VELIČINA U SKROMNOSTI

 

 Hasan-paše Predojevića džamija u Polju kod Bileća

Historija iz zasjede – poruka sakralne arhitekture

Piše: Ibrahim Kajan

Jedina svjetla u historiji, rijetka poput zlatnih rudokopa u beskrajnom prostoru mraka, djela su koja koriste drugim ljudima. Neka od njih su, ona materijalna, prekrivena patinom, bez sjaja i uresa kojim su blistale u zaboravljenim vremenima, postala tiha hodočašća bivšoj ljepoti koja se nije dala uništiti ni sada, kao ruina, kao opomena, kao zla kob zastrašujućeg ponavljanja.

U memorijalnom 'danu džamija' vidjesmo i nju, iznenađeni „neskladom“ velikog imena Hasan-paše Predojevića i njegova „minijaturnog“ djela. Predojevića džamija u Polju pored Bileća, stara je najmanje 450 godina. H. Hasandedić veli da je podignuta prije g. 1572., i da pripada najstarijim spomenicima turskog razdoblja. O Hasan-paši je u historiji i pučkoj predaji sačuvano niz podataka koji na svoj način pletu mrežu između zbilje i imaginarnog. Kad je kao adžemi oglan doveden u saraj, priča se, zadivio je i samog sultana. Naređeno je da djeci za večerom daju duge kašike, da tako ispitaju njihovu dosjetljivost i snalažljivost. Predojević se odmah snašao i počeo iz svoje kašike dodavati hranu onome nasuprot sebi, a ovaj opet njemu. Sultan i njegova svita ostali su zadivljeni domišljatosti malog Ere!

Sada smo tu gdje jesmo... 7. maja 2013.

Druga predaja kazuje da je rođen u Prijevoru kod Bileće i da je imao bogatog strica kneza Predojevića sa šest sinova. Kad su vlasti kupile djecu u dervišmu, on im je dao jedinka bratića, pa ga je njegova majka stalno klela… Nakon više godina došao je kao vezir s vojskom u Bileću i vidio se s majkom. Kad mu je ona ispričala šta je stric uradio, on ga je dao kamenovati i to se mjesto zove "Gomila", na koju stari svijet i danas, kada pokraj nje prolazi, baci kamenje. Hasan-paša je u Prijevoru sagradio crkvu svojoj majci, a u Bileći sebi džamiju. Priča se da se negdje na zidu crkve nalazi uklesan polumjesec i zvijezda.
Njegove uloge beglerbega u Segedinu do 1591., a od te godine i u Bosni, historijski su arhivirane u „junačka vremena“, s osvojenim Bihaćem i tragičnim krajem u valovima Kupe, kada ga je u bitki pod Siskom 1593. porazio i u rijeku odbacio Nikola Zrinjski. U njoj je „našao smrt s još 7000 vojnika“.

Sada smo ovdje, stoljećima nakon svih tih događaja. Vrijedni trebinjski imam Husein ef. Hodžić, pokušava nam napraviti tunel kroz raslinje zove na bivšim vratima džamije, ulazom s „naglašenim kamenim portalom“. Prolaz je gotovo zatrpan kamenjem i zagrađen vitkim stabljikama košćele.

Vidimo dio mihraba i dio mimbera.  Pravljeni su od pritesanih kamenih blokova. Nad nama je raširena krošnja nevelikog drveta: grančice svojim vrhom ne nadmašuju ni sedam-osam metara visine, tek da malo „pređu“ vrh munare! A munara je visoka, ni manje ni više nego sedam metara: ona poštuje ambijentalno pravilo koje nam je bilo posve nepoznato – ne smije biti većom od najvišeg drveta koje raste među skromnim domovima ljudi. Munara je četvrtasta, kakvih je bilo deset - samo u Hercegovini! - i nijedne više u bosanskom ejaletu!

I džamija je kvadratnog tlocrta, s trijemom od sjeverne strane. Zidovi džamije zatvaraju pravokutnik dimenzija 11,76x8.37 metara, široki 70 cm, od priklesanih su kamenih četvorina.  Bila je pokrivena krovom pod pločom, na četiri vode. Krova nema od godine 1941. kad su je spalili četnici, ali su dijelovi zidova još uzgor, s prozorima koji su nekoć bili demirima štićeni. Uz džamiju je ruševna  čatrnja, kao ukleta – a od njih se stere zelena površina bivšeg mezarja bez i jednog jedinog bašluka.

Hasandedić je prikupio posljednje podatke iz njezina „života“: da je posljednji put temeljito opravljena u ljeto 1906.;  da su  u njoj bilećki imami klanjali ponekad džumu; da je konačno prestala raditi 1928. godine. Spominje i da su u blizini džamije biti priređivani „Gajretovi teferiči“ sve do 1940., do ratne pošasti koja je po cijelog istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni spaljivala džamije a nerijetko i vjernike u njima.

Živo je čudo da se ova „šaka ostataka“ još nije stropoštala i sa zemljom sravnila. Nešto je održava, nešto zaumno, neobjašnjivo. Možda sakralna poruka da je mudrost u jednostavnom a ljepota u malehnom?

AVAZ, prilog SEDMICA, 28. 11. 2015., str. 14-15

ALIJA ISAKOVIĆ: NAŠA PODSJEĆANJA I POUKE

Alija Isaković na Bošnjačkom saboru 27. septembra 1993.

Poštovani Sabore, dame i gospodo, dragi bošnjački, muslimanski narode. Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju.

