Ibrahim Kajan
Proslov izložbi Merime Ivković „Začudni pejzaži“ u povodu
25. novembra - Dana državnosti BiH, pod pokroviteljstvom Muzeja Hercegovine,
Centar za kulturu, Mostar, 26. XI. 2013.
Zove se Merima Ivković i prvi se put predstavlja rodnom
gradu onim što je, u zanosu nadahnuća, donijela kao nepobitno vlasništo – svoje
slike pod zajedničkim nazivom „Začudni pejzažI“ – i sada ih pridodaje bogatoj
riznici mostarskog duha u kojoj ničije mjesto nije zauzeto.
Jedno će sasvim biti nepobitno: stavljajući svoje
oslikane vizije pred nas, Merima Ivković je snažano objavila svijetu svoj
talenat koji zna što hoće i kamo ide! Taj buknuli talenat je jasne
kultiviranosti i jezuitske višeznačnosti.
Na ovim platnima promišljeni se idejni koncept realizira cijelim nizom slika,
zaokruženim ciklusom - gotovo dramskom, likovnom rapsodijom koja je mogla nastati
samo nakon
ljudskog užasa i nakon ljudskog krika! Slike su nastale u sleđenoj tišini
nastaloj poslije potopa...
Slike koje vidite nazivaju, s nekim svojim razlozima, Začudnim
pejzažima. Zapravo, mislim da griješe oni koji govore da su pejzaži
(i to začudni!) tema ovih slika, i da je kuća njezin glavni motiv – Merima
Ivković niti slika pejzaže niti je zanima arhitektura – jer ona nije epska,
nego lirska pjesnikinja palete kojoj
središnje jezgro diktira svijet u simbolima i metaforama. Njezina konstrukcija
svijeta nije mitska nego semantička. Nema tu puno priče, ali ima puno značenja.
Merimina tema je, kako je ja čitam, masovno ubistvo i masovno
progonstvo ljudi: to je tako bjelodano jer o tome govori ispražnjen i očišćen
prostor - čovjek ne živi, nije prisutan, u idejnom prostoru autoričine slike a
vrlo dobro znademo da je bio, da je bio samo nekoliko trenutaka prije nego je
„viđena“ lebdeća vizija između zapamćene stvarnosti i neba imaginacije!
Izbor tehnika i stilskog oblikovanja diktirala je tema
ispražnjenog svijeta o kojem svjedoče tamne rane i nevidljiva krv kućnih
ljuštura, pa su koncepti ideja zatrpavani tamnim nijansama ulja ili akrilika, u
sivim tonovima neba i mračne zemlje,
ulomcima ostruganih smeđih, žutih ili zelenkastih zidova, sa šupljim mrežama poludjelih i
odbjeglih krovova. Na nekim motivima kuća forma je probijena pa se slikarski
sadržaj očituje, u fragmenutu, kao posuđenica
informela (barem u značenju gubljenja forme), ali u svakom slučaju po dvojakom znaku postmoderne: doslovnom cijepanju slikarske podloge i doslovnim ugrađivanjem
„neslikarskih“ materijala (primjerice riječnog pijeska, tekstilnih krpica,
fragmenata ...) – ali i dalje zadržavajući svoju ikoničnost, bez obzira
govorili mi o njezinoj semantičkoj ili površinskoj ravni.
Mi se nalazimo ispred arhipelaga vizija ispražnjenih
ljudskih staništa s prve linije koja je dijelila svijet na Dobro i Zlo, na
Život i Smrt. Zašto to ne reći ovim riječima, a ne nekim drugim kojim bismo
pritajili bol i žestinu emocije bez koje u umjetnosti, ipak, nema ništa!
Motiv kuće se višestruko očituje, nerijetko
zasjenjenim zidom, ili ulaznom stranom
kuće s vratima od lelujave mrežice, ili šupljinom koja su nekoć bila vrata i
redovito s jedinim jedinim prozorom. Te kuće šalju snažne valove emocija!
Šta je kuća? Kuća je sklonište i utočište našeg bića. Kuća kao dom u kojem živi čovjek, onaj koji
se realizira u jeziku – pokrov je Heideggerove kuća bića: ovdje je, poput
jasnog simbola razorenog, destruiranog, dislociranog, postiđenog, protjeranog
ili uništenog čovjekova bitka.
Ove, Merimine kuće, pune su simbola propasti kulturnog i
civilizacijskog vremena - hrane
proždrljivog Kiklopa pred kojim se ne može ostati ravnodušan.
Za prigodnu zgodu – uz veliku čestitku – Merimi sretan
put u vrijeme koje će biti sretnije od ovoga vremena...
Mostar, 26.
XI. 2013.
Nema komentara:
Objavi komentar