KAJAN KAJAN: HADŽIJSKA SOFA PREŽIVJELA

Historija iz zasjede – spomenik podignut u doba koje niko živ ne pamti

Piše: Ibrahim Kajan

Hadžijska sofa u Titovoj ulici br. 284

Za Hadžijsku sofu danas zna tek pokoji Mostarac. Preživjela je sve faza razvoja grada – ali je običaj vezan uz nju – odavno mrtav.

Hadžijska je sofa četverostranična zemljana ploha (12x12 m), obzidana suhozidom metar visine, podignuta u doba koje niko živ ne pamti.

Neznanje graditelja

Nekoć je predstavljala krajnju, južnu tačku Mostara na putnom pravcu prema Dubrovniku. Nalazi se u dvorištu zgrade u Titovoj br. 284. Na njoj su zabodene pritke i između njih zategnuti konopci opranih košulja, potkošulja, gaćica i čarapa.

Nedavno je potekla inicijativa iz mjesne zajednice da se taj baštinjeni spomenik (koji za sobom vuče i priču, „nematerijalnu kulturnu baštinu“), minimalnim sredstvima zaštiti i obilježi. Ali, kažu, u Islamskoj zajednici ne bi sugovornika.

Hadžijska sofa je iz doba prvih odlazaka na hadž, kada je ovaj kraj bio pust. Tek će polovicom 19. st. u gustišu bašča početi nicati sirote kućice, pa Ali-pašina tekija, i turbe supruge Nur-hanum, lijepe i obljubljene - moćnika Ali-paše Rizvanbegovića. Po toj tekiji, sravnjenoj sa zemljom na pravdi Boga, ime je cijelom kvartu: u njemu je zaboravljena Hadžijska sofa. Preko puta Hadžijske sofe Austrija 1880. g. izgradi Fabriku duhana, a 60-godina socijalizma, uz sofu je dignuta dvokatnica. I gle: Hadžijska sofa se - spasila! Spasilo ju je, bezbeli „neznanje graditelja“.

Hasan je Nametak tvrdio da je samo Mostar imao kolektivni ispraćaj svojih hadžija na put u Meku s posebnog mjesta i na istom ih se mjestu dočekivalo. U tekstu što ga je 1931. u Novom Beharu objavio, podsjeća da je u gradu bilo „sibjan mekteba što nam ih veliki dobrotvori još prije 350 i više godina ostaviše“, a koje je i te godine pohađalo „500-600 sitne mektebske djece“. „Evo, ta sitna djeca sačinjavaju taj zanimljivi ispraćaj hadžija.“

Tako je to bilo 1931., a do „unatrag 50 godina, dok Mostar nije bio spojen željezničkom prugom s morem (1891.) praćene su hadžije do Hadžijske sofe. Tu bi se hadžije oprostile s pratiocima i uzjahali na konje. Nametkovo svjedočenju izgleda ovako:

„Kad djeca pođu po hadžiju, uredaju se dva i dva u red, a na čelo povorke se postavi dvoje djece koja imaju lijep glas. Ta povorka je duga po koju stotinu metara. Tako u redu pođu po hadžiju. Ako je više hadžija, pa su na jednoj liniji, ova djeca se redom uvraćaju po te hadžije. Ako je hadžija na drugoj strani grada, ide drugi mekteb po njega... Kad djeca pođu iz mekteba u pravcu hadžijine kuće, prednjaci započnu Euzom, i kad dovrše Euzu, sva djeca u jedan glas viknu Amin. Zatim prouče Bismillu, a iz stotine dječjih grla zaori Amin.“ Potom djeca uče nadahnutu dovu nepoznatog autora.

Na dječji glas, piše Nametak, svijet izlazi iz kuća i pridružuje se povorci. „Sve je sad na nogama, hadžija se sprema, djeca ulaze učeći u dvorište, prave ophod oko dvorišta dok dođu u stav da prednjaci-dovadžije mognu krenuti naprijed. Tu djeca prouče jednu navedenu dovu. Djeca se daruju: svako sa tri-četiri dinara, a dovadžije s kojim srebrenjakom…“

Izvezena čavrma

Dovadžijama se na ramena stavi i po zlatom izvezena čavrma. Daruje se i muallim, obično dukatom. Tada hadžija, u pratnji djece i prikupljenog svijeta polazi džamiji u Ričini. „U tom stižu i hadžije iz drugih dijelova grada. Puni se dvorište džamije… Tu onda hadžije klanjaju seferiju, svaki čini dovu za se, a djeca uče svoju dovu, i viču amin, a ostala se publika pridružuje aminom njihovoj dovi. Potom djeca idu svojim kućama, a odrasli se tu opraštaju s hadžijom… prateći ga nerijetko i do stanice.

Vraćajući se s hadža, djeca s muallimima dolaze pred hadžije na stanicu, (a nekoć na Hadžijsku sobu), i doprate ih do kuće, prouče dovu i ručaju u hadžije. Ručku je obično burek i halva. Milina je gledati, kaže Nametak, kako se djeca goste, kako neki vade sredinu iz somuna i među kore nabijaju halve da ponesu kući. Nakon djece, „za sofru sjedaju uzvanici, pa i sirotinja se tu lijepo zasiti… „

Tako je to bilo. Tako kaže narodna baština koja ne mora uvijek biti opipljiva i vidljiva.