ALIJA ISAKOVIĆ: NAŠA PODSJEĆANJA I POUKE

Alija Isaković na Bošnjačkom saboru 27. septembra 1993.

Poštovani Sabore, dame i gospodo, dragi bošnjački, muslimanski narode. Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju.

Ovaj čin u kojem stojim pred vama, imenovat ću samo odgovornim. Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, nego između tri zla. Ova odgovornost podrazumijeva dalekosežne posljedice i one posljedice koje mogu biti neposredne. Mi smo u ratu. Mi smo oči u oči s grubom stvarnošću i moja osobna pojava na ovom mjestu samo je rezultat te stvarnosti, a ne ličnih sklonosti, opredjeljenja ili namjera.

Ovdje je, u ovom trenutku, s obzirom na okolnosti, moguća svijest i savjest našega naroda. Svako od nas sada je i nešto više od onoga što je sam sa sobom. Nerazdvojni u onom što jesmo, bilo svojom voljom, bilo historijskom neminovnošću koja je pala u dio ovoj generaciji. U ovom prostoru s nama su svi naši živi - oni s puškom u ruci na kućnim pragovima i rovovima, oni prognani širom svijeta, i oni koji su preselili na ahiret, bilo kao borci ili kao civili, od djece u inkubatorima naših porodilišta do stogodišnjaka u našim staračkim domovima. Svi oni su šehidi jer su na Božijem putu bili svjedoci istine svojim životom i time stekli Božiju milost.

Ovdje smo kao na Sudnjem danu, s razlikom što račun polažemo sebi i onima koji će nas naslijediti - ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem; ovdje smo izjednačeni, bez regionalnih i stranačkih podjela, bez bilo kakve surevnjivosti i suparničkih nakana, svedeni pod jedan i jedinstven imenitelj onim načinom kako smo se rađali i kako smo umirali.

Ništa neće biti onakvim kakvim bijaše. Moramo sve ispočetka. Čisto i jasno kao sama priroda, bez licemjerja.

Mi Bošnjaci smo historijski relativno iživljeni na ovim prostorima, širim od današnje Bosne i Hercegovine - vojnički, ekonomski i kulturno. Premda smo posljednjih 112 godina marginalizirani kao politički narod, fizički i ekonomski sistemski i nesistemski uništavani, kulturno nipodaštavani, vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt, jedini smo narod u evropskim prostorima bez nacionalnih institucija, s anacionalnim političkim poltronskim vrhom, s policijskom presijom nad vjerskom i svjetovnom inteligencijom, bez prava na nacionalno ime, jezik, književnost, društvene običaje i vjersku praksu, sa zadovoljivim utapanjem u zamagljeno jugoslavenstvo koje je bilo kao čistilište za buduća nacionalna opredjeljenja, konačno - posljednjih dvadesetak godina s nacionalnim imenom Musliman, što se uvijek moglo etnogenetski i politički relativizirati i problematizirati, te, prema potrebi, zloupotrebljavati, udaljujući nas terminološki od pojma o zemlji, porijeklu i jeziku.

Tako, bez jasnoga političkog programa, bez pravog političkog vodstva, bez dovoljno uvažavanja vjerskih i kulturnih autoriteta, bez smisla za svaki oblik skladnog organiziranja, a kamoli smisla za vidove apsolutizma, diktature i kulta ličnosti, bez čega se ne mogu uspješno prebroditi neke kritične faze; u općoj državnoj i društvenoj regresiji, izazvanoj predvidljivim historijskim gibanjima na Balkanu, razvila su se u našem narodu ona pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i vlastitu dušu.

Pored toga što smo svi Bošnjaci - Muslimani, mi smo još žešće: Sarajlije, Sandžaklije, Hercegovci, Krajišnici...

Ja se iskreno ne mogu načuditi našoj ležernosti bez pokrića, našoj ratnoj ležernosti, nedisciplini, švercerskom mentalitetu, ćepenačkom patriotizmu, političkoj lokalnoj kratkovidosti, nedostatku usvajanja pouka o genocidnim ponavljanjima, neproduktivnom iščekivanju tuđe pomoći. Uporedite Žepu i Gradačac s onim muslimanskim prostorima tipičnog nesnalaženja, uporedite silu koju su jedni suzbili i tragične zablude i nesnalaženja drugih.

Mi, ni Srbima ni Hrvatima s kojima živimo, s kojima smo živjeli, nismo dali nikakav povod za njihov genocid nad našim nezaštićenim narodom. Njihova zlodjela rezultat su planiranih radnji. O tome imamo niz upečatljivih pouka iz bliže i daljnje prošlosti, ali smo te pouke zaboravili u svojoj naivnoj dobrodušnosti i svome političkom nemaru.

