Historija iz
zasjede
Piše: Ibrahim
Kajan
Zaista je
nezamislivo koji bi zijev postojao u bosanskoj historiji, da nije dobrano
popunjen podacima, obavijestima i „zgodovinama“, iz neusporediva putopisnog
djela Evliye Čelebije „Seyahatname“.
Dok čitate
njegove zapise, nerijetko vrlo jakih emocija, svakako ćete primijetiti jedno
autorovo obilježje – a i to obilježje pripada dobrom duhu djetinjstva i jezgri
neoštećene nikakvim nevoljama – što se jasno razotkriva u činjenici da autor
gradovima koje opisuje nikada ništa ne oduzima i ne umanjuje – nego im dodaje,
uljepšavajući brojem i ukrasom mnogostruko uvećanim sve što je vidio ili o čemu
je doznao!
Posebno nas
zadivljuju Čelebijini zapisi etnografskog karaktera, potisnuti u drugi plan – o
odnosima među ljudima, ali i razumijevanju i uočavanju nevjerovatnih
oljuđenosti u prilikama i na mjestima potune neočekivanosti! Briljantni su
njegovi portreti o ljudima koje susreće na svom putovanju po Srbiji, Bosni,
Dalmaciji, Slavoniji, poput onog o jednom od suradnika Husrev-begovih,
Murat-begu Tardiću, rođenom Šibenčaninu. Taj je Murat-beg imao kroz cijeli život
trajne kontakte s obitelji, a najčešće s bratom Jurjem, svećenikom katoličkim.
Priča Čelebija o susretu s generalom Splita, u raskošnim bojama opisuje
Dubrovnik, podrobno zapisujući strukturu dubrovačkih vlasti i razgovore s
njima. Opisan je i susret s banom Nikolom Zrinskim, koji ga se očito dojmio,
jer ističe da “bijaše pametan, trezven i inteligentan…“ Ali, jedan zabilježeni
događaj je zasigurno antologijski. Pisan je neposredno po viđenu završnice
ljutog, jednog od sukoba turske i mletačke vojske na graničnim prijevojima
Dalmacije i Bosne, na “vrhovima krševitih i neprolaznih mjesta Prolog-planine”.
U kadru opisanog prizora vide se na leševi, polomljeno
oružje, poderane
zastave, skršeni križevi. Muslimani su
se veselili pobjedi. Gazije su, kaže Evliya, njegovoj ekselenciji, paši, darovali
mnoge skupocjene zarobljenike pa nastavlja pašinim riječima:
- Da ostale
zarobljenike pobijemo?
Vojnici nisu
pristali, nego su rekli:
- Ako ćete
pobiti ove zarobljenike koji su nama pripali, onda treba da posiječemo
zarobljenike koji su vama pripali...
Tako je došlo di
sukoba oko podjele ratnog plijena, pa su, svjedoči Çelebiya, pozvani livanjski
kadija i livanjski muftija da stvar pravično rasprave. U jednom trenutku, kroz
priču, paša doznaje da je “jedan krajiški gazija bio
sakrio jednog kršćanskog haramiju u kožu”. Paša se rasdio i naredio: - Odmah
mi dovedite tog čovjeka i zarobljenika kojeg je sakrio.
Kada su obojica došli na stratište i kad je paša
naredio: - Odmah krvnika! – ovaj se junak savio oko
vrata svog zarobljenika, te pomažući i plačući rekao:
- Aman, veliki veziru, ja sam se s ovim zarobljenikom
pobratio na bojištu, on će s mojom vjerom otići u raj i to će za mene, jadnika,
biti šteta; a ako ja umrem, pri meni će ostati vjera ovog zarobljenika kojeg
sam pobratio, pa ćemo oba u pakao, te sam opet na gubitku.
On se bio složio na svog zarobljenika, i nije ustajao s
njega.
Kad je odvažni paša upitao: -
Hej, gazije, što je ovom čovjeku?
Serhatske gazije mu odgovoriše:
- Kad naši junaci na ovoj našoj krajini padnu u kršćansko ropstvo i tom
prilikom jedu i piju za stolom, oni se pobrate s kršćaninom i zakunu da će ga u
slučaju potrebe izbaviti iz nevjerničkog ropstva, a musliman, opet, zada vjeru
kršćaninu i rekne: “Ako ti padneš nama u ropstvo, ja ću tebe izbaviti od
Turaka.”
I tako dadnu jedan drugom čvrstu vjeru (ahd-u emân)
rekav: “Tvoja vjera moja, a moja vjera je, opet,
tvoja.” “Je li?” “Jest.”
Zatim liznu međusobno krvi. Tako se pobrate musliman s
kršćaninom.
Eto u ovom slučaju ovaj nevjernik je pobratim ovog
gazije. On je nekada izbavio iz ropstva muslimana. Sada je, eto, ovaj
nevjernik, što je u rukama ovih ljudi postao sužanj. Ako ga (njegov brat)
spase, onda je on ispunio svoju zadanu riječ i vjeru. A ako sada ovaj kršćanin
bude ubijen, on ide u raj, a ovaj (musliman) ide u pakao s vjerom nevjernika.
Premda ovo nema ni u muslimanskoj ni u kršćanskoj (svetoj) knjizi, to je ipak
ovakav običaj na ovoj krajini čest. Kada su to
kazali paši, on je rekao: - Oslobodite ih obojicu.
“Svi mi, međutim, ostali smo zapanjeni pred ovim
razgovorom” – piše Evliya.
Iz zahvalnosti zbog stečenih spoznaja o svojoj domovini i o
sebi samima, Evlija bi morao imati spomenik u srcu države u čiju je povijest
ugradio ključne podatke iz zatamnjenih ili nevidljivih strana historijskog
protoka.
AVAZ, prilog SEDMICA, 15. 8. 2015., str. 14-14
Nema komentara:
Objavi komentar