Ovaj čin u kojem stojim pred vama, imenovat ću samo odgovornim. Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, nego između tri zla. Ova odgovornost podrazumijeva dalekosežne posljedice i one posljedice koje mogu biti neposredne. Mi smo u ratu. Mi smo oči u oči s grubom stvarnošću i moja osobna pojava na ovom mjestu samo je rezultat te stvarnosti, a ne ličnih sklonosti, opredjeljenja ili namjera.

Ovdje je, u ovom trenutku, s obzirom na okolnosti, moguća svijest i savjest našega naroda. Svako od nas sada je i nešto više od onoga što je sam sa sobom. Nerazdvojni u onom što jesmo, bilo svojom voljom, bilo historijskom neminovnošću koja je pala u dio ovoj generaciji. U ovom prostoru s nama su svi naši živi - oni s puškom u ruci na kućnim pragovima i rovovima, oni prognani širom svijeta, i oni koji su preselili na ahiret, bilo kao borci ili kao civili, od djece u inkubatorima naših porodilišta do stogodišnjaka u našim staračkim domovima. Svi oni su šehidi jer su na Božijem putu bili svjedoci istine svojim životom i time stekli Božiju milost.

Ovdje smo kao na Sudnjem danu, s razlikom što račun polažemo sebi i onima koji će nas naslijediti - ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem; ovdje smo izjednačeni, bez regionalnih i stranačkih podjela, bez bilo kakve surevnjivosti i suparničkih nakana, svedeni pod jedan i jedinstven imenitelj onim načinom kako smo se rađali i kako smo umirali.

Ništa neće biti onakvim kakvim bijaše. Moramo sve ispočetka. Čisto i jasno kao sama priroda, bez licemjerja.

Mi Bošnjaci smo historijski relativno iživljeni na ovim prostorima, širim od današnje Bosne i Hercegovine - vojnički, ekonomski i kulturno. Premda smo posljednjih 112 godina marginalizirani kao politički narod, fizički i ekonomski sistemski i nesistemski uništavani, kulturno nipodaštavani, vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt, jedini smo narod u evropskim prostorima bez nacionalnih institucija, s anacionalnim političkim poltronskim vrhom, s policijskom presijom nad vjerskom i svjetovnom inteligencijom, bez prava na nacionalno ime, jezik, književnost, društvene običaje i vjersku praksu, sa zadovoljivim utapanjem u zamagljeno jugoslavenstvo koje je bilo kao čistilište za buduća nacionalna opredjeljenja, konačno - posljednjih dvadesetak godina s nacionalnim imenom Musliman, što se uvijek moglo etnogenetski i politički relativizirati i problematizirati, te, prema potrebi, zloupotrebljavati, udaljujući nas terminološki od pojma o zemlji, porijeklu i jeziku.

Tako, bez jasnoga političkog programa, bez pravog političkog vodstva, bez dovoljno uvažavanja vjerskih i kulturnih autoriteta, bez smisla za svaki oblik skladnog organiziranja, a kamoli smisla za vidove apsolutizma, diktature i kulta ličnosti, bez čega se ne mogu uspješno prebroditi neke kritične faze; u općoj državnoj i društvenoj regresiji, izazvanoj predvidljivim historijskim gibanjima na Balkanu, razvila su se u našem narodu ona pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i vlastitu dušu.

Pored toga što smo svi Bošnjaci - Muslimani, mi smo još žešće: Sarajlije, Sandžaklije, Hercegovci, Krajišnici...

Ja se iskreno ne mogu načuditi našoj ležernosti bez pokrića, našoj ratnoj ležernosti, nedisciplini, švercerskom mentalitetu, ćepenačkom patriotizmu, političkoj lokalnoj kratkovidosti, nedostatku usvajanja pouka o genocidnim ponavljanjima, neproduktivnom iščekivanju tuđe pomoći. Uporedite Žepu i Gradačac s onim muslimanskim prostorima tipičnog nesnalaženja, uporedite silu koju su jedni suzbili i tragične zablude i nesnalaženja drugih.

Mi, ni Srbima ni Hrvatima s kojima živimo, s kojima smo živjeli, nismo dali nikakav povod za njihov genocid nad našim nezaštićenim narodom. Njihova zlodjela rezultat su planiranih radnji. O tome imamo niz upečatljivih pouka iz bliže i daljnje prošlosti, ali smo te pouke zaboravili u svojoj naivnoj dobrodušnosti i svome političkom nemaru.

Provođenje programa o "Velikoj Srbiji" i, kasnije, dogovor Milošević - Tuđman o podjeli Bosne i Hercegovine ne bi moglo spriječiti bilo kakvo naše drukčije ponašanje, bilo koja drukčija politička struktura i bilo koja drukčija politička ličnost našega naroda. Ako ovo ne razumijemo odmah i na pravi način, onda se pridružujemo agresoru i njegovim tvrdnjama o našoj krivnji ili podjeli krivice. Vrijeme je da još jednom kažemo da je ovo vid krstaškog rata te je naša krivnja kolektivna. Neću reći da smo se u ovom ratu u svemu dobro ponašali i organizirano radili, neću reći da je sve moralo biti kako je bilo, ali osnovni tok događaja išao bi kako je išao. To nije emotivni, svađalački komšijski rat. To je bilo, i sada je, fizička realizacija dugogodišnjih političkih planova. Beskrupulozna, nemilosrdna i radikalna.

Propagandna mašinerija srpska i hrvatska, što je potpuno razumljivo, poznaju ovu evropsku isključivost i antiislamsku fobiju, te plaše svijet našom vjerom i naše poznate, i od objektivnih stručnjaka utvrđene vrline, predstavljaju kao opasnost. Zapravo, Evropa ne uvažava multikulturalne oblike zajedništva i naš način suživota, koji su mogli upoznati u ratu. Ona to doživljava više s čuđenjem nego s razumijevanjem.

Mi nismo "tijesni", kako naš narod voli reći, ali je očigledno da Srbi i Hrvati žele da nas pouče kakvi treba da budemo. Neke od tih pouka moramo usvojiti da bismo bili razumljivi.

Protubosanske, protubošnjačke, protumuslimanske najezde, slijeva i zdesna, mržnjom sumnjiče ovu našu duhovnu čistotu i krvavim tragom potiru sve što smo svojim stopama dotakli i duhom opredmetili. Jer, mi nismo nikakav nebeski narod već zemaljski, ovozemaljski. Ove zemlje.

Uvijek bijasmo odmjereni, nenametljivi, prijazni, učtivi i obzirni i uvijek je to cijenjeno kao naša slabost, a ne kao širokogrudost našeg muslimanskog bića. Cijenjeni smo ne prema onome što jesmo i nudimo u suživotu s drugim, već prema mjeri, svojstvima i moralu cjenitelja. To, nažalost, nije nikakva utjeha. Zlo ne traži pohvalu već napitak suludog zanosa.

Prihvaćali smo sve ljepote koje su nam nuđene, vjerovali u bajke koje su nam namjenski pričane, praštali zloću i ružnoću koje su nam činjene, pružali čiste ruke u "daleku budućnost"... Sve je to bila smišljena laž i mukla podvala. Sve nam se to sada cinično hihoće u okrvavljeno lice, ne bez manijakalnog zločinačkog užitka.

Zaprečavanje vlastite odbrane narodu i podržavanjem svojevrsnog krstaškog rata protiv nas, Zapad je učinio zloslutan presedan. Velike sile i Savjet sigurnosti objektivno su saučesnici ovog genocida. Time ovo neće biti posljednji evropski mrak.

Poslije zlodjela nad nama, poslije upečatljivih doživljaja tih zlodjela, niko na svijetu nije nevin. Nema ni jedne naše smrti koja nije s nekim podijeljena. Količina naše nevine krvi dostojna je pomjeranja ustaljenih pojmova o vremenu u kojem se ovaj svijet nalazi.

Ono što se događa u Ženevi - to je prisila. I trojna podjela Bosne i Hercegovine je komšijska i međunarodna prisila. To je, konačno, gruba realnost kojoj se moramo što prije priviknuti, mimo svoje volje i zato s manje emocija i s više razboritosti. Način razrješenja bosanskohercegovačke sadašnjosti - uz međunarodno posredovanje, ostat će upisano u noviju svjetsku povijest kao najveća politička i vojnička nemoralnost i nepravda: dvojica agresora - pozvani su da odlučuju o sudbini žrtve! Međutim, to nam nije nikakva utjeha. Politika ne poznaje termine - moral, pravda, humanost i obzirnost. Na nama je da ovu krvavu realnost predočimo novim domaćim i evropskim generacijama kao gorku pouku i čistu optužbu. Zločini ne mogu ostati neobilježeni, zločinci nekažnjeni, jer je to protivno samoj prirodi i protivno svim svetim knjigama koje su narode izvele iz barbarstva.

Sad smo ovdje gdje smo i tamo gdje nismo. Sa žrtvama, svježim nišanima, zgarištima, porušenim spomenicima, spaljenim bibliotekama, silovanim majkama i sestrama, s boli. Ovo zlo nećemo nikada zaboraviti. Ovo zlo prema našem narodu i našoj zemlji tako je oblikovano i tako ekspresivno da će se njime baviti ova civilizacija kao zastrašujućim uzrokom čija naučna i umjetnička obrada može donijeti Čovječanstvu onoliko iskustvene koristi koliko je nama donijela štete.

Sada moramo više raditi. Biti neumoljivi prema svojim grješkama i više raditi. I biti vlastita mjera stvari, u mjeri koja je potrebna za normalan život.

U ovome bolnom trenutku sahrane iluzija nemojte histerizirati, nemojte lamentirati jedni drugima i nemojte jedni drugima uvećavati nesreće i nametati krivnje.

Ovaj sabor nije sazvan da bilo šta opravda ili poteže bilo čiju odgovornost ili da bilo koga liši odgovornosti. Ovo nije trenutak svođenja računa. Nikakvim optužbama i protuoptužbama nećemo sebi moći pomoći. Možemo samo odmoći. Ne kažem da to svođenje računa nećemo učiniti - temeljito i smireno, svestrano i sistematski da bismo se očistili od zabluda, gluposti, neefikasnosti i primitivizma, da bismo bili efikasniji u mjeri koju nameće život.

Ako i dođe do prestanka rata, on će se nastaviti na brojne drukčije načine, novim perfidijama, lažima, podvalama i novim vidovima neprijateljstva. Nažalost, susjedi se ne biraju i valja biti realan. Mi nećemo posezati za oblicima zla koji nam se nude i nećemo projicirati zlo nikakvim svođenjem na ukupnost bilo koje nacije i bilo čije vjere. Naši susjedi opsjednuti su isključivošću i s toga bih volio da se u njima razvijaju svojstva sličnija našima, nego njihova u nama. Hoću reći, ako ne bi bilo Bošnjaka - Muslimana, Srbi i Hrvati dobili bi susjede kakve zaslužuju. Ovako, mi smo tu i nema te sile koja može uništiti naš narod ni u ratnim ni u poluratnim ni u polumirnodopskim uslovima.

