KAJANOV ROMAN: POETIZIRANI DIJALOŠKI OBLICI

 Ibrahim KAJAN: KATARINA KRALJICA BOSANSKA, Hena.com, Zagreb, 2012.

 Piše: Sead Husić Beli 

Roman Ibrahima Kajana Katarina kraljica bosanska jedan je od onih tekstova koji tematiziraju srednjevjekovnu bosanskohumsku zemlju u kojem historijska pozadina čini ambijent jednog vremena i zbivanja u njemu. Ono što se može primijetiti da bosansko srednjevjekovlje nije, još uvijek, u našoj književnosti kontekstualizirano u onoj mjeri u kojoj se srednjevjekovna prošlost može iz(čitati).

Bosanskohercegovačka književnost u najvećoj mjeri je kontekstualizirana periodom Osmanske imperije i Austro-Ugarske monarhije pa sve do savremenog konteksta: izgubljenost čovjeka u vremenu iza dva svjetska rata, i na kraju dvadesetog stoljeća u našoj književnosti aktuelnom postaje poetika svjedočenja − bliske ratne prošlosti − gdje se tematizira ratno i izbjegličko iskustvo! Naime, može se primijetiti da i poetika svjedočenja postaje jednim dijelom „pismo“ koje, građeno na isti način kod većine pisaca, blijedi? Izlizanost takve proze ogleda se u shematiziranim postavkama, gdje se najveći dio može iščitavati u nacionalnom ključu. Takvo pismo u političko-ideološkim uslovima u najvećoj mjeri biva prihvaćeno i apologizirano.

Dakle, naša književna stvarnost je u najvećoj mjeri stajala i staje u odbranu takve književnosti gdje se uspostavlja monologičan diskurs! Takav diskurs konstruira književnu vrijednost samo u kontekstu pripadanja/nepripadanja nacionaliziranoj misli što se ne može smatrati nikakvim aksiomom!

Naime, Kajanov roman je prije nekoliko godina objavljen u takvom političko-ideološkom narativu, doživjevši nekoliko izdanja. Kakva je Katarina i šta ona ima, ako ima, od navedenoga? Da li Kajan gradi jednu romantičarsku viziju Bosne ili je ipak u pitanju nešto drugo? Na koji način Kajan gradi roman? Kojim postupkom? Da li se može uočiti u njegovu tekstu priča koja bi nama, sa sadašnjeg aspekta, bila aktuelna? Koliko je ona aktuelna? Ako jeste, šta je povijesno, šta ideološko, šta, opet, između romaneskne stvarnosti i povijesnih činjenica aktuelno kao jedna  priča koja ima svoj kontinuitet? Sva pitanja mogu se na jedan način dovesti u vezu čime se otvara dijalog koji je davno otpočeo i koji danas ima činjeničnost povijesne  zbilje, ali i interpretaciju koja je uvjetovana ideološkim i ličnim intencijama onih koji se takvim analizama bave?

Katarina je roman koji je jedna retrospektiva, kraljičino sjećanje na život u

Bosni, prije Rima. Ona u Rimu provodi zadnjih petnaest godina gdje sve vrijeme

biva u jednoj agoniji, bunilu što se u njezinim dijalozima a don Franciskom, generalom inkvizicije, otkriva. Roman, odnosno dijalog koji je osnova na kojem iščitavamo priču traje jednu večer. Jedna posjeta generalova biva za kraljicu i agonija i svršetak njezina života!

Kajan u ovom (dijalogu), tekstu, što ovaj roman čini izuzetno „dijaloškim“ i dramatičnim, jer ono što se može kazati deskripcijom, Kajan, postupkom dijaloga narativizira,  tj. suprotstavlja, s jedne strane, Katarinin govor koja sve vrijeme unutarnjim monologom doziva svoj iščezli život i monologičan govor generala, koji ima za cilj pokrstiti one koji to nisu? Tim unutarnjim monologom Katarina otkriva svoju agoniju i ličnu i kolektivnu, eda bi general na njezine razumne replike opravdavao nasilje koje se čini u ime Boga? Kraljica zna da, ako se iracionalno ponese prema generalovim tvrdnjama, može sebe dovesti u poziciju kojom bi se prekinuo dijalog?