Provođenje programa o "Velikoj Srbiji" i, kasnije, dogovor Milošević - Tuđman o podjeli Bosne i Hercegovine ne bi moglo spriječiti bilo kakvo naše drukčije ponašanje, bilo koja drukčija politička struktura i bilo koja drukčija politička ličnost našega naroda. Ako ovo ne razumijemo odmah i na pravi način, onda se pridružujemo agresoru i njegovim tvrdnjama o našoj krivnji ili podjeli krivice. Vrijeme je da još jednom kažemo da je ovo vid krstaškog rata te je naša krivnja kolektivna. Neću reći da smo se u ovom ratu u svemu dobro ponašali i organizirano radili, neću reći da je sve moralo biti kako je bilo, ali osnovni tok događaja išao bi kako je išao. To nije emotivni, svađalački komšijski rat. To je bilo, i sada je, fizička realizacija dugogodišnjih političkih planova. Beskrupulozna, nemilosrdna i radikalna.

Propagandna mašinerija srpska i hrvatska, što je potpuno razumljivo, poznaju ovu evropsku isključivost i antiislamsku fobiju, te plaše svijet našom vjerom i naše poznate, i od objektivnih stručnjaka utvrđene vrline, predstavljaju kao opasnost. Zapravo, Evropa ne uvažava multikulturalne oblike zajedništva i naš način suživota, koji su mogli upoznati u ratu. Ona to doživljava više s čuđenjem nego s razumijevanjem.

Mi nismo "tijesni", kako naš narod voli reći, ali je očigledno da Srbi i Hrvati žele da nas pouče kakvi treba da budemo. Neke od tih pouka moramo usvojiti da bismo bili razumljivi.

Protubosanske, protubošnjačke, protumuslimanske najezde, slijeva i zdesna, mržnjom sumnjiče ovu našu duhovnu čistotu i krvavim tragom potiru sve što smo svojim stopama dotakli i duhom opredmetili. Jer, mi nismo nikakav nebeski narod već zemaljski, ovozemaljski. Ove zemlje.

Uvijek bijasmo odmjereni, nenametljivi, prijazni, učtivi i obzirni i uvijek je to cijenjeno kao naša slabost, a ne kao širokogrudost našeg muslimanskog bića. Cijenjeni smo ne prema onome što jesmo i nudimo u suživotu s drugim, već prema mjeri, svojstvima i moralu cjenitelja. To, nažalost, nije nikakva utjeha. Zlo ne traži pohvalu već napitak suludog zanosa.

Prihvaćali smo sve ljepote koje su nam nuđene, vjerovali u bajke koje su nam namjenski pričane, praštali zloću i ružnoću koje su nam činjene, pružali čiste ruke u "daleku budućnost"... Sve je to bila smišljena laž i mukla podvala. Sve nam se to sada cinično hihoće u okrvavljeno lice, ne bez manijakalnog zločinačkog užitka.

Zaprečavanje vlastite odbrane narodu i podržavanjem svojevrsnog krstaškog rata protiv nas, Zapad je učinio zloslutan presedan. Velike sile i Savjet sigurnosti objektivno su saučesnici ovog genocida. Time ovo neće biti posljednji evropski mrak.

Poslije zlodjela nad nama, poslije upečatljivih doživljaja tih zlodjela, niko na svijetu nije nevin. Nema ni jedne naše smrti koja nije s nekim podijeljena. Količina naše nevine krvi dostojna je pomjeranja ustaljenih pojmova o vremenu u kojem se ovaj svijet nalazi.

Ono što se događa u Ženevi - to je prisila. I trojna podjela Bosne i Hercegovine je komšijska i međunarodna prisila. To je, konačno, gruba realnost kojoj se moramo što prije priviknuti, mimo svoje volje i zato s manje emocija i s više razboritosti. Način razrješenja bosanskohercegovačke sadašnjosti - uz međunarodno posredovanje, ostat će upisano u noviju svjetsku povijest kao najveća politička i vojnička nemoralnost i nepravda: dvojica agresora - pozvani su da odlučuju o sudbini žrtve! Međutim, to nam nije nikakva utjeha. Politika ne poznaje termine - moral, pravda, humanost i obzirnost. Na nama je da ovu krvavu realnost predočimo novim domaćim i evropskim generacijama kao gorku pouku i čistu optužbu. Zločini ne mogu ostati neobilježeni, zločinci nekažnjeni, jer je to protivno samoj prirodi i protivno svim svetim knjigama koje su narode izvele iz barbarstva.