Bez obzira kakvo bilo državnopravno uređenje Bosne i Hercegovine i bez obzira kakva bila mogućnost razgraničenja u njenim sadašnjim granicama, mi Bošnjaci smatramo to rješenje nametnutim silom i privremenim, dajući nadu budućim generacijama da će očuvati i razvijati svijest o tome da je svaka naša podjela protivna interesima svih naroda Bosne i Hercegovine.        

Tako je u praskozorje moguće bosanske autonomaške slobode iskoračio mladi Husein Gradaščević, ali i ostarjeli Ali-paša Rizvanbegović, u austrijskim okupacijskim nedoumicama pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska svjetina, razboriti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i smutljivi Hadži Lojo, tzv. mehkiši i tzv. tvrdiši, Gajret, ali i Narodna uzdanica, latinica i ćirilica, časni reis Čaušević i konzervativna ulema, senilni doglavnik Adem-aga Mešić u Zagrebu i zaneseni srboljub Mustafa Mulalić u Dražinu četničkom štabu, dalekovidi i usamljeni Husein Ćišić, građanski liberal s ustavnim prijedlogom o Bošnjacima u prvoj Saveznoj skupštini Federativne Jugoslavije i uštogljeni mostarski ekavac Avdo Humo, Mak Dizdar kao hrvatski književnik i njegov brat Hamid - kao srpski književnik na Katedri za suvremenu hrvatsku književnost u Zagrebu, i drugdje, Meša Selimović, član SANU i Alija Nametak član JAZU, potom Hamdija Pozderac i Alija Izetbegović, raskol SDA i MBO, koji je onemogućio veliku političku pobjedu našem narodu na prvim slobodnim izborima, islamski centar u Zagrebu sa svojim programom i centralne islamske ustanove u Sarajevu, potom Fikret i Alija, Juka kao vid lokalne samovolje i Vrhovna komanda Armije BiH - u ratu, bježanje rektora Univerziteta u stranu zemlju, i mali ljudi s periferije - veliki heroji i šehidi, novi naibu-reis i paralelna paralizatorska antireisovska struja, Vlada u Sarajevu i "Vlada spasa" u Ljubljani, bljedunjavi SDA-ovski gradonačelnici u Hercegovini, Muslimani bojovnici HVO-a i Muslimani logoraši HVO-a, autonomaške feudalne pretenzije Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini i sudbina Bosne i Hercegovine. Itd.

Ovaj uzburkani historijski tok jedan je od uzroka što se u bošnjačko-muslimanskom narodu mogu sresti svi oblici krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, navine i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja.

BARD IZ PROTJERANOG GRADA

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

 Safvet-beg Bašagić, predsjednik Bosanskog sabora

Bili smo, prije dvije zime, u Nevesinju: bilo je hladno, ali ne samo zbog „visokog“ zimskog datuma. Led nam je udarao u srce i zbog prizora smrvljene Careve džamije koja se, minirana, stropoštala i rasula… U toj je džamiji, rekoše nam, jedan dječak prvi put, babu prateći, spustio čelo na sedždu. Zvao se Safvet-beg Bašagić. Stotinjak metara uz blagu strminu, ne znajući da je sačuvana, vidjesmo kuću u kojoj se rodio 30. 5. 1870. Razgledali smo je iz avlije; tada su u njoj stanovali  bošnjački povratnici iz progonstva. Ovdje, čini se, nema Bošnjaka.

Kad smo "otkrili" pjesnikovu rodnu kuću, 

mogli smo je razgledati samo iz avlije

Sad svi znademo da je beg Bašagić pridodao veliko dobro bošnjačkoj i bosanskoj književnosti, leksikografi, historiji, prijevodnoj književnosti… i – možda – politici. Mi to ne znamo: niko se nije temeljitije pozabavio tim segmentom njegovog popunjavanja historijskog vremena (osim, dijelom, Dž. Juzbašić). Nije ni „Ogledalom“, njegovim političkim listom. Nakon „izgona iz historije“ (trajao je gotovo od smrti 1934. do Izabranih djela u redakciji hrabrog dr. Rizvića 1971.), vraćen je u živi kulturni opticaj.  

Šta je Bašagić govorio na Bosanskom saboru, za koje se vrijednosti zalagao, ne znamo baš pouzdano. Zemaljski ustav je proglašen 17. 2. 1910., a te su godine provedeni i prvi izbori za Sabor. Nekoliko izbornih područja „jagmiše se za Bašagićem“, ali on se „privoli banjalučkom kotaru“, pa bi izabran za poslanika. Prvim je predsjednikom Ali-beg Firdus,a nakon njegov smrti u istoj godini, naslijedio ga je Bašagić. Otvarajući Sabor g. 1913., kad je Bašagić drugi put predsjednikom, govorio je:

"…Ne samo s pouzdanjem, nego tvrdom vjerom u prijateljsku i kolegijalnu pomoć članova bosansko-hercegovačkog sabora primio sam previšnju milost kao svetu dužnost i najvišu čast, s kojom je skopčana za me velika sreća, da kao prvi predsjednik stupim pred ovu visoku kuću i u njojzi najsrdačnije pozdravim narodne predstavnike ponosne Bosne i kršne Hercegovine.

Iskreno i prijateljsko potpomaganje u patriotskom radu za narod i domovinu ne će, ako Bog da, ni u buduće dati povoda nikakvoj nesuglasici. Dobrobit naroda i domovine svima nama lebdi pred očima kao mornaru zvijezda vodilja. Mi je iz vida izgubiti ne smijemo… Pokažimo i u ovom zasjedanju složnim radom svemu svijetu, da smo svjesni dužnosti i zadaće jednog sabora, da shvaćamo kompetencije i položaj, da znamo mirno i trijezno prosuđivati između onoga, što je danas moguće postići, i da umijemo dostojno zastupati narod i proširivati djelokrug ove visoke kuće. Svi kulturni narodi prošli su kroz sito i rešeto dok su došli do samouprava, za to i nas čeka duga borba, koja samo složnim radom može pripraviti tlo, da jednom dođemo do sabora u najširem smislu riječi…

Pa kad i mali korak načinimo, maknuli smo se naprijed; nešto smo dobra učinili, i to je nama dosta, jer nam ustavni statut više ne dopušta, jer obje vlade u monarhiji vežu nam ruke više nego zaslužujemo.

Visoki sabore! Narodno predstavništvo, kome manjka duga parlamentarna praksa, da ispituje događaje i poređuje uzroke i posljedice općih zgoda i nezgoda, ne upušta se nikad u vratolomne skokove, ne pravi nikada ,.salto mortale", jer postoji širok i dubok jaz između parlamentarne prakse i ružičaste teorije o parlamentu. Svaki privredi napredak, koji se ne može dovesti u sklad s općim interesima, koji se ne dade spojiti sa stvarnim gospodarstvenim sredstvima zemlje, svršava žalosno po zemlju, baca u nazadak pristaše i protivnike tobožnjeg napretka, kompromitira u javnosti parlamentarnu svijest…“

Dragutin Hofbauer je s pravom zapisao: „Dr. Bašagić politiku nije smatrao svojim životnim ciljem. Koliko se bavio politikom, to su njega prilike same potisnule na to polje… Znao je, da se budućnost jednog naroda ne gradi ozgor, nego da valjda najprije udariti solidne temelje. Vidio je, da budućnost bosanskih i hercegovačkih muslimana ovisi o tome koliko će napredovati u kulturi svjetskoj i vjerskoj, pa i u privredi. Njegov cijeli naučni rad nije ništa drugo nego prikupljanje gradiva za taj temelj.“

Bašagićevo djelo je baš to što je napisao D. Hofbauer: građa naših temelja. Nas, koji ne znamo sačuvati ni prag njegove rodne kuće.

AVAZ, prilog SEDMICA, 21. 11. 2015., str. 14-15

O POVEZAČI NE STOJI NIŠTA U KUR'ANU

 

Napisao: dr. Smail Balić

U predislamskoj Arabiji zastiranje velom ili odjećom je bilo preimućstvo žena boljih društvenih slojeva. Na jedan događaj u Pejgamberovoj porodici, u kojem je ljubimica Ajiša igrala ključnu ulogu, svodi se kur'ansko pozivanje na ovaj staroarapski običaj. U suri 33, stavak 59, Muhammedu se stavlja u zadatak, da svojim suprugama i kćerkama kao i ženama drugih vjernika preporuči, da dio svojih džilbaba, tj. haljina vrste ogrtača, nadvuku na se, kad se budu pojavljivale u javnosti. Time će, dokazuje Kur'an po smislu, biti lahko raspoznate kao dame i kao takove biti pošteđene od uličnih napastvovanja. Odmah iza ove preporuke stoji rečenica: "A Bog je oprostiv i milostiv". Običaj se u istom spoju riječi ocjenjuje kao lahko pojmljiv, da bi se postigao cilj.

Retorika ovog kur'anskog teksta čini objašnjivim, zašto je preporučeni običaj u ono vrijeme i u samoj Medini bio jako malo poštovan.

U historijski izraslom, islamu je kur'anska preporuka mnogostruko poprimila značaj bezvremenog naloga. Ovo je bio slučaj osobito u izvjesnim regresivnim sredinama, kao kod Hanbelija i Haridžita. Pokrivanje žene je općenito prije pojavna slika islamske gradske kulture starog kova nego sela.

Pojam "povezače" (njemački Kopftuch), koji u arapskom odgovara izrazima burqu', qina' i litham, nije uopće zastupljen u Kur'anu. Nošenje povezače potiče prije iz sirijskog kaluđerskog kršćanstva. Običaj je bio, i još je uvijek, rasprostranjen u okviru pravoslavnog hrišćanstva, osobito na selu.

Kur'an je za muslimane i muslimanke jedina sigurna relevacijska isprava. On se sam razumijeva kao "Biblija u koju nema sumnje" (2:3). U zabludi je ko šerijat izjednačuje s islamom. Šerijat je velikim dijelom izrađevina majstora islamskog prava (mezheb-sahibija) i njihovih brojnih misaonih sljedbenika (fakiha). Time se objašnjava mnogolikost tumačenjskih škola islamske nauke. Samo sunnijski islam ima četiri pravca tumačenja, od kojih svako važi kao pravovjerno. Ni jedan od ovih pravaca izvorno ne zna za "islamsku odjeću" (az-ziyy al-islami), danas toliko isticanu u potrazi za identitetom. Zašto se "islamski kostim" ograničava samo na ženu, niko se ne pita.