Naime, Kajan monologizira dijalog na način da kraljica unutarnjim dijalogom i

mehanizmom sjećanja dovodi svoju blisku prošlost u jedan ličan, lirski, ali, opet

povijesni dijalog, dok, s druge strane, sam general, imajući intenciju da opravda

nasilje, pokazuje monologičan glas koji se suprotstavlja Dijalogu. General ne može, tražeći svoju istinu, na način da ispravlja nevjerničke greške, uvidjeti ono što je za Katarinu povijesni usud a nikako lični izbor!

Treba napomenuti da general dolazi u posjetu s namjerom da vlastoručnim

potpisom kraljica da legitimitet svojoj autobiografiji koja (podliježe) i ličnim impresijama ali i recenzijama koje nisu u (dijalogu) s intimnim pismom. Naime, sama autobiografija je prepisana od strane bibliotekara Ragužina, tj. oca Matea. General se, uvjetno rečeno, divi stilu na kojem je autobiografija napisana, ali sadržaj iste ne korespondira u istoj ravni u kojoj su inkvizitorski svjetonazori − par excellence?! I sama autorica, na momente, sumnja u svoj tekst, ali liričnost iskaza intimitizira njezin život u mjeri u kojoj ona, iako u bunilu i sumnji, sjeća se i samog čina pisanja!

Autobiografija je prvi nivo sjećanja u kojem su obuhvaćena lirična treperenja, bez onih povijesnih momenata, koji nam se tek u pravoj mjeri otkrivaju u dijalogu. Dijalog koji je otvoren za jednu kreaciju, naknadnu stvarnost, koja se očituje suprotstavljenim glasovima. U autobiografiju nisu uključeni oni dijelovi priče koja se može nazvati muškom, epskom, gdje je pozicija žene u takvim srednjevjekovnim prilikama bila u inferiornu položaju. Katarina zaključuje da nije nikada potpisala ni jedan dokument, izuzev autobiografije, kojom inkvizicija stječe legitimitet na Bosnu, iako, kraljica, govoreći da nema pravo na to (predati Bosnu Rimu), opovrgava legitimitet, jer „(...) to mogu potvrditi samo velike bosanske vojvode..., velike vojvode... I stanak bosanski.“ (Kajan, 27) Replika je bila onakva kakvom velike imperije, carstva, vide male, omalovažavajući legitimitet onih u koje, čije ime se govori, dok malim narodima je govor uskraćen. U tim inkvizitorskim nastojanjima Kajan opisuje totalitaristički sistem i način ispitivanja koji nije ništa „blaži“ od mučenja koja su u mračnim, totalitarističkim sistemima dvadesetoga vijeka pogubila na milione ljudi. Kajan, progovarajući kroz generala don Francisca, zapisuje:

…ovdje je popis pedeset pitanja.

pričekajte da radmil pluća napuni zrakom, ne režite radmilu jezika dok na sva pitanja ne odgovori, potom nek radmil potpiše iskaz da se uvjerio u tešku bogumrsku zabludu i da se od srca prikučio slatkom katoličanstvu.

ne ubijajte radmila. ostavite ga u ćeliji gdje je đuro katičić, drugi svjedok zablude bošnjanske, preživio jedući tijelo prvoga, stojšana.

ostavite ga tamo, tamo gdje ima dovoljno mesa njegovog brata tvrtkovića! (Kajan, 36)

Prethodni citat opisuje na koji način se stječe pisani dokaz onih koji daju iskaz o

svojoj zabludi? Zabluda, kao takva, nebitno je li vjerske, političko-ideološke naravi, uvijek se na isti način ispituje/propituje. Iskaz pogubljenih je govor onih koji su ih ispitivali? Taj govor biva legitiman onima koji imaju vlast. Otuda se, uvijek, na isti način legitimizira nasilje jačega? Jači uvijek vjeruje da čini ispravnu stvar, samim tim, što je on na strani onoga koji nije ugnjetavan! U dobroj književnosti, koja nije ideološki konstruirana, govor pogubljenih je alternativno pismo koje se suprotstavlja onima čije se nasilje u ideološkim narativima opravdava. Zanimljivo je da je motiv riba (č. večere) sve vrijeme prisutan u romanu. „Autor nam ni u jednom trenutku ne dozvoljava da zaboravimo na njih, kraljica ih ili jede ili samo dodiruje nožem dok govori, da bi u samrtnom hropcu dva puta ponovila kako joj je žao što don Francisco nije uopće jeo. Nigdje eksplicitno nije rečeno da je kraljica otrovana, ali indicije jasno upućuju na don Francisca. Tako čitalac uz pomoć dva ključna predmeta razotkriva da i iza smrti kralja Tomaša i kraljice Katarine stoji Rim.“[1]

