AKO SE NE SJEĆAMO DOBRIH I PLEMENITIH - NISMO NI POSTOJALI

DNEVNIK SVILA I KRV

Zagreb, 29. V. 1998.

Sjećajući se Nedžata Pašalića

DOBRI ČOVJEK

 Prof. dr. Nedžat Pašalić, nekoliko mjeseci prije smrti; snimio sam ga u Preporodu, s Malcomovom knjigom o Bosni koju sam mu upravo darovao

Dvije godine su protekle od odlaska u bolji svijet prijatelja našega, dragog i pametnog čovjeka, prof. dr. Nedžata Pašalića. Umro je mlad, ali je u svima koji su ga poznavali, utisnut dubok dojam, trajno sjećanje kao da smo se poznavali ne nekolike godine - nego nekoliko dugih desetljeća! Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod, čiji je utemeljitelj, na I. godišnjicu njegove smrt utemeljilo je nagradu koja će nositi njegovo ime. Sada, nakon još jedne godine, prebirajući po privatnim dnevničkim bilješkama, po fotografijama i neobjavljenim zapisima među njima - pronađoh rukom čuvenog Ismeta Ice Voljevice ispisan komemorativni zapis s nadnevkom 29. V. 1996., koji je on, tog dana, drhtavim glasom pročitao u "Preporodu".

Objavljujem ga, da ostane dokumentom Nedžatovog i našeg nastojanja oko podizanja temeljnih pretpostavki o koje se odupire život nacionalne zajednice, u vremenima ispunjenim nelagodama, strahom, mržnjom, zaplašivanjima - duhovima opasni 

                                                                Ibrahim Kajan

Prof. dr. Nedžat Pašalić

Riječ dekana i kolega iz nauke povodom komemoracije na Fakultetu kojem je Nedžat bio dekan i cijenjeni profesor i pedagog, te riječi su ocrtale Nedžatovu osobu - naučnog velikana.

Ponosan sam što mi je Nedžat bio prijatelj.

Gubitak prijatelja je pravi gubitak. Prijatelj je onaj koji upozorava na mane, propuste i neznanje. Svi ih imamo. Prava je blagodat ako ti ih prijatelj otkriva.

Takav prijatelj je bio Nedžat, istinoljubiv, iskren, pravičan i nepotkupljiv.

Njegov odlazak osjećam kao gubitak prijateljskog oslonca, koji nam je svima toliko potreban.

Nadnaravni Nedžatov optimizam, mir i hrabrost pred neminovnošću, ojačao me u našem razgovoru i susretu tik pred rastanak s njim.

Bio je to razgovor razmjene misli o životu, dužnostima i neminovnostima života, daleko od smrti. Napominjem da mi je taj razgovor veoma značajan, jer je završio istomišljenjem.

Nedžat je kao osnivač ovog Kulturnog društva Bošnjaka i kao predsjednik naše Zajednice Bošnjaka u Hrvatskoj, doprinio svim usponima i uspjesima tih naših institucija.

Razgovarali smo kao da ćemo sljedećeg dana zajedno dati truda da otklonimo i nedoumice i nedostatke, pa i značajne greške našeg rada u našim osloncima, našim institucijama.

Rezime razgovora sveo se, htjelo to nas dvoje ili ne, na Nedžatov AMANET; prvo nek bude meni, pa i Vama, draga braćo i sestre:

"Ne sustajmo, budimo energični i ne zaboravimo da smo svi odgovorni u ove, realno teške dane oporavka, osvješćenja i organiziranosti, da iskreno otklonimo naše slabosti."

Ja ovim, dragi Nedžate, obećavam da ću svim svojim mogućnostima, ostvariti Tvoj AMANET.

Allah Ti dao Rahmet i zaslužni Džennet.

                                                                 (Ismet Voljevica)

U Zagrebu, 29. V. 1996.

Pisma

SULEJMAN MAŠOVIĆ - VELIKI MERHAMETLIJA

Poštovani gospodine Ibrahime Kajane,

Par puta sam ranije s Vama komunicirala telefonom zbog Behara... Bilo je govora o sadržaju, člancima, kao i o našoj Bosni i Hercegovini. Spominjali smo i sarajevski Behar koji ja pamtim, i Biser, mostarski, koji ima kod kuće. To je sve ono što me podizalo, uz svakodnevno čitanje Junačkih pjesmama Muslimana Bosne i Hercegovine.

Tom sam Vam prilikom govorila o djelu koje me je posebno oduševilo, Bibliografiji M. Ćemana, tom zaista epohalnom i hvalevrijednom djelu našeg vremena.

