ČOVJEK KOJI JE SEBI PODIGAO SPOMENIK

© by Ibrahim Kajan

 Necati Zekeriya - Nedžati Zekerija
 (d. 11 Kasım 1928 - ö. 10 Haziran 1988) 

PREDA MNOM JE požutjelo godište jednog od najpoznatijih i najstarijih časopisa za književnost i misao, stambolski Varlik, svezak star točno petnaest godina.

Moglo bi se reći da je Varlik jugoslavenski časopis, kažem Celalu Yusufiju. Studentu i pjesniku. Celal zna što govorim: godište koje je otvoreno pred nama.  Gotovo da nema broja bar s jednom pjesmom jugoslavenskog pjesnika, da nema priče, neke bilješke ili vijesti iz kulturnog života Jugoslavije!

U siječanjskom broju godine 1975. Sermet Sami Uysal objavljuje opširan zapis - intervju pod naslovom »S Ivom Andrićem«. Ali. Andrić je bolestan. oprašta se od svijeta. Sami zapravo ne razgovara s Andrićem nego o Andriću. Sugovornica mu je gospođa Vera Stojić. O Ivi Andriću Varlik objavljuje nekoliko tekstova: ispisali su ih glavni urednik i utemeljivač časopisa, književnik Yašar Nabi, i Necati. Zekeriya. Skidajući prašinu s krhkih stranica, prepoznajemo Andrićev »Trpanj«, njegove pjesme iz zaostavštine, izabrane misli i, opet, u Zekeriyevu tekstu, sjaj sjećanja na djetinjstvo koje ne prestaje trajati.

Iz broja u broj nižu se pjesnici koje sam čitao u Jugoslaviji, u originalu ili u prijevodu, pjesme mojih prijatelja, ili pjesme koje sam utkao u vlastitu gradu koju sada nosam svijetom. Evo mog Alija Podrimje, evo dragog Maka Mehmedalije! Sada su u jednom jeziku, turskom, okupljene naše različite istosti: Oton Župančič i Desanka Maksimović, Srečko Kosovel i Izet Sarajlić, Esad Mekuli i Vasko Popa, Aco Šopov i Enver Gjer&jeq!J, Miodrag Pavlović i Tomaš Salamun, Dušan Matić i Ivan Minatti, Matej Matevski i Miloš Crnjanski. Andrić i Krleža. Sve je njihove pjesme preveo Necati Zekeriya.

Te, 1975. godine Varlik je započeo objavljivati seriju jugoslavenske priče. Južnoslovenski mozaik umjetnika riječi, majstora pripovijedanja otvorio je Derviš Sušić. Slijedile su pripovijesti Blagoja Ivanova, Nandora Majora, tananog Zije Dizdarevića, pa majstora kakvi su Antonije Isaković i Meša Selimović. Medu njima su još Branko Radičević, Ramiz Kelmendi, Živko Čingo, Branko Ćopić, Mihajlo Lalić pa opet Krleža, pa opet Andrić... Sve je priče izabrao i preveo Necati Zekeriya.

Godinu dana kasnije, 1976., nakladna kuća Varlik tiskala je »Antologiju jugoslavenske priče«. s predgovorom i popratnim bilješkama o piscima. Cijeli je posao uradio Necati Zekeriva.

Turski je čitatelj mogao pročitati izbor kritičkih misli o djelu Andrićevu - a i njih je izabrao i preveo Necati. Turski je čitatelj mogao prvi put pročitati izbor iz »Krležijane«. Krležine misli koje se ne obaziru na vrijeme; i njih je, dakako, u Varliku objavio Zekeriya, »crnac» svoje pre voditeljske strasti.

Ovaj tekst nema nakanu da pobroji što je sve Varlik objavio. Iz Jugoslavije, o Jugoslaviji. O našim književnostima, iz književnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti. Kada bi to (ovaj tekst) uradio. mnogi bi se naši časopisi sakrili od neugodnosti... Samozatajni Necati. objavio je. medutim. tek nekoliko svojih kratkih pjesama! 

Sklapajući staro godište Varlika. izlazeći s Celalom na sunce Bayazita. otvaram.sjećanje na Zekeriyu, spominjem njegova redovita gostovanja na zagrebačkom Goranovu proljeću, na novosadskim Zmajevim dečjim igrama. i Sarajevskim danima poezije. Prije dvije godine Nccati Zekeriya je umro - umro je u toku samih Zmajevih igara, u Zmajevu selu, u Kamenici.

Prilika je da se obilježi njegovo djelo, njegova neusporediva marljivost, njegovo uporno izgradivanje kulturnih odnosa izmedu Jugoslavije i Turske, izmedu turske narodnosti i jugoslavenskih naroda. Bibliografija njegovih radova je golema - i nevidljiva. Valjalo bi je napraviti, objaviti kao primjer trajnog napora u povezivanju du~a različitih naroda i različitih kultura. Valjalo bi opisati njegovo ukupno djelo, objaviti ga kao znak raspoznavanja i dobre nakane koja nije ostala bez odjeka. Djela se mjere po nakani. Hvale se po ostvarenju.

Sjećajući se Necatija Zekeriye, čovjek se osjeća bolje, postaje ljepši a ljudi koje susreće i upoznaje - postaju i ostaju pravi prijatelji.

Oslobođenje, 27. VI. 1990., str 11