Posljednja večera kao kraj agonije. Kraj jednog historijskog okvira čijim krajem otpočinje nova, također, historijska drama prostora kojem Katarina rođenjem i (djelovanjem) pripada. Kajanova Katarina je roman lika. Ali kakav je taj lik? Junak? Junakinja? Subjekt koji djeluje ili postaje trpni? Subjekt na kojem se objektivizira lična drama zbog gubitka porodice i historijska, koja govori o zavičaju kao imaginarnom prostoru čiji identitet nije, ako možemo kazati, jak, niti dovršen! Na pitanje identiteta – kao nedovršenoga procesa − Katarina iznosi u dijalogu s generalom misli koje, zapravo, govore o nemogućnosti dovršetka identiteta niti o postojanju čistokrvnih identiteta, prostora, historija?! Katarina, replicirajući na generalovu zamjerku što u svojoj

autobiografiji nije ništa zapisala o svom „različitom“ vjerskom porijeklu zapisuje:

Da se ljudi nisu mijenjali, još bismo bili u spilji... Kad bi svi preci ulazili u autobiografiju! (markirao S. H. B.) Svi bismo mi svašta otkrili! Što određuje čovjekovu bit, supstancu, kako kažu učeni teolozi? Krv? Po sebi znam da to nije tako. Kakva može biti razlika u krvi pravoslavnoj od krvi katoličke? Zar ne nasljeđujemo od Prvog čovjeka i Prve žene, koje je sami Tvorac stvorio?... (Kajan, 52)

Katarinin odgovor korespondira s teorijskim razmatranjima u kojima pod identitetom jednog prostora podrazumijeva se sudbina istoga. Drugim riječima, identitet kao takav jednak je onim ljudima koji se nalaze u istim povijesnim okvirima u kojima je njihov život određen poviješću. Identitet kao ahistorijski ne postoji. Otuda je nemoguć završetak procesa identiteta kao jedinog i čistokrvnog.

Ali kakav je Katarina lik? Ona zamjera sebi što nije djelovala. Ona to nije ni

mogla! Kao suprotnost njoj general govori o Izabeli Aragonskoj, koja je, inkvizitorskim postupkom, otpočela vjersko čišćenje u Španiji. Ali i njezino inkvizitorsko (djelo) u svom istinskom naumu uspjelo je u onoj mjeri u kojoj se i danas osjeti arapska arhitektura, kao što je Alhambra. Kajan, mijenjajući muškocentričnu figuru ženskim likom u prostor koji je epski, naime, demistificira i razobličava isti. Katarina, iako ne djeluje, ona u govoru otkriva prostor bosanskohumski kao topos u kojem se, s jedne strane, razobličava kraljevska korespondencija između Bosne i Huma, a, s druge strane, taj prostor biva okupiran kako inkvizicijom tako i Otomanskom imperijom. I bosanski i humski kralj otkrivaju svoje slabosti želeći spasiti sopstvenu glavu. Kosača poziva Turke, dok Kotromanić učestvuje u inkvizitorskim poslovima, gdje sopstveni narod biva izručen na milost i nemilost povijesnim procesima. Dakle, ona u takvim epsko-muško-centričnim uslovima nije mogla djelovati. Ne zaboravimo da ona priznaje da nije potpisala nikada dokument.

Njezino kraljevstvo biva delegitimizirano njenom rodnom karakteristikom. Ona, kao što je primijetila, Ajka Tiro Srebreniković nema svoju individualnost. Ona djeluje u okvirima patrijarhata i tradicije. Njoj je uskraćena i sama ljubav. Ljubav, brak njezin jeste odraz historijskih uvjeta − (ličnih interesa!) − a nikako ljubavi u svom esencijalnom smislu? „Izjašnjava se Katarina kako je voljela svoga muža, ali to iz nje progovara tradicija. Tu izjavu opovrgava pojava Mrvca – mladića kojega je voljela, prije udaje, a koji joj se ukazuje u obliku vannaravnog bića.“[2] Katarina, kao trpeći lik, jeste antijunakinja, ali njezino „junaštvo“ razobličava herojski narativ. Sve je, pa i to, podložno historijskim mijenama gdje se pozicija istoga dovodi u pitanje.

