić. „A istinu zna samo naš Gospodar.“

Sada nema živih u kućama ni Šantića ni Ćorovića. Sada su to tužne „crkvene prostorije“ i distancirani „muzejski postavi“.

 AVAZ, prilog SEDMICA, 20. 2. 2016., str. 14-15

NEMIR MEĐU RIMSKIM TORNJEVIMA

Stolac triju civilizacija

Historija iz zasjede – U Stocu, političko i vjersko klesanje historije

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Davno sam ti legao i dugo ti mi je ležati, romor je srednjovjekovni koji raznose vjetri preko uznemirenih stećaka. Prvo su između njih, poodavno, prokrčili cestu. Razmaknuli su arhivirana vremena, da između njih, kostiju predaka, pređe bezobzirna suvremenost. Nedavno su srednjovjekovnim spavačima „na dohvat ruke“ – postavili „Blajburški križ“. Recentne, „mirnodopske intervencije“ u historijske epohe, kad je o Stocu rijec, ne dodiruju se s uljuđenosti civilizacije na koju se poziva.

Civilizacijski slojevi

Rijetka su živa naselja, a još rjeđi gradovi koji toliko dugo traju, da im se „inicijalne klice“ teško mogu čak i naslutiti! Stolac je, u tom pogledu, živi muzej triju civilizacija. Svaka se od njih i sada može ne samo vidjeti i opipati, ne samo uportijebiti, nego, dapače, i zloupotrijebiti.

Ranih austrougarskih godina, arheolozi sarajevskog Zemaljskog muzeja su na zapadnoj periferiji grada, otkapajući zemlju, na lice dana iznijeli temelje zgrada cijelog kompleksa nevidljivog i zaboravljenog rimskog naselja. Đuro je Basler naknadno ubicirao tu nezaštićenu lokaciju, po sjećanju, „na prostor oko današnje katoličke crkve i nogometnog igrališta.“ Tu se, ponovio je za ranim areheolozima, „nalazila urbana jezgra antičkog grada“. Otkrivene su zgrade imale različite namjene: dvije su bile stambene a jedna, prekrivena mozaicima, posvećena vjerovatno Orfejevu kultu. Zatim dvije zgrade, veća i manja, namijenjene javnim potrebama. Bile su opremljene instalacijama za centralno grijanje. Jedna od njih je očito bila važnim društvenim mjestom – javnim kupatilom. A u blizini - taverna, velika gostionica. Potom još jedna zgradica, šesta, namijenjena kultu mrtvih. U njoj su otkopane tri grobnice s osam kostura. Basler kaže da su u grobu, uz ostalo, pronađene i staklene vazne. 

Danas se ni po čemu ne može vidjeti da je tu nekoć nešto kopano a još manje da je tu čak i nešto pronađeno. To je naselje, poistovjećeno s onim označenu u rimskoj putnoj mapi iz 366. g. kao Ad Turres, Kod tornjeva! 

A rimski su tornjevi iznad naselja, na brdu. Po putnoj se mapi ravnajući, misli se da su izgrađeni tokom IV. stoljeća. Rimski su stratezi izgradili zapravo cijeli odbrambeni sistem kamenih kula, njih devet (a „možda i više“, dodaje Basler), koje je naslijedilo suvremeno doba rane bosanske arheologije. 

Kroz cijeli srednji vijek, kao fantastično uvrđen grad iznad Vidova pola, imenom Vidoštak,  s kulama povezanim bedemima širokim i do dva metra, gospodarili su lokalni plemići, i zadnji među njima, Herceg Stjepan. A nakon 1468., utvrđeni je grad promijenio ime i gospodara. Četiri stotine godina turska je uprava sačuvala svaki rimski kamen i dogradnje humskih knezova i poznih bosanskih vojvoda. Najposlije, tu je i Austro-Ugraska s jezgrovitim bosanskim zaokretom prema Zapadu.

„Anonimna grupa“

Vremenskim slijedom stiglo se u suvremnost. Ovu, što u civilizacijskom smislu afirmira koegzistenciju kultura čiji bi se materijalni dokazi u obilnoj baštinjenoj raskoši ponudili (i) turističkoj kulturi.  Državna Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije, na sjednici održanoj od  21. do 27. januara  2003. godine, donijela je  Odluku kojom se historijsko područje - Stari grad Stolac proglašava nacionalnim spomenikom.  Ali, državna Komisija ne može provesti svoju odluku: ne može zaštiti nacionalnu baštinu. U srcu historijske baštine anonimna je „grupa građana“ , ogromne moći, unijela nemir koji traje od 2005. godine, kad je, na svoju ruku, izgradila kameni križ na betonskom postolju i okružila ga kamenim obzidom „friške“ stilske tehnike.

Ispravljanje historije i „interveniranje“ u nju, osobito „u ime neke nove političke realnosti“ (a znademo da je svaka „politička realnost“ privremena), veliki je grijeh i veliko nasilje. To je kulturološki zločin prema precima i njihovim potomcima. To je, ponovimo za Matvejevićem, djelo „naših talibana“.

