GOSPA OD KONDŽILA

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

U samoj sredini mjeseca augusta, mjeseca kolovoza, dan je Velike Gospe. Tog će dana krenuti hodočasničke kolone katoličkih vjernika prema žuđenom brdu Kondžlo u selu Komušine pokraj Teslića. Već je blizu 250 godina kako narod dohodi, hodočašćem odaje duboko poštovanje Djevici Mariji, poput živog, duhovnog manifesta ljudskog življenja u oklopu tvrdog povijesnog vremena. 

Taj se bosanski Delfi katoličkog svijeta, kako ga nazva Arthur Evans, 15. augusta će zažuborit romorom smjerne molitve za mir u svijetu i oprost grijehova – jer mira na svijetu ima malo, a grijehove ima puno;  u našoj zemlji, kao i u okolnim, najviše treba moliti za „griješne strukture“ domaćih političkih vucibatina.

Zadnjih godina na brdo Kondžilo popenje se  i po deset tisuća vjernih, koji svoja lica, u dubokoj kontemplaciji, okreću prema jednoj slici, prema ikoni za koju jednostavna duša vjeruje da je čudesna i da o tome ima neporecive dokaze.  Ikona, za razliku od duha, ima svoju historiju, doduše nejasnu, ali vrijednu narodnog pamćenja, pa nije naodmet da se o njoj još jednom kaže poneka riječ.

Kad je sir Arthur Evans, arheolog (ali i špijun), „slučajno“ zabasao u Bosnu 1875., u Komušine, izgleda da tu ikonu Gospinu nije vidio, niti ju je u svoj tefter zabilježio. Dragocjen je njegov opis prizora pred kapelicom na brdu u jeku bosanske krize provocirane „hercegovačkim ustankom“ 1875. 

 „ Kod kapelice se odigravalo sljedeće: svaki seljak, čim bi stigao, ponizno bi se poklonio ispred zdanja i izveo izvjesne mistične i pobožne pokrete, povezane sa njegovom religijom. Onda bi hodao oko kapelice; ako je posebno pobožan, puzajući. Poslije napuštanja misterioznog krova, mnogi su vjernici ostajali vani na koljenima, neki su brojali svoje krunice, drugi pružali stisnute pesnice u nekom naročitom stavu, možda namjerno da bi predstavili krst….“ Evansa je zbunio „potpuno muslimanski izgled mnogih kršćanskih vjernika“, čudeći se kako je utjecaj islama duboko utjecao i na sam obred. „Mnogi su puzali po zemlji i ljubili je kao da su bili u džamiji. Jednog čovjeka sam potpuno zamijenio s hadžijom, turskim hodočasnikom: bilo je i drugih sa izbrijanim tjemenom ili, pak, poput pravih muslimanskih vjernika sa jednostavno ostavljenim perčinom koji su vjernici tako brižljivo čuvali kako bi pomogli anđelu Gabrijelu da ih lakše odvede u raj. Također, tamo je bilo i žena sa licem potpuno pokrivenim i izgledalo je da strahuju od propisa Kur'ana…“

Po katoličkim ljetopisima, nakon što je „Bosna izgubila svoja svetišta na sjeveroistoku zemlje“ dolaskom Turaka, ubrzo je ustanovljeno „novo milosno mjesto Gospinog poštovanja“. Sekretar biskupa fra Marka Dobretića ostavio je zapis da je „dana 7. rujna 1779. uoči svetkovine rođenja Blažene Djevice Marije, (biskup)  ustajao u cik zore, i pošto se bila sabrala sa svih strana velika množina naroda  a pošto se ovdje čuva i pobožno štuje vrlo stara i čudotvorna slika Djevice Marije na nebo uznesene“ – započele su „ispovijedi vjernika i saslušanja problema raznih pojedinaca“. Tog je trenutka, na tom mjestu, startala vanjska historija svetišta u Komušinama, unutar kojeg je ključna, navodna ikona iz „predislamskog vremena jedne muslimanske kuće“.

Legendarna priča o slici Gospinoj, „vrlo staroj, čudotvornoj i u narodu poštovanoj“, zabilježena je u nekoliko varijanti. Neki joj se elementi „ponavljaju“ i iz drugih predaja, npr. da je slika „ranjena“, tj. „probodena“ od „turskog dušmanina“ koji potom poludi i baci se u rijeku… 

Za Gospu od Kondžla kaže se da je bila u Mrkotićima kraj Tešnja. Našao ju je „član ugledne muslimanske obitelji Čapljić nekad zvane Kapetanović“.  Elem, taj ju je Kapetanović pronašao u trnju, prenio je doma i sakrio u hambar žita. U neko doba čovjeka je počela mučiti savjest pa se posavjetovao sa šejhom, koji mu je rekao da sliku vrati katolicima jer je to njihovo. Momke koji su u Komušine donijeli sliku, župnik je blagoslovio za taj „sveti put“, kaže se u jednoj suvremenoj brošuri. 

Danas je kapelica na brdu Kondžilo ljupka, zastakljena višekutna arhitektonska struktura. Tijekom rituala iz nje se iznosi ikona osebujne „historije“ oslonjena na viševarijantnu priču o njezinom porijeklu - „odnekud stvorenoj“ ili „od muslimana iz njegova predislamskog života sačuvanoj“.

Bilo kako bilo, izranjanje slike Gospina Uznešenja na nebo „iz tajnovitog“ (muslimanske kuće!) i njezino vraćanje „latinskom miletu“, osim pučke maštovitosti, ima i dimenziju „nadomještene predaje“ ciljane na življi „proplamsaj vjere“ te  nužnost susretanja s drugima, upozorenje da na ovom svijetu niko nije sam i da niko nije  otok.

AVAZ, prilog SEDMICA, 8. 8. 2015., str. 14-15