„TRANSKRIPTI“ IZ JESENI SREDNJEG VIJEKA

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Prije desetak godina iznenada je leksem „transkript“ uzvinut u sami vrh učestalih riječi naših južnih jezika. Mada se osnovni sadržaj riječi odnosi na „prenošenje izgovora i glasova jednog jezika u fonetski sustav grafičkog bilježenja glasova“, ipak su imenicu „transkript“ svi gutači vijesti razumijevali „tajnim dokumentom tajno snimljena dijaloga“.  Nova renesansa leksema bila je usko vezana za otkrića „tajni“ prvog predsjednika Hrvatske zvanim „Tuđmanovim transkriptima“. Nisu to bili njegovi transkripti;  Nepoznat Netko je snimio tajne Tuđmanove razgovore s doglavnicima i dvorskim službenicima, pa ih, takve, anonimne, prepisao i utkao u recentnu historiju. Koliko su ti podaci tačni, ne zna se. 

Naiđoh nedavno na zadnje izdanje Napretkove Historije Bosne i Hercegovine tiskane prvi put 1942., pa 1991., najposlije i 1998. Mi druge „svoje“ nemamo. Posljednju nam je napisao Noel Malcom. 

Pisci (ne književnici, nego historičari) kao da su nerijetko koristili „transkripte“  u današnjem političkom značenju koje aludira na neke „snimljene tajne“ ili barem „stenografski“ bilježene dijaloge  - pa ih ugradili u svoja znanstvena djela,  nepoznata izvora  i nejasna porijekla. 

Uzmimo, naprimjer, „tajno snimljen“ razgovor kralja Stjepan Tomaševića i  sultanova poklisara koji je došao u Jajce po godišnji harač uglavljen po bilateralno sklopljenom ugovoru. Mladi kralj, piše marljivi historičar, pokazujući poklisaru bogatu riznicu punu love, kazuje: „Eto, harač je skupljen i pripravljen: no nije mi ni nakraj pameti, da toliko blago pošaljem caru, a da ga se sam lišim. Jer ako car na mene s vojskom udari, lakše ću mu se oduprijeti, kad budem imao novca, a ako bi me nevolja snašla, pa bih morao pobjeći u drugu zemlju, s tim ću blagom živjeti mnogo udobnije“ (str. 564). Nije od velike pomoći što je ovaj citat autor preuzeo iz Klaića, a Klaić od Orbinija a Orbini  od grčkog ljetopisca (!) Leonida Kalkokondilasa;  pitanje je odakle „transkript“ Kalkokondilasu? Ko je „svitlio“ u riznici kralju i poklisaru? Kalkokondilas? 

Dramski, dijaloški oblici u historijama su dobro popunjavali mjesta čistih mitova i legendi koji su pomalo potiskivani. Preuzimani su iz ljetopisa, neke vrste internih vijesti „onoga što se dočulo iz varoši“ u svom vremena, ili kao odjeci  historijskih dojava - kad bi stigle iz daleka! Tako hrvatski i srpski ljetpisci telegramski bilježe o padu Bosne, naravno, različito. „Svi spominju da je sultan uhitio kralja i odsjekao mu glavu, a u dva opet  da su kralja zarobili zajedno s polubratom i polusetrom.“ Iz kronike Ašik-paše Zade, naši historičari „preuzimaju“ opsežan čisto dramski uradak koji ide ovako: „Sultan dobi izvještaj da se kralj zatvorio u tvrđavu (Ključ).  Sultan naredi Mahmud-paši: „Hitno da odeš i napadneš na kralja. Nemoj odugovlačiti.“  I paša pade pod grad, u kome je bio kralj. Posla kralju poruku i kralj njemu posla čovjeka. Mahmud-paša ga upita: „Kakvu službu ti vršiš kod kralja, kad te amo poslao?“ A ovaj nevjernik odgovori: „Ja sam jedan njegov sluga, koji sam mu od oca ostao.  Njegov sam i sluga i čovjek od povjerenja.“ Na to će Mahmud-paša: „Pa lijepo... Zna li kralj tko je onaj car, što dolazi?“ Ovaj nevjernik odgovori: „Taj što dolazi, starješina je turski.“ Mahmud-paša reče: „Nisi dobro razumio. To je onaj koji je osvojio Carigrad i Trapezunt i Rašku i Moreju, i koji je još toliku vladara  zemlje oduzeo, pa ih je razdijelio svojim slugama. Hej, pamet u glavu! Poslušaj moj savjet“! Tad ovaj reče: „Pa šta veliš?“ Mahmud-paša reče: „Neka dođe kralj, neka poljubi ruku caru, neka od svojih gradova neke preda sultanu,  neka se podloži plačanju harača i neka sultan u te gradove smjesti svoju  vojsku, pa neka opet lijepo ode u svoj vilajet. Kralj neka dođe, da sutlanu stane srce na mjesto. ....(str. 36-37)

Razumijem one mitske historije iz vremena nepisanja, ali ne razumijem da se i njima, da bi obmanuli „nekoga“ služe i danas i u najnovijim vremenima  -  bez nužne kritičke aparature za „upotrebu“ obzirom na „ograničeno vrijeme trajanja“  -  književno obrađenih dijelova historija od „nacionalnog interesa“ historijske godina 1942. i godine 1991. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 25. 4. 2015., str. 14-15