Sumnje u „nove historije“, u
središnjim državama bivše Jugoslavije, nerijetko buknu polemičkim požarima
odmah po njihovom objavljivanju. Većini takvih uradaka glavni je problem što ih
(milijuni) živih svjedoka nikako ne mogu usporediti sa zbiljnim vremenom o
kojem pišu. Ako je to tako, a jest – kakve su onda „istine“ zastupali autori
oslonjeni na „usmjeravanu građu“ nekih
prethodnih ratova i državnih oblika - od srednjovjekovlja do danas. Pisali su
ih, sve je jasnije, poput historijskih romana: na romantičkom žaru ideološkog
usmjerenja nabildanog nacionalnog ega „zapaljiva“ i u 21. stoljeću.
Vjeruje se da su „historije
turskog vladanja“ jednom zauvijek napisane i da im se nema što više dodati. One
vrve isključivo okrutnim primjerima koje je selektivna historija zapamtila i
uknjižila, te pismenim dokumentima potkrijepila – i to je to. A to nije
dovoljno. Izostale su, čini se, promišljenije sekvence „historije odozdol“,
npr. o razlozima brojnih „spontanih“ useljavanja u Bosnu (a ne samo
iseljavanja), iz susjednih prostora kroz cijelo vrijeme turske uprave. Među
posljednjim ih nehotice spominje Ivan Frane Jukić u svojim Putopisima, u onoj
sceni kad putuje kiridžijskim kolima između Teslića i Tešnja pa zapaža „ljude
sa strane“ za koje mu kočijaš kaže „da su Hrvaćani, od Imotskog i
Vrgorca“. Tu su naravno i sve brojnije,
zadnjih vremena pronađene vjerodostojne listine koje remete konstruiranu sliku
„tamnog vilajata i bosanskog turčina u njoj“.
Valjalo bi biti jasniji i kod tumačenja koju su to pomoć tražili Zrinski
i Frankopani od Visoke Porte za urotu
što ih je odvela na stratište u Novom Bečkom Mestu 1671. Koji je dublji razlog
što su Tahijevi krvnici pošprdno nazivali seljačkog tribuna Matiju Gupca –
Gubec-bey? I najposlije, što je sa stotinama „krajišničkih pisama“ pograničnih
čuvara Bosne na bosančici pisanim i s „dušmanima“ razmjenjivanim?
Pismo Mustajbega Ličkog
Jedno od tih pisama koje još nije
dostojno poslužilo „nacionalnom historičaru“ a jest, srećom, lingvistima i
historičarima književnosti, napisano je samo koji dan nakon što je dalmatinski providur Leonardo Foscolo, 14.
srpnja 1648., nagradio junaka Iliju Smiljanića. Napisao ga je Mustafaga
Hurkalović, blistavi epski junak Mustajbeg Lički, svom prijatelju serdaru
Petru, ocu opjevanog Ilijine.
„Od nas gospodina Mustafage,
kapetana udvinskoga i ličkoga harambaši Petru Smiljaniću poklon i vele drago i
ljubeznivo pozdravljenje kako bratu i prijatelju našemu. Čudimo se v(ašoj)
m(ilosti) da nam nigdir list ne došo od vas budući s našim ocom prijatelj.
Toliko Ii mislite da mi nismo
ništa posli oca vri[d]ni. Molimo v. m. ako ne bude koje oprave, ča smo vam bili
pisali da opravite pri gospodinu ćeneralu, molimo v. m., ako ča vidite da ne
bude mira dajte nam na glas po prijateljsku skrovito, molimo v. m.
I pozdravljaše vas naša mati i
moljaše vas za jednu tursku robinjicu, a ča bude pravo, hoćemo vam uslati.
Molimo v. m. pozdrav[vi]te nam od naše strane sina vašega harambašu lliju. Čuli
smo da je junak na toj krajini. Bog znade da nam je drago, jere je naš. I eto
mi uslasmo jedno pero sokolovo za čje za nj. Hoće ga nositi prid junaci. I
molimo ga za jednu sitnu karabinu, ča znate, da tribuje. Vira moja, hoćemo mu
je pošteno jizpraviti. I Bog vas veseli. I molimo vas llija da nam ušaljete
jednu bocu rakije, ča ćemo se napiti. I da ste veseli amin.“
Mirna vremena na bosanskim
granicama ponekad su trajala duže nego što su trajala mirna razdoblja između
ratova uoči i nakon austrougarske zapreme naše države. Prijateljstva su se
rađala s obiju strana granice i trajala kroz više naraštaja. Pisma graničara sa
serhata svjedoče kroz četiri stotine godine razmjene lijepih vijesti, glumačkih družina, pehlivana i muzičara, ali
i prijateljskih intervencija da se poneko izbavi iz zindana, da se posreduje
pri otkupi sužnja na pravdi Boga okovana
– što osvjedočuju višu istinu od historijskih istina, tj. da su ljudi, ma kakvi bili, skloniji dobru
nego zlu, da teže prijateljstvu a ne mržnji; ukratko - da i u opasnim vremenima budu ono što jesu, ljudi a ne životinje.
AVAZ, prilog SEDMICA, 4. 7. 2015., str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar