O POVEZAČI NE STOJI NIŠTA U KUR'ANU

 

Napisao: dr. Smail Balić

U predislamskoj Arabiji zastiranje velom ili odjećom je bilo preimućstvo žena boljih društvenih slojeva. Na jedan događaj u Pejgamberovoj porodici, u kojem je ljubimica Ajiša igrala ključnu ulogu, svodi se kur'ansko pozivanje na ovaj staroarapski običaj. U suri 33, stavak 59, Muhammedu se stavlja u zadatak, da svojim suprugama i kćerkama kao i ženama drugih vjernika preporuči, da dio svojih džilbaba, tj. haljina vrste ogrtača, nadvuku na se, kad se budu pojavljivale u javnosti. Time će, dokazuje Kur'an po smislu, biti lahko raspoznate kao dame i kao takove biti pošteđene od uličnih napastvovanja. Odmah iza ove preporuke stoji rečenica: "A Bog je oprostiv i milostiv". Običaj se u istom spoju riječi ocjenjuje kao lahko pojmljiv, da bi se postigao cilj.

Retorika ovog kur'anskog teksta čini objašnjivim, zašto je preporučeni običaj u ono vrijeme i u samoj Medini bio jako malo poštovan.

U historijski izraslom, islamu je kur'anska preporuka mnogostruko poprimila značaj bezvremenog naloga. Ovo je bio slučaj osobito u izvjesnim regresivnim sredinama, kao kod Hanbelija i Haridžita. Pokrivanje žene je općenito prije pojavna slika islamske gradske kulture starog kova nego sela.

Pojam "povezače" (njemački Kopftuch), koji u arapskom odgovara izrazima burqu', qina' i litham, nije uopće zastupljen u Kur'anu. Nošenje povezače potiče prije iz sirijskog kaluđerskog kršćanstva. Običaj je bio, i još je uvijek, rasprostranjen u okviru pravoslavnog hrišćanstva, osobito na selu.

Kur'an je za muslimane i muslimanke jedina sigurna relevacijska isprava. On se sam razumijeva kao "Biblija u koju nema sumnje" (2:3). U zabludi je ko šerijat izjednačuje s islamom. Šerijat je velikim dijelom izrađevina majstora islamskog prava (mezheb-sahibija) i njihovih brojnih misaonih sljedbenika (fakiha). Time se objašnjava mnogolikost tumačenjskih škola islamske nauke. Samo sunnijski islam ima četiri pravca tumačenja, od kojih svako važi kao pravovjerno. Ni jedan od ovih pravaca izvorno ne zna za "islamsku odjeću" (az-ziyy al-islami), danas toliko isticanu u potrazi za identitetom. Zašto se "islamski kostim" ograničava samo na ženu, niko se ne pita.

Manje iz brige za vjersku i moralnu cjelovitost (integritet) žene nego iz

skučenog razumijevanja erotike u strogim se sredinama potiče pokrivanje

ženske čeljadi. Za te sredine je pored intimnih dijelova tijela, koje spominje

Kur'an u suri 24:31, još kosa žene 'awrat, drugim riječima erogeno

područje.[*]

Pitanje 'awrata (avreta) je pretežno predmet što pravih, što izmišljenih Pejgamberovih izreka. Skupno promatrane ove predaje, ne pružaju jasnu sliku o tome koji dijelovi ljudskog tijela spadaju u erogeno područje. Sigurno je samo da ženske kose nisu njegov dio. Ebu Hanifa, po kojem nosi ime bosanska škola tumačenja islama, samo je mali broj hadisa - stvarnih ili navodnih Muhammedovih ('a.s..) izreka - usvajao kao "kamenčiće, za

izgradnju vjerske zgrade". "Nastupati u saglasnosti s hadisima", piše jedan

od prvih uvoditelja islama u modemo doba Chiragh' Ali, umro 1895., s

čuvenog islamskog sveučilištu u Aligarhu, "  isto je što i raditi mimo razuma

i savjesti, jer hadisi ne prenose osigurano i pouzdano znanje".[**]
Kao jasan dokaz za ovu ponešto smjelu tvrdnju mogao je Chiragh' Ali navesti okrutni običaj obrezivanja ženske djece, koje - protivno svakom pozitivnom znanju - pojedinci i čitave skupine pripisuju islamu pozivajući se na sumnjive hadise, ali nije posegao za ovim dokazom.

Budući da se islam smatra vjerom razuma, koja se ne boji sigurnog znanja i istraživanja, to on ne bi mogao imati ništa protiv toga, da nauka kaže, da Ii ženska kosa djeluje čulno. Može li se iznuđeno stavljanje povezača ili šamija na glave djevojčica obaveznih na pohađanje škola opravdati pozivanjem na ovu - uobraženu ili stvarnu - predstavu? Kur'an sam isključuje predmet ovih razmatranja, naime odjeću kao vrijednost samu po sebi i kao zaštitno sredstvo, zapažljivom rečenicom. "Ali odjeća samoočuvanja (čestitosti) – to je ono najbolje!" (7:26).

Sve ovdje navedene činjenice vjerskog, društvenog i povijesnog karaktera govore u prilog postavke, da nošenje poveza oko glave nije utemeljeno u božanskom pravu, već u starim tradicijama i orijentalnom načinu gledanja na ženu. Da uporno pribjegavanje ovoj tradiciji nije dobro promišljeno i da je štetno po islam u ovom dijelu svijeta, već se vidi u naznakama. Zemlja je suočena s na široko zasnovanom propagandom, da je islam stran Europi. Borba oko povezače u Francuskoj, Njemačkoj i Austriji je voda na njezin mlin. Pokrivanje muslimanke je često rado korišten način kako bi se islam javno posvjedočio. Žene su tada neka vrsta simbola.

Muškarci bez grižnje savjesti posežu za njim, kako bi od njih otpala

potreba da se posvjedočuju kao dobri muslimani. Po onoj narodnoj: "Vuk sit, a ovce na broju!" Pri tom se olahko prelazi preko sličnih preporuka muškarcima: "Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah uistinu zna ono što oni rade" (24:30). 

Smail Balić: ZABORAVLJENI ISLAM, Wien, 2000., str. 281-282

---

[*] Riječ 'awrat se po svoj prilici etimološki više veže s grčkim izrazom eros (pranagon ljubavi)

**] Citirano po članku "Modernist Muslim's Approach to Hadith" (Pristup muslimanskih modernista

hadisu). Aligarh School od A.N.M Wahidur Rahmana u: Hamdard l/lamicus (Karachi) 14/1993,

sv. 4, str. 20.