Manje iz brige za vjersku i moralnu cjelovitost (integritet) žene nego iz

skučenog razumijevanja erotike u strogim se sredinama potiče pokrivanje

ženske čeljadi. Za te sredine je pored intimnih dijelova tijela, koje spominje

Kur'an u suri 24:31, još kosa žene 'awrat, drugim riječima erogeno

područje.[*]

Pitanje 'awrata (avreta) je pretežno predmet što pravih, što izmišljenih Pejgamberovih izreka. Skupno promatrane ove predaje, ne pružaju jasnu sliku o tome koji dijelovi ljudskog tijela spadaju u erogeno područje. Sigurno je samo da ženske kose nisu njegov dio. Ebu Hanifa, po kojem nosi ime bosanska škola tumačenja islama, samo je mali broj hadisa - stvarnih ili navodnih Muhammedovih ('a.s..) izreka - usvajao kao "kamenčiće, za

izgradnju vjerske zgrade". "Nastupati u saglasnosti s hadisima", piše jedan

od prvih uvoditelja islama u modemo doba Chiragh' Ali, umro 1895., s

čuvenog islamskog sveučilištu u Aligarhu, "  isto je što i raditi mimo razuma

i savjesti, jer hadisi ne prenose osigurano i pouzdano znanje".[**]
Kao jasan dokaz za ovu ponešto smjelu tvrdnju mogao je Chiragh' Ali navesti okrutni običaj obrezivanja ženske djece, koje - protivno svakom pozitivnom znanju - pojedinci i čitave skupine pripisuju islamu pozivajući se na sumnjive hadise, ali nije posegao za ovim dokazom.

Budući da se islam smatra vjerom razuma, koja se ne boji sigurnog znanja i istraživanja, to on ne bi mogao imati ništa protiv toga, da nauka kaže, da Ii ženska kosa djeluje čulno. Može li se iznuđeno stavljanje povezača ili šamija na glave djevojčica obaveznih na pohađanje škola opravdati pozivanjem na ovu - uobraženu ili stvarnu - predstavu? Kur'an sam isključuje predmet ovih razmatranja, naime odjeću kao vrijednost samu po sebi i kao zaštitno sredstvo, zapažljivom rečenicom. "Ali odjeća samoočuvanja (čestitosti) – to je ono najbolje!" (7:26).

Sve ovdje navedene činjenice vjerskog, društvenog i povijesnog karaktera govore u prilog postavke, da nošenje poveza oko glave nije utemeljeno u božanskom pravu, već u starim tradicijama i orijentalnom načinu gledanja na ženu. Da uporno pribjegavanje ovoj tradiciji nije dobro promišljeno i da je štetno po islam u ovom dijelu svijeta, već se vidi u naznakama. Zemlja je suočena s na široko zasnovanom propagandom, da je islam stran Europi. Borba oko povezače u Francuskoj, Njemačkoj i Austriji je voda na njezin mlin. Pokrivanje muslimanke je često rado korišten način kako bi se islam javno posvjedočio. Žene su tada neka vrsta simbola.

Muškarci bez grižnje savjesti posežu za njim, kako bi od njih otpala

potreba da se posvjedočuju kao dobri muslimani. Po onoj narodnoj: "Vuk sit, a ovce na broju!" Pri tom se olahko prelazi preko sličnih preporuka muškarcima: "Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah uistinu zna ono što oni rade" (24:30). 

Smail Balić: ZABORAVLJENI ISLAM, Wien, 2000., str. 281-282

---

[*] Riječ 'awrat se po svoj prilici etimološki više veže s grčkim izrazom eros (pranagon ljubavi)

**] Citirano po članku "Modernist Muslim's Approach to Hadith" (Pristup muslimanskih modernista

hadisu). Aligarh School od A.N.M Wahidur Rahmana u: Hamdard l/lamicus (Karachi) 14/1993,

sv. 4, str. 20.

HADŽIJSKA SOFA PREŽIVJELA - OBIČAJ NIJE

Historija iz zasjede – spomenik podignut u doba koje niko živ ne pamti

Piše: Ibrahim Kajan

                                                 Hadžijska sofa u Titovoj ulici br. 284

Za Hadžijsku sofu danas zna tek pokoji Mostarac. Preživjela je sve faza razvoja grada – ali je običaj vezan uz nju – odavno mrtav.

Hadžijska je sofa četverostranična zemljana ploha (12x12 m), obzidana suhozidom metar visine, podignuta u doba koje niko živ ne pamti.

Neznanje graditelja

Nekoć je predstavljala krajnju, južnu tačku Mostara na putnom pravcu prema Dubrovniku. Nalazi se u dvorištu zgrade u Titovoj br. 284. Na njoj su zabodene pritke i između njih zategnuti konopci opranih košulja, potkošulja, gaćica i čarapa.

Nedavno je potekla inicijativa iz mjesne zajednice da se taj baštinjeni spomenik (koji za sobom vuče i priču, „nematerijalnu kulturnu baštinu“), minimalnim sredstvima zaštiti i obilježi. Ali, kažu, u Islamskoj zajednici ne bi sugovornika.

Hadžijska sofa je iz doba prvih odlazaka na hadž, kada je ovaj kraj bio pust. Tek će polovicom 19. st. u gustišu bašča početi nicati sirote kućice, pa Ali-pašina tekija, i turbe supruge Nur-hanum, lijepe i obljubljene - moćnika Ali-paše Rizvanbegovića. Po toj tekiji, sravnjenoj sa zemljom na pravdi Boga, ime je cijelom kvartu: u njemu je zaboravljena  Hadžijska sofa. Preko puta Hadžijske sofe Austrija 1880. g. izgradi Fabriku duhana, a 60-godina socijalizma, uz sofu je dignuta dvokatnica. I gle: Hadžijska sofa se - spasila! Spasilo ju je, bezbeli „neznanje graditelja“.

Hasan je Nametak tvrdio da je samo Mostar imao kolektivni ispraćaj svojih hadžija na put u Meku s posebnog mjesta i na istom ih se mjestu dočekivalo. U tekstu što ga je  1931. u Novom Beharu objavio, podsjeća da je u gradu bilo „sibjan mekteba što nam ih veliki dobrotvori još prije 350 i više godina ostaviše“, a koje je i te godine pohađalo „500-600 sitne mektebske djece“. „Evo, ta sitna djeca sačinjavaju taj zanimljivi ispraćaj hadžija.“

Tako je to bilo 1931., a do „unatrag 50 godina, dok Mostar nije bio spojen željezničkom prugom s morem (1891.) praćene su hadžije do Hadžijske sofe. Tu bi se hadžije oprostile s pratiocima i uzjahali na konje. Nametkovo svjedočenju izgleda ovako:

„Kad djeca pođu po hadžiju, uredaju se dva i dva u red, a na čelo povorke se postavi dvoje djece koja imaju lijep glas. Ta povorka je duga po koju stotinu metara. Tako u redu pođu po hadžiju. Ako je više hadžija, pa su na jednoj liniji, ova djeca se redom uvraćaju po te hadžije. Ako je hadžija na drugoj strani grada, ide drugi mekteb po njega...  Kad djeca pođu iz mekteba u pravcu hadžijine kuće, prednjaci započnu Euzom, i kad dovrše Euzu, sva djeca u jedan glas viknu Amin. Zatim prouče Bismillu, a iz stotine dječjih grla zaori Amin.“ Potom djeca uče nadahnutu dovu  nepoznatog autora.

Na dječji glas, piše Nametak, svijet izlazi iz kuća i pridružuje se povorci. „Sve je sad na nogama, hadžija se sprema, djeca ulaze učeći u dvorište, prave ophod oko dvorišta dok dođu u stav da prednjaci-dovadžije mognu krenuti naprijed. Tu djeca prouče jednu navedenu dovu. Djeca se daruju: svako sa tri-četiri dinara, a dovadžije s kojim srebrenjakom…“

Izvezena čavrma

Dovadžijama se na ramena stavi i po zlatom izvezena čavrma. Daruje se i muallim, obično dukatom. Tada hadžija, u pratnji djece i prikupljenog svijeta polazi džamiji u Ričini. „U tom stižu i hadžije iz drugih dijelova grada. Puni se dvorište džamije…  Tu onda hadžije klanjaju seferiju, svaki čini dovu za se, a djeca uče svoju dovu, i viču amin, a ostala se publika pridružuje aminom njihovoj dovi. Potom djeca idu svojim kućama, a odrasli se tu opraštaju s hadžijom… prateći ga nerijetko i do stanice.

Vraćajući se s hadža, djeca s muallimima dolaze pred hadžije na stanicu, (a nekoć na Hadžijsku sobu), i doprate ih do kuće, prouče dovu i ručaju u hadžije. Ručku je obično burek i halva. Milina je gledati, kaže Nametak, kako se djeca goste, kako neki vade sredinu iz somuna i među kore nabijaju halve da ponesu kući. Nakon djece, „za sofru sjedaju uzvanici, pa i sirotinja se tu lijepo zasiti… „

Tako je to bilo. Tako kaže narodna baština koja ne mora uvijek biti opipljiva i vidljiva.

"Sinovi mahale" i "Tekije", mjesnih zajednica južnog Mostara, 

Dževad Bašić, Fadil Pandur i drugi, pokretači su inicijative 

za saniranje i obilježavanje ovog spomenika 

AVAZ, prilog SEDMICA, 14. 11. 2015., str. 14-15

ILIRSKE GROMILE, RIMSKE KOHORTE

Historija iz zasjede – Putovanje u Blagaj

Piše: Ibrahim Kajan

Blagaj, od 2000 godina...

Samo onaj koji ne pođe u Blagaj, u njega nikada neće stići. Okreni lice prema južnoj strani i izaberi put do izvora Bune –od 12 kilometara i 15-tak minuta vožnje ili put iste udaljenosti - od dvije hiljade godina!

Mapa puteva

Mapa nestalih puteva, uz studiju, djelo je Vjenceslava Radimskog. Po njegovim uputama cijelo je Bišće-polje iscrtao Hugo Jedlička. Sve je to objavljeno u Glasniku Zemaljskog muzeja prije 125 godina .

Vidiš da Bišće-polje započinje haman si iz Mostara izašao; to je ravan puna tajni koje se neće svakom otkiti.  Kad skreneš vozilo s ceste M17 prema Blagaju, na desnu ruku, lokalitet je Mukoša-han: tu  se dijeli blagajski put od puta prema Buni. U samom kutu tog raspuća, Radimsky je vidio rine stare rimske zgrade sa “izvajanim vijencima, temeljima i glavicama od stupova, što je sve valjda pripadalo nekom hramu“.

Tik uz  sjeverno-istočnu stranu Carskih vinograda, ulazi se u protegnuto selo Gnojnice. Od davnina je naseljeno: istočno od džamije Radimsky je vidio ilirsku gromilu, a zapadno, na proplanku, dvije gromile. Seosko vrelo Vrba bi „obzidano ulomcima rimskih spomenika s reljefima“. U nepoznatoj rimskoj naseobini današnjih Gnojnica, viđeno je je i 27 stećaka.

Radimsky se uputio Križu, osamljenoj okrugloj humci u Dračevicama. Vidio je u podnožju, „poviše rasutih gromila“ – a na vrhu: predhistorijsku gradinu.

Prema padini, primičući se Blagaju, vijugalo je korito rijeke Posrt. Radimsky je prešao preko mosta anonimna i ne osobito ugledna majstora. Tu je započinjalo podgrađe Vrač, mjesto raskošnog ljetnikovca vojvoda Kosača.

Kad je Radimsky stigao do izvora Bune, vidio je tekiju koju „s obje strane zatvaraju okomite stijene koje su se mjestimice i nadstriješile nad njom“. Uz nju je turbe, „skromna grobnica muhamedanskog sveca kuda pobožni muhamedanci često dolaze da čine dovu“, piše on kako je znao i umio.

Telegramski je opisao srednjovjekovni Hercegov grad iznad tekije, na grebenu – a u nevidljivim  zidinama i temeljima – s rimskim i ilirskim „rukama“.  S tvrđe se vidi cijelo Bišće kao na dlanu i figurice ljudi se vide, uz džamiju, u centru Blagaja. Niže džamije, protječe Buna, a preko Bune most na pet svodova. Radimsky još nije znao da ga je podigao Karađoz-beg, ali je našao kamenu ploču s pismenima koja kažu da ga je obnovila 1849. Belfe Kadire, kći Ali-bega Velagića.

Čili je bio?

Prešavši mostom na drugu stranu, krenuli su kamenom stazom po podnožju okamenjene visoravni Matere, toponima rimskoga porijekla, prema Kosoru. Pri podnožju Kosorske glavice „nađoše razvalinu od 15 po prilici zgrada poredanih jedna do druge“, očito ulice, ozidanih „neke pržinom a neke na suho“. S radošću pribrojiše i „rbine od rimskih ilovastih posuda, željeznih čavala“ i sve takvih starodrevnih „sitnica“: novca rimskoga kroz džep nekom veselom legionaru poispalih.

Nadalje, naiđoše na nešto „krupno“, „srednjovjek predmet“ – kamenu stolicu Hercega Stjepana, na kojoj je sjedio i sudio kmetima i roblju Humske zemlje. Jedlička ju je nacrtao u zemlju utonulu, nagnutu kao opijenu nevjestu. Narisao je i stoličino zaleđe, sve slovo po slovo drage naše bosančice: Si kami Varda / Čili si bio / čili si sade / čili neć(e) / b(i)ti. Ta se hercegova stolica sada nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Najveći „rimski“ znamen od kamena koji zatekoše, bi „drevni i časni“ Kosorski most, „pružen preko sedam okana, širokih od 2.6 do 6.5 m, a dug zajedno s uzlascima 57 m, širok 4 m…“  Spor o porijeklu mosta, čini nam se, traje i danas.

Odmičući od Kosora prema Buni, dvojac se uspinjao na Kičin-goru, mitsko mjesto krcato tajnama do dan-danas. Nailaze na ljudskom rukom „preuređene“ vrhove, ostatke okruglih kuća, tvrđavica - što li, rimskog i predrimskog „datuma“.   

U samom mjestu Buni, s izlazom na magistralnu cestu M17, zatvara se južna stranica trokutastog Bišća-polja. Nema dalje. „Mala čuda“ što ih je posakrivala, razvalila i u fragmentima ostavila nimalo nježna historija, jedini su znakovi dobrog što nam je ostavljeno u nasljeđe kao nevoljenim baštinicima pripadajućeg dijela svijeta.

AVAZ, prilog SEDMICA, 7. 11. 2015., str. 14-15

OTVORENO PISMO DR. CERIĆU, ZUKORLIĆU I DULJEVIĆU

Pismo Ibrahima Kajana od 5. 11. 2015. - nema odgovora...

OTVORENO PISMO DR. CERIĆU, ZUKORLIĆU I DULJEVIĆU

Svjetski bošnjački kongres, Sarajevo

Uvažena gospodo dr. Ceriću, Zukorliću i Duljeviću

Kao član Savjeta Svjetskog bošnjačkog kongresa, kojeg niste sazvali od prvih mjeseci nakon osnivačke skupštine, vaš rad pratim isključivo putem javnih medija.

Budući da su u javnost plasirane vrlo ozbiljne kritike vašeg rada pa i otvorene sumnje u preusmjeravanja novčanih donacija  koje tek treba dokazati, „informativna služba SBK“ odgovorila je vrlo grubo i neprimjereno, zadirući u privatnost osobe koja je sumnje u javnost iznijela – a pri tom ne ulazeći ni jednog trenutka u meritum tih optužbi!

Predlažem vam da, ne izlazeći iz teme, podnesete račune onima koji su vas izabrali na te funkcije. Otklonite sumnje ili se povucite.

                                                                             Dr. sc. Ibrahim Kajan

U Mostaru, 5. 11. 2015.