Piše:
Munib Delalić
Doista
čovjek nikad ne zna na što može naići, ni što mu se može dogoditi. Baš nekako u
vrijeme kad se bavih Sahibom Nenada
Veličkovića, i takvo,-kakva-je Bosnom, sretoh u liftu «susjeda», muzičara.
Mladi je to čovjek, i nekako ćusto, reklo bi se nenorveški, izgleda. Nosio je svoje
u kuferu čelo. «Čelo?» rekoh, tek toliko da ne šutimo, nekad mi se u tom
jebenorn liftu, posebno kad se diže, dozlaboga odulji, a kad se šuti, duljina
se još duljom čini. «Jest, čelo», uzvrati on, a onda me lupi baš posred čela.
«Jesi li kad vidio čelo?»
A
da jedna sreća nikad ne dolazi sama, uvjerih se domalo, i to u pošti, gdje
kanih u naše krajeve poslati pošiljku. «A gdje ti je ovo?», upita me šaltersko čeljade.
«Pa, na Balkanu», rekoh, ne znajući što bih. «A je Ii ti to u Evropi?», opet će
ona. Tek tad je malo bolje pogledah, lijepo osjećajući kako u meni raste ono
što se valjda bijesom zove. Mlada je, vrag je ne odnio, ta šalterica, morala je
u kakvu školu ići, i u njoj nešto i o nama naučiti, ako ništa a ono gdje smo...
Doista, gdje smo?
Gdje
je taj, da prostiš, Balkan, s kojega jesmo?
A
onda odozdola dobih pošiljku. Otvorih, kad tamo - knjiga. Nova knjiga Ibrahirna
Kajana. I to - drama! «Katarina Kosača – posljednja večera.» Nemalo bijah
iznenađen, nisam znao da Ibrahim Kajan i drame piše. Uzmem knjigu u ruke, vidim
u Tešnju objavljena, u tamošnjem Centru za kulturu i obrazovanje, kod
vrijednoga Amira Brke, u biblioteci «Gradina», i to kao 32. knjiga po redu. Zavirih
u knjigu, te i malo bolje pogledah, jer odavno ne vjerujem svojim očima, ali,
džaba, obrni-okreni nigdje godine izdanja! A ni CIP-a! E, k vragu, rekoh, kakva
je knjiga bez godine izdanja, i bez CIP-a! Pa knjiga bez CIP-a je kao auto bez
registracije! Kao da se nekome strašno žurilo da knjiga što prije izađe, i eto,
zaboravilo se na te elementarne izdavačke stvari. IIi je, ovo, već knjiga
bezvremena, odnosno svevremena, te joj godina izdanja i ne treba... Listah,
gore-dolje, malo sprijeda, malo ozada, vidim Vojo Vujanović, čini mi se pouzdan
čovjek kad se o drami i dramskomu radi, sročio lijep, afirmativan pogovor. Ma,
pusti Voju, rekoh sebi, pogovor ko pogovor, ta znaš kako se pogovori pišu... jer
nekako sam podozriv kad pjesnik «namah» napiše nešto «drugo», i to ni manje ni
više no dramu. A i onaj me čelist, i ona šalterica pošteno smeli...
Ali,
nakanih se, i uzeh čitati, jer nije meni Ibro svatko, pa mi smo stari
drugari, što bi rekli neki. A i nije velika ta
knjiga, nije kao kod ovih, što kad pišu, pišu, sve na metar, a i dijalozi se
nekako lako čitaju, baš kao da se s nekim lijepo razgovaraš. Elem, kako se
drami predavah, tako se sve više uvjeravah u riječi Vojine pogovorne hvale.
Dobro je to Kajan napisao, nema šta. Drama ima svoju glavu, i rep, a bogami i ono
između ima, i sva je, kako se to kaže, iz jednoga komada sazdana.
Ima,
normalno, i lirskih natruha, i jezika lirskoga, vidi se da je to, ipak, pjesnik
pisao, no djelo time samo dobiva na specifičnosti. A o zanimljivim se stvarima
tu kazuje, o posljednjim trenucima posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače,
o njenoj, kako se to i naslovom kaže, posljednjoj večeri. Katarina je u Rimu, u
svojemu malom izgnaničkorn domu, gdje je već deset (!) godina, i cijela je
drama izgrađena na dijalogu kojega ona vodi sa domaćinom, dominikancem don
Franciskom, uz to generalom. Njihov je dijalog, opet, uglavnom prožet mislima o
Bosni, o bosanskoj nesretnoj sudbini, o toj maloj zemlji među silnim svjetovima,
o čovjeku bez domovine... I, sve kad bi i htio, čovjek ne može a da sebe i svoj
vlastiti usud ne stavi u taj povijesni kontekst, i da ne pomisli kako se to s
nama samo ponavlja, stoljećima već, i kao da tomu kraja nema. Kajanov tekst
doista i igra na tu kartu «sveobuhvatnosti», gdje se počesto može «prepoznati» naše
vrijeme i izgnanički nam život u njemu.
«Sve
je iz Bosne od zlata, uzoriti generale», odgovara kraljica na generalov upit je
li križ, koji je tu u sobi, od zlata. A ovaj će na to: «Moglo bi se i ovako reći:
sve što je otišlo iz Bosne... od zlata je, a sve što je ostalo... pogano je.»
Nisam siguran da tu generalovu opasku možemo primijeniti na nas i na današnje
okolnosti, ali se zato sigurno možemo naći u Katarininom razmišljanju o svojoj
poziciji, odnosno u njenom plamenom domoljublju: «Što sam ja ... bez domovine?
Tek sad znam što je zavičaj. Što znači biti pored domovine, a ne moći se u nju
vratiti. Sad mi je jasna misao na progonstvo osuđivanih rimskih pisaca koji su
pisali i govorili da je progonstvo iz domovine, najteža kazna živu čovjeku.
Jer... što je čovjek bez domovine... i bez jezika svoje domovine? Ovo kao i
ja... mrtav čovjek.»
Kraljica,
naravno, voli svoj zavičaj, svoju Bosnu, ona nju, kako veli, i budna sanja, i
stalno na nju misli i na njen mir i ljepote. A general opet tjera po svom, on
tamo vidi samo prljave patarene, buntovnike, nemirne ljude. Ali mudra je Kajanova
kraljica, i plemenita, po njoj svi su ljudi isti, nije doduše rekla da su
braća, ali su isti, isto vrijede. I «sve je među ljudima jedan račun, jedan
veliki račun», veli ona.
BOSANSKA
POŠTA / BOSNISK POST, god. X, br. 4, 20.
februar 2004., str. 20
Nema komentara:
Objavi komentar