Sad smo ovdje gdje smo i tamo gdje nismo. Sa žrtvama, svježim nišanima, zgarištima, porušenim spomenicima, spaljenim bibliotekama, silovanim majkama i sestrama, s boli. Ovo zlo nećemo nikada zaboraviti. Ovo zlo prema našem narodu i našoj zemlji tako je oblikovano i tako ekspresivno da će se njime baviti ova civilizacija kao zastrašujućim uzrokom čija naučna i umjetnička obrada može donijeti Čovječanstvu onoliko iskustvene koristi koliko je nama donijela štete.

Sada moramo više raditi. Biti neumoljivi prema svojim grješkama i više raditi. I biti vlastita mjera stvari, u mjeri koja je potrebna za normalan život.

U ovome bolnom trenutku sahrane iluzija nemojte histerizirati, nemojte lamentirati jedni drugima i nemojte jedni drugima uvećavati nesreće i nametati krivnje.

Ovaj sabor nije sazvan da bilo šta opravda ili poteže bilo čiju odgovornost ili da bilo koga liši odgovornosti. Ovo nije trenutak svođenja računa. Nikakvim optužbama i protuoptužbama nećemo sebi moći pomoći. Možemo samo odmoći. Ne kažem da to svođenje računa nećemo učiniti - temeljito i smireno, svestrano i sistematski da bismo se očistili od zabluda, gluposti, neefikasnosti i primitivizma, da bismo bili efikasniji u mjeri koju nameće život.

Ako i dođe do prestanka rata, on će se nastaviti na brojne drukčije načine, novim perfidijama, lažima, podvalama i novim vidovima neprijateljstva. Nažalost, susjedi se ne biraju i valja biti realan. Mi nećemo posezati za oblicima zla koji nam se nude i nećemo projicirati zlo nikakvim svođenjem na ukupnost bilo koje nacije i bilo čije vjere. Naši susjedi opsjednuti su isključivošću i s toga bih volio da se u njima razvijaju svojstva sličnija našima, nego njihova u nama. Hoću reći, ako ne bi bilo Bošnjaka - Muslimana, Srbi i Hrvati dobili bi susjede kakve zaslužuju. Ovako, mi smo tu i nema te sile koja može uništiti naš narod ni u ratnim ni u poluratnim ni u polumirnodopskim uslovima.

Bez obzira kakvo bilo državnopravno uređenje Bosne i Hercegovine i bez obzira kakva bila mogućnost razgraničenja u njenim sadašnjim granicama, mi Bošnjaci smatramo to rješenje nametnutim silom i privremenim, dajući nadu budućim generacijama da će očuvati i razvijati svijest o tome da je svaka naša podjela protivna interesima svih naroda Bosne i Hercegovine.        

Tako je u praskozorje moguće bosanske autonomaške slobode iskoračio mladi Husein Gradaščević, ali i ostarjeli Ali-paša Rizvanbegović, u austrijskim okupacijskim nedoumicama pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska svjetina, razboriti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i smutljivi Hadži Lojo, tzv. mehkiši i tzv. tvrdiši, Gajret, ali i Narodna uzdanica, latinica i ćirilica, časni reis Čaušević i konzervativna ulema, senilni doglavnik Adem-aga Mešić u Zagrebu i zaneseni srboljub Mustafa Mulalić u Dražinu četničkom štabu, dalekovidi i usamljeni Husein Ćišić, građanski liberal s ustavnim prijedlogom o Bošnjacima u prvoj Saveznoj skupštini Federativne Jugoslavije i uštogljeni mostarski ekavac Avdo Humo, Mak Dizdar kao hrvatski književnik i njegov brat Hamid - kao srpski književnik na Katedri za suvremenu hrvatsku književnost u Zagrebu, i drugdje, Meša Selimović, član SANU i Alija Nametak član JAZU, potom Hamdija Pozderac i Alija Izetbegović, raskol SDA i MBO, koji je onemogućio veliku političku pobjedu našem narodu na prvim slobodnim izborima, islamski centar u Zagrebu sa svojim programom i centralne islamske ustanove u Sarajevu, potom Fikret i Alija, Juka kao vid lokalne samovolje i Vrhovna komanda Armije BiH - u ratu, bježanje rektora Univerziteta u stranu zemlju, i mali ljudi s periferije - veliki heroji i šehidi, novi naibu-reis i paralelna paralizatorska antireisovska struja, Vlada u Sarajevu i "Vlada spasa" u Ljubljani, bljedunjavi SDA-ovski gradonačelnici u Hercegovini, Muslimani bojovnici HVO-a i Muslimani logoraši HVO-a, autonomaške feudalne pretenzije Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini i sudbina Bosne i Hercegovine. Itd.

Ovaj uzburkani historijski tok jedan je od uzroka što se u bošnjačko-muslimanskom narodu mogu sresti svi oblici krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, navine i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja.