Dnevnik Ibrahima Kajana:
Svila i krv
Posveta rahm. Nedžadu Ibrišimoviću, bosanskom književniku i borcu s Dobrnje
Hoćemo Preporod
8. I. 1991.
Predložio sam
prijateljima A. M. i g-đi M. O. da pošaljemo pismo-pozivnice na pedesetak adresa,
kojim bismo se otisnuli u avanturu formiranja prvog kulturnog društva
muslimanske narodne zajednice u Hrvatskoj. Posljednjih desetak dana upravo je
to postao razlog naših viđanja, susretanja s brojnim ljudima koji su svojim
trudom pridodali i svojoj (narodnosnoj) kulturi i kulturi naroda s kojim živimo.
Iznova sam susretao ljude koje sam upoznao u Zagrebu prije više od dvadeset
godina! Gdje smo bili za to vrijeme? U kojem smo "paralelnom" Zagrebu
živjeli?
Zanimljive su im bile
reakcije... A. B. me, ma koliko mu ideja bila privlačna, danima pitao: „Pa za
koga praviti to društvo? Samo za tebe i mene“. Ćutila bi mi uvijek zanijemila
pred takvim mišljenjima. Skepsa, sumnjičavost na samom startu pomalo me
zbunjivala, ali i magično privlačila nakani. Svejedno, poslali smo pismo. Tko Ii
će se odazvati, a tko će prečuti i pristati da se "ništa ne dira".
Lijepili smo markice na pismo... U kovertu smo ulagali umnožen tekst koji sam,
kao diktat svoga bića, lahko ispisivao:
Kulturno društvo
Muslimana
Zagreb, 8. I. 1991.
P R E P O R O D
Poštovani gospodine,
Upućujemo Vam ovo kratko pismo s nadom i molbom: želimo da
prihvatite sudioništvo u radu Inicijativnog odbora koji bi, u skladu sa Zakonom
o udruživanja građana, pokrenuo proces utemeljenja Kulturnog muslimanskog društva
Preporod. Sastanak bi se održao u srijedu, 23. siječnja 1991. godine u
amfiteatru Zagrebačke džamije, Gavellina bb, s početkom u 19 sati.
Svakako dobro znadete da je životna stvarnost oslonjena na
dvije stvarnosti - na vanjsku i na unutrašnju stvarnost. Tu unutrašnju, krhku stvarnost
našega kulturnog nasljeđa davno su ispraznile brojne silnice povijesnog
vremena. Oni koji su se trudili da povežu konce i naslute bar privid trajnosti,
gušeni su, a njihova djela prešućivana.
Stotinu i kusur godina doseljavamo u Zagreb, pa nam je postao
kućom, a Hrvatska dragom domovinom. Od onoga što smo najbolje znali i umjeli,
utkivali smo u njegovu povijest.
I mi smo, zajedno sa Srbima i Madžarima, s Talijanima i
Slovencima, sa Židovima i Slovacima izgrađivali hrvatsku kulturu, osvješćujući znanu
činjenicu da nema na svijetu ni jedne nacionalne kulture koju su izgrađivali
isključivo i jedino oni po kojima je dobila ime.
Ali, gdje god bili, koliko god dugo godina ovdje živjeli i tu
umirali, što god da smo radili - u našim je dušama središnji dio bio i ostao nezadovoljen:
najmanje smo učinili za sebe kao Muslimane! Težnja je čovjekova da nešto ostavi
iza sebe, da nešto svoje dade svijetu, da mu pridoda baš onu inačicu koja će
biti drukčija – a svima korisna. Vrijeme je, pridodajmo je.
Mersija Omanović
Ibrahim Kajan
Abdulah
Muftić
Prva Preporodova
književna večer
6. I. 1992.
Amir Bukvić, glumac i dramski pisac
Prva naša tribina koju
održavamo u amfiteatru Džamije: Predstavljanje knjige Amira Bukvića. Vodi Asim
Crnalić. Uz autora je tu i njegov posebni gost - Mustafa Nadarević, poznati
zagrebački glumac. U ulozi kritičara - I. Kajan. Dvorana je ispunj~na do
potpunosti.(...)
Preporod i Merhamet,
pojava Behara
28. VII. 1992.
Kongresna dvorana
Velesajma. Preporod i Merhamet organizirali mali kulturni program (Hasija Borić...;
govornici Ševko ef. Omerbašić, dr. Aganović, I. Kajan). Podijeljeno više od 400
poklon-paketa hrane za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine.(...)
Današnji Vjesnik (utorak
je) objavljuje naslovnu stranicu prvog broja Behara i tekst Sineve Pasini NOVI
"BEHAR" - Izišao prvi broj časopisa Kulturnog društva Muslimana Hrvatske
Preporod.
ZAGREB - Postaje uočljivo
pravilo da se muslimanski listovi javljaju uoči ili u tijeku zgusnutih vremena,
kaže pjesnik Ibrahim Kajan.
Potvrđuje to pokretanjem
"Behara", časopisa Kulturnog društva Muslimana Hrvatske Preporod, čiji
je on glavni i odgovorni urednik. Prvi broj lista (dvomjesečnik) svečano je
predstavljen ovih dana u Muzeju Mimara uz nazočnost velikog broja članova
Muslimanske narodne zajednice i njihovih prijatelja.
Zašto baš ime
"Behar" i što točno ono znači? Na to je pitanje odgovorio dr. Muhamed
Ždralović. Međunarodna riječ "behar" (javlja se u turskom, perzijskom
i drugim jezicima) znači: cvijet, cvjetanje, ljepotan, ljepota, proljeće,
mladost, proljetni cvijet... "Behar" je bio i prvi (i slavni) polumjesečnik
tiskan latinicom koji je izlazio u Sarajevu. Prvi mu je broj objavljen I.
svibnja 1900. (odnosno I. muharema 1318). Taj časopis "za zabavu i
pouku" izlazio je do 1911. godine.
Novi, zagrebački
"Behar" (uređuju ga uz Kajana, Fadil Hadžić, dr. Nedžat Pašalić,
Fikret Cacan i Faris Nanić, uz likovnu opremu Ismeta Ice Violjevice) časopis je
"za kulturu i društvena pitanja". U stogodišnjem življenju Muslimana
u glavnom gradu Hrvatske prethodila su mu samo dva muslimanska lista:
"Putokaz" Hasana Kikića i "Dogu ve Bati" („Istok i Zapad“, na
turskom jeziku) Hivzije Bjelevca 1944. Još i, dodaje Ibrahim Kajan, "Ogledalo"
koje se pojavilo 1990. "da najavi promjene u Bosni, da promovira nova
imena i zatvori svoju 'bosansku redakciju"'.
"Behar" će
biti, kaže glavni i odgovorni urednik, susret koji obećava poznanstvo i
prijateljstvo, a ne separatno muslimansko glasilo samo za Muslimane. Želimo
biti, ističe Kajan, mjera demokratskog razumijevanja većine prema manjini i
mjera brige matičnog naroda koji je u maćehinskim vremenima oholo odbacivao
sinove ispunjene žudnjom za promjenama i srcem prkosnim od sna. "Da i
jedna i druga strana", kaže Kajan, "uzrastu do sebe. Jer, ako se išta
voli, onda su to majka i dom. A ni jedno ni drugo ne mora biti na jednom
mjestu."
Prvi broj
"Behara", koji neće biti ni vjersko ni stranačko glasilo, uglavnom je
posvećen ratu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Otvara ga (nedovršeni) popis
palih vojnika Muslimana koji su posmrtno odlikovani "Ordenom Zrinskog i Frankopana".
Uz nekoliko priloga prenesenih iz dnevnih listova, tu je i specijalno za
"Behar" pisan tekst Jevrema Brkovića i njegova pjesma "Sarajevo
gori". U prvom,"Beharu" nalaze se, uz ostalo, i prilozi Filipa Ćorlukića,
mr. Naime Balić, dr. Ive Pranjkovića, dr. Muhameda Žralovića, dr. Huseina Džanica,
dr. Asima Kurjaka i Ediba Muftića, te karikature Ice Voljevice.
(Druga) ostavka
14. I. 1993.
Za koju minutu treba početi
sjednica redakcije Behara. Odazvali su se gotovo svi, čini mi se, osim F. Cacana.
Odazivam se zvonjenju telefona: "curi" telefaks:
Zagreb, 14. siječnja 1993.