AVAZ, prilog SEDMICA, 13. 2. 2016., str. 14-15

LAZAR DRLJAČA: BOGUMIL IZ ŠANTIĆEVE VILE

Historija iz zasjede – Lazar Drljača, na svojoj zemlji, na baštini

Piše: dr. Ibrahim Kajan

Jedanput smo ga susreli prije više od pola stoljeća: koračao je prema „Radničkom univerzitetu“, a na čudnu samaru na leđa mu uprćenu, bi nekoliko slikarskih platana. Znali smo mi, dječaci, koje je zanimao cijeli svijet, da je taj koščati, visoki, mršavi i stari čovjek, nalik na Don Kihota, slikar i da se vratio iz daleka svijeta. Ime mu je bilo Lazar Drljača. Mi smo i tada intuitivno znali da ono što ćemo naknadno shvatiti kao historiju, ne čine samo generali i političari, rušitelji i graditelji država i gradova, likvidatori naroda i heroji nacija, nego i mislioci, pronalazači, moreplovci, arhitekti, pisci i - posebno – „čudaci“, „ljudi na svoju ruku“, oni koji su živjeli među nama a bili čvrsto uvjereni da su „porijeklom iz svemira“ kako je tvrdio za sebe i Musa Ćazim Ćatić. Takav je bio i Lazar Drljača, „posljednji bosanski bogumil“, čiji je grob pred spaljenom „Šantićevom vilom“ na Boračkom jezeru, primio njegovo tijelo prije 45 godina. Na grobu stoji stećak.

Rodio se u neznanom zaseoku Blatna pokraj Une 10. 10. 1882., a umro u konjičkoj bolnici, 90 godina kasnije, 13. 7. 1970. U međuvremenu, proveo je život u koji je teško, nama, banalnim Zemljanima, prodrijeti i još ga teže shvatiti.  

Nešto malo austrougarskih podataka govori da su ga roditelji, mada krajnje siromašni, poslali u Sarajevo gdje je završio bravarski zanat 1906., kad je upisao i Građevinsku tehniku. Iste je godine uspješno položio i prijemni ispit na Bečkoj likovnij akademiji. Pet godina kasnije, na poziv Kristijana Gripenkerla sudjeluje na Međunarodnoj likovnoj izložbi u Rimu. Nakon Rima, mladi je Lazar u svjetlu Pariza. Fovističkih osam godina osjetilnih spoznaja vatrometi boja, postaje rijekom u kojoj će mladi bosanski slikar zaplivati! Likovni fovizam, kako se izvanjski dešifrira, izraz je „nesputanih pravila“, likovnih gesti koji krše „sva pravila akademskog slikarstva“, on je vatromet neobuzdanih boja. Fovizam je „divlja zvijer“, velika nada, vrišteća radost koja čeka čovjekovo dijete na početku 20. stoljeća.

Sljedećih pet godina oni koji su ga poznavali  ne znaju gdje je; glas o „Lazaru izgubljenom u svijetu“ otkrit će ga g. 1919. interniranog u južnoj Italiji, na neko opskurno mjesto na Sardiniji, na Korzici, gdje li? Onda se vratio u zavičaj, na svoju zelenu Unu, s nekom tamnom mišlju među obrvama, zagledan u Prirodu. U toj crti na čelu, možda je bio znak dubokog prezira i protesta, obnovljenog bogumilstva koji bi ovaj zaprljani svijet morao ponovo upoznati. 

Biografi navode da je s dvokolicom, svojim ručnim radom, došao 1930. u Konjic i naselio se na Borcima, u pastirskoj bajti, dalek od ljudi i svijeta. U grad je silazio samo po so i brašno. Od grada mu više ništa nije trebalo.

Slikao je, jer je u slikanju osjećao emanaciju svoga bića, vidljivim božanskim tragom svog kozmičkog porijekla, a slike je rijetko izlagao i prodavao – tek „da, ponekad, od nečega ima živjeti“. Od 1930. do 1962. vidjeli su ih samo Mostarci, Cetinjani, Sarajlije, Kotorani i Hercegnovljani. 

 Lazar Drljača: Stari most u Konjicu, ulje na platnu

Iza 2. svjetskog rata, 1946. – planula je njegova kolibica i sve slike koje je u njoj imao sagorile su u pepeo! ipak, nekim posrednim podacima, vidljivo je da je „stanovao u čardaku“ na zapadnim vratima mostarskog Starog mosta, kao zaposlenik Zavoda za zaštitu spomenika.* Ali to je očito bilo vrlo, vrlo kratko. Ponudili su mu jednu od soba vile Šantićeve, pa se vratio na Borke svojoj „bogumilskoj postojbini“, svom golom život, svom jedinom hramu – Velikoj Prirodi. 

Lazar Drljača, nedvojbeno, u humanističkoj historiji bh. čovjeka, ima posebno i izdvojeno mjesto. Njegov rani ekspresionistički udar, nije ostao bez odjeka. Vojo Vujanović je izgovorio tihe riječi koje još odjekuju svojim moćnim značenjem na posmrtnoj, obljetničkoj izložbi u sarajevskoj Prosvjeti 2012. godine: "Zahvaljujući tome danas o Lazaru možemo govoriti kao o jednom od najznačajnijih slikara u BiH i jednoj veličini koja nije pridonosila etnikumu kojem je pripadao, već duhovnoj energiji i snazi onoga što zovemo duhovna moć Bosne i Hercegovine.“ 

AVAZ, prilog SEDMICA, 6. 2. 2016., str. 14-15

*Ipak, „sjećanje“ se dijelom deformiralo: Po vjerodostojnijim izvorima, npr. Šefke Hodžića, Lazar Drljača je negdje početkom 40-tih godina 20. st., da stanuje i slika u čardaku na Starom mostu najvjerovatnije dopustio tadašnji gradonačelnik Husaga Ćišić.