Ibrahim
KAJAN: KATARINA KRALJICA BOSANSKA, Hena.com, Zagreb, 2012.
Piše: Sead
Husić Beli
Roman Ibrahima Kajana Katarina kraljica bosanska jedan
je od onih tekstova koji tematiziraju srednjevjekovnu bosanskohumsku zemlju u kojem
historijska pozadina čini ambijent jednog vremena i zbivanja u njemu. Ono što
se može primijetiti da bosansko srednjevjekovlje nije, još uvijek, u našoj
književnosti kontekstualizirano u onoj mjeri u kojoj se srednjevjekovna
prošlost može iz(čitati).
Bosanskohercegovačka književnost u najvećoj mjeri je
kontekstualizirana periodom Osmanske imperije i Austro-Ugarske monarhije pa sve
do savremenog konteksta: izgubljenost čovjeka u vremenu iza dva svjetska rata,
i na kraju dvadesetog stoljeća u našoj književnosti aktuelnom postaje poetika
svjedočenja − bliske ratne prošlosti − gdje se tematizira ratno i izbjegličko
iskustvo! Naime, može se primijetiti da i poetika svjedočenja postaje jednim
dijelom „pismo“ koje, građeno na isti način kod većine pisaca, blijedi?
Izlizanost takve proze ogleda se u shematiziranim postavkama, gdje se najveći
dio može iščitavati u nacionalnom ključu. Takvo pismo u političko-ideološkim
uslovima u najvećoj mjeri biva prihvaćeno i apologizirano.
Dakle, naša književna stvarnost je u najvećoj mjeri
stajala i staje u odbranu takve književnosti gdje se uspostavlja monologičan
diskurs! Takav diskurs konstruira književnu vrijednost samo u kontekstu
pripadanja/nepripadanja nacionaliziranoj misli što se ne može smatrati nikakvim
aksiomom!
Naime, Kajanov roman je prije nekoliko godina objavljen
u takvom političko-ideološkom narativu, doživjevši nekoliko izdanja. Kakva je Katarina i šta
ona ima, ako ima, od navedenoga? Da li Kajan gradi jednu romantičarsku viziju
Bosne ili je ipak u pitanju nešto drugo? Na koji način Kajan gradi roman? Kojim
postupkom? Da li se može uočiti u njegovu tekstu priča koja bi nama, sa
sadašnjeg aspekta, bila aktuelna? Koliko je ona aktuelna? Ako jeste, šta je
povijesno, šta ideološko, šta, opet, između romaneskne stvarnosti i povijesnih
činjenica aktuelno kao jedna priča koja
ima svoj kontinuitet? Sva pitanja mogu se na jedan način dovesti u vezu čime se
otvara dijalog koji je davno otpočeo i koji danas ima činjeničnost povijesne zbilje, ali i interpretaciju koja je
uvjetovana ideološkim i ličnim intencijama onih koji se takvim analizama bave?
Katarina je roman koji je jedna
retrospektiva, kraljičino sjećanje na život u
Bosni, prije Rima. Ona u Rimu provodi zadnjih petnaest
godina gdje sve vrijeme
biva u jednoj agoniji, bunilu što se u njezinim
dijalozima a don Franciskom, generalom inkvizicije, otkriva. Roman, odnosno
dijalog koji je osnova na kojem iščitavamo priču traje jednu večer. Jedna
posjeta generalova biva za kraljicu i agonija i svršetak njezina života!
Kajan u ovom (dijalogu), tekstu, što ovaj roman čini izuzetno „dijaloškim“
i dramatičnim, jer ono što se može kazati deskripcijom, Kajan, postupkom
dijaloga narativizira, tj.
suprotstavlja, s jedne strane, Katarinin govor koja sve vrijeme unutarnjim monologom
doziva svoj iščezli život i monologičan govor generala, koji ima za cilj
pokrstiti one koji to nisu? Tim unutarnjim monologom Katarina otkriva svoju agoniju
i ličnu i kolektivnu, eda bi general na njezine razumne replike opravdavao nasilje
koje se čini u ime Boga? Kraljica zna da, ako se iracionalno ponese prema generalovim
tvrdnjama, može sebe dovesti u poziciju kojom bi se prekinuo dijalog?
Naime, Kajan monologizira dijalog na način da kraljica
unutarnjim dijalogom i
mehanizmom sjećanja dovodi svoju blisku prošlost u jedan
ličan, lirski, ali, opet
povijesni dijalog, dok, s druge strane, sam general,
imajući intenciju da opravda
nasilje, pokazuje monologičan glas koji se suprotstavlja
Dijalogu. General ne može, tražeći svoju istinu, na način da ispravlja
nevjerničke greške, uvidjeti ono što je za Katarinu povijesni usud a nikako
lični izbor!
Treba napomenuti da general dolazi u posjetu s namjerom
da vlastoručnim
potpisom kraljica da legitimitet svojoj autobiografiji
koja (podliježe) i ličnim impresijama ali i recenzijama koje nisu u (dijalogu)
s intimnim pismom. Naime, sama autobiografija je prepisana od strane
bibliotekara Ragužina, tj. oca Matea. General se, uvjetno rečeno, divi stilu na
kojem je autobiografija napisana, ali sadržaj iste ne korespondira u istoj
ravni u kojoj su inkvizitorski svjetonazori − par excellence?! I sama autorica,
na momente, sumnja u svoj tekst, ali liričnost iskaza intimitizira
njezin život u mjeri u kojoj ona, iako u bunilu i sumnji, sjeća se i samog čina
pisanja!
Autobiografija je prvi nivo sjećanja u kojem su
obuhvaćena lirična treperenja, bez onih povijesnih momenata, koji nam se tek u
pravoj mjeri otkrivaju u dijalogu. Dijalog koji je otvoren za jednu kreaciju,
naknadnu stvarnost, koja se očituje suprotstavljenim glasovima. U
autobiografiju nisu uključeni oni dijelovi priče koja se može nazvati muškom,
epskom, gdje je pozicija žene u takvim srednjevjekovnim prilikama bila u
inferiornu položaju. Katarina zaključuje da nije nikada potpisala ni jedan
dokument, izuzev autobiografije, kojom inkvizicija stječe legitimitet na Bosnu,
iako, kraljica, govoreći da nema pravo na to (predati Bosnu Rimu), opovrgava legitimitet,
jer „(...) to mogu potvrditi samo velike bosanske vojvode..., velike vojvode...
I stanak bosanski.“ (Kajan, 27) Replika je bila onakva kakvom velike imperije, carstva,
vide male, omalovažavajući legitimitet onih u koje, čije ime se govori, dok
malim narodima je govor uskraćen. U tim inkvizitorskim nastojanjima Kajan opisuje
totalitaristički sistem i način ispitivanja koji nije ništa „blaži“ od mučenja koja
su u mračnim, totalitarističkim sistemima dvadesetoga vijeka pogubila na milione
ljudi. Kajan, progovarajući kroz generala don Francisca, zapisuje:
…ovdje je popis pedeset pitanja.
pričekajte da radmil pluća napuni zrakom, ne režite radmilu
jezika dok na sva pitanja ne odgovori, potom nek radmil potpiše iskaz da se
uvjerio u tešku bogumrsku zabludu i da se od srca prikučio slatkom katoličanstvu.
ne ubijajte radmila. ostavite ga u ćeliji gdje je đuro katičić,
drugi svjedok zablude bošnjanske, preživio jedući tijelo prvoga, stojšana.
ostavite ga tamo, tamo gdje ima dovoljno mesa njegovog brata
tvrtkovića! (Kajan, 36)
Prethodni citat opisuje na koji način se stječe pisani
dokaz onih koji daju iskaz o
svojoj zabludi? Zabluda, kao takva, nebitno je li
vjerske, političko-ideološke naravi, uvijek se na isti način
ispituje/propituje. Iskaz pogubljenih je govor onih koji su ih ispitivali? Taj
govor biva legitiman onima koji imaju vlast. Otuda se, uvijek, na isti način
legitimizira nasilje jačega? Jači uvijek vjeruje da čini ispravnu stvar, samim tim,
što je on na strani onoga koji nije ugnjetavan! U dobroj književnosti, koja
nije ideološki konstruirana, govor pogubljenih je alternativno pismo koje se
suprotstavlja onima čije se nasilje u ideološkim narativima opravdava.
Zanimljivo je da je motiv riba (č. večere) sve vrijeme prisutan u romanu.
„Autor nam ni u jednom trenutku ne dozvoljava da zaboravimo na njih, kraljica
ih ili jede ili samo dodiruje nožem dok govori, da bi u samrtnom hropcu dva
puta ponovila kako joj je žao što don Francisco nije uopće jeo. Nigdje
eksplicitno nije rečeno da je kraljica otrovana, ali indicije jasno upućuju na
don Francisca. Tako čitalac uz pomoć dva ključna predmeta razotkriva da i iza
smrti kralja Tomaša i kraljice Katarine stoji Rim.“[1]
Posljednja večera kao kraj agonije. Kraj jednog
historijskog okvira čijim krajem otpočinje nova, također, historijska drama
prostora kojem Katarina rođenjem i (djelovanjem) pripada. Kajanova Katarina je
roman lika. Ali kakav je taj lik? Junak? Junakinja? Subjekt koji djeluje ili
postaje trpni? Subjekt na kojem se objektivizira lična drama zbog gubitka
porodice i historijska, koja govori o zavičaju kao imaginarnom prostoru čiji identitet
nije, ako možemo kazati, jak, niti dovršen! Na pitanje identiteta – kao nedovršenoga
procesa − Katarina iznosi u dijalogu s generalom misli koje, zapravo, govore o
nemogućnosti dovršetka identiteta niti o postojanju čistokrvnih identiteta, prostora,
historija?! Katarina, replicirajući na generalovu zamjerku što u svojoj
autobiografiji nije ništa zapisala o svom „različitom“
vjerskom porijeklu zapisuje:
Da se ljudi nisu mijenjali, još bismo bili u spilji...
Kad bi svi preci ulazili u autobiografiju! (markirao S. H. B.) Svi
bismo mi svašta otkrili! Što određuje čovjekovu bit, supstancu, kako kažu učeni
teolozi? Krv? Po sebi znam da to nije tako. Kakva može biti razlika u krvi
pravoslavnoj od krvi katoličke? Zar ne nasljeđujemo od Prvog čovjeka i Prve
žene, koje je sami Tvorac stvorio?... (Kajan, 52)
Katarinin odgovor korespondira s teorijskim
razmatranjima u kojima pod identitetom jednog prostora podrazumijeva se sudbina
istoga. Drugim riječima, identitet kao takav jednak je onim ljudima koji se
nalaze u istim povijesnim okvirima u kojima je njihov život određen poviješću.
Identitet kao ahistorijski ne postoji. Otuda je nemoguć završetak procesa
identiteta kao jedinog i čistokrvnog.
Ali kakav je Katarina lik? Ona zamjera sebi što nije
djelovala. Ona to nije ni
mogla! Kao suprotnost njoj general govori o Izabeli
Aragonskoj, koja je, inkvizitorskim postupkom, otpočela vjersko čišćenje u
Španiji. Ali i njezino inkvizitorsko (djelo) u svom istinskom naumu uspjelo je
u onoj mjeri u kojoj se i danas osjeti arapska arhitektura, kao što je
Alhambra. Kajan, mijenjajući muškocentričnu figuru ženskim likom u prostor koji
je epski, naime, demistificira i razobličava isti. Katarina, iako ne djeluje,
ona u govoru otkriva prostor bosanskohumski kao topos u kojem se, s jedne
strane, razobličava kraljevska korespondencija između Bosne i Huma, a, s druge
strane, taj prostor biva okupiran kako inkvizicijom tako i Otomanskom
imperijom. I bosanski i humski kralj otkrivaju svoje slabosti želeći spasiti
sopstvenu glavu. Kosača poziva Turke, dok Kotromanić učestvuje u inkvizitorskim
poslovima, gdje sopstveni narod biva izručen na milost i nemilost povijesnim procesima.
Dakle, ona u takvim epsko-muško-centričnim uslovima nije mogla djelovati. Ne
zaboravimo da ona priznaje da nije potpisala nikada dokument.
Njezino kraljevstvo biva
delegitimizirano njenom rodnom karakteristikom. Ona, kao što je primijetila,
Ajka Tiro Srebreniković nema svoju individualnost. Ona djeluje u okvirima
patrijarhata i tradicije. Njoj je uskraćena i sama ljubav. Ljubav, brak njezin
jeste odraz historijskih uvjeta − (ličnih interesa!) − a nikako ljubavi u svom esencijalnom
smislu? „Izjašnjava se Katarina kako je voljela svoga muža, ali to iz nje progovara
tradicija. Tu izjavu opovrgava pojava Mrvca – mladića kojega je voljela, prije udaje,
a koji joj se ukazuje u obliku vannaravnog bića.“[2]
Katarina, kao trpeći lik, jeste antijunakinja, ali njezino „junaštvo“
razobličava herojski narativ. Sve je, pa i to, podložno historijskim mijenama
gdje se pozicija istoga dovodi u pitanje.
Muškocentrična pozicija koja stavlja ženu u inferioran
položaj jeste vlastiti govor onih koji djeluju u takvom svijetu. Kajan,
pomjerajući granice, tek tada uspijeva od Katarine napraviti jednu vrstu
retrospektivne junakinje čija pozicija, zasigurno, pomjera vlastiti govor o
kolektivnim stanjima.
Kajanov roman koji se, naravno, ostvaruje kao
političko-historijski[3]
u sebi tematizira prostor koji je i danas u tranziciji. Jedan povijesni prostor
koji ima svoj kontinuitet.
Bosanskohercegovački kontinuitet u povijesnom smislu
očitava se i u
Kajanovu romanu. Šta je esencijalno u kontinuitetu ovoga
prostora? Upravo njegova geografija ga određuje kao topos različitih
identiteta, procesualnosti koji bi se trebali otvarati Drugome a ne zatvarati.
Dakle, Kajanova Bosna nije nikakva velika priča, narativizirana romantičarskim
manirom, nego, prije će biti jedna povijesna scena u kojoj se prelamaju odnosi
velikih orijentalno-okcidentalnih kolonizatoskih imperija. Stoga, smatramo da
Kajan ovim romanom iznevjerava onu vrstu interpretativne zajednice koja se
formira u centrima moći, koji svoje postojanje legitimiraju upravo jednim
monologičnim govorom o sebi. Na kraju, u zadnjem poglavlju, na simboličan
način, Kajan govori o vremenu koje i najveće bitke, ljude, pretpostavlja zaboravu.
PRIKAZI/PRIKAZI
350 RIJE^/RIJE^
Izvor:
Riječi, br. 15, 2013., 347-350
[1]
Hadžizukić, Dijana: „Zašto don Francisko ne jede ribu?“, u: Diwan, br. 23-24,
2007., Gradacac, str. 141-143
[2]
Srebreniković, Ajka Tiro: „Katarina Kosaca u Kajanovu romanu „Katarina kraljica
bosanska“, u: Behar, br. 69, Zagreb, 2004., str. 26-28
[3]
Kujundžić, Atif: „povijesni kontekst i Kajanova djelatna književna rijec“, u:
Most, br. 180 (nova serija – 91), Mostar, 2004., str. 76-81
Nema komentara:
Objavi komentar