Poštovani kolege,
Obavještavarn vas da istupam iz redakcije BEHARA zbog dužeg
neslaganja s uređivačkom politikom časopisa. Budući da sam se uvjerio i u
praktičnu nemogućnost da utječem na rad redakcije (nepozivanje na sastanke i
nesazivanje nadređenog Glavnog odbora Društva), ostaje mi samo da vam poželim
puno uspjeha u uvjerenju da će moja odluka dobiti odgovarajuće mjesto u sljedećem
broju.
S poštovanjem,
(vlastoručni
potpis - Fikret Cacan)
14/1 "93 17:53
U Chicagu: Agić,
Bamburovi
1. VI. 1993.
Na jednom od čikaških
aerodroma jučer su me dočekali g-đa Nurka i g-din Ekrem Bambur. Uz njih je bio
i mladi čovjek, sa skladno rezanom bradicom, kojeg ću prepoznati po glasu - Senad-ef.
Agić. Senada sam upoznao, kakvog Ii iznenađenja, onoga dana kada se otvarala
Zagrebačka džamija! Od tada se nismo više ni vidjeli ni čuli.
Senad ef. Agić
U sjećanju su mi ostali
ritam njegova govora i boja glasa. Po tome sam ga i prepoznao, ispričavajući
se.
Bamburovi su srednjovječni
supružnici, vrlo srdačni, otvoreni i čini mi se da se brzo "prilagođavamo"
jedni drugima. Dovezli su me u svoju kuću, na okrepu. U zelenom pojasu (šišana
trava, grmlje i skladno oblikovano i s pažnjom njegovano raslinje s cvijećem),
okružuje njihov dom koji se bijeli poput otoka u zelenom jezeru. Nakon kraćeg
vremena (dobrodošlice, prve čikaške bosanske kahve), Senad me odvezao doma, musafir
sam njegova malog, ugodnog doma. Supruga mu i kći primaju me - što se kaže -
otvorena srca!
Sinoć sam, odlazeći na
počinak, na stolicu uz postelju, našao brošuru Alena Fogelquista (člana zagrebačkog
Preporoda!) o raspadu Jugoslavije, o nesmiljenoj „jugoslavenskoj“ agresiji na
Bosnu i Hercegovinu, pa, pregledajući je, nailazim i na mjesto gdje citira moju
knjigu "Zavođenje Muslimana"! To je bio kraj jednog dana u kojem sam
doputovao, a početak novog.
I evo, jutros je
kurban-bajram! Prije nekoliko godina na današnji hidžretski datum bio sam u biblijskom
gradu Tarsusu, i u sabahski cik promatrao Ulu džamiju tog udaljenog anadolskog prastarog
naselja. Pod abdestom, sa Senad-efendijom, dolazim u džamiju u kojoj je
predvodio musalije današnji zagrebački glavni imam dr. Mustafa Cerić.
Mnogo je svijeta, puno
je djevojaka i momaka u nošnjama... Nakon kurban-bajramskog namaza, održao sam
jedan od svojih "malih govora". Po licima svojih zemljaka i braće u vjeri,
jasno mi je - da sam "prošao"! Da sam otvorio prostore u njihovim
srcima za svoje ime!
Dr. Ćosović, koji je i
predsjednik Bosanske islamske zajednice, steže mi ruku i udjeljuje dobrodošlicu,
zahvaljuje mom sponzoru Džemalu Mešaliću... Susrećem blagosti, starijeg
gospodina prezimenom Zulfić, pa impozantnog i čvrstog starinu, Hercegovca, g.
Torlu, koji me obavezno želi vidjeti na ručku u svojoj kući!
Iz džamije smo se
odvezli na gradsko groblje, na muslimansku, bošnjačku parcelu! Pedesetak potomaka
umrlih doseljenika s dirljivom pažnjom njeguju zelenu travu posljednjih staništa
muslimanskih lutalica, sudbinom vođenih najčešće od sirotinjskih sela i gradića
Hercegovine, a to prepoznajem po prezimena koja pamtim iz djetinjstva: Okan
Kurtović (1889-1952), Salko Welić (1880-1947), Zaim Dizdarević (1886-1956),
Husein Ovčina (1892-1944), Abdurahman Sadiković (1896-1946) Abaz Kapić (1888-1928)
Abid Demirović (1895-1937)... Na pročelju parcele je, na kamenom postolju,
kvadratasti obelisk na kojem je ispisano: Džemijetul Hajrije, muslimansko
potpomagajuće društvo, utemeljeno 1906. godine…
Međutim, bajramski je ražanj
okrenut u kući Bamburovih, a to nipošto ne mogu zaobići. Okupila se rodbina i
njihovi najbliži prijatelji. Svi su u lijepim odijelima, s cvijetom u zapučku,
raspoloženi, u mirisu, u zelenilu, u cvjetnim sofama! Najstariji među nama je,
čini mi se, otac g. Bambura, lijepog staračkog lica, s glasom što isijava
dobrotu i za koji svaki dječak zamišlja da bi ga trebao imati njegov did! U
ovoj je kući više od prijateljskog utočišta pronašla i izbjeglička obitelj iz
Dervente. S gospodinom Š. ću kasnije, nakon ručka, razgovarati, snimiti njegovu
priču iz logora Manjača ...
