Davno sam bio u mrtvom gradu
Pergamonu. I da nisam, tada, prije dvadeset godina, zapisao mislio o njemu koje
mi uvijek vraćaju sliku o tom potonulom danu kad sam ga pohodio sa Smailom, i
kćerkama, Leilom i Hanom, malim djevojčicama koje su u međuvremenu porasle i
rodile svoju djecu – ipak bih ga viđao, neponovljiva, u snovitoj slici koja
tako često izranja iz dubine moga sna… Već sam vidio, ili im se spremao u pohod
– i drevnu Troju, i drevni Efes. Putovali sam u crvenom stojadinu, od
Istanbula, pa preko Bruse okrenuli cestom, koja će nerijetko slijediti samu
morsku obalu Turske… Kao što sada, nakon prohujalih godina, ponovno pročitavam
i prisjećanjima dopunjavam taj zapis o Pergamu na požutjelom izresku neke
zagrebačke novine…
Pergamonski amfiteatar, najveći na svijetu, za 55.000 gledatelja
***
Voziš i misliš. Voziš po cesti koja vijuga među njivama, livadama, među
brdima, voziš cestom koja se izvija i prilazi, evo, samo što nije, gradu čije
je ime napisano na golemoj žutoj ploči: Bergama. Samo je jedan glas i samo je
njegova grafička slika što razlikuje Pergam/on – grad iz drevnog svijeta, od
ovoga, koji je dokaz neprekinutog historijskog toka čovjekove prisutnosti na
istom mjestu, na istom mjestu – tek nekih kilometar od skrivenog prijestolja
posljednjeg grčkog prijestolja koje je slomio moćni Rim. Grad u kojem se
izmislilo pergament, pergamonu!
Vreli je dan pa bar jedna od djevojčica, kao po dogovoru, svakih petnaestak
minuta nešto zatraži, sok ili vodu, keks ili jabuku. Ili te pitaju ona pitanja
na koje ne možeš odgovoriti.
- Zašto su ruševina uvijek na mjestima izvan grada?
- Zašto nitko ne popravlja razvaljene zidove?
- Zašto ovdje više nitko ne živi?
Ti, što ćeš, putuješ ravnicom i penješ se uzbrdicom i radosno se mučiš –
jer misliš: Vidjet ću mjesto gdje se rađala i razvijala civilizacija. Ti
misliš: moja slika moje su misli, a negdje mora postojati ona čvrsta točka o
koju se moja misao odupire. A onda se
prisjetiš kako si jednoć pročitao: Čovjek putuje po svijetu... i traži samoga
sebe.
Telef je na brdo spustio Pergamon
Putovi te skoro redovito odvode u predjele gdje je život morao biti težak i
koji je lomio ljude – zbog toga su se bogovi iz grčke mitologije ponekad morali
prigibati zemlji da bi ljudima pomogli.
Sve drevne legende i mitovi, puni nenapisane povijesti, pripovijedaju o ljudima
koji su s bogovima bili kao s braćom rođenom, na ti.
Bogovi su pomagali, kažu mitovi, ljudskoj volji: okrilatili su ljudsku ruke
koje ispisuju najljepše riječi i slažu neusporedive mozaike i izrezuju iz
kamena ljudska obličja. Tako je mitološki Telef uzdignuo na vrh ovoga brijega
potpuno uređen grad – na tu avalu što neodoljivo podsjeća, gledajući je iz
ravnice, na izvrnut kornet kakva divovskog sladoleda!
U podnožju je Telef zaravnao zemlju i poredao zgrade lječilišta boga
Askelpiona i uspravio mu svetište gdje će mu ime svijetliti, sjajiti poput
zvijezde jutarnje koja nikada ne gasne, pa zgradu za medicinsku knjižnicu (u
kojoj je Galen strpljivo provjeravao, nadopunjavao i proširivao spoznaje o zdravlju
i o bolestima) – a sve ostalo je prepustio ljudima: da na kosini brda uklešu
svoje golemo kazalište, na strmini na kakvoj još niko nije gradio sjedišta u
blagim lukovima za 55.000 ljudi; da Hadrijan, kad mu dođe vrijeme, podigne trg
za vjerske ceremonije; da se izgradi kupatilo i gimnazij rimskoga stila, da se
podignu blistave palače kraljevske i uz zidine prizidaju prostorijice za obične
smrtnike...
Starim smo se stojadinom
provozali živim, današnjim turističkim gradićem Bergamom, ulicom pokockanom i
veselim dućanima načičkanom, s ljubaznim ljudima koji pokazuju pravac za
ASKELPION, pokazujući gdje ćeš skrenuti za spiralni put u nebo, put koji poput
zmije obavija pergamonski brijeg – i uvodi te u tvrdi grad.
Zapisana povijest diktira ti podatke koje je često provjeravala. Pergam je
(ili Pergamon), imao najblistavije razdoblje, vrijeme duga trajanja, od III.
stoljeća prije nove ere pa sve do IV. stoljeća nove ere...
Putovanje na drugo mjesto… vremena
Pustio sam Leilu i Hanu da prve uđu u gradski prostor i zakorače popločanom
drevnom ulicom Gornjeg Pergama - pa odmah na svetu zemlju! – da veselim
glasovima uznemire milenijski mir heroja i branitelja domovine, groblje
polomljena kamenja i uznemirenih gušterica.
Svetište Zeusove svite
Kad zaobiđeš Heroon, i provučeš se kroz male klance urušenih svetišta i
Atenina svetišta i mjesta na kojem joj je nekoć stajao kip – onda si prišao
ruinama koje, ako prisloniš uho – još emitiraju glasove dvorjana koji šapatom
zbore: Dolazi naš kralj, Atolos!
Koji? Atolos I., a poslije Atolos II. – sinovi kraljevskog oca Eumenesa Drugog.
I od Eumenesove palače evo ostataka – temelji, dijelovi zidova na koja je Kralj
oslanjao svoja leđa. Taj je Eumenes stupio na prijestolje 241. godine prije
Krista, a nakon što mu je otac, istoimenik, ustupio drage volje prijestolje –
poslije 22-godišnjeg vladanja. Nasljednik se pokazao dostojnim slavnog oca: čvrsto je branio domaju koja je
pred vojnama propadala i uzdizala se – pa otuda puno zahvalnica: izgradio je
hramove o kojima se pričalo po antičkom svijetu... Najčuveniji i najblistaviji
je svakako bio Zeusov hram, golem i prelijep, izgrađen za vrijeme koje neće
prestati – i koji se nikada nije rasuo u prašinu! Zeusov hram je, dio po dio,
prenijet (oltar njegov, božanski frizovi, stupovi glačani, ukrasni zidovi) – u
Berlin, u kasnijim vremenima, suvremenim, koje je, kažu, “poštenije, humanije i
časnije”.
Knjižnica sa 200.000 svitaka
Eumenes II. ostavio je ljudima u nasljeđe Atenin hram. Ostavio je napokon
bogati, u podnožju brda, Askelpion, a bogatstvo je bilo neusporedivo – u
knjižnici, s djelima koja niko na svijetu još nije imao. Nije ni mogao imati –
jer su mnoga baš tu napisana ili tu pohranjena – one pergamene s mislima koje
osvjetljavaju svijet, iz filozofije, pergamene s objašnjenim tajnama tijela i
vitalne energije što ga održava postojanim i uspravnim, iz medicine! Eumenes je
pozvao vajare: u knjižnici su bili kipovi i poprsja ljudi koji su pisali za
budućnost ljudskog roda!
Evo ovdje je bila knjižnica. Zidovi su građeni od sivocrnog granita, živca
kamena klesana u pravilne četvorine, pažljivo uklesana i spajana u dobru
zaštitu od nevremena. Među njima je, uvjeravaju me predaje pouzdanih ljudi,
bilo više od 200.000 svitaka i uložaka od pergamene – po čemu je grad napokon
dobio i svoje ime. Kroz dugo vrijeme skrivali su tajnu izrade tog materijala,
čuvali “licencu” – i nudili je rukama Galena, čuvenoj pjesnikinji Sapfo s
obližnjeg Lezbosa; prepisane su knjige
Aristotelove i Heredotove, bilo je priča o ljubavi i prijateljstvima, o obrani
i napadu – ali je onda došao onaj organiziran u vojne kohorte, u rimske čete i
zauzeo cijeli poznati svijet.
Knjižnica kraljeva pergamskih osnovana je po uzoru na aleksandrijsku, ali i
kao njezin takmac. Ipak, pišu stručnjaci bibliotekarstva, ovdašnji kraljevi i
bibliotekari, nisu mogli skupiti toliko pisanih djela, niti onoliko učenih
ljudi, kao što su mogli Ptolomejevići u Aleksandriji. “Učenjaci i filozofi nisu
se u Pergamu toliko trudili kao oni u Aleksandriji oko kritičkih izdanja starih
pisaca, nego su se najčešće ograničavali na pisanje znanstvenih studija o
pojedinim filološkