KUĆA KOSAČA NA BLAGAJU, VELIKIH BOSANSKIH VOJVODA

Piše: Ibrahim Kajan

SIJ
KAMI,
VARDA!
ČI LI JE BIO?
ČI LI JE SADE?
ČI LI NEĆE BITI!

TVRĐA NA VRHU BRDA, POPUT ZIDA ALEKSANDROVA

Pogledaj dobro stazu koja silazi s brda, vijuga poput zmije koja ovdje obitava od dana kad ju je Bog prokleo, pogledaj dakle ovu kamenu putanju što slazi s vrha uzvisine a na tom vrhu je, iznad orlova što su do jučer obitavali u litici – grad Blagaj, tvrđa nepobjediva, središte goleme vlasti vojvode koji se prozvao hercegom, a po imenu Stepan Vukčić, iz obitelji slavnih Hranića, a porodice Kosača, obavijene lovorom… Upij pogledom i zapamti ovu putanju od dvije tisuće godina urezanu ljudskim nogama koje su prošle zemnim svijetom u tvrdoj humskoj litici - jer po njoj se uspinjala slava i niz nju je silazila i propada.

Malo vremena (prema vječnosti!), nakon što svi likovi historije negdje odoše raskomadani prokletstvom zgoda suca Vremena, dođe jedan sa one strane svijeta u imenu nelicemjernu Evlije Čelebije, koji zapisa, zapanjen i opčinjen: To je tvrd grad koji leži na jednoj vrletnoj crvenoj litici koja se diže do plavih oblaka. Ima oblik bedema, a leži na jednoj oštroj šiljatoj stijeni koja je poput riblje hrptenice. Sazidan je od klesanog kamena i izgleda kao da je tek izišao iz ruku neimara. Sa strane istočne ima jednu visoku kulu, a z desne i s lijeve strane opet pet visokih utvrda. S južne strane, na vrhu stijene, ima jednu kulu ogromnu i čvrstu kao Aleksandrov zid. Svi bedemi tvrđave su tako divni da se to ne može opisati. Ima jednu željeznu kapiju koja se otvara prema zapadu.

Opkopa uopće nema jer su unaokolo pakleni ponori. Posebno na južnoj strani, pod jednim za pet minareta visokim brdom koje izgleda kao (perzijska) planina Bisutuna, nalazi se šuplja, crvena i vrletna stijena u kojoj ima više hiljada gnijezda orlova i jastrebova. Čovjek se ne usuđuje ni da pogleda dolje. U gradu (tvrđi) ima petnaest pustih kuća, malena džamija, dvije cisterne i dva topa. U kuli nema nikog. Gradski zapovjednik i sva posada stanuju dolje. Gradske kapije su dan-noć zatvorene. Spustajući se od ovog grada prema jugu, nalaze se s obje strane puta čitave planine, šume i voćnjaci sve samih stabala šipova.

Evo sada i nas: ovovremenih, punih svega, željnih poslijeratnog mira, u obilasku djedovine u doba kada se obilježava 'Kristova dvijetisućnica', da i mi dodamo listak u čast blagajske obljetnice od dana prvoga njezina spomena a to je prije ravno okrugloga milenijuma! Trojica između te petorice rečene što kroz šeher Blagaj prođoše nosili su filmsku kameru, fotoaparate i kožnu torbu, četvrti je tajio budući niz kajdi, a peti bje siroti pisac ovih riječi u redove silazeće poredane.

Minusmo uz crkvu Svetog Vasilija Ostroškog, kojoj se netom zaokruži stotinu i deseta godina od dana kada je podignuta za malobrojno pravoslavno stanovništvo Blagaja i okolnih sela. Iza srpske agresije spališe je HOS-ovci 1992, i sada prema nebu strše samo zidovi, a i oni izranjavani ljutirn granatarna. Ovaj koji kajde sklada, Pandur, kaže da je u njoj bila jedna značajna ikona "rnajstora blagajskog Đorđa Kefaloforosa", pa pričamo o rijetkom "ikonografskom tipu svetog Jurja sa vlastitom odsječenom glavom u vlastitim rukama".

Tek što minuh jednu, evo crkve katoličke, cijele i neokrhnute, usamljene i potpuno prazne: božja služba se ne obavlja od rata, jer se od trideset i šest izbjeglih blagajskih katolika vratiše samo šestorica. Druga kršćanska bogomolja, na stotinu rnetara otkako su udaljenosti od prve, popunila je taman stoljeće je vjerskim suživotorn vile donijele u drevno naselje o kojem se nekada rječito, anegdotalno govorilo: Šeher Blagaj, a kasaba Mostar!

Dođosmo najposlije do sredine čaršije, do mjesta s kojeg je, navodno, Mehmed II. El-Fatih podignuta lica u nebo pogledom dosezao Grad na vrhu brda, s kojeg su pucali na njega sinovi lukavca hercega, pucali i odvratili da baš te 1463, kad pade "cijela Bosna ", ne propadne i kamena, uzdignuta Hercegovina. Otada se, kaže legenda, ispod tvrđave na starom karavanskom putu za Nevesinje nalazi

najstariji blagajski harem Šehitluci. Do danas stoje dva uzglavna i dva nožna nišana, a kažu da ih je prije bilo više, ali su ih bijesne vodene bujice potkopale i odnijele u modru Bunu. Nišani nemaju imena. Nemaju ništa "ni pisano ni risano".

A na desnu ruku od mjesta gdje je stajao Fatih, odlazila je asfaltna traka bivšeg sokaka, prolazila je pored džamije, carske, podignute šezdesetak godina kasnije; nalogom tadašnjeg sultana Sulejmana I. Zakonodavca. Kupola joj je zaobljena 1520. A krene li se još nadolje, do korita neduboke a zapjenušane rijeke Bune, prijeći će se preko mosta niknula u istoj, netom spomenutoj godini udaljena kalendara, trudom nimalo škrtog Karađoz-bega, pa veze i nastavlja cestu za Vranjeviće gdje ćete, usput, susresti kamene ruke dobrog Bošnjanina što proviruje iz drače, klesane, sa stećka smetnuta u kraj, sa svojom teškom opomenom: Ja sam bio kakav si ti, a ti ćeš biti kakav sam ja...

A na lijevu ruku, gledeć s tog sudbonosnog mjesta, stari je harem, muslimansko greblje u kojem su davno istruhle kosti mojih predaka, mojega djeda, mojega pradjeda i mojega čukundjeda. Otkud ovdje, u ovom ćor-sokaku, ta čudna prezimena "nejasna porijekla", na priliku Gološ, Leho i Kajan (tu je čak i Kajanovo brdo!), pa Voljevica i Bobeta, i druga, slična samim sebi! A Džihe, Golići i Goste, e - za njih se zna da se nisu micali odavde još od prije dolaska Kosača... Kuda smo nas petorica zagazili?

Istim putem koji zakreće oko staništa mrtvih Blagajaca, ostavljenim tu u svim godinama nakon svršenog srednjovjekovlja, tom istom putanjom što se naglo podiže i postaje strma i kosa, u brdo ulazeć? Kažem mladim suputnicima: Ovo je taj put. Penješ se po stijenama, a silaziš niz vrijeme. Pazi na poskoke! Vidiš li?

DVIJE TISUĆE GODINA

Evo te brdske staze po kojoj se penje i po kojoj se silazi od vremena za koje gotovo ne vjerujemo ni da je postojalo u našim sirotim domovinskim krajevima, od III. stoljeća prije nove ere, od naroda Daorsa, jer tada, prijatelju, podigoše se prvi obrambeni zidovi, i fortice! A potom, već kako to ide u našoj krvavoj folklornoj historiji: bilježe se s poštovanjem Rimljani, pa od IV. stoletija … pa i znani naš gospodar humski Mihail Višević, od 912., prvi poznati vladar humske zemlje, suvremenik hrvatskog kralja Tomislava, i prijatelj slavnog bugarskog kralja Simeona. Grčki car Konstantin Porfirogenet marljivo ga knjiži unutar onog slavnog djela De administrando imperio, na 160 stranici 33. poglavlja, kao nekrštenog Slavena koji stoluje u starodrevnom gradu Bono (a to će reći Lijepom, Dobrom, Blagaju dakako), utvrđujući da je bio vrlo ugledan vladar, s čašću 'prokonzula i patricija'. To, uza sva nastojanja, nije mogao prepraviti ni nedavni, uporni, poglavar susjedne države koji je, čisteći i ništeći povijesne istine, čistio prostor od nekrštenih na isti način kojim su u vremenima koja pamte zidine na litici neki drugi inkvizitori strugali zemlju humsku od bogumilskih krstjana, od dobrih Bošnjana, od patarena koji jednoć, nevoljni, nakrcaše izbjeglicom ove krajeve. 

Znaj: ovo je uski put, ista staza od oštrih stijena, kojim je posljednji put sišla sretna kćerka velikog vojvode Stjepana Vukčić Kosače, Katarina, s kneževskim ruhom za raskošnu kraljevsku bosansku postelju u Bobovcu i Kraljevoj Sutjesci, predzadnja bosanska kraljica Karatina, koju je sudbina tako visoko uzvisila i tako okrutno kaznila.

MALA VOJVOTKINJA BLAGAJSKOG OKRUGA

Izašla je na ova vrata iz grada u kojem ju je rodila majka Jelena, kći zetskog vladara Balše III., 1424. godine, uz braću njezinu, Vladislava i Vlatka. Kad se osvrnula, silazeći, vidjela je sunce na zidinama među kojim je rođena i odrastala, propinjala se, djevojčicom, na nožne prstiće želeći dosegnuti rubni vrh bedema i nadviriti se nad svijetom golemim što se široko rasprostirao pogledu s vrhunca vlasti njezina oca, s Blagaja na vrhu Huma: otac bi je ponekad podizao i oslanjao krhkim nogama na obrub zida pa je vidjela površ svijeta, za koji je otac govorio da mu je ime Bišće polje, da rijeke koje plave po njemu jesu Buna i Bunica, da su po rubovima polja naši zaseoci, polegla jata seoskih kuća u Pograđu, gdje je krhki dvorac pun raskoši za kneževske i kraljevske goste, da je ono tamo Kosor gdje je uspravio sudačku stolicu s koje je ispravljao nepravdu a dijelio pravdu; potom je vidjela, pogledavši ispod sebe, paklenu provaliju čiste okomice beskonačno duboke i začula snažan kliktaj orla, bjeloglavog supa, koji također – reče otac – živi u litici od pamtivjeka, od onoga nepoznatoga dana kada je ugrađivan prvi, temeljni kamen za ovu istu tvrđu blagajsku, u mutnom historijskom praskozorju od naroda drevnim, kojima više nema nikakva traga…

Čula je iz dubine pritajen huk snažnoga izvora rijeke Bune, i njezino ljuto, pjenušavo udaranje na sve strane u sudaru s mlinskim ustavama i čekrcima u brzim okretima. Ustrašena, okrenula se hitro svome ocu i zagnjurila svoje dječje, uplašeno lice u njegovu bujnu kovrđavu bradu. 

Možda je baš tada sa one cisterne desetogodišnju vojvotkinju pozvala njezina majka Jelena, pružila joj brušenu čašu iz Dubrovnika, ponudila je vodom da joj odagna strah i vrtoglavicu. 

Možda je baš tada, kad je vojvoda Stjepan spuštao sa zida djevojčicu na tlo, žurno prišao mladi pataren, dvorjanin Gosto (koji i danas ovdje živi u svojim potomcima, Gostima) i prišapnuo mu na uho: Umro je naš gospodar, naš Sandalj.

Ako je tako bilo, on je izašao iz vrata koja su morala biti ovdje, baš na mjestu gdje su Asmir i Azer, moji suputnici, postavili snimateljsku kameru, ispred ove središnje gomile zemlje i kamenja – jer, kad bi se svaki kamen vratio na svoje mjesto gdje je stajao u trenu dodira Katarininih nogica sa zemljom a to je u onaj dan 15. marta 1435. – ovdje bi stajala četverokatna nastamba u kojoj je upravo ispustio dušu Sandalj Hranić, a na patarenske ga ruke primio tek prispjeli strojnik Crkve bosanske imenom tako čestim u brojnim obiteljskim dokumentima – Radin.

SMRT U OBITELJI

Malena kneginjica Katarina tada je prvi vidjela mrtvoga čovjeka, očeva strica, slavnoga Sandalja. Uz samrtnu je postelju, zgrčena u bolnu gubitku, njegova supruga Jelena, kći samoga raškoga kneza Lazara, baka Katarinine majke Jelene, ponovno udovica; prvi joj suprug, gospodar zetski knez Đurađ II. Stracimirović Balšić, preseli, kopljem proboden, na bolji svijet od ovoga. Više nije imala djece, osim sina jedinoga, Balše III., kojeg očekuje iz Zete da je posjeti u ove dane žalosti, kad kuću Kosačinih Hranića i Humsku zemlju udara zlo sa svih strana. Ako dođe, prvi će put vidjet i svoju unuku Katarinu, i , nakon dugo vremena dvije iskrene ljubavi, dvije Jelene: svoju majku i svoju kćer. Stegnut će ruku svom zetu, nasljedniku gospodarskog naslova velikog vojvode - Stjepana. I naravno, unuku svoju, obuhvatit će pogledom i zagrljejem...

Desetogodišnja knjeginja vidje, na zidu, sliku što ju čarolijom kista i ulja prije osam godina za bosanskog vojvodu Sandalja naslikao neki Ivan Ugrinović, pa skrenu pogled na sklopljene oči Sandaljeve: on spava, mislila je, ujutro će se probuditi.

Ali ujutro se nije probudio. Ujutro su sa svih strana dolazile vijesti o pokretima susjednih vojni, i pohoda, i provala pljačkaša koji bi za tren željeli sve Sandaljevo poništiti i cijeli Hum razgrabiti i od novog, 30-godišnjeg gospodara, otuđiti: eno nasljednika kuće Pavlovića, Radenkovića, eno Ivaniša, sina Teodorina, sestre samoga Stjepana Kosače, kako pokušava razvaliti komad Humske zemlje i svojoj ih Zahumlju prikloniti!

KRALJ OSTOJA

A samo prije koju godinu, a samo prije deset godina, i još koju, sve je u Bosanskom rusagu, u državi Bosni, u kraljevini pod znakom ljiljana – drhtalo od Sandalja. Sandalj je Kosača, onaj pun moći što je samoga bosanskoga kralja na prijestolje mogao podići i bio je onaj koji ga je mogao s tog istog trona malim prstom srušiti! Tako se i zato se onom istom sjevernom strminom brda Huma jedanput uspeo nevoljni kralj Stjepan Ostoja da zahvali velikom bosanskom vojvodi Sandalju, nekrunjenom gospodaru južne Bosne, moćniku koji ga je još jedini u Bosni, kad su ga svi ostavili, podupirao. 

                                                     Grb kuće Kosača    

U dvorcu Bišću kralj je 23. III. 1418. ispisivao i potpisivao posljednje diplomatske akte za sređivanje odnosa s minijaturnom državom ali moćnom i slavnom Dubrovačkom Republikom. Jest, Ostoja je najčešće dolazio u Blagaj: bio je prvi put već 1399., pa 13. VII. 1403., a u proljetnom martu, zvanom i lažnjak, primio je dubrovačko izaslanstvo, pa je bilo najavljeno da stiže u aprilu 1417., jer Dubrovčani već nabaviše za kralja i kraljicu «dobra vina» i odrediše «da dvije barke love ribu za kraljev stol». A to što je tu, marta 1418. u Pograđu, u ljetnikovcu Bišću potpisivao - posljednje je što je historiji poznato s njegovim parafom – akt kojim je ukinuo carinu nametnutu Dubrovniku od nekog Grgura Nikolića «za vrijeme smutnji u Popovu Polju».

Dok je pomjerao gušćije pero po peragameni, gledao ga je mladi Sandaljev sinovac, Stjepan, onaj koji će se nazvati hercegom i vladati u svojoj Hercegovini poput istinskog suvenera, pa se po evropskim dvorima već glasno šaputalo kako mladi lav očekuje dan da Humsku zemlju uzvisi nad Bosnom i učini je potpuno neovisnom državom – da ispuni ono što Sandalj neće stići ostvariti! Neće, jer po svakoga dolazi smrt.

Dok stoje oko Sandaljeva odra, toga se zacijelo prisjeća njegov nasljednik, sinovac, sin Sandaljeva brata vojvode Vukca koji je u boju poginuo. U stopu je Stjepan pratio svoga strica, pa sad, nad njegovim odrom promiču slike nepomućene, svjetske slave i neusporediva ugleda koja junaku, kakav je Sandalj bio, pripade, što se zgodi 1412. na pobjedničkom turniru svekolike viteške Europe, priređenom pred zamkom silovitog i blistavog ugarskog kralja Sigismunda! Mora se sjećati dana kada je stričeva slava pala i po njemu, po njegovu dječjem licu, kada se po cijeloj Europi o stricu govorilo kao «uljudnu, oštroumnu i snažnu vitezu». On je na njega! On će ispuniti sve njegove želje!

KRALJ TVRTKO II.

Na katu srušene rezidencijalne zgrade, od koje je nas zapala samo ova gomila zdrobljena kamena i pokrovnih ploča, bila je dvorska kancelarija, u kojoj su dijaci ispisivali diktate vojvodine i arhivska građa takve aktivnosti koje se ne bi postidjela ni neka mala samostalna država. Možda ih je, u onaj kasni sat kada se u samrtničkoj kući sve ušuti, prelistavao novi gospodar? Možda prevrće po rukama povelju s potpisom Tvrtka II. Tvrtkovića, koji se bar tri puta peo i padao s kraljevskog trona! Ali onaj put, u danu koji se bilježi kao 18. august 1421., a u mjestu Milidraži, kralj bje okružen vlastelom bosanskom koja ga po drugi put iznese na prijestolje. Nikada se to ne bi desilo, da mu ne priteče u pomoć junački mač i štit velikog vojvode Sandalja…

Na krunjenju u Milidražima, među velikim vojvodama i vojvodićićima, Sandaljeva zvijezda žari uspješnost kraljeva neba! Uz njega je stajao mladić visoka čela i krupnih očiju, u blistavu venecijanskom odijelu: sedamnaestogodišnji Stjepan, poput princa, s licem mladog sunca. Iz najbliže je blizine pratio razvoj i političku nestalnost političkih prijateljstava.

Težnju vojvoda da nadvise kralja ili bar da su u njegovoj ravni moći. Taj vučji zakon nesretnoga kraljevstva vrlo je brzo uočio i zacijelo prihvatio kao životno pravilo: biti veći i od najvećeg! Vidio je da ta prijateljstva diktira zbilja političkog rasporeda u kojima se bliskosti raspadaju i nestaju, pretvaraju u svoje ljute protivnosti oduvijek obilježene riječima mržnja i neprijateljstvo. A vidio je i to da se ljudi koji vladaju, preko noći svojim jučerašnjim neprijateljima, u novom političkom danu pokazuju poput golubova i anđela pomagača! Tako po cijelom rusagu bosanskome: vidi mladi vojvoda Vukčić kako se riječi mržnje i vlastohleplja pretvaraju u žestoke ratne okršaje koji trebaju razmaknuti granice vojvodstava, prihode u opipljivim omamljujućim srebrenim i zlatnim dinarima, perperima i dukatima, a osnažiti moć gospodarenja životom i smrći nad pukom svojim vlastitim. Tako je vidio na «licu mjesta» ono što sintetizira pozni historičar: Dok je ovako sveđer Sandalj Hranić veću vlast osnivao, kralj bosanski po imenu njegov gospodar, tek da je životario braneći se od kneza Radovana i saveznika mu Turaka.

GREBLJA, MRAMORI

Stjepan spremi prijepis kraljeve povelje s prisegama prisutnih, među kojima je i stričevo ime. Potom utrne svjetiljku. Pogleda kroz prozor. Pred njim se ukaza samo nebo martovsko, začudo vedro i puno zvjezdanih kristala. Polumjesec, poput savinuta palmina lista, plivao je golemim božjim oceanom. Polumjesec je puni znak, možda je pomislio. Znak iz najdubljih dubina vremena koji nam se stalno javlja. Pomislio je na veliko greblje svoga naroda, tu, u blizini, na kamene sarkofage pune uklesanih ptica, krilatih zmija, jelena, spirala, križnih svastika i tako uočljivih, lukova mjeseca!

Cijelo je, u vremenu neprekidnu i prostoru opipljivu, stoji i opstoji grobište, nekropola, pa najposlije tik do dana naših, mezarište, u tihoj, u jedinoj mogućoj zagrobnoj kooegzistenciji, jedan do drugoga stećak, križ i bašluk, kao zaintačeni svjedoci svjetskih hulja što ispisuju scenarije 'sukoba civilizacija', baš na domenu kuće Kosača, što bi i ostavi tvrdi pečat u Podveležju, u selu različitih imena Svinjarini, Smajkići i Podvelež: Prema živoj tradiciji mještana selo je dobilo ime po tome, što su se tu uzgajale svinje za dvor hercegov. «Staru obitelj Huskića, zapisat će naš suvremenik, s vidljivim osobinama vrlo stare gradnje, navodno je gradio još herceg za svog «čoban-bašu»…

Čini mi se da je na ovom mjestu Grada, uza zid zapadni, bila tamnica. Možda je u trenucima obiteljskog, državnog i političkog gubitka, milostiva gospodarica Jelena otvorila vrata i oslobodila sužnja što ga njezin umrli vitez zarobi prije tri godišta gospodnja. Uvijek ću se pitati je li to onaj, koji je u duboku jadu utamničenika, truhnući, u jednom kamenu miljevine, možda i golim noktima kako sugerira Mak Dizdar, urezao svoj bolni krik koje su morale vidjeti nevidljive oči meleka:

A se pisa Vrsan Kosarić,
Sužanj koji se ne raduje…

Pobožna Jelena zasigurno se prisjetila dana kada je došla u ovaj grad podignut među same zvijezde. Možda je, moleći se za dušu svoga supruga, izrekla i riječi kojih se sjećala, riječi urezanih po dijaku iz Blagaja, u grobnu ploču prve Sandaljeve supruge Katarine koju je oženio oko 1400. godine, što bje kći slavnoga bosanskog vojvode s glavnom tvrđom Grada Jajca i titulom hercega spljetskoga, bana Vuka Vukčića Hrvatinića i banice Anke, riječi punih božjega mira i božje milosti:

Sjeti se
Gospodine
rabe tvoje Katarine
žene uzmožnog muža Sandalja
velikog vojevode bosanskoga…

Mjesec dana kasnije, bit će da je vojvotkinja Jelena Hranić otišla u tvrdi grad Ključ, (pri današnjem Gacku punog duša pobijenih muslimana jedne križarske vojne za koju srednjovjekovna inkvizicija bje mačji kašalje!), dakle, ode tamo Jelena da samuje i potiskuje lijekom vremena svoju duboku tugu.

Tamo je, u Ključ, u toj tvrđi stotinu kilometara udaljenoj od Blagaja, Sandalj vrlo često rezidirao kao vladar i koji će za najveće slave Humske zemlje imenovane Hercegovinom – biti u gotovo doslovno, geometrijski izmjereno, u samoj sredini slavnog vojvodstva u zenitu. Okolo tvrđave bili su, po padinama i pašnjacima razasuta skupine biliga njegovih dobrih vitezova, vojne posluge, i skutonoša. Istočno od grada, na brdu Ćućenica, stajala su tri uočljiva, veličinom i ljepotom mramora, stećka, a sljemenak dug 154, širok 85 i visok 120 centimetara, zadivljuje svojom piktografskom i svojom pisanom porukom onome koji će proći, koji će pogledati i koji će pročitati:

Ovdje leži Radonja Ratković
Pogiboh pod gradom
Pod Ključem za svoga
Gospodara vojvodu Sandalja.

A na sjevernoj strani tog rječitog svjedoka bosanske prošlosti, usjekao je sjekač likove dvaju konjanika na konjima vilinske ljepote, konjanika koji mejdan dijele kopljima, konjanika u susretu, u onom presudnu trenu tek što se ne sudare!

A gdje je danas taj stećak? Je li još tamo, pred Vojnim muzejom u Beogradu, kamo su ga odvukle komunističke vlasti da potkrijepe uknjižene zbirke srpske akademije «o srpskim zemljama»?

I sam će herceg Stjepan Vukčić znati mjesecima odsustvovati iz Blagaja i pribivati u središnjem naslijeđenom gradu, do kojeg je bilo teško doći, a najčešće onaj ko bi dolazio – i nije dolazio iz prijateljstva, nego iz podmukle žudnje da prospe zlo, pohara zemlju i posmica ljude na njihovoj baštini, na vlastitoj zemlji, na plemenitoj. Ako nije bio u Ključu, onda je zasigurno bio u Novom, kojem je dogradio i pojačao fortifikacijske zidine, uzdigao kule pa su se mogle vidjeti i s goleme morske udaljenosti.

OSLONAC MLADOG STJEPANA

I tako završi svoj vijek Sandalj u posljednje dane vladavine bosanskim kraljevstvom Stjepana Tvrtka II. Tvrtkovića, a započe svoj politički život, u stope njegove ulazeći, Stjepan Vukčić Kosača; razvidje svoj prostor ovoga svijeta i shvati kuda prolazi njegova putanja do cilja kojim se pomjeraju granice kojim se širi vlastita "unutarnja država" – "biti na čvrstu osloncu unutra i biti siguran od sila izvanjskih". Unutra su dobri Bošnjani, čiji bogumilski horizont, osebujan i neusporediv s kršćanstvom organiziranim i hijerarhiziranim načinom nasljednika Sv. Petra u Rimu, ali ni svetosavskim izjednačenim sa srpskim, pa s obje strane svijeta udaraju na njih što različito misle, što su vjeru srca uskladili s čistim logičkim refleksom: jer – kako, kažu oni, obožavati komad drveta na kojem je obješen i razapet Isus Krist!, i: kako obožavati čovjeka kao Gospodara, kad je Gospodar samo Stvoritelj! Izvana pridolazi, pritišće i već provaljuje strahovita sila koju predvodi neko čije već samo ime po tresa svijet: Murat II. gospodar nepreglednih zemalja rasprostrtih preko dijelova Azije, Afrike i Europe!

Stjepan je Vukčić pružio svoje javne i tajne ruke na obje strane; pomilovao je narod kojem, ćutio je, u potpunosti pripada, bošnjački, pokušao od Turaka ne napraviti neprijatelje, nego ih skloniti svojoj koristi, grozeći se svojim neprijateljima izgovaranjem samog njihova imena. Tako je uspostavio razvotežu: uzdajući se u narod i pomagača u svijetu.

Potom je, već 1438., tek tri godine što sjede na Blagaju, oteo Pavlovićima Trebinje, zaprijetio hrvatskom knezu Taloviću (tražeći Omiš i Poljice ), zagrmio na Dubrovnik (zbog carina i Konavla), na Mletke (tražeći natrag svoj Kotor) pa i na samoga ugrasko-hrvatskog kralja!

BIVŠI RAJ

A vrijeme je protjecalo, mijenjalo prirodu zemlje i politike, pritišćući sve živo osim, reklo bi se, surih, vječnih orlova s gnijezdima u onoj udubini, u onoj dosegnutoj udubini pećine što zjapi nekih pedesetak metara iznad izvora i hipotetičnog meraza Sari Saltuka, udubljenja u koji se ulazilo, kaže legenda kroz neki unutarnji tajni prolaz kroz šupljinu brda, ravno iz tvrđave. Ko je ulazio? Samo legenda svjedoči da ju tu herceg pripravio najljepše mjesto svojoj kneginjici, Katarini; duboko sjećanje iz magle povijesne mladosti pripovijeda da je djevojka vezući pjevala, da su je slušali po obalama popadali fazani, jarebice u stijenama, prepelice i tetrijebi u visu, jarebice u preletu, vrapci i kopci, pa povrh kanarinci i čudesni bulbuli, a najposlije guske i patke u jezercu što se, s dubinom neslućenom, oblikovalo ispred samoga izvora. Ovo je bio raj ptica – sada ih nema ni pola vrsta. Ovo je bio raj zečeva, lisica, divljih svinja, kuna zlatica i kuna bjelica, divljih mačaka, i vidra koje su pripadale stranama od oba svijeta, i vodi i obali. Surih orlova, kojih je bilo dvanaest, ni više ni manje od dvanaest – kroz sva stoljeća maglovite, rane, srednjovjekovne, osmanlijske, austrougarske, kraljevske i socijalističke Jugoslavije – nema ni jednoga, čovjek ih je uništio za svu budućnost koja dolazi, godine 1995!

Iz spilje izbija šipkovina i drača i zmijsko grožđe. Izlijeće slipimiš, kako ga Blagajci zovu, da i on, sa svoje strane kaže: sada ovdje nema nikoga, jer više niko ne zna tajnu silaska kroz brdo do ovog mjesta gdje je sjedila buduća bosanska kraljica. Nije još mogla znati što još sprema budućnost kasnog srednjovjekovnog ljeta. A povijesno je vrijeme tkalo sudbinu, napetu poput strune na luku, odapinjalo svoje posljednje strelice prema sunovratu jedne voljene ali nesretne kraljevine.

KRALJ BOSANSKI STJEPAN TOMA

Nakon dva desetljeća borbe i vladanja, u znaku obnove iznurene države i pojačana sjaja same kraljevske krune, umrije kralj bosanski Stjepan Tvrtko II. Tvrtković, i položen bi u kripte jajačke sredinom novembra godine 1443. Što će se zbiti, pitanje je državne strepnje u praznini odlazećeg suverena bez muškoga potomka; tog dana zagrozi se historija silaskom s povijesne scene kući Kotromanića. Ustade bosanska gospoda da otkloni nakanu testamentom Tvrtkovim naređenu i utvrđenu, da onemogući, pa i građanskim ratom, da se na prijestolje bosansko metne nasilni Herman, knez celjski i zagorski, tuđinac koji ni jezika bosanskog nije dobro zborio, nego da usture drugoga, Bošnjanina, iz bosanske kraljevske obitelji, skrivanih pred prijetnjama i izrugom "ilegalne djece"...  I pronađu dvojicu "nezakonitih sinova" kralja prijašnjega, Stjepana Ostoje, Radivoja što s Turcima prijatelj bi i po rusagu zulum, na svoju korist, nerijetko učini, i brata mu Stjepana Tomu, šćućurena u nekoj nastambi od trupaca, u ljubavi očitoj sa svojom Vojačom, u svojoj crkvi bosanskoj vjenčani s riječima iskrenim "da mu virna bude, i dobra", u čistoj vjeri dobrih krstjana, Bogu miloj, što je tajio svoje kraljevsko porijeklo, "zadovoljan tek što živi" uza svoju ženicu i sina malodobnoga Stjepana. 

"Nevoljeni kralj" Stjepan Tomaš Kotromanić

Gospoda se bosanska (a šta će drugo!), odluče za mlađeg, Stjepana. Pa tako, baš kao u pustim bajkama, postade kraljem Stjepan Tomađ, od glavara neljubljeni.

A onda bljesnu njegov praktični um o kojem je visjela sudbina bosanske kraljevine, rasprede plan kojim će otupjeti udare celjskih grofova i omiliti vlasteli bosanskoj, a posebno Stjepanu Vukčiću Kosači. Zato kupi prijateljstvo od slavnog turskog i celjskog neprijatelja Hunyadija, pa pozva velike i male vojvode na svoju kraljevsku večeru. Svi dođoše, ali ne dođe stijena sa Blagaja.

Bio je jedan koji je kralju požurio: njemu je bilo ime Toma, bio je u crnoj haljinki, imao je veliki križ na prsima, a papin prsten na ruci… Papin je izaslanik bio uvjerljiv: prihvai sveto otajstvo, stići će rimska kruna, kršćanski zapad branit će te od nevjernog turskog mora! "Ali – podigao se onaj prst s prstenom papinim – sprži đavolju vojsku što je ispunila cijelu tvoju kraljevinu, bogumilsku!" Tako je Stjepan Toma postao katolikom.

Ali je gospoda bosanska i dalje u njemu vidjela "kralja od nevolje", Ostojina kopilana, s i ženica mu, Vojača, "niska i neznatna roda, krune nije zaslužila". Ali, ljubav je slijepa, ona uvijek gleda samo sa jednim okom: zaista je mladi kralj volio svoju Vojaču, jer mu pričinila radost koja prožima samo oca kad prvi put zanjiše svoga sina, kao što je i njega, kad je zanjihao sina kojem je dao svoje vlastito ime, Stjepana!

Čovjek, očito, ne zna što je strast vlasti dok ga ne zapadne i dok joj se potpuno ne preda, govoreći da "služi svome narodu". Vladarska glava Stjepana Tome zamisli i ostvari svoj plan: U Blagaju raste ljepotica, kći velikog vojvode, Katarina, vrijeme krati čitajući, na orguljama svirajući, a uvečer ručicama svojim plješćući buffo predstavama glumačke zvijezde imenom Mrvac i sienske artistice Maruzzelle, iliti Marice, te cijele putujuće družine iz Firenze i Dubrovnika što svakoga mjeseca dohode. Ispade jednostavnije nego je sanjati mogao: Kad je zatraži, otac je dade!

I papa Eugenije doda gorivo njegovoj sudbini: 29. maja 1445. proglasi ga kraljem i sinom zakonitim  Stjepana Ostoje, a brak s Vojačom proglasi ništavnim, jer je bez sakramenta, jer je sklopljen na "bosanski način", pa je razriješen svake prisege i u ljuvenoj vatri datih obećanja… 

Katarina Vukčić Kosača Kotromanić

 "Kuća Kotromanića bješe se izmirila s kućom Kosača, a potomci kuća vladat će ubuduće bosanskom državom. Ponosna Katarina, koja je rado izvodila svoje porieklo od srbskih careva i knezova, bijaše dostojna kraljica bosanska…" Tako Klaić črnilom pisa. a ja prepisah. 

INKVIZICIJA, KRIŽARI, IZBJEGLICE

Otkako je s jeseni 1445. Katarina kraljicom bosanskom postala, razbukta se u ocu njezinu još snažnija goropadnost i još jači zijev vlastohleplja. Zeta je, kralja Tomu, 'držao tek mlađim drugom a nikako svojim gospodarom'; pa još kad Tomaš, da se Papi umili, započe široku hajku na patarene kao na stoku sitna i krupna zuba po cijelom bosanskom rusagu, Kosača, otvoren prema svakom načinu vjerovanja u Gospodara svjetova, gotovo ga prezre, te raskrili sva vrata u Humskoj zemlji nevoljnim Bošnjanima što su se oko dida svojega i strojnika svojih okupljali, u Boga milost išćući.

U te dane nesretne 40.000 naroda od Vesele Straže, od Vranduka, od Soli i Usore, od Bobovca i Hodidjeda, Ključa i Jajca… - dojde strah od sebe tjerajući, u svoju novu provinciu deserta, u svoj sretni, otvoreni džennet. Jedina sreća što Vukčiću ispuni grudi posljednjih godina, bi 1448. kad dobi povelju (20. januara) kojom ga počasti njemačko-rimski car Fridrich III., nazvavši ga hercegom od svetog Save, po običaju zapadnih velmoža, budući da se Miloševa sa svojim slatkim pravoslavljem i svetim kostima Nemanjića nađe unutar granica okrupnjelog hercegova vojvodstva i, što je svakako na umu imao, «odmaknuta od omrznute jeresi» slobodoumih njegovih Bošnjana. Istaknuo je, poput prkosna djeteta, svoju novu firmu: Ja, Stjepan Vukčić Kosača, božjom milošću herceg od Sv. Save, gospodar humski i primorski i veliki vojvoda rusaga bosanskog, knez drinski i k tomu. Preko cijeloga zemljopisnog prostora, nikada većeg, razastro je novo ime vlastitog komada bosanske države: Hercegovina. Zapremala je, oblikom golemog polumjeseca, svu južnu Bosnu, idući po morskoj liniji od Kotora do Omiša, desnim krakom se podižuć do Srebrenice a lijevim do tvrdog Pseta (Petrovca) a po okomici od Stona do iznad Konjica!

Sve živo bosansko, patničko, protjerivano i ubijano samo zbog svoje vjere, pred noževima vlastitog kralja i inkvizicije, okrvavljene tragove po domaji ostavljajući, sli se u taj dio Kraljevstva, u taj čudesni kameni polumjesec tvrdog i blagog naroda.

HELISABETH BLAGAJSKA

Hercegov dvor je vrio od izaslanika, trgovaca i brojnog šarolikog svijeta i svaki je imao neki zadatak – ili diplomatski, ili trgovački, privredni, ili zanatski, ili policijski, ili špijunski – pa najposlije i zabavni, glumački, glazbeni, «i k tomu slični». Tako mu jednoć trgovci što odavno dolažahu u kraljevstvo bosansko i koji ponajbolje prepoznadoše što Bošnjaninu treba, oni talijanski, firentinski, dovedoše neku ženu, prekrasnu, ali vrlo slobodnu. Herceg je odnekud znao za njezinu ljepotu i duhovitost, pa poželi, prije svoga sina Vladislava, vidjeti tu krasoticu. A kad je vidje, više oka s nje skidati nije mogao. Zakonitu svoju ženu Jelenu potpuno zavrgne, eto i to pribilježiše žute listine, a dona Helisabeth de cherzesh, kako se djevojka reče, uze za svoju ljubovcu na sablazan cijeloga svijeta.

Smjerna i krijeposna gospođa Jelena, praunuka srpskog despota Lazara, pravoslavnoj crkvi odana, tu sramotu muževljeva bosanskog izdanja «patarenske fleksibilnosti» boccaccijevskih proljetnih vragolija, nije mogla gledati vlastitim očima, nego udruži žensku pamet s paklenim bijesnom svoga starijeg sina, kneza Vladislava, još čedna i netaknuta rukom djevice, pa potajice skovaše sin i majka skovaše grdni plan suprotiva ocu svojemu.

U kasnu ljetno večer 15. jula 1451., kada se više nikoga nije moglo vidjeti na Stradunu, hitro su promaknula trojica nepoznatih građana i zamakla kroz naglo otvorenu i još brže zatvorenu željeznu kapiju Kneževa dvora u Dubrovniku. To večer, u ponoćni sat otkucan «zelencima» na tornju Svetog Vlaha, potpisan je ratni sporazum sklopljen među najstarijim Kosačinim sinom Vladislavom i Dubrovačkim knezom – savez za rat protiv Humske zemlje i za svrgavanje Hercega!

LJUBOMORA

Godine 1451. herceg otvori carinski rat protiv Dubrovnika, ističući pravo nad Drijevom, gazeći pri tom brojne sporazume i ugovore s Dubrovnikom koje su gotovo redovito potvrđivali sami bosanski kraljevi. A carinarnicu u Drijevima i trgovački trg u njemu toliko su mamili i kralja Tomaša, i kući Pavlovića i kuću vlasteosku Radinovića. Herceg je, što je posebno jedilo Dubrovčane i ispamećivalo ih danima, mjesecima pa i godinama – uvodio sve češće neobične trgovačke poteze, od carinskih do proizvodnih, gušeći tako monopol sad na prodaju soli, sad otvarajući prvi put u svojim zemljama proizvodnju tekstila – proizvoda koji su se uvijek ludo prodavali! Naplaćivao je za karavane – cestarine, a za stada vođena na ispašu, potpuno nov porez – travarine!

Dubrovačka pisma, dubrovački poklisari doslovno su letjeli na sve strane svijeta u bjesomučnoj potrazi za ispravljanjem nepravde, traženjem intervencija pa sve do izražene spremnosti krvavog «pravorijeka» nad glavom hercegovom i nagovaranjem kralja Tomaša i okolnih velikaša za skupljanjem para za «otkupom» od Turaka cijele Humske zemlje! Zašto? Pa i onoga dana, kada se sin, onaj Vladislav Hercegović, kriomice vratio iz Dubrovnika, s majkom je i urotnicima otvorio tajni štab koji je razradio poteze koji će srušiti, pa ako treba – i smaknuti vlastitog oca! Otposlali su tajna pisma, savez tražeći od kralja bosanskog, svoga zeta, kćerki i sestri, kraljici Katarini. Otpisala im je kraljica, zapaljena sramotom obiteljskom, da kralj već odašilje trupe «da urazume oca koji je stalno suprotiva slavnom mužu mojemu, dormom roditelju naše sina Sigismunda i ćeri nam Katarine». Ali, kralju odrekoše posluh i ne prikloniše se njegovoj vojni protiv hercega mnogi, a napose mu se «suprotstaviše Petar Vojsalić, vojvoda dolnjih krajeva, i Vladislav Krešić, vojvoda zapadnih strana i Dumna i Dlamoča», te ih kralj napadne - pa tako planu grozni rat i u samoj Bosni!

Dan odluke pao je 29. marta 1452. godine. Vladislav je otvoreno ustao protiv svoga oca. On se nalazio na Humu a s njim su bili njegova majka, baba, i vojvoda Ivaniš Vlatković, Stjepanov sestrić. Pao je Blagaj, pa Počitelj, pa Ključ, najposlije i Ljubuša! Od tog napada potječe ona velika eksplozija koja je probušila sjeverno-istočni zid, odlomila kružni dio bedema koji i sada vidiš, tako je bio velik taj komad i čvrst da se ni od najsnažnijeg laguma nije mogao razmrskati!

POGLED SA BUSAKA NA BUNU

Sead  Žiga, organizator snimanja, razmišlja kako da se približi toj gromadi koja se nije otkotrljala (nedostaje samo metar-dva) u duboku provaliju, na onaj put na dnu usjekline između ovog i susjednog brda kuda je prolazila drevna magistrala Dubrovnik – Ston / Neum – Stolac – Blagaj – Nevesinje…., i od koje se i sad vide cijeli ostaci, s kamenim lukobranima, nekada u dužini od deset, a nekada od nekoliko stotina metara! Pogledali smo klanac i sa suprotne strane, s Buska, s mjesta odakle je Bašagić pogledao Blagaj, pogledali smo s mjesta na koje me u sred ljeta 1996. dovezao Ševkija Džiho i rekao: Na ovom mjestu sam pregovarao 93. s neprijateljima. Cijela ova dionica, pokazivao mi je rukom, do zavoja gore, sjeverno, i do okuke prema Dračevicama, prekrili su leševi pobijene kolone izbjeglica…desetine i desetine, djevojčica i dječaka, deda i nena… Nikada neću zaboraviti: na sredini ceste stoje invalidska kolica, i u njima … sjedi suhi kostur, naslonio ruke na one prečke, kosti prstiju obavijaju plastiku naslona, grčevito da ne ispadne iz tih kolica… potpuni, suhi kostur.

Na obje padine i na njezinu dnu, na staroj rimskoj putanji bili su dakle trajni leševi. Vidi se dobro i razrovana kula, sjeverno od grada Blagaja, koju spominje Bašagić u svojoj ranoj pjesanci iz 1896., gdje kaže: Eno ti zidine kule, koju je Vladislav Vukčić / Na goli podigo krš, da progna oca svog. Podigao ju je u prvoj godini nesmiljena bijesa rata što je trajao sve do vrelog mjeseca jula 1453. godine između oca i sina, a onda se, iznenada i još uvijek neobjašnjivo, uruši i propade cijela Vladislavova urota. Vladislav pokorno priđe ocu, u utvrdu nad Plivom, ispod surih uzvisina Durmitora, moleći ga oprost i očinsku milost.

Povjesničari kažu da je Herceg izrekao dijaku baš ove riječi, zapisane i ovjerene: «Učinih ov naš list otvoren i s našom pečaću vjerovanim s vsacijem milostivijem srčanijem hotienjem i pravom roditeljskom istinom ljubvom milost i čest i dobru volju sinu mi knezu Vladisavu, kada dojde ka mnie i smiri se prieda mnom, i dozva do sebe, što je učinio koju sgriehu gospodaru velikom (turskom caru), i što je učinio bespravno i suprotivno manie roditelju svomu, za toj kada dodje ka mnie s veliciem smierstvom i dozva po dostojnoj pravdi do sebe, i reče mi postaviti opet u moje ruke vlasteli i ine sluge i gradove i prihodke i sve, s čime je odašao bio od mene, i reče mi da će od siem sega biti vjeran polag mene gospodaru velikomu i menije hercegu Stjepanu roditelju svomu poslušan i ugodan, i reče mi da će biti skladan i jedinan s mojim sinom i bratom svojim s knezom Vlatkom, oba pod moj posluh na službu i na vjernost gospodara velikoga».

Eto tako stari Klaić citira dokument. Pa još odnekuda prepisuje Klaić a i mi po njegovu slovu akt dodani 19. VII. 1453. kojim Stjepan svijetu objavio (jer je on čist poput meleka!) da je oprostio svojoj odbjegloj ženi njezin grijeh i svoj gospodi vlasteli humskoj kojano se protivu njega bijaše podigla, riječima zapisanim da zauvijek ostanu: «I oprostih svu sgriehu i suprotivštinu veliku i malu kućam našiem, poštenoj gospoje Jelene i sinu mi knezu Vladisavu i vsiem vlastelom i vlasteličićem i svake vrste ljudem humske zemlje, tko su godie i kako su godie i po koj godie način odstupili od mene z gospojom Jelenom i s knezom Vladisavom, pravo i istino i nelicemjerno oprostih i blagosovih vojvode Sladoju Semkovića z braćom i slugami, i vojdove Ivanišu Jurjevići (Vlatkoviću) s braćom, i knezu Vukašinu Sankoviću z braćom i slugami, i inijem sviem plemenitijem ljudem humske zemlje i svakoje vrste ljudem, tko se je godie bio odlučio i pošao š njimi po koji godie put i način i s ovej i s onej strane Neretve svega gospodstva moga». Stadoše ratne ruke, stade huka i buka, svak se na svoje skrušeno povraćaše, samo Dubrovčani ostadoše na srijedi bojna poprišta, sami samcati, čudeći se što se to zbi! Podigoše skute svojih haljinki pa opremiše hitre poklisare u Novi, da mir sklope s uspravljenim hercegom, «da sve ostane kano i prije razmirja». Dana 10. aprila 1454. potpisa herceg Dubrovčanima povelju s obećanjima svečanim da je neće «potvoriti ni za jednu stvar na zemlji ni za strah ni za blago ni za nijednog gospodina ni za nijednog inog človjeka volju, izloživ velikoga gospodara gospodina cara turskoga Mehmed bega!».

Utapajući se, čovjek se i za slamku hvata; u beskrajnim političkim varijacijama obrane vlastitih interesa, ne moli se za pomoć samo Onaj Koji Spašava, nego prijatelj postaje sila «neprijatelja moga prijatelja». Tako je i Stjepan Turcima podupro svoj povratak na tvrdo mjesto jedinog i neprikosnovenoga gospodara humskog polumjeseca. Ali je zaboravio da, najčešće, onaj koji pomaže, veliki račun ispostavlja… Nije bio pametnije od svoga vremena, nije mogao shvatiti kolika je sultanova čežnja za cijelom cjelcatom kraljevom Bosnom.

BOŠNJAČKA POHLEPA

Kao da je svim Bošnjacima, baš svima, Gospodar svjetova navukao koprenu na oči i pamet, pa ne vide i ne misle cjelinu, nego vide samo svoj dio i svoju misao o sebi u tom dijelu, zaboravljajući da uopće postoji Bosna i Svijet, da se po cijeloj toj površi kreću vojne i silnici koji vide budućnost koja je, bez svijeti o njoj, u Bosni već započela: turski su kadiluci već nicali u bosanskim zemljama onih vojvoda kojima je vojska sultanova pomogla da vlast svoju sačuvaju. Ne vidješe budućnost Bošnjaci ni nakon zapreme Carigrada, ni nakon Kosovske bitke. Ni kralj Toma, što zaslijepljen sjajem papinske krune počini početni i konačni smrtni grijeh iskorjenjivanja vlastita naroda, ubijanjem, progonima i pokatoličavanjem Bošnjaka, ne vidje posljedice ni kad u pohlepi uskrati Turcima danak na koji se bio prisegao kao nadoknadi za vojnu pomoć, a ni onda kad sina s Vojačom, princa Stjepana Tomaševića, ugura u bračnu postelju s kćerkom despota srpskoga Lazara, zvanom Jelačom, proširivši tako kraljevanje sve do Smedereva i rijeke Morave. Nije znao da je «uzeo sporedno» da bi naskoro «izgubio glavno»: približavao mu se «sjetni, oštroumni, uljudni i slavohlepni mladić», novi sultan Muhamed II.

Sve se dobi pa se sve izgubi: bez jeka pade Smederevo, a cijela Srbija postade pašalukom: despot žutoga lica, mlađahni Tomašević, od svega dobi na dar «da ode slobodno sa svojom ženom i punicom» svojoj bosanskoj kući!

Kakvi su samo pakleni mrakovi mogli bješnjeti dušom mladog a neostvarenog despota! To samo znaju samo Mudri Gospodar i sile paklene koje su, očito, udesile strašnu dogodovštinu za koju se zasigurno zna već «20. kolovoza 1461. u Mlecih». Toga se dana naime sastade mletaćko vijeće da izabere poslanika da bi da otpremili s čestitkama novom bosanskom kralju, Stjepanu Tomaševiću. Što bje i kako do toga dođe, kako se nevjerovatan čin odigra? Vjerodostojan zapis trpi žuta pergamena, pa s nje prepisujemo: «Godine 1461. dne 10. srpnja umoren bi kralj bosanski Toma pod gradom Orihovicom na izvoru rieke Une u Hrvatskoj. Ovoga kralja rođakinja (strina?), bijaše neka gospoja Margarita od Orihovice, koju su dosele mnogo uznemiravali Hrvati i knezovi Kurjakovići. Ona pako podje do kralja Tome moleći ga, da ju oslobodi njezinih neprijatelja. Kralj sakupi jaku vojsku, te sina (Stjepana) i brata (Radivoja) pošalje u Hrvatsku u pomoć spomenutoj gospoji. Nu došavši ovi onamo nisu ništa radili, već dan na dan vojsku gubili. Čuvši to kralj Toma, sam ode u Hrvatsku pod Orihovicu, te izgrdi brata i sina. Bratu reče: Nisi za drugo, nego da krmke paseš»; a sinu: «Kupit ću ti plug, da oreš». Ovim se to dade na žao, te još iste noći pogubiše kralja. Sahraniše ga u Jajcu kod franjevaca, te još isti dan odabran bi sin mu (Stjepan Tomašević) za kralja…».

Kraljici Katarini rekoše da ga je ujela zmija, da se ništa ne plaši, ni ona ni njezina djeca, princeza majčina imena, ni princ Sigismund. Eto, tako je Bosna, na način ni do danas osvijetljen, dobila novog, ambicioznog kralja. Tomaševića.

KAD JE PALA KRALJEVA GLAVA

Preko blagajskog zida bi prebačena crna zavjesa, crni bajrak smrti s bijelim kraljevskim ljiljanom. Kćerki, nesretnoj kraljici, zasigurno se obratila očeva ljubav nudeći joj pod svojim krovom sigurnost u nesigurnu vremenu, obiteljski mir u državi koja se osipa i koja je ostala gotovo bez ikakvih zaštitnih granica. Svijet se trese i propada, opisivao je herceg vještim pismenima kćeri nestalnost ljudskih položaja u vremenu što ih je zadesilo. Odgovora nije bilo. Možda zbog toga nalazimo Stjepana Vukčića u Bobovcu - da izvidi što se plete i čime se, s kraljevskoga dvora, hrani nesretno doba. Pristigao je baš u trenu ispisivanja povelje kojom novi kralj potvrdi stricu, knezu Radivoju, za njegova virna i prava posluženja, koja posluži kruni kraljevstva našega zemlje dobivene od kralja Tome, i gradove Komotin u Luci i grad Tešanj na Usori. Potpisom Vukčićevim, uz parafe vojvoda Klešića, Pavlovića, Vlatkovića, Čubretića i inih. Možda je samo pitao kako sačuvati središnju gredu na koju se naslanjala sva konstrukcija bosanske kuće, kad se već svaka bila odvojila, pala na stranu, postajući triješćicom u oluji dolazećoj.

Kao da sam vidim hercega kako uzjahuje konja na odlasku iz Bobovca, stavljajući se na čelo koloni svoje čeljadi među kojima je, gle, u maloj zapregi, i jedna gospa s trinaetogodišnjim dječakom; vjetar popuhuje i podiže joj veo s prebijela lica. Sniježnobijeli ten preplanuo crvenkastom plamom koja prelijeva lica žena sa sjevera, nutka nas da povjerujemo da je to Cecilija, treća žena koju te herceg doveo iz njemačkih krajeva, oženio i učinio majkom svoga najmlađeg sina Stjepana i kćeri tako malo spominjanoj Mari (kasnije udanoj za epskog junaka Ivan-bega Crnojevića). Dok su oni sporo odmicali prema humskim zemljama žudeći za poznatim brdima što opkoljavaju visoki Blagaj, tako se za njima a da nisu ni znali, zatvarala bosanska zemlja, plavila turskom vojskom, sužavajući se na najmanju, sirotu i ubogu početnu zemljicu Bosnu.

Blagajske staze prekrivene gustim šibljem divljega šipka, sa skrivenom prošlosti hercegova vremena i danas se mogu, plitkim kopkanjem, pronaći u tlu: otrgnuta  toka vojakova, mazgino kopito, novčić s likom kralja Ostoje, oroz razvaljene kremenjače, što su, možda, u posljednjoj žurbi, ispala domaćem ratniku spremnom da se odupre, da obrani taj komadičak kraljevstva pred ogromnim ustima turske imperijem velike kao svemir, polegle preko triju kontinenata. Što je bilo u posljednjim danima? 

Kad je kraljeva glava pala – 1463., kleknula je Bosna pred sultanom, a još je uzgor ostajala Hercegovina. Tad i kraljeva maćeha, nesretna kći krvi Kosača i Balšića, Katarina, preko Konjica ne ode u još slobodan Blagaj nego u Duvno, a iz Duvna u Dubrovnik. Vidjela je kako popadoše bosanski gradovi poput lišća u jesen, vidjela je nebrojno naroda popalog u roblje, vidjela je patarenske skupine što su u beskrajnim redovima ulazili u prostor božje milosti izgovarajući riječi Ešhedu la illahe illelah, Muhammedan resulluhu ve abduhu. Nema boga do Boga (Jedinoga), Muhammed je Njegov poslanik i prijatelj. Vidjela je, među zadnjima što negdje odlaze, kako sultanovi dvorjani razgovaraju s njezinim sinom i kćerkom. Potom su princ i princeza unišli u padišahov šator. Nigdje nikakva zapisa o sili, osim zapisa, ako su vjerodostojni, osim žalosti majke njihove… Zašto je kraljica otišla iz Bobovca samo sa svojom pratnjom, koju su u Dobrovniku pedantno zabilježili po imenima i prezimenima, baš one koji će je pratiti i nakon napuštanja slavnoga Grada. Kako je mogla i pomisliti počinuti u Gradu što se tresao od ratne groznice, od silna straha kad duž objavi vijest da se Bič božji primakao do samoga Blagaja: sultan je udarao, a Vladislav Hercegović odbijao!

SMRT U RIMU

Ne prođe dugo, pa se zlosretna kraljica domognu Rima, i nastani se u njemu, moleći Boga da ublaži nesanjano kretanje sudbine svoje djece, za koju neki tvrde da ih je otpremila najmlađem bratu Stjepanu u Istanbul, Grad zadovoljstva, u kojem je mladić postao miljenikom same kuće Osmanove! Na dvoru Mehmeda II El Fatiha zapanjila je njegova blistava karijera – a kako i ne bi: uz znamenitu «hercegovačku pamet» i duh vrelog šarma, potrudio se osvojiti i srce same sultanije, kćeri moćnoga padišaha! Iznenada, pred cijelim svijetom izroni njegovo sjajno novo ime: Ahmed paša Hercegovići, zet sultanov!

U kraju onog proljetnog dana, majskoga, 22. po redu, odlazila je duša neobičnog čovjeka, snažnoga u svakom pogledu, gotovo vizionara ali i silnika zreloga srednjovjekovlja, zavodnika i sladostrasnika, velikog vojvode bosanskog, hercega od sv. Save proglašenog, onoga što jest Hercegovinu oblikovao i nad Bosnom podigao, ali upravo i zbog toga, raspadu kraljevstva bosanskoga na svoj presudan način pripomogao. Oko njegove samrtne postelje stajali su mitroplit miloševski David i gost Radin, patarenski starješina, koji je tako sretne dane bosanskoga bogumilsta završavao, gledajući i svjedočeći gašenje velike, čudesne i slobodoumne ideje, koja se opirala neljudskom neskromnom, a poticala blagost i skromnost. Zato su im obje crkve vadili srca i rezali jezike. Vadili i rezali – i tim se hvalili. «Puni duha Božjeg i samilosti u ime Boga». Možda baš zbog toga, nema u hercegovoj blizini, u njegovu zadnjem trenu, svećenika «svete crkve katoličke».

Pribavila je kuću u Rimu, zna se da je bila blizu crkve sv. Marka, i u nju uselila svoju pratnju; evo tog prozivnika - Radič Ivana Klešić, Juraj Nikole Čubranić, Abraham Radić, Pavla Miroslava Mirković, Jelena Ivana Semković, Marija Jurja Mišljenović. Kažu da je živjela vrlo tiho i vrlo skromno, najposlije da se razbolila «vrlo teško», pa da je sastavila svoju oporuku (20. listopada 1478.), raspodjeljujući ostatke kraljevskog sjaja dvorjanima i dvorkinjama koji su je vjerno pratili i služili u izbjeglištvu. Umrla je pet dana kasnije, petnaest godina nakon što je bježeći iz Bobovaca, zauvijek napustila narod kojem je bila prava kraljica i svoju jedinu domaju, prepuštajući sve živo u njoj njihovoj vlastitoj sudbini. Na nadgrobnoj ploči u crkvi sv. Marije Aracoeli svatko može vidjeti njezin urezani lik i može pročitati o kome je riječ, kojemu je narodu bila kraljica i čije je narodno ime na ploči tvrdo uklesano, na jeziku latinskomu i jeziku bosanskome:

DOM

Catharinae Reginae Bosnensi
Stephani ducis santi sabbae sorori
et genere Helene et domo principis
Stephani natae Thomae regis Bosnae
vxori Qvanrum vixit annorum LIIII
et obdormivit Romae anno Domini
MCCCCLXXVIII die XXV oteobris
monumentum ipsus scriptis positiv

Katarini kraljici bosanskoj
Stipana hercega od svetoga Save
od poroda Jelene i kuće
kralja Stipana rojeni Tomaša kralja bosanskoga ženi
koja živi godini 54
i preminu u Rimu na liti gospodnja 1478., na 25. oktobra
spominak nje pismom postavljen.

Čak je, u neobičnoj skučenosti izbjegličke psihologije, ako je testamentu vjerovati, predala u nasljedstvo i cijelo kraljevstvo, ne nekom od kraljevih potomaka, nego Rimskoj crkvi, Papi, ali, eto, «samo u slučaju ako se njezina djeca (što su prigrlila vjeru islamsku) u krilo kršćanske vjere ne povrate». Ali se njezina djeca nisu vratila u kršćanstvo. U onoj carskoj koloni što se vraćala iza zapremanja Bosne u carski grad Istanbul, razbolje se nježna kraljevna u gradu Skoplju, gdje umri, pa joj čuveni Isa-beg Ishaković, koji ih je pratio, po naredbi samoga sultana El Fatiha odmah izgradi turbe u današnjem skopskom naselju Gazi-baba. Stajalo je na tom mjestu sve do zlokobnog potresa 1963., i više nikada nije obnovljeno. Mada ga nema evo skoro 40 godina, i danas se u Skoplju kaže: To je tamo gdje je stajalo Kral kizl turbesi, tj. Turbe bosanske kraljevne. Od turbeta, kaže nam Senad Mičijević od kojega sam puno naučio, danas se naziru samo temelji, ali u svijesti naroda ostala je navika posjećivanja i paljenja svijeća na istom mjestu.

A brat? Mičijević mi kaže: «Princ Sigismund prihvaćen od daidže, obrazuje se i napreduje do časti bega. Historija ga spominje pod imenom Ishak-bega Kraljevića (Kral oglu). Bio je sandžakbeg u oblasti Karasi. U dvorskim je smicalicama jedne prilike i zatvoren, ali je oslobođen na utjecaj daidže Ahmed-paše. Nakon 1490. u pisanim izvorima ne susrećemo se s njegovim imenom, što je za pretpostaviti da je koju godinu nakon toga mlad umro.» Tako se ugasilo kasno započeto bosansko srednjovjekovlje. Tako je skončala kuća Kosača, velikih vojvoda bosanskih, tako je urušeno bosansko kraljevstvo. Gasilo se sporo, poput zalaska uunca, ali sasvim sigurno i pouzdano.

(2002.)