Piše: dr. Ibrahim Kajan
Bez umjetnosti ovaj bi svijet bio
pust; bio bi svijet ljudi koji su se vratili u svoju divlju postojbinu.
Poslijeratno gubljenje kulturnog prostora -
nestajanjem muzeja, kinodvorana, izdavačkih kuća, knjižara, književnih
časopisa, kulturnih rubrika u dnevnim novinama – već su u najmlađim generacijama
stvorile naviku nečitanja, neposjećivanja likovnim izložbama i književnim
večerima, a poslijeratni mladići i djevojke manjih gradova i sela ne znaju ni
kako je izgledala kinodvorana niti može dočarati doživljaj filma projiciranom na
velikom kino-platnu. Kulturni identitet države se kruni a u ljudima gasnu i
trnu potrebe za koje je mislio da bez njih ne može živjeti. Da, pokazalo se
istinitim staro iskustvo: umjetnost je (knjige, slike, koncerti…) u siromašnim zemljama rezervirana samo za
elitu. Gdje umjetnost rezervirana samo za elitu, novim je umjetnicima taj
prostor nedostupan na višeznačan način.
Po Bosni i Hercegovini, po
susjednim zemljama, a od rata i dalekim zemljama Europe i svijeta – lutaju
izgubljeni pjesnici naših malih jezika u potrazi za svojim poetskim azilom. O
njima na nedvojben način svjedoči ovaj Zbornik radova sudionika 7.KNS
međunarodnih književnih susreta u 2015. godini kojem pokušavam ispisati
nekoliko uvodnih riječi dobrodošlice i ohrabrenja.
Zbornik je strukturiran od šest
tematskih ciklusa, sa ukupno blizu dvije stotine pjesama i isto toliko autora.
Začuđujuća brojnost i pripadnost različitim dobnim skupinama pisaca u Zborniku,
nije neobjašnjiva: tekstovi su potpisani imenima žena i muškaraca, mladih i
zrelih ljudi, nadahnutih početnika i profiliranih umjetnika koji, u značajnom
broju, najčešće živi u nekom od bezbroj
gradova velikog svijeta kamo ih je
sudbinski udes bez milosti nastanio.
Kad čovjek dočita ovu veliku
panoramu pjesama i proznih zapisa, onda mu postaje jasno da kreativni porivi
nisu uvijek i isključivo estetski, nego da posjeduju i jednu dodatnu dimenziju
– dimenziju žudnje za svojim materinskim jezikom doslovno utopljenim i
prigušenim u moru stranog im jezika u kojima valja oblikovati ne samo egzistencijalnu, nego i književnu
sudbina. Kako su u nemogućnosti praćenja književnih tokova u svojim matičnim,
nacionalnim književnostima, književni im je razvoj u labirintu koji ih zavodi
između sjećanja na pročitano i tek stečeno čitateljsko iskustvo u „novim
životima“ zapadne i istočne strane svijeta.
Zbog toga, čini mi se, njihovi
književni radovi i nisu napisani „pukim jezikom“ „domaće književne prakse“,
nego potječu iz složenijeg i slojevitog diktata unutarnje patnje. To je govor središnjeg jezgra koji sve polaže
na ispovijed, na priču ili misaoni refleks, na jedinstvenoj drami čovjekova
postojanja. Otuda ti poetski svjetovi, ma koliko ponekad nesavršeno pa i
nezgrapno djelovali, jesu u najvećem broju objavljenih rukopisa na svoj način
izvorni, autentični, „otkačeni“ i izdvojeni. Svaki od ovih radova je ispis
jedne potrage za svojim izgubljenim
rajem; je li riječ o metaforičkom
džennetu, ili pak onom porušenom i sa zemljom sravnjenom u kojem je pjesnikovo biće doslovno stanovalo
– zagonetka je o kojoj se očituje samo pjesnička vizija.
U ovim se rukopisima objavljeni
svijet nerijetko identificira krajnjim
oblicima između „tamne nijemosti“ i „sarkastične ironije“, u kojem defiliraju
imitacije života, surogati koji su pogazili zbilju i režirani život ispunjen
„kao ljubavlju“, „kao tolerancijom“ i „kao
životom“. Sve ostalo je (tematska) potraga - potraga za tijelom, za ljubavlju, za
onostranim, za jezikom i za zavičajem:
za jezikom i za zemljom u kojima je biće bilo sretno.
Mostar, 10. VII. 2015.
Predgovor, u: MOSTOVI SVJETLOSTI, Zbornik pjesničkih radova, Sarajevo, 2015., str. 5-6
Nema komentara:
Objavi komentar