Muškocentrična pozicija koja stavlja ženu u inferioran položaj jeste vlastiti govor onih koji djeluju u takvom svijetu. Kajan, pomjerajući granice, tek tada uspijeva od Katarine napraviti jednu vrstu retrospektivne junakinje čija pozicija, zasigurno, pomjera vlastiti govor o kolektivnim stanjima.

Kajanov roman koji se, naravno, ostvaruje kao političko-historijski[3] u sebi tematizira prostor koji je i danas u tranziciji. Jedan povijesni prostor koji ima svoj kontinuitet.

Bosanskohercegovački kontinuitet u povijesnom smislu očitava se i u

Kajanovu romanu. Šta je esencijalno u kontinuitetu ovoga prostora? Upravo njegova geografija ga određuje kao topos različitih identiteta, procesualnosti koji bi se trebali otvarati Drugome a ne zatvarati. Dakle, Kajanova Bosna nije nikakva velika priča, narativizirana romantičarskim manirom, nego, prije će biti jedna povijesna scena u kojoj se prelamaju odnosi velikih orijentalno-okcidentalnih kolonizatoskih imperija. Stoga, smatramo da Kajan ovim romanom iznevjerava onu vrstu interpretativne zajednice koja se formira u centrima moći, koji svoje postojanje legitimiraju upravo jednim monologičnim govorom o sebi. Na kraju, u zadnjem poglavlju, na simboličan način, Kajan govori o vremenu koje i najveće bitke, ljude, pretpostavlja zaboravu.

PRIKAZI/PRIKAZI

350 RIJE^/RIJE^

Izvor: Riječi, br. 15, 2013., 347-350

---

[1] Hadžizukić, Dijana: „Zašto don Francisko ne jede ribu?“, u: Diwan, br. 23-24, 2007., Gradacac, str. 141-143

[2] Srebreniković, Ajka Tiro: „Katarina Kosaca u Kajanovu romanu „Katarina kraljica bosanska“, u: Behar, br. 69, Zagreb, 2004., str. 26-28

[3] Kujundžić, Atif: „povijesni kontekst i Kajanova djelatna književna rijec“, u: Most, br. 180 (nova serija – 91), Mostar, 2004., str. 76-81

SVIJET KOJI NIJE TRPIO 'DRUGE' - SLIKE MERIME IVKOVIĆ

Ibrahim Kajan

Proslov izložbi Merime Ivković „Začudni pejzaži“ u povodu 25. novembra - Dana državnosti BiH, pod pokroviteljstvom Muzeja Hercegovine, Centar za kulturu, Mostar, 26. XI. 2013.

 

Zove se Merima Ivković i prvi se put predstavlja rodnom gradu onim što je, u zanosu nadahnuća, donijela kao nepobitno vlasništo – svoje slike pod zajedničkim nazivom „Začudni pejzažI“ – i sada ih pridodaje bogatoj riznici mostarskog duha u kojoj ničije mjesto nije zauzeto. 

Jedno će sasvim biti nepobitno: stavljajući svoje oslikane vizije pred nas, Merima Ivković je snažano objavila svijetu svoj talenat koji zna što hoće i kamo ide! Taj buknuli talenat je jasne kultiviranosti  i jezuitske višeznačnosti. Na ovim platnima promišljeni se idejni koncept realizira cijelim nizom slika, zaokruženim ciklusom - gotovo dramskom, likovnom rapsodijom koja je mogla nastati samo  nakon ljudskog užasa i nakon ljudskog krika! Slike su nastale u sleđenoj tišini nastaloj poslije potopa...

Slike koje vidite nazivaju, s nekim svojim razlozima, Začudnim pejzažima. Zapravo, mislim da griješe oni koji govore da su pejzaži (i to začudni!) tema ovih slika, i da je kuća njezin glavni motiv – Merima Ivković niti slika pejzaže niti je zanima arhitektura – jer ona nije epska, nego lirska  pjesnikinja palete kojoj središnje jezgro diktira svijet u simbolima i metaforama. Njezina konstrukcija svijeta nije mitska nego semantička. Nema tu puno priče, ali ima puno značenja.

Merimina tema je, kako je ja čitam, masovno ubistvo i masovno progonstvo ljudi: to je tako bjelodano jer o tome govori ispražnjen i očišćen prostor - čovjek ne živi, nije prisutan, u idejnom prostoru autoričine slike a vrlo dobro znademo da je bio, da je bio samo nekoliko trenutaka prije nego je „viđena“ lebdeća vizija između zapamćene stvarnosti i neba imaginacije! 

Izbor tehnika i stilskog oblikovanja diktirala je tema ispražnjenog svijeta o kojem svjedoče tamne rane i nevidljiva krv kućnih ljuštura, pa su koncepti ideja zatrpavani tamnim nijansama ulja ili akrilika, u sivim tonovima  neba i mračne zemlje, ulomcima ostruganih smeđih, žutih ili zelenkastih  zidova, sa šupljim mrežama poludjelih i odbjeglih krovova. Na nekim motivima kuća forma je probijena pa se slikarski sadržaj očituje, u fragmenutu,  kao posuđenica informela (barem u značenju gubljenja forme), ali u svakom slučaju po dvojakom znaku postmoderne: doslovnom cijepanju  slikarske podloge i doslovnim ugrađivanjem „neslikarskih“ materijala (primjerice riječnog pijeska, tekstilnih krpica, fragmenata ...) – ali i dalje zadržavajući svoju ikoničnost, bez obzira govorili mi o njezinoj semantičkoj ili površinskoj ravni.  

Mi se nalazimo ispred arhipelaga vizija ispražnjenih ljudskih staništa s prve linije koja je dijelila svijet na Dobro i Zlo, na Život i Smrt. Zašto to ne reći ovim riječima, a ne nekim drugim kojim bismo pritajili bol i žestinu emocije bez koje u umjetnosti, ipak, nema ništa!

Motiv kuće se višestruko očituje, nerijetko zasjenjenim  zidom, ili ulaznom stranom kuće s vratima od lelujave mrežice, ili šupljinom koja su nekoć bila vrata i redovito s jedinim jedinim prozorom. Te kuće šalju snažne valove emocija! 

Šta je kuća? Kuća je sklonište i utočište našeg bića.  Kuća kao dom u kojem živi čovjek, onaj koji se realizira u jeziku – pokrov je Heideggerove kuća bića: ovdje je, poput jasnog simbola razorenog, destruiranog, dislociranog, postiđenog, protjeranog ili uništenog čovjekova bitka. 

Ove, Merimine kuće, pune su simbola propasti kulturnog i civilizacijskog  vremena - hrane proždrljivog Kiklopa pred kojim se ne može ostati ravnodušan.  

Za prigodnu zgodu – uz veliku čestitku – Merimi sretan put u vrijeme koje će biti sretnije od ovoga vremena... 

Mostar, 26. XI. 2013.

LIKOVNA PANORAMA JEDNOG SNA - DRAMA ČOVJEKOVA BIĆA

Riječ Ibrahima Kajana na otvaranju 66. revijalne izložbe 2013., 

povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine, 

Collegium atristicum, Sarajevo, 22. XI. 2013.

Kao što i boja snijega postoji u crnoj boji, tako i najapstraktnije ideje likovnosti vuku svoje korijene iz zbilje i njezine opipljivosti. U toj je premisi, mislim, jedan od bitnih putokaza koji me uvode u temu i razloge što tako bjelodano uozbiljuju  postojanje jedne od najljepših tradicija  likovnog života u nas – izložbe koju svake godine, evo već 66-tu, organizira Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine povodom Dana državnosti svoje domovine i na kojoj sudjeluje veliki broj njezinih članova. 

Džeko Hodžić: New Work

Mada je profil ove tradicionalne izložbe temeljen na simboličnom predstavljanju i nije podložan nikakvom antologijskom kriteriju jednog estetskog horizonta, ona, i ovakva, pokazuje podosta o trenutačnoj poziciji  bh. slikarstva, njezinog osebujnog pogleda na vrijeme kao lirsku  sugestiju i vrijeme kao historijsku refleksiju. Ona nas dakako i obavještava o svojoj snažnoj participaciji suprotstavljanja ružnom i barbarskom, dajući nam utočište u kojem se uvijek može skrasiti čovjekova napadnuta duša i duh humanističke reinterpretacije svijeta nesmiljeno napadnutog duhom poopćavanja, niveliranja i sličnih „izjednačavanja“ pokrivenih navodnim duhom globalizacije svijeta. 

Kad bi me neko zapitao koji je to sadržaj transponiran u likovnu umjetninu, vjerovatno bih odgovorio ni nepoznatim niti pretencioznim riječima: to je osebujna historijska  kronika u kojoj  se ogleda drama bića kao drama postojanja.

 

Iako se bosansko moderno slikarstvo na neki način prvi put prepoznalo i utemeljilo na udaljenim odjecima europskih likovnih pokreta krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kroz – historijski gledano – kratko vrijeme razvoja i traženja, danas je sudionikom, u svojim najboljim predstavnicima, svjetskih tokova likovnih suočavanja sa svijetom. Možda bismo mogli na tragu jedne misli dr. Nikole Kovača, prepoznati tri gotovo genetička, temeljna, usporedna toka i ovog trenutka kad nastupaju slikari triju živućih naraštaja: riječ je o tokovima duhovnog i folklornog slikarstva, s glavnim i razvojnim – postmodernim, likovnošću novih tendencija, što se očituje u mudro „pročitanom svijetu“ koji se, u likovnim teksturama, ispunjava autoreferencama, citatima, dokumentima, realiziranim  u tipičnim primjerima misaonih i narativnih figura koji dominiraju, ne samo u književnosti, nego i u likovnoj umjetnosti. 

 

Izražavajući se svojim vlastitim instrumentarijem i novim materijalima,  posljednjih dvadesetak godina u bh. slikarstvu je primjetno inauguriranje osvajanja neotkrivenih, osvježavajućih iktusa oblikovanih u autentične poetike autentičnih slikara.  U izloženim slikama ili instalacijama uvijek je moguće pronaći, makar u odbljescima, metaforička mjesta autorova oslonca na zemlju, mentalitet i veliki duh naše ojađene zemlje i naših dobrih ljudi. 

Bosanskohercegovački slikari, grafičari i vajari  – svjetski su samo onda kad istinski participiraju u likovnom dijalogu sa svijetom i kad nešto svoje pridodaju tom istom svijetu: takvi su nesporno  ostavili historijski trag, neusporediv s drugim, izvoran i jedinstven, svoj i svjetski.

Oslobođenje, Prilog KUN, 21. XI. 2013., str. 33

JE LI BALKAN U EVROPI

Piše: Munib Delalić

Doista čovjek nikad ne zna na što može naići, ni što mu se može dogoditi. Baš nekako u vrijeme kad se bavih Sahibom Nenada Veličkovića, i takvo,-kakva-je Bosnom, sretoh u liftu «susjeda», muzičara. Mladi je to čovjek, i nekako ćusto, reklo bi se nenorveški, izgleda. Nosio je svoje u kuferu čelo. «Čelo?» rekoh, tek toliko da ne šutimo, nekad mi se u tom jebenorn liftu, posebno kad se diže, dozlaboga odulji, a kad se šuti, duljina se još duljom čini. «Jest, čelo», uzvrati on, a onda me lupi baš posred čela. «Jesi li kad vidio čelo?»

A da jedna sreća nikad ne dolazi sama, uvjerih se domalo, i to u pošti, gdje kanih u naše krajeve poslati pošiljku. «A gdje ti je ovo?», upita me šaltersko čeljade. «Pa, na Balkanu», rekoh, ne znajući što bih. «A je Ii ti to u Evropi?», opet će ona. Tek tad je malo bolje pogledah, lijepo osjećajući kako u meni raste ono što se valjda bijesom zove. Mlada je, vrag je ne odnio, ta šalterica, morala je u kakvu školu ići, i u njoj nešto i o nama naučiti, ako ništa a ono gdje smo... Doista, gdje smo?

Gdje je taj, da prostiš, Balkan, s kojega jesmo?

A onda odozdola dobih pošiljku. Otvorih, kad tamo - knjiga. Nova knjiga Ibrahirna Kajana. I to - drama! «Katarina Kosača – posljednja večera.» Nemalo bijah iznenađen, nisam znao da Ibrahim Kajan i drame piše. Uzmem knjigu u ruke, vidim u Tešnju objavljena, u tamošnjem Centru za kulturu i obrazovanje, kod vrijednoga Amira Brke, u biblioteci «Gradina», i to kao 32. knjiga po redu. Zavirih u knjigu, te i malo bolje pogledah, jer odavno ne vjerujem svojim očima, ali, džaba, obrni-okreni nigdje godine izdanja! A ni CIP-a! E, k vragu, rekoh, kakva je knjiga bez godine izdanja, i bez CIP-a! Pa knjiga bez CIP-a je kao auto bez registracije! Kao da se nekome strašno žurilo da knjiga što prije izađe, i eto, zaboravilo se na te elementarne izdavačke stvari. IIi je, ovo, već knjiga bezvremena, odnosno svevremena, te joj godina izdanja i ne treba... Listah, gore-dolje, malo sprijeda, malo ozada, vidim Vojo Vujanović, čini mi se pouzdan čovjek kad se o drami i dramskomu radi, sročio lijep, afirmativan pogovor. Ma, pusti Voju, rekoh sebi, pogovor ko pogovor, ta znaš kako se pogovori pišu... jer nekako sam podozriv kad pjesnik «namah» napiše nešto «drugo», i to ni manje ni više no dramu. A i onaj me čelist, i ona šalterica pošteno smeli...

Ali, nakanih se, i uzeh čitati, jer nije meni Ibro svatko, pa mi smo stari

 drugari, što bi rekli neki. A i nije velika ta knjiga, nije kao kod ovih, što kad pišu, pišu, sve na metar, a i dijalozi se nekako lako čitaju, baš kao da se s nekim lijepo razgovaraš. Elem, kako se drami predavah, tako se sve više uvjeravah u riječi Vojine pogovorne hvale. Dobro je to Kajan napisao, nema šta. Drama ima svoju glavu, i rep, a bogami i ono između ima, i sva je, kako se to kaže, iz jednoga komada sazdana.

Ima, normalno, i lirskih natruha, i jezika lirskoga, vidi se da je to, ipak, pjesnik pisao, no djelo time samo dobiva na specifičnosti. A o zanimljivim se stvarima tu kazuje, o posljednjim trenucima posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače, o njenoj, kako se to i naslovom kaže, posljednjoj večeri. Katarina je u Rimu, u svojemu malom izgnaničkorn domu, gdje je već deset (!) godina, i cijela je drama izgrađena na dijalogu kojega ona vodi sa domaćinom, dominikancem don Franciskom, uz to generalom. Njihov je dijalog, opet, uglavnom prožet mislima o Bosni, o bosanskoj nesretnoj sudbini, o toj maloj zemlji među silnim svjetovima, o čovjeku bez domovine... I, sve kad bi i htio, čovjek ne može a da sebe i svoj vlastiti usud ne stavi u taj povijesni kontekst, i da ne pomisli kako se to s nama samo ponavlja, stoljećima već, i kao da tomu kraja nema. Kajanov tekst doista i igra na tu kartu «sveobuhvatnosti», gdje se počesto može «prepoznati» naše vrijeme i izgnanički nam život u njemu.

«Sve je iz Bosne od zlata, uzoriti generale», odgovara kraljica na generalov upit je li križ, koji je tu u sobi, od zlata. A ovaj će na to: «Moglo bi se i ovako reći: sve što je otišlo iz Bosne... od zlata je, a sve što je ostalo... pogano je.» Nisam siguran da tu generalovu opasku možemo primijeniti na nas i na današnje okolnosti, ali se zato sigurno možemo naći u Katarininom razmišljanju o svojoj poziciji, odnosno u njenom plamenom domoljublju: «Što sam ja ... bez domovine? Tek sad znam što je zavičaj. Što znači biti pored domovine, a ne moći se u nju vratiti. Sad mi je jasna misao na progonstvo osuđivanih rimskih pisaca koji su pisali i govorili da je progonstvo iz domovine, najteža kazna živu čovjeku. Jer... što je čovjek bez domovine... i bez jezika svoje domovine? Ovo kao i ja... mrtav čovjek.»

Kraljica, naravno, voli svoj zavičaj, svoju Bosnu, ona nju, kako veli, i budna sanja, i stalno na nju misli i na njen mir i ljepote. A general opet tjera po svom, on tamo vidi samo prljave patarene, buntovnike, nemirne ljude. Ali mudra je Kajanova kraljica, i plemenita, po njoj svi su ljudi isti, nije doduše rekla da su braća, ali su isti, isto vrijede. I «sve je među ljudima jedan račun, jedan veliki račun», veli ona.

BOSANSKA POŠTA / BOSNISK POST,  god. X, br. 4, 20. februar 2004., str. 20