Ono o čemu Vam sad želim pisati, to je posljednji broj (34) Vašeg Behara. Prije svega, velika Vam hvala na sadržaju, koji je gotovo sav posvećen našem velikom dostu i prijatelju rahmetli dr. Sulejmanu Mašoviću, a i mom ličnom ahbabu i jaranu, kojeg sam poznavala još od 1942. godine, od našeg masovnog angažmana u Merhametu. Naš entuzijazam i predanost radu sa izbjeglicama s Drine, u to doba, neizbrisive su u našem pamćenju.

 Rahm. prof. dr. Sulejman Mašović

Posebno se u tom radu isticao naš Sulejman Mašović svojim vrlim i bodrim govorima, koji su se održavali u velikoj sali Merhametovih društvenih prostorija na varoši, preko puta Đulaginog dvora (sada zgrada Gazi Husrevbegove medrese). Naš rahmetli Sulejman ganuo bi nas do suza, pričajući o liku i ulozi žene i majke u našem društvu, posebice u tim prilikama.

Na vrijeme sam saznala za smrt rahmetli Sulejmana i bila u kontaktu s porodicom i dragom prijateljicom dr. Fatimom Karabeg Mašović. Obadvije porodice poznavala sam u cjelini, počevši od majke s braćom i sestrama, zatim Mašoviće u Sarajevu a Karabege u Mostaru i Zagrebu.

U Zagrebu sam, prije dolaska ovamo (u USA), ležala bolesna. Prijatelji Mašovići su me obilazili s dr. S. Čamdžićem i drugima iz stare generacije, pa su me i ispratili pri polasku na put.

Prilikom tog mog boravka u Zagrebu, upoznala sam novinara iz Banje Luke, gospodina Refika Slabića, od kojeg sam doznala da je često snimao dr. Mašovića pri raznim prilikama i njegova cijela predavanja, pa je ponudio da se taj materijal može posebno objediniti kao sjećanje na našeg sada rahmetli doktora Sulejmana Mašovića. Tada sam, u februaru 1996., to prenijela prijateljici Fatimi. Neposredno poslije smrti razgovarala sam i s gospodinom Čamdžićem, pa sam i njemu usput to odavde ispričala. Sada i Vama gospodine Kajane to prenosim, jer ste tu, pa ako se šta mogne učiniti, vrijedilo bi za kasnije generacije, a i za zajednicu, pored porodice.

Nadam se da će i porodica biti zainteresirana, a i društvo. Malo je ljudi bilo toliko zdušno aktivno na svim poljima. Sjećam se Sulejmana i iz 1947/48. i njegovih gluhih i slijepih.

Hvala još jednom na cijelom Beharu br. 34, na prenesenim riječima s dženaze a i dodanim Sulejmanovim člancima. Zaista je rahmetlija to i zaslužio. Rijetki su oni, koji su imali takve nekrologe. I Vas Oproštaj, umjesto uvodnika, na pravom je mjestu. Pa, misli dr. Smaila Balića! Po uzoru su na stare natpise na nišanima.

                                                                Svima vam hvala.(...)

                                                                    

                                                       Esselamu alejkum, Vaša odana

                                                                 Nidžara Tanović Prohić

24. IV. 1998., Ann Arbol, USA

JAVNA OSUDA ATENTATA NA JOZU LEUTARA

Godine šutnje: Tko je ubio Jozu Leutara?

Najgnusniji zločin uperen protiv ljudskog života, u ovom slučaju doministra unutarnjih poslova Federacije BiH. uvaženog gospodina Joze Leutara, osuđujemo najoštrijim mogućim prosvjedom, posebice s dubokom sumnjom da je izveden s namjernim, nedvosmislenim antihrvatskim predznakom. Zbog toga, ma tko to bio, tražimo od svakoga tko je u stanju da pripomogne najbržem pronalaženju. Uhićenju i najoštrijem kažnjavanju, ne samo izvršitelja, nego i idejnih začetnika te grozomorne ne samo ljudske, nego i bosanskohercegovačke tragedije.

Molimo liječnike da pokažu sve svoje znanje i svoje vještine i da najbolje što mogu pomognu teško ozlijeđenom gospodinu Leutaru.

Također molimo za dobra zdravlje i brz oporavak vozača Željka Ćosica i tjelohranitelja Ive Reze.

Molimo pogođene obitelji za strpljenje, molimo ih da prime izraze naše duboke ojađenosti.

U ime Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod

                                                                 Predsjednik

                                                                 Ibrahim Kajan

U Zagrebu. 18. ožujka 1999.