Na ručku su i g. Zulfić
sa suprugom Atijom, porijeklom Njemicom...
Janje se okreće na ražnju.
Glasovi djece, malih Bošnjaka-Amerikanaca i onih koji će to, integrirajući se s
američkim društvom, uskoro postati. Bamburovi svojim primjerom pokazuju kako se
može u velikom svijetu biti i musliman i Bošnjak, biti i Amerikanac i građanin
svijeta.
Zapravo, što znači biti
građanin svijeta? Pa znači čovjeka koji nešto pridodaje svijetu, nešto što svijet
do tada nije imao! I znači da iz njega uzima ono što sam nije imao!
Bamburovi su,
pripovijeda mi Sead-ef. Ljudi koji su uvijek pri ruci našim ljudima u nevolji. Ne
samo sada, i ne samo izbjeglicama. Njihova moralna i materijalna potpora
podupire i goste, otvara im vrlo često vrata svoje kuće, a ako ništa - u kući
je bar jedan gost na ručku! Sve što imaju rezultat je čistog rada obavljenog s
deset prstiju! Kroz njihovu kuću su prošli brojni današnji aktivisti - humanitarci,
političari, novinari, književnici, izbjeglice. Kažu: Mi to radimo u ime svoje savjesti i Stvoritelja.
Ko tako govori, miran
je: on je oslobođen čekanja diploma, zahvalnica, spomenica.
Ljepota, Dobrota i Zlato Dobrnje
20. I. 1995.
Nakon književne večeri u
Holiday Innu, večerao sam u društvu mostarskog gradonačelnika Oručevića, predsjednika
Merhameta Edaha Bečirovića, književnika Nedžada Ibrišimovića, dr. Ismeta Grbe i
jedne markantne, dojmljive ljudske gromade - Mutevelije, komandanta obrane slavne
Dobrnje.
Ismet Hadžić Mutevelija
Pričam gospodinu Oručeviću
kako sam nekoliko puta bio potpuno spreman za putovanje u Mostar (posljednji
put, s četkicom za zube!) - spriječio me je poziv Općine Pešćenica, Vojnog odsjeka,
koji mi je dao novi ratni raspored... Oručević kaže: "Ibrahime, za tebe je
poziv trajno otvoren... Tako smo za proljeće planirali dolazak bar nekoliko
pjesnika, novinara, slikara."
Moju pažnju zaokuplja
Mutevelija. Volio bih vidjeti Dobrnju. "Pa to bar nije problem", kaže Mutevelija. „A da održimo
književnu večer?“
"Ideja se prihvaća!"
- kaže Mutevelija.
Danas je petak i danas ćemo
nakon džume otići u goste tom hrabrom čovjeku i Dobrom Bošnjaninu, predsjedniku
Društva književnika BiH Nedžadu Ibrišimoviću.
Džumu smo klanjali u Čobaniji.
U mojoj je blizini bio dr. Grbo, uz mene Enes Kišević (koji mi je šapnuo:
"Mogu Ii prepisivati od tebe..."), a na lijevoj sam strani vidio dr.
Ljubijankića...
Pred džamijom smo
susreli Hadžema. Nešto je rekao na račun organizatora književne večeri, čini mi
se da je izrazio nezadovoljstvo što ga nisu uvrstili "kao da i on nije
neki pjesnik". Pozvao nas je u sarajevsku redakciju "heftičnika"
Ljiljan... Vozili smo se prema Dobrnji, pored mosta, na koji nam je skrenuo pažnju
vozač, tako paradoksalnog imena: Bratstvo-jedinstvo.
