Amir Brka
PROMIŠLJENA I OSVIJEŠTENA KNJIGA
Amir Brka: Monografija grada; Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj 2001.
Djelo o
kojem je riječ, Monografija grada[1],
pročitao sam lani, nekoliko dana nakon što sam ga dobio s posvetom: Ibrahimu
Kajanu, dragom prijatelju. Autor romana Amir Brka istodobno je i autor
posvete, pa, dakle, nije samo laureat nego i onaj koji ima zasebnu vrijednost u
mojoj biografiji. To u našem slučaju znači da o svijetu i dosad dotaknutim
sadržajima u njemu jedan od drugoga prihvaćamo elemente mišljenja kojim
pokušava, svaki za sebe, oblikovati bar privid one presudne uporišne tačke na
kojoj počiva, o koju se odupire, naša umnožena zbilja, naše fiktivno i
aktualno, naše virtualno i naše povijesno.
Iz tako
predočene zbilje izranja njegov pisani govor razdijeljen naslovima u dvadeset i
jednu priču s Epilogom, a te priče, najposlije, i jesu ono što sam
uvijek znao pri susretu sa samim autorom: to je struktura, duhovni mozaik
strastvene težnje koja bi najradije da se šutnjom kaže (gotovo) sve, to je roman
ostvaren, rekao bih, prirodnim redoslijedom bića koje se ispovijeda, pa bi
se teorijski dalo prije opisati re-konstrukcijom, a ne de-konstrukcijom,
ali i izuzetno dobro pogođenim Kazazovim iskazom da je autor Monografijom
grada romansirao zbirku priča,
kao što je prethodno, uzdižući inačice autobiografije u prostor imaginativnoga,
očudio prostor svoje prozne zbilje neobičnim potezom, tj. tvrdnjom da vremena,
i to vremena kao povijesti, u Gradu nije bilo sve do naših dana, a to će reći:
sve do trena u kojem autor započinje svoju priču. Tamo gdje nema vremena,
primjerice u bajkama i mitovima, prostor je čudesan sam po sebi, likovi, ma
koliko bili iz zbiljskoga svijeta, ma koliko shvaćali irealnost nepovijesti i
ma koliko joj se snažno opirali, postaju nevjerojatna suprotnost svojim
vlastitim intelektualnim nakanama i gestama, postaju očuđeni, magični - u mjeri
svoga unutarnjeg, karakternog zova što ih, u srazu sa samom zbiljom, čini
lomnim, ranjivim, nerijetko prokazanim i - najposlije - tragično smrtnim.
Evo
nekoliko primjera kako narator predočava obrise svijeta i ljudi u svijetu svom
sugovorniku (tako bar sam kaže: A ja šutim o svemu četiri godine, ali me
razdire potreba da nekome ispričam… Pa, eto… Meni je lakše, a ti šuti, i nemoj
zbog onoga što nema s tobom veze stvarati sebi probleme...), na način
duboke potrebe za ispoviješću. Dakle:
”Trudio
se pri tom, zapravo, doseći, shvatiti onaj tren u kojem je ovaj što se pred
njime izvija i muči prešao iz života u priču o životu. Još i više: razumjeti
gdje je ishodište te toliko snažne vjere u priču kao smisao koji očiglednome
mrtvacu omogućuje da i dalje živi na jedan poseban način - da egzistira kao
opna priče, kao školjka koja je uvjerena da je ono što se u njoj nalazi biser
bezmjerne vrijednosti, i koji će, kad iz sebe izluči dar za istinski žive, moći
nesmetano sasvim nestati ispunivši svoju funkciju.”
”Moglo bi
se nagađati o uzrocima svemu ovome. Nesumnjivo da oni vidljivi počivaju u tome
što je grad, vjerovatno oduvijek, bio izvan povijesti u koju je sada ipak
dospio: onamo gdje se građanski nazori i na njima zasnovani društveni odnosi
smatraju neprikosnovenim, a to kalemljenje moglo je rezultirati samo jednim
hibridom, jednim civilizacijskim mutantom.”
”Ipak,
prije stotinjak godina neočekivano se pojavila ličnost dovoljno snažna da bi se
mogla otrgnuti tom fatalizmu feudalističkoga beznađa (…). Kad čovjek bolje o
tome promisli, mogao bi doći u iskušenje da povjeruje kako je uznositost
mještana ipak bila opravdana, to jest kako doista postoji neka gotovo bogomdana
misija toga grada. Jer kako objasniti da se onda kad su se stvari činile
potpuno beznadnim, kad se moglo očekivati samo da mu neka kataklizma izbriše
svaki trag - u tom gradu rodi čovjek koji će zaustaviti ono što se doimalo
neminovnim…? A ni do kakvih se povijesnih, pogotovu ne do obiteljskih
kauzalnosti ne može dospjeti u nastojanjima da se shvati ta ličnost. Moglo bi
se, dakle, usprkos nesklonosti za takve ideje, početi govoriti o vrhunaravnim
zadatostima, o intervenciji objašnjivoj jedino po principu Deus ex machina…”
Prostor
romanesknog života, precizno omeđen, bosanski je gradić, nekoć značajno
središte, što ga je ”sjebala Austrija” postavljajući po Bosni mapu svojih
putova koji su stavili taj gradić ’Bogu iza leđa’. ”Njegovi počeci iz tako su
davnoga i mutnog vremena da mu stanovnici već dugi niz stoljeća niti značenja
imenu doseći ne mogu. A smatralo se da bi tajna mogla biti sadržana upravo u
imenu…” Ako ime određuje, kako je uknjiženo u staroj latinskoj izreci,
onda neprepoznavanje porijekla ili zaborav tajne imena jedinog zavičaja,
supstance koja te određuje, postaje obilježjem dubinskog psihološkog određenja
likova koji se kreću zadanom scenom i koji obitavaju u zaboravljenom pojmu.
Reperkusije su slične onima kakve nalazimo u pripovjednim arhetipskim jezgrama.
To bi sličilo Lukacsevoj ”epopeji koju je Bog napustio” ostavljajući iza Sebe
prazninu koja na najstrašniji način svjedoči Njegovo odsustvo, u kojoj se
tragično izokreću uspostavljene vrijednosti i gdje se kataklizmički sudaraju
svijesti pojedinaca i cijelih naroda; u takvoj prozi ’psihologija junaka
nerijetko je demonska’, a glavni junak, koji ispovijeda svoj svjetonazor, taj objektitet
romana, ’muževno je zreli uvid da smisao nikada ne može potpuno prožeti
zbilju, ali da bi se ona bez njega raspala u ništavilu bezbitnosti’.
Pogledajmo
te udesnosti ljudi izvan povijesti koju Amir Brka razvija u cijelu malu
antologiju prije svega nesvakidašnjih, osebujnih i neobičnih ljudi,
nerijetko zamračenih osobenjaka samih po sebi, po svom izboru i svojoj
pameti, ali i po nekom neobičnom diktatu kolektivne svijesti idejnog
ludila koji preobražava jučer ’nesebične došljake’ u odvratne koljače
bošnjačkih vratova, u masovne zločince prvoga reda.
Među
nesvakidašnjim ljudima, koje i sam autor tako naziva, valjalo bi izdvojiti
junaka Bibliografije koji grozničavo prelistava biblioteku, praveći
popis svih djela, priloga na temu Grada, svih novinskih tekstova u kojima je
Grad možda tek spomenut. On je, u svojim dvadesetim godinama, ”kad je počeo
rat, bio vrbovan i upotrijebljen u korist jedne kvislinške vojne organizacije”,
i tu je biografsku činjenicu, poput tamne mrlje, prekrivao povlačenjem od
ljudi, na neki način od samog života. Zanimljivo je da Sartre, tražeći odgovor
na pitanje Što je literatura?, ima sličnu digresiju koja na svoj način
osvjetljava i junaka Brkine proze: ’Treba se sjetiti da su kritičari većinom
ljudi koji nisu imali mnogo sreće i koji su, na rubu očaja, pronašli neko mirno
mjestance čuvara groblja. Sam Bog zna kako su groblja tiha; a nema prijatnijeg
groblja od biblioteke. Tu se nalaze mrtvi. Oni su samo pisali, odavno su oprani
od grijeha što su živjeli, a o njihovom životu se zna, uostalom, samo iz drugih
knjiga, koje su drugi mrtvi o njima napisali… A onda počinje čudna operacija koju
je on odlučio nazvati lektirom. To je, u izvjesnom smislu, jedno posjedovanje:
čovjek pozajmljuje svoje tijelo mrtvima da bi oživjeli. A s druge strane, to je
i nekakav kontakt s drugim svijetom.’Tako Sartre.
A kad je
umro Brkin Bibliograf, ostavljajući iza sebe 20.000 registriranih jedinica, ”u
njegovoj je ostavštini pronađen svežanj papira koji je još jednom pobudio
interes za tog nesvakidašnjeg čovjeka. Radilo se o autobiografiji.” U
pronađenom je tekstu proslovom objasnio motive koji su ga tjerali da uradi
’svoj posao’, jer je smatrao da, ”nastojeći notirati sve što je o gradu
napisano, mora registrirati i sebe koji o tome pravi bilješke”. U slijedećem
iskazu izranja objašnjenje gotovo sufijske zbilje, tj. da svaka pojedinačna kap
oceana sadrži u sebi cijeli ocean: ”I ne samo on, svaki je čovjek u tome gradu,
stajalo je u proslovu, organizam kroz koji se projicira grad, i svaki stanovnik
predstavlja, zapravo, svojevrsnu obnovu cjelokupne povijesti toga grada, pa bi,
mislio je, svaki mještanin morao učiniti isto što i on: opisati svoj život, jer
time kazuje grad…”
U Slikarevoj tajni, mladić koji je
”oduvijek bio neobičan”, svršeni student Likovne akademije, zatravljen, ”još
uvijek u transu, kao da mu je duh izišao iz krhkoga tijela”, ”mrežao (je)
linijama hrpe i hrpe hartije”, a ono što se među njima razlikovalo ”bila je
jedino svjetlost”. Na njegovoj prvoj izložbi prezentirano je trideset platna s
kompozicijom koja je dočaravala ”postupno pretapanje sive boje u potpuno crnu”.
Sugrađani, ne mogavši doći do poruke, zaključiše da je Slikar ”sišao s uma”.
Crno je, u psihologiji boja, prvobitni kaos, svijest koja supstituira, koja
sadrži u sebi sve druge boje, dakako: uključujući i bijelu. Paralelne
stvarnosti zapravo nema, nego je riječ o istodobnoj zbiljnosti: stvar je u tome
što je ne vidimo, a to što ne vidimo nikako ne znači da ne postoji. Crno je
dominantno određenje same priče, a to određenje proročki je znak što ga je iz
jedne ’druge’, neporecive, ali nama nevidljive zbilje, donio Slikarev duh.
Za razliku
od Bibliografa i Slikara, koji sami u sebi nose razloge svoje udesnosti, za
junaka priče Izvan povijesti to
se ne bi reklo, jer Amir Brka na samom startu ispisuje uputu koja ne dopušta
lutanje: A kako se samo taj grad umio poigrati sudbinama svojih stanovnika!
Ništa u
maloj gradskoj sredini, u ’gradu slavne prošlosti i nikakve sadašnjosti’, nije
prepoznatljivije od ’poznatih familija koje su bile’. Grad bi ”stoljećima
kultivirao neke porodice”, da bi, kad stignu na vrhunac svoje moći, bile
pogađane nepopravljivim zlom što bi ostajalo kao konačni žig sudbine za cijelo
dolazeće vrijeme: ”oduzimalo im bogatstvo i imetak, najčešće i pamet, a
plemićke potomke izrađao u degenerike…”
Ali, ta
uzvišena razina ’priznatosti i ugleda’ trajno je u ’nekorisnih ljudi’, koje bi
na površinu izbacivao neki ’revolucionarni val’, proizvodila duboku žudnju
skorojevića da, ubrzo nakon ’prvobitne akumulacije kapitala’, osvoje jedino što
im je nedostalo - ugled. Računajući na poslovičnu bosansku zaboravnost, sami su
proizvodili svoju prošlost, ukrašenu plemićkim atribucijama, preseljavajući
prošlost, sada kao svoju, u modernija vremena povijesti. ”Takve je lažne
plemiće grad kažnjavao. Zaustavljao ih je na pola puta što je vodio osvajanju
potpune moći, izmetao ih u propalice, najčešće pijanice (…)”
U toj
analitičkoj, sociološkoj vizuri, dolazi se do jednog od ključnih trenutaka
(zaključaka?) koji bi nam mogli pojasniti samoubilačku bošnjačku destrukciju,
tako vidljivu u nama aktualnom vremenu. Dakle: ”Propast stvarnih plemića i
nastojanje talasa novoga gradskoga sloja da se s njima i u porijeklu izjednači
zapravo su najtežu situaciju stvarali prvima, dakle upravo onima koji su grad
osnovali i stoljećima ga održavali. Perfidno i neumoljivo oduzimajući im taj
nâm, nemilosrdno se rugajući tome što im je omogućivalo da ipak nekako podnesu
sve ostale strašne neprilike i svoju dekadencu - šta je grad time htio postići?
Uništiti svoju bit, unakaziti svoje tvorce, izvrgnuti se u svoju protivnost? Je
li grad tako, u stvari, najavljivao i ubrzavao svoj kolaps (…) Je li, dakle,
grad izgubio i posljednju nadu u novu svjetlost ljudsku koja bi ga uspjela
obnoviti, zatvoriti pukotine i otvoriti puteve stoljeća koja su mogla doći?”
Nema
odgovora, ali - zar bi odgovori mogli biti strašniji od pitanja koja
akceptiraju naš udes i putanju koja nigdje ne skreće?! Jer: ”ovdje su i sada
toliko snažne iracionalne relacije koje do patološkoga osjećanja
hendikepiranosti unakažuju ličnosti uspješnih ljudi, namećući im potrebu da se,
na koncu, lažima izjednačuju sa onima što su potomci klase koja bi trebala
predstavljati davnu i nimalo časnu prošlost”.
Nešto drugačije pripovijest
je koja ponovno posjeduje ”ličnost” što se ”neočekivano pojavila”, zbog koje,
”kad čovjek bolje o tome promisli, mogao bi doći u iskušenje da povjeruje (…)
kako doista postoji neka gotovo bogomdana misija toga grada” i, naravno, tog
čovjeka koji iznenada intervenira u tom vremenu ”feudalističkoga beznađa”
(prije stotinu godina!), preobražujući grad uvođenjem neviđenih svjetskih
novosti napretka, drugog i drukčijeg!
Usprkos
neobičnim elementima, očuđenoj atmosferi u kojoj se, doduše, ne dešavaju
nenaravna čuda (budući da je najveće čudo kad u kasabi odjekne Mozartova
kajda), taj uspješni junak, usprkos svim osobnim dosegnućima koja ga čine
čovjekom stoljeća, ne može izbjeći tragediju svoga vlastitog udesa: imao je
sina jedinca koji je u kasnijem dječaštvu pokazivao znakove duševnih
poremećaja. Lijek se sastojao u činjenici da bi momka trebalo oženiti. Čarobni
predmet, kojim čudesna proza mora raspolagati, ovdje je - novac. Mladić je
oženjen. Svadba je opisana na način ’prepisanih’ prizora bajke: trajala je tri
dana i tri noći, šenlučili su svi mještani, zajedno s gostima iz cijeloga
svijeta. Ali - ljubavna je priča završila tragično. Nevjesta je umrla, a mladić
je izvršio samoubojstvo. No, glavni lik nije potonuo u beznađu nevolja koje su
ga počele opkoljavati: nastavio je izgrađivati svoj grad i ljude u njemu, u
potpunosti riješen da od sebe i svoga grada načini ono što su nekada bili.
Ali,
pripovijest pričana na način povijesti, nastavlja reakcijama na njegove akcije.
Kako to uvijek biva, usporedo je rasla i mržnja onih koji nisu imali snage da
ga prate, da mu se pridruže, da zajedno s njim ustaju iz kala u kojem su se
nalazili. Rušilačke sile prepoznaju se u trenu opće kataklizme rušenja sistema
i stupova društva; tako i ovdje, stampedom rata, ”oni koji su u sveopćem haosu
vidjeli priliku da sve svedu na svoju mjeru”, učinili su što je trebalo:
uništili sve u što su desetljećima gledali kao u znak svoje vlastite
ništavnosti. Njega su odmah ustrijelili, a njegove zgrade i ostalu imovinu
proglasili svojinom nove vlasti koju su formirali.
Sudbina profesora muzike pripada, po tipu neimenovanog junaka, onoj humanističkoj dimenziji za
koju se snažno zalaže Brkina proza: prepoznavanju plemenitoga koje svijetu daje
jedini i pravi smisao. Sudbina kasabe u susjedstvu, koja donedavno nije značila
ništa, koja se pretvorila u grad i regionalno središte, narastavši fizičkim,
demografskim bujanjem pridošlim ”probisvijetima, kuferašima, poluinteligentima,
ljudima koji su bježali od vlastite prošlosti, i, osobito, ruralnoga elementa”,
koji, u državi proklamiranih socijalnih jednakosti, počeše zapremati upravna
mjesta, policiju, školstvo, medije itd. A ”kad je počeo rat, (ti
samoproglašeni) pjesnici, slikari, ljekari i ostali ’ugledni’ žitelji tog
mjesta na jedan potpuno prirodan način vratili su se sebi: pustili su brade i
kose, prestali brinuti o izgledu (…) isukali kame i automatske puške, pa
krenuli da vlastiti grad ruše, razaraju i pljačkaju, pokazajući kako on,
zapravo, nikada nije niti postojao. Većina, koja to brojčano nije bila, ali elementarno
jest, za većinu je načinila koncentracijske logore u kojima su ih pretvarali u
dehumaniziranu masu i istrebljivali…”
Profesor
muzike pojavljuje se gotovo na kraju priče koja se, očito, nije više dala
ispričati sadržajem, nego karakternom studijom grada u nastajanju: Što je s
njime? - pitali su se u gradiću iz naslova Monografije, u koji je
profesor (s biografijom osnivača muzičke škole) često dolazio. Jedino su za
njega, u cijelom regionalnom centru, koristili odrednicu punoga značenja: gospodin.
Progonitelji
su ipak jednoga dana došli po njega s namjerom da ga odvedu. Pričekali su da se
odjene: kad se vratio, pred njima je stajao, ”odjeven u frak i bijelu košulju,
sa lakiranim cipelama, leptir-mašnom i cilindrom na glavi, ozbiljna lica, (i)
mirno ih posmatrao...” Ta porazna slika civilizacija u sukobu, groteskna i
istinita istodobno, pripovjedna je punina ’paralelnih civilizacija’ jednog te
istog života.
I Slikar
i Bibliograf i junak Nešto drugačijeg, i Profesor muzike izrazito su
tragične figure dehumanizirane zbilje, i autor je pojašnjava (kao) sudbinom u
zbiljnom kontekstu, uočavajući u njihovoj tragičnosti jedino što jest
srh našega opstanka: njihovu živu čovječnost, onu dimenziju koja se ostvaruje u
namjeri da se drugome dâ nešto svoje. Da je to jedino mjerilo koje nadilazi
pojedinačna (nacionalna, vjerska - primjerice u Prijatelj kao Mišo), posve je bjelodano.
Malo je
proze gdje središnji junak ostaje bez autorove naklonosti, ma kakav da ga je
demonski udes zaveo i porazio. Tako, u Obješenici, osobenjak po pameti, kulturtreger kakvim danas
doslovno vrve bosanski gradići i gradovi, u kojima lokalni politički
skorojevići izgrađuju od njihova zbira lažnu bošnjačku kulturnu elitu, jedan
se, dakle, takav proglašava ”presudnom osobom u životu pjesnika, iako je
rođen gotovo pola stoljeća poslije pjesnikove smrti”. Paroksizam same ’građe’
po sebi je okrutan humor, pa sve što se i u najozbiljnijem tonu izgovori u
sklopu tako ’fundirane’ prozne podloge postaje ironičnim odmakom, tragičnim
humorom naših malih, a u malom gradu dodatno smanjenih života!
A u Monografiji grada, ključnoj prozi,
žestokom psihološkom portretu koji potvrđuje jedan zapis Meše Selimovića o
činjenici da ’ljudi kojima si učinio nešto dobro, koji godinama pokušavaju da
ti to vrate i u tome se stalno iznevjeravaju, onda iznenada odluče da ti vrate
dobro - paklenim zlom’, Amir Brka kazuje o očito potvrđenom pravilu koje još
uvijek nismo uočili i uzdigli na razinu načela: dakle, u Općini je izabran neki
prosvjetni radnik, s desetak objavljenih novinskih tekstova, da napiše
Monografiju grada. Nakon jedanaest godina rad je poslan recenzentu - i
katastrofalno ocijenjen. Poraženi autor, ne mogavši izdržati sramotu,
jednostavno je nestao, odeslio. Ali, jednoć je neko donio časopis s tekstom o autorovu
’bivšem gradu’: vrvio je od mržnje, poznate istine bile su iskrivljene, svi su
oklevetani i svima su pridavane karakteristike svojstvene samo najprimitivnijim
barbarima. Najposlije, zaključuje narator konačnu izvedenicu tog spisa: ”Jednom
riječju - valjalo bi srušiti i zatrti taj grad, preorati ga onako kako su
Rimljani učinili s Kartagom. Bilo je to njegovo Ceterum censeo…”
Te
herostratske porive, na čije se zbiljne realizacije očito nije dugo čekalo,
nudi sama narativna struktura poput kakva rezimea nakon psiho-testa, ni u
jednom trenutku ne bježeći od svog vlastitog pripovjednog modela: Motivi koji
su ga nagnali na takav postupak prema gradu ’koji mu je dao sve’, neko se
dosjetio, a to je općeprihvaćeno, leže u - njegovu kmetskom porijeklu. ”Preci su
mu najprije bili prosjaci, zatim su se bavili hizmećarskim poslovima, da bi
njegov otac uspio doći do namještenja gradskog žandara i omogućiti sinu
određeno školovanje (…) Rušilački porivi predaka nisu nestali, nego su se samo,
življenjem u gradu, uspjeli kultivirati, a mračni je atavizam, eto, morao na
neki način progovoriti. I to tako perfidno da je vandalske porive svojih pređa,
sada kondenzirane i nataložene u dubokim slojevima vlastitoga bića, pripisivao
svojim bivšim sugrađanima.”
Zaista,
valja parafrazom ponoviti jednu misao koja bi mogla reći da je ironija našeg
vremena negativna mistika ovoga svijeta, kojoj, na suprotnoj strani, blješti
humorni paradoks svijeta proze Amira Brke koja se tako ustrajno i tako bosanski
trudi u razumijevanju ljudi i njihovih tragedija. Ja tako vidim roman,
koji to možda i nije, ali svakako jest ono što tvrdi i sami Balzac: Svakom
djelu pripada njegov oblik. A njegov oblik nije neviđen nego možda
naslijeđen, ali na vlastitu ruku, od pikarskog romana, od Šeherzade i sličnih
koji su opisivali život kao fikciju ili fikciju kao život. Otuda - ni ja nisam
mogao drukčije napisati svoje mišljenje o Monografiji grada, knjizi koja tako duboko na tako malo
stranica osvješćuje ovo doba, jedino koje nama pripada, jer mi ne pozajmljujemo
svoja tijela mrtvima, osim, možda, Živom Duhu dobrih ljudi... svijeta koji nam
pripada.
Zagreb,
18. IX. 2002.
Objavljeno, u: DIWAN, 2002., br. 7-8
[1] Monografija grada Amira Brke nagrađena je kao
najbolja knjiga za 2001. godinu u Društvu pisaca Bosne i Hercegovine.
Nema komentara:
Objavi komentar