KAD JE MOSTAR TREBAO BITI SREBRENICA

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Seid Smajkić: Mostarsko muftijstvo od 1992. do 2012. godine – Značaj Islamske zajednice u odbrani Bošnjaka i države BiH, El-Kalem, Sarajevo, 2015., str. 530, veliki format

 

Seid ef. Smajkić

Po svom ukupnom djelovanju posljednjih dvadesetak godina i po utjecaju koje je to djelovanje proizvelo na druge ljude, Seid ef. Smajkić je, po mom mišljenju, jedan od najznačajnijih mostarskih Bošnjaka novijeg vremena. Seid ef., koliko mi je poznato, došao je najvišu vjersku funkciju u Hercegovini, kao mladi i obrazovani imam. Nije napušta svoj Mostar ni u najtežim danima rata, nije nikada pokleknuo i sageo glavu pred onima koji su se zdušno trudili da Bošnjacima „saviju šiju“. Seid ef. Smajkić je, kao neposredni svjedok političke i ratne zbilje u Mostaru i Hercegovini, savjetovao i upozoravao i najviše političke predstavnike svog naroda, prije svega predsjednika A. Izetbegovića, na greške koje se čine u vrhu državnog i političkog vodstva – s teškim posljedicama za Bošnjake! Kad se sve to ima na umu, onda je moguće reći da je profil autora od presudne važnosti i vjerodostojnosti: on je, baš kao takav, pozvan i predodređen da bude piscem jedne ovako važne knjige neposrednog svjedočenja, najčešće iz prve ruke, kao neporecivi očevidac ili izravni ili indirektni intelektualni kreator stavova koji su snažno djelovali ne samo na mišljenja i akcije ljudi koji su ga po prirodi zvanja okruživali, nego su, nerijetko, utjecali i na mišljenja lokalnih i međunarodnih političkih figura, vezanih za sudbinska pitanja Hercegovine i, posebno, Grada Mostara i sudbine Bošnjaka u njemu.

Tema, vrijeme i prostor autorova interesa

Tema rukopisa je borba za opstanak Bošnjaka u Mostaru i Hercegovini, borba u različitim vidovima – od puke odbrane golog života do odbrane političke, ekonomske, vjerske, prosvjetne i kulturne slobode koje su bile u posvemašnjem urušavanju pod silom ratne, oružane agresije i ucjenama poratne, perfidne politike u kojoj su sudjelovali i domaći i strani protagonisti. U drugom dijelu knjige, dominantnije su vjerske kronike, rekonstrukcija i obnova Islamske zajednice, prije svega ponovnog podizanja porušenih džamija, te kadrovske obnove i sređivanja pravne dokumentacije vakufskih dobara.

Kronika Seida ef. vremenski započinje raspadom Jugoslavije, odnosno početkom rata u Bosni i Hercegovini (1992.) a završava  nakon 20 godina (2012.). Zemljopisni prostor dešavanja događaja koje opisuje - prostor je i muftijstva i Hercegovine s Mostarom kao epicentrom lokalnog zbivanja, mjesta izravnog sraza dviju političkih opcija žestokih ratnih sudara prvo sa srpsko-crnogorskim dobrovoljcima, potom srbiziranom JNA i četnicima, a potom političkog razlaza između Hrvata i Bošnjaka, te, ubrzo, nakon potpisivanja Vanse-Owenova sporazuma, i žestokog, agresivnog hrvatskog zahtjeva za potčinjavanjem svih organizacijskih vojnih struktura pod isključivu komandu HVO i separatnu, paradržavnu strukturu HZHB – koja će ubrzo postati istoimena Hrvatska Republika Herceg Bosna! Naravno, kao muftija, vodi brigu i o svim bošnjačkim muslimanima u brojnim hercegovačkim naseljima koje pokriva struktura islamske zajednice i Muftijstvo kojemu on stoji na čelu.

Struktura rukopisa slijedi tematsko-kronološku putanju, ispreplićući različite oblikovne forme saopćavanja; ponekad je to memoarski način u prvom ili trećem licu, nerijetko u obliku službenih zapisnika, memoranduma, starijih „muslimanskih rezolucija“ i novih kolektivnih deklaracija napisanih pod silinom ponovljenih fašističkih simbola i  klanja, kao i drugih pisanih oblika – intervjua, popisa, pisama i  uputstava, preporuka, raznih službenih zahtjeva i službenih izvještaja s terena – vjerskih institucija, kulturno-prosvjetnih i humanitarnih organizacija, itd. itd.

Knjiga je dakle izrazito dokumentarnog karaktera i kao takva neusporedivo važna kao moguća historijska građa za proučavanje ratnih i poratnih događanja viđenih kroz prizmu istaknutog pojedinca, koji je bio na mjestu s kojeg se sve dobro vidjelo i na koje su se slijevale brojne informacije o događajima što su konstituirale opako historijsko vrijeme.

Žanrovski je najbliže kronici, koja se, nerijetko, kombinira i varira sa drugim vrstovnim formama – autobiografijom, objektivnim izvještavanjem (u 3. licu), intervjuima i službenim tekstovima u različitih oblicima.

Pregled sadržaja. U gruboj podjeli građe, mogu se uočiti dvije cjeline: prva cjelina svjedoči o političkim, vojnim, humanitarnim i kulturnim događajima u ratnim a druga o svjedočenju u poratnim godinama – vremenu rekonstrukcije porušenog, spaljenog i razorenog kulturnog nasljeđa (džamija, mostova, škola, univerziteta, stambenih objekata, prometnica….), potom obnove duhovnog, prosvjetnog i naučnog života.  I prvi i drugi dio strukturiraju poglavlja naizmjenično prezentirana, poštujući približan kronološki redoslijed, a ne redosijed po tematsko-motivskoj izbirljivosti. To doduše pridonosi dojmu da je knjiga heterogena, da joj jedan sloj predstavlja neposredno autorovo sjećanje, drugi zbirku dokumenata i izvještaja političke i humanitarne prirode (rezolucije; izvještaji), treći izvještaja o ratnim i humanitarnim prilikama u Hercegovini (bez Mostara), četvrti o kulturno-vjerskim prilikama, simpozijima, okruglim stolovima, Bošnjačkom saboru 1993. itd.

Rukopis započinje nužnim Uvodom koji u najsažetijem obliku ocrtava političke procese koji strmoglavo vode u disoluciju Jugoslavije, otvorene agresije srpsko-crnogorskih a poslije i hrvatskih postrojbi,  koje se, uz prešutnu podršku međunarodne zajednice, okrutno obrušavaju na državu Bosnu i Hercegovinu (stvaranjem novih, satelitskih paradržavnih i paravojnih struktura i etničkim čišćenjem „svojih prostora“ od drugih.), ne obazirući se na legalne bosanskohercegovačke institucije i državne funkcionere izabrane na demokratskim izborima.

Iz te historijske sekvence koja se odnosi na cijeli državni prostor, autor otvara podtemu sigurnosnoga stanja Mostara te dolaskom rezervista u septembru 1991., proširivši je posebnim rukavcima o „nemogućoj političko-brzbjedonodnoj situaciji Bošnjaka“, te izvještajem o kontroverznoj odluci Kriznog štaba (29. 4. 1992.), kojom se odbrana Mostara daje u ruke Hrvatskog vijeća obrane. Od tada se, zapravo, otvara i prostor sumnje da je Mostar „prodan“ i da je u toj prodaji SDA imala neporeciv doprinos. HVO je, preuzevši odbranu, odmah raspustio Krizni štab i imenova Ratnu vladu (postavljenu od predsjednika HVO-a), prekinuvši sve veze s legalnom Vladom u Sarajevu. Autor izravno kaže: „Tako je zapravo izvršen klasični vojni udar i utrt put u proglašenje Hrvatske Republike Herceg Bosna.“

Od tog trenutka u Mostaru provokacije i zastrašivanja preuzimaju „jahači Apokalipse“ pokrečući ratnu mašineriju kakva od drugog svjetskog rata nije viđena u svijetu po svojoj krvoločnosti – upotrebi svih ratnih i zločinačkih sredstava da se dođe do, u zagrebačkim kabinetima, zadanog političkog cilja: otimanja Grada i Hercegovine, proglašenju Hrvatske Republike Herceg Bosne s Mostarom kao „hrvatskim stolnim gradom“.

Da bi se ostvario taj „stoljećima sanjani san“, inžinjerima rata na putu su bili oni koji nisu Hrvati, a njih nije bilo malo. Militantni um po svojoj prirodi stvari rješava jednostavno: Politika Mate Bobana i Franje Tuđmana koja se provodila u BiH i posebno u Mostaru i Hercegovini, dikirala je koncept tzv. humanog preseljenja, pa je u tom smislu doseljavala Hrvate iz Srednje Bosne (osnivajući nova naselja poput Bobanova i Suškova), a Bošnjake masovno protjerivala, zatvarala u konc-logore i raseljavala u „treće zemlje“. Tako je postignuto, najodvratnijim ratnim sredstvima, ono što se željelo: promjena statističke slike Mostara i Hercegovine, u kojoj su Hrvati na svim razinama postali većinski, a Bošnjaci manjinski narod. Što se tiče Srba, oni su svedeni, istim zlokobnim sredstvima, na neprimjetnu i gotovo beznačajnu statističku nacionalnu manjinu. S krajem rata, ti ciljevi HDZ-a međutim nisu liferovani, nego se, kako uvjerljivo sjećanjima i relevantnom dokumentacijom ilustrira muftijin rukopis, žilavo bore na reafirmaciju i potpuno je neizvjesno hoće li, uz očitu (mada nevješto kamufliranu) međunarodnu podršku – pobijediti u miru, 20 godina nakon što je oružje ušutjelo.

Poput dokumentarne rijeke, autor niže događaje i procedure koji su  relevantni (kao osobno viđenje) same organizacije odbrane, primjećujući dezinformacije što su je ometale i opterećivale, te uloge generala po liniji Rasima Delića, Sefera Halilovića i Atifa Pašalića, koja nije išla bez „nekog tihog rata“ među posljednjom dvojicom. Autor nerijetko traži i potvrdu svojim zapažanjima, služeći se citatima iz ratnih novinskih izvještaja („Oslobođenja“) ili drugih pisanih izvora. Citatima se služi i kad, paralelno s tokom ratnih segmenata svoje kronike, govori o Bošnjačkom saboru (27. 9. 1993.), na kojem je donešena historijska odluka o povratku nacionalnog bošnjačkog imena narodu i bosanskog imena jeziku. I kad govori o kulturnim, mada oskudnim proplamsajima (koncert hora Mostarski bulbuli, izložbi slika J. Nikšića I. Novalića i A. Jakirovića), neće odoljeti a da ne posegne za citatom P. Matvejevića iz njegova lamenta o rušenju Sarog mosta.

Posebno poglavlje je posvećeno „hronologiji događaja vezanih za organizaciju grada Mostara od 1994. godine“., izuzetno važnom poglavlju koje sadrži i političke procjene s važnim i živim reperkusijama i na današnje vrijeme kad Mostarom upravlja „samo jedan čovjek“.

Uništavanje ljudi i muslimanskih dobara Hercegovine

Veliki broj manjih poglavlja, od kojih se može sastaviti zasebna knjiga, odnosi se na strukture Islamske zajednice, na Muftijstvo – na njihovu poharanost i hotimično ciljano uništavanje od prvog dana rata; donosi popise miniranih i srušenih džamija, ubijenih imama, uništenih islamskih učilišta i drugih objekata u njezinu posjedu ili na njezinoj brizi. U tom tematskoj cjelini, svjedoči konstituirajućoj sjednici Rijaseta IZ (1994.), na kojoj mu se odaje priznanje na „uloženom naporu oko povezivanja i zbrinjavanja muslimana Mostara i Hercegovine“.

„Islamske teme“ su i popisi, pa i kratke notice, bilješke koje nas podsjećaju na prve ratni ispraćaj hadžija, na održan sastanak i primopredaji dokumenata Salih ef. Čolakovića s reisom Mustafom Cerićem, „usputnih“ krokija o muftijinim posjetama Livnu i Stocu, te o hapšenju i mučkom ubistvu iranskog novinara S. M. Nevada od strane HVO – sve iz 1994.

Vrlo dobro su ocrtani karakteri, bez psihologiziranja, ne samo neprijatelja i agresora, nego i bošnjačkih protagonista, nerijetko slučajnih ljudi, mutnih i sebičnih, ali i običnih, koji su se izdigli nad narodom svojom požrtvovanošću i svojom ljubavlju za zemlju koju su im očevi ostavili. Ponovno je ukazao,  primjerima iz najtragičnijih godina opstanka zemlje i naroda, koliko „naš čovjek“ može biti „požrtvovan“ u pravljenju štete svome kolektivitetu kakvi su primjeri prvotnjeg, tragičnog rasapa unutar vrha SDA, koju zadugo nije razumijevao ni sami predsjednik Izetbegović.

Vlastitim očima viđeno...

Posebno su upečatljive sekvence rukopisa gdje autor progovara iz svog jezgra, kad se u tekstu javlja njegov JA, kao onaj antologijski kad u memoarskoj rekonstrukciji kojom evocira uspomenu  pješačenja od svoje kuće do sjedišta SDA na Rondo da bi upozorio na sadržaj tajne dojave o planiranom hrvatskom napadu na Mostar 9. maja 1993., kada su postrojbe HVO pohapsile cijeli grad i napunili nogometni stadion i djecom i odraslim – kad je započela golgota građana Mostara i kada su otvoreni zlokobni konc-logori Jadranka Prlića i Mate Bobaba. Zapanjujuća je, po muftijinom svjedočenju, neobaviještenost i naivnost tadašnjeg vrha mostarske i regionalne SDA – koja nije ni slutila „šta se iza brda valja“, u njihovoj najneposrednijoj blizini, a kamo li da je nešto poduzela – pa čak ni na muftijino upozorenje! – da se spasi što se spasiti da!

Umjesto zaključka:

Memoarsko-kronološka građa koju je priredio muftija Seid ef. Smajkić na više od 530 stranica, predstavljaju prvorazrednu dokumentarnu knjigu. Ona nije samo zabilježila događaje koji bi sami po sebi bili zaboravljeni, nije samo pustila u opticaj dokumenetaciju  proizvedenu u ratnom razdoblju (i danas mahom nedostupnu), nego ju je i sintetizirala i postavila u dijalektičke uzročno-posljedične suodnose, interpretirala ju je i pojašnjavala stavovima (ponekad i ) pomoću novinskih žanrova (intervjuima, izjavama), a potkrjepljivala promišljanjima i analitičkim izvještajima, na kojima očito, nije sam radio.

Vjerujem da je ovo jedna velika i izuzetno poželjna knjiga kojoj je budućnost da bude temeljnom historijskom građom.

Izlaganje na promociji održanoj u Studentskom hotelu Mostar, 28. 12. 2015. godine

PUSTOŠ - DVORI RESULBEGOVIĆA

Historija iz zasjede

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Saraji bega Resulbegovića - zamak neponovljivosti

Ako su jednog čovjeka prognali iz grada, samo zbog toga što ima drukčije ime ili uvjerenja po kojim postoji na ovom svijetu, onda se zna „koliko je sati“ i da brojke nisu uopće presudne; prognat će se desetine, stotine i hiljade onih  koji se ne „uklapaju“ u koncept „nacionalističke dosljednosti“.  Sve što bude svjedočilo o njihovoj prisutnosti u gradu, posebno arhitektonska i memorijalna baština, zatirat će se – i pravdati „ratnim sljepilom“, čak i u vremenima kada rata više ne bude. 

Bili smo, prvi put nakon rata, u Trebinju. Katolička crkva je, posteđena, na svom mjestu ali Hrvata, kojih je u općini bilo oko 1200, „svedeno“ je na tri-četiri stotine. Od blizu 6.000 Bošnjaka, sada ih je – 250. Porušene su im sve džamije, ali su ih obnovili, pod prijetnjama i bjesomučnim demonstracijama.  

 A najslavniji „objekt“, raskošna rezidencijalna starina, saraji bega Resulbegovića, s one čudesne fotografije na kojoj se dvori ogledaju u zrcalu zelene Trebišnjice – ne postoje, ali mi ih vidimo. Saraji su u hrpu šljake pospremljeni u dijelu ispražnjene parcele. No, svejedno, i takvi, izaći će iz prašine i biti obnovljeni i biti nacionalnim spomenikom koji će, kao i do zlokobnog pada u ljudsku mržnju, ukrašavati zemlju svojom vlastitom, neponovljivom inačicom ljepote. 

Kakav je bio taj zamak neponovljivosti? Bio je, u turističkom procvatu, mjestom u kojem su ljudi, što bi ga pohodili, bili rahat. Došli bi samo popiti kahvu i zagristi u slast lokuma. Sjedili bi i tiho pričali. Pričali i razmišljali. Osjećala se prisutnost historije, ali ona nije opterećivala; prohujale naslage vremena svojim su jezikom podsjećale čovjeka na prolaznost života i obećavale trajanje u vremenu, ako mu pridoda nešto korisno i lijepo. U njoj je 1875. sjedio ruski konzul i pisac A.  Giljferding, kada je kompleks pripadao Haki-begu Resulbegoviću. Tokom I svjetskog rata saraj je pažljivo razgledao svjetski arhitekt Richard Neutra; ne mogavši odoljeti svojoj krilatoj ruci  - ostavio je likovnosti nadahnuti akvarel Begenhausa, kako su u Europi počeli nazivati prepoznatu arhitektonsku čaroliju. 

Taj je saraj podignut po zamisli Osman-paše Resulbegovića najvjerovatnije 1725. godine, velikog legatora, vakifa i graditelja najznačajnijih objekata u Trebinju. Dvori su služili kao porodični ljetnikovac.  Kompleks sastavljaju muška i ženska kuća te nekoliko manjih i sporednih za sluge i kmetove. Unutar voćnjaka bio je skriveni hamam. Kroz njega bi provedena vodena traka rijeke. Kuće su raspoređene po blagoj bregovitoj površini „ondje gdje se Trebišnjica „rastače“ (otuda naziv Rastoci), u četiri manja rukavca“.

Kompleks ljetnikovca bega Resulbegovića predstavljao je, po jasnim iskazima najvećih domaćih i stranih stručnjaka, jedan od najreprezentativnijih arhitektonski oblikovanih kompozicija otomanskog vladanja u južnoslavenskim krajevima. Osnovni građevni materijal bio je kamen i drvo. U odajama koje su služile za dnevne boravke, divane od dogovora i od kahvenisanja, stropovi su bili raskošno ukrašeni duborezima, izdubljenim ružama, arabeskama i rubnim trakama, a zidovi  levhama s mudrim ajetima i Božjim imenima. Četverovodni, šatorasti krov, prekriven je kamenim pločama i ćeramidom, što je jedno od obilježja osmansko-bosanske arhitekture mediteranskog podneblja Hercegovine. Na vrhu krova Begove kuće vidio se uzdignut ukrasni kamen musafirtaš, znak dobrodošlice neznancu da u kući može besplatno prenoćiti. 

Nema sad musafirtaša, nema ni krova, nema ni dvora, ni kompleksa: tokom godina 1992-1995. palikuće su sve spalile a potom „teren očistile“ i zaravnale. Usprkos zakonima i zdravoj pameti – neka Fondacija „Centra za razvoj fizičke i duhovne kulture“, koja je „čudnim putovima“ postala vlasnikom parcele, započela je izgradnju svojih terena i svlačionica... I evo, godinama sve stoji na svom mjestu. Niko se ne pomiče s „ratnim nasljeđem“.  

Izbjegli i prognani se vraćaju rijetko, jer se i u ljepoti svoga zavičaja treba i živjeti – od hljeba i pravde. Zato se češće vraćaju u kovčezima i pod samrtnim platnima na svoju baštinu, nego što se živi vraćaju u svoje kuće i svoje domove.

AVAZ, prilog SEDMICA, 26. 12. 2015., str. 14-15

TRAGIČNA KOB MUJAGINA NASLJEDNIKA

Historija iz zasjede

Piše: dr. Ibrahim Kajan

                                                 Smail-aga Ćemalović

Tako se to dešava u našim malim historijama – velike ljude ne ruše bolji od njih; ruše ih „oštri“ i tužni, najčešće oni od male  ili nikakve koristi. Danas bismo malo znali o Smail-agi Ćemaloviću, da nije cijelo vrijeme svoga političkog života rušio legendarnog Mujagu Komadinu, zadnjeg austrougarskog gradonačelnika slavnoga Grada s Mostom. Hirom prevrtljive sudbine – baš ga je taj Smail-aga naslijedio kao komesar „jugoslavenskog“ Mostara! 

Ko je bio Smail-aga Ćemalović i kako je ostvario munjevitu publicističku karijeru u „prijelomnim vremenima“ prvih značajnih transformacija „mearifsko-vakufskog pokreta“ Ali-Fehmi Džabića u formiranje Muslimanske narodne organizacije Ali-bega Firdusa godine 1906.  

Smail-aga je rođen je 1884. godine u Mostaru, gdje je završio mekteb i ruždiju, a potom trgovačku akademiju u Grazu (Austrija). Ambiciozni i poletni 22-godišnjak, u Mostar se vratio kad je formativni dio priče oko Egzikutivnog odbora MNO bio gotovo, tj.  došao je u pravi tren! Pametan, lijep i mlad – postaje glavnim urednikom poznatog Musavata (Jednakost), „političkog nedjeljnog lista bosanskih muslimana“, „organa Muslimanske narodne organizacije“. List je izlazio od 16. X 1906. do 30. VIII. 1911. u Mostaru (do 1909.), a potom u Sarajevu. U listu su pisali Smail-aga Šarić, Hakija Ćišić, Muhamed Fazlibegović, Husaga Ćišić i drugi... 

Njegovi politički stavovi izvirali su iz načela MNO, tj. Austru-Ugarsku su smatrali onim što je ona i bila – okupatorom koji je porobio BiH, što je bilo u suglasju s bosanskim srpskim političkim organizacijama. Ali, one, oslanjene na Beograd,  BiH su vidjeli dijelom „srpskih zemalja“, a ne državom istih prava svih „vjera i naroda“ u njoj. Utjecaj te suradnje bit će nerijetko poguban. Gorljivi glodur, Ćemalović,  izrazito je bio glasan u difamiranju osobe M. Komadine, nazvavši ga u nepotpisanom komentaru uoči objave izbornih rezultata za gradonačelnika Mostara g. 1909. – „nepismenim čovjekom“. Vrlo oštar u pisanju s aspekta opozicije Monarhiji, a osobito u suglasju sa, bošnjacima neprihvatljivim, političkim i nacionalnim idejama iz susjedstva, u mostarskoj je sredini Ćemalović  zbog svojih stavova, svakodnevno doživljavao napade, uvrede i maltretiranja.

Nakon što se probosanska MNO distancirala od Ćemalovićeva djelovanja, pokrenuo je Srpsku omladinu, a potom se priključio Osmanu Đikiću i njegovoj Samoupravi, listovima oslonjenim na prosrpsku političku misao.

Nakon poraza Austro-Ugarske i ulaska srpskih „oslobodilaca“ u Mostar u novembru 1918., Ćemalović je dobio političku satisfakciju: postavljen je za mostarskog gradonačelnika. Prvo što je uradio, nadio je ime Lučkom mostu – Most vojvode Stepe Stepanovića, ukidajući mu ime dano po Mujagi Komadini. Na poziciji gradonačelnika ostao je sve do 1929. godine. U tih deset godina, Mostar je osiromašio i nepovratno propao. 

Ćemalovića su se ljudi, kao privatne osobe, sjećali i po lijepom: Svojim se protivnicima nije svetio, nego im je, kao gradonačelnik, „svima pomagao, neke i zaposlio i na taj način svima zlo dobrim vratio.“ H. Hasandedić se, uz to,  sjeća da je kao javna osoba „mnogo držao do svoje vanjštine i sa svakim se kulturno ophodio i bio je gospodin u pravom smislu te riječi.“

Smail-aga Ćemalović je kao političar ostao tragična ličnost; s njim se, kao posljednjim predsjednikom Jugoslavenske muslimansko organizacije u Mostaru, g. 1941. – ugasila i ta politička partija u cjelini. Tragična kob ovog novinara i političara, poput uklete sudbine koju nijedan čovjek ne zaslužuje, okončana je stravičnim događajima: 14. 1. 1944., pod udarom američkog bombardiranja, srušena mu je kuća na Carini, u kojoj mu je poginula sestra Aiša, s kojom je, kao neženja, živio u istom domaćinstvu. U kući je nestala i bogata biblioteka te brojni dokumenti njegove političke arhive. Poslije tih nesreća, živio je u krajnjoj povućenosti i materijalnoj oskudici. Najposlije, krajem 1944. uhapšen je od ustaša i odveden u Jasenovac zajedno s dr. Asimom Opijačem i tamo neznanog dana mučki likvidiran. 

Poput vihora, u jednom čvoru - sudbinska kob, politički rašamon i ratne kataklizme.

AVAZ, prilog SEDMICA, 19. 12. 2015., str. 14-15

U MOGORJELU NEKOĆ JE BIO RAJ

Historija iz zasjede –skelet rimskog kompleksa čije izvorno ime još nije pronađeno

Piše: Ibrahim Kajan

Koliko god bili u svom vremenu, po arheološkim oazama krhotina i fragmenata iz davnine koji plove oko naše kuće, svoj smo i opipljivi i spoznajni svijet proželi vremenom koje, pjesnički rečeno, nema kraja. U Bosni i u Humu, zemlju smo počeli otkopavati i prepoznavati uz pomoć austrougarskih učitelja, ne bas jako davno, tek jedno stoljeće i kusur. 

Nakon Daorsona, ilirskog grada, drugo po starini urbano naselje visoke civilizacijsko-kulturne razine u našoj zemlji,  skelet je  rimskog kompleksa čije izvorno ime još nije pronađeno: prvi put ga vidjesmo u dječačkom dobu, kad smo se učiteljima vođeni, poklonili zaštićenim ostacima od 2000 godine! To je rimska villa rustica, kompleks s bezbroj bivših radionica, poljoprivrednih strojeva, sprava za tiještenje maslina i grožđa, pa stambenih jedinica, kupatila  i konjušnica – izgrađenih na prostoru unutar zidinama od precizno tesana kamena! Nazvan je, taj rimski castrum od nas, Slavena dolazećih – Mogorjelom -  da mu ime, kao eho nekih dalekih plamenova što su ga progutali i u ugalj i prašinu pretvorili, bude zapamćeno.

Mogorjelo

Sve je to tu: arhelozi mu „vide“ razvoj od I. do IV. stoljeća – u kojem svaki sloj “govori nijemim jezikom” o sebi, o fazama razvoja kada je ovaj kultivirani čapljinski brežuljak uz samu Neretvu vrvio od Rimljana i romaniziranih Ilira, domorodaca.

Pristupna aleja, s veličanstvenim ulaznim dverima s jednostavnom ali predivnim kamenim plastičnim ukrasima na obje strane popločane ulice, i danas, odišu neuporedivom ljepotom koja je ovdje morala carevati. Temelji pokazuju konture cijele arhitekture: bezbroj komora, ćelija i kula, pregrada i vratnica.

Kompleks je u pravokutnu tlocrtu porubljenu zidovima od 102 x 86 metara, s jednim do dva metra širine. Na kutnim izbočinama su mu vojne utvrde. Služio je i za odbanu, a ne samo kao agro-mediteranski centrar – što mu je bila glavna namjena.

Uz put nailazimo na kameni, četvrtasti, omanji bazen iz kojeg se uzdižu dvije stamene kamene ploče što završavaju zaobljenim i uglačanim vrhom. Ploče su, kroz izbušene rupe, spojene oblom gredom. Ta je naprava očito služila za tiješenje maslina, pa joj se žitki sadržaj slijevao u zlatnim potocima kroz podzemne cijevi do grlića glomaznih kamenih ćupova. Nedaleko, na travnjaku, očito je u zlatno doba bila postrojena aleja tih glomaznih posuda: evo ih, u patini, u današnjem izdanju! Neke su cijele, neke okrhnute.  U ćupovima što proviruju iz zemlje čuvane su zalihe  maslinova ulja, u posudama toliko velikim da bi se u svaku od njih mogao sakriti čovjek omanjeg stasa! 

 Ćup za ulje maslinovo

Po cijelom je prostoru razvedena kanalizacija, s vidljivim rimskim lučnim ciglama koje, i nakon prohujalih stoljeća, pokazuje impresivnu izdržljivost i nepotrošivost.

Prve građevine ville rustice su iz doba 1. stoljeća. U 3. je stoljeću izgorjela, ali je već u sljedećem, 4., nastala nova i veličansvena rimska konfigurafija savrenog urbanističkog plana castruma, u nizu elemenata nalik splitskoj Dioklecijanovoj palači. U stambenoj palači tada nastaloj u južnom dijelu kompleksa, arheolozi misle da je bilo izobilje ljepote. Kažu da su “prostorije na spratu bile namijenjene luksuznu, s podovima pokrivenim mozaicima i zidovima ukrašenim mramorom”. Dodaju da je trijem imao korintske stubove od korčulanskog kamena”,  s kapitelima ukrašenim akantovim lišćem… Krajem 4. stoljeća, utvrda je osvojena i dijelom uništena od bjesomučnih Vizigota, i više je nikada niko, ni Istočni Rim, nije obnovio u starom sjaju..

U povijesti postoje čudesne zgrade koje bljesnu samo dva puta: prvi put kada se tek izgrade, a drugi put – kao historijske ruine! U tim nezaboravnim ruinama – kroz nekih stoljeće i po nadolazećeg vremena, izgradit će se na onim temeljima stambenih jedinica svije, gotovo istodobno, za Rima Istočoga, Bizanta, dvije kršćanske bazilike. Tako i to svjedoči da su ih sustigle ideje koje su  u oba Rimu zatirali ognjem i mačem: vjera donešena sa Istoka!

U Mogorjelu, u oazi svekolikog mediteranskog drveća i grmlja, ne  čuje se buka automobile niti povišeni ljudski glasovi. Čuju se samo ptičji pjev, melodije zaboravljenog raja koji je, očito, nekoć postojao na zemlji.

AVAZ, prilog SEDMICA, 12. 12. 2015., str. 14-15