Četnici su oslobađali pohapšene Bošnjake za svoje razbojnike, ukoljice i ratne
zločince. Ulazili smo u Dobnju pored spaljenih autobusa i automobila, naslaganih
jedan na drugi, uza zid od olupina koji je bio slaba i jadna obrana golorukog
naroda od smrtonosnih metaka...
Pred
"Preporodom" su nas dočekali domaćini. Nedžad i Mutevelija zaista su bili
središnje figure oko kojih se okretao ovaj dio svijeta koji će u bošnjačkoj
svijesti naći svoje točke pamćenja za sva buduća vremena. U skučenim prostorijama
tog kulturnog društva za koji će minut biti otvorena izložba izuzetnih
fotografija majstora Ahmeta Mehmedovića, kojeg sam upoznao u nekim davnim
sarajevskim godinama. Svijet je dolazio sa svih strana, mnogi nisu mogli ni ući,
ali to ne znači da su ostali prikraćeni: Dobrnjanke su za ovu zgodu donijele
iz svojih kuća slatkiše, od humanitarnih paketića pripravljene, pa su se tu našle
i hurmašice i halva, i suhe šljive, a i pite od voća...
Tu su Enesa i mene pronašle
novinarke TV BiH, poslane od starog prijatelj-urednika Gašija. Naši intervjui
mogli su prenijeti samo djelić zgusnutih osjećanja koje smo akumulirali u dosadašnjem
boravku u Sarajevu.
Nakon otvaranja izložbe,
Nedžad nas je poveo u Musafirhanu. Po utabanom i autogumama razrovanom
smrznutom snijegu, gazili smo prema tom neobičnom mjestu u prizemlju jedne od
dobrnjskih novogradnji. Ušli smo u dvoranu pred kojom su svi snimali obuću, u
kojoj se sjedilo na prečistom tapisonu, oko divovskih sinija, pod zidovima ukrašena
trofejnim oružjem! S pregradnih greda visjele su inačice bošnjačkog veza,
detalji nošnji tkanih u duši svoga naroda.
I mi smo dobili svoju
siniju, pa smo se "zokružili" jedno do drugoga: Šemso do mene, a Srebreniković
do njega, pa Enes i Karamehmedović, a uz nas su i momci u uniformama, oni
ispred kojih bi trebalo pisati: Brez Bošnjaka
nema junaka! Mladi heroji Dobrnje, s kojima je program i započeo: Ismet
Hadžić, Zufer Klapuh, Fikret Kereš, Salem Mujezinović, Mirso Belko, Amir Krečo
i Smajo Robović svojim su podvizima koji su zaustavljali željezo i kuršume agresora
odlikovani Zlatnim ljiljanima!
Predstavljao ih je Mutevelija (Ismet Hadžić), škrto i blistavo, jedinim što je
imao: svojim srcem.
Ispod prstiju sazlije
izlazili su zvuci koji su sve nas u dvorani utapali u magmu iz koje je šikljala
slućena i slavna povijesna pozadina slavnog naroda koji nipošto ne želi
umrijeti! Neće, jer nema rašta! Neće, jer ima još posla na ovom dunjaluku, u
Bosni i u Hercegovini!
Smišljao sam rijeci koje
bih mogao izgovoriti, ali ih nisam nalazio. Kad je čovjek pred svojim sestrama
i svojom braćom, a posebno ako ih dugo nismo vidjeli - pa još u zemanu na sve
strane posijane smrti - onda nije vrijeme za govore, nego za grljenje...
Govorio sam kratko, ostavljajući "Behar" knjižnici koju formiraju, prepuštajući
im Enesa i Šemsu Tankovića. Jer - sve što ja ne znam, oni će znati i uobličiti.
Rastajući se od Ijudi
Dobrinje, priđe mi čovjek, blijed i naboran: "Ibrahime, sjećaš Ii me se,
Bakir..." Kako te se ne bih sjećao dragi Bakire, pjesniče Makareviću!
Zadnji smo se put vidjeli u Sarajevu, ima evo trideset godina!
A u komandi smo popili
kahvu, i pojeli keks, i pokušali okupiti riječi da se bar malo zahvalimo
Muteveliji, komandantu Ismetu Hadžiću, i Nedžadu Ibrišimoviću, čovjeku u kojem
se našIo sve najbolje što jedan narod može dočekati: bošnjački pisac i bošnjački
borac!
BEHAR JOUNAL, proljeće
1995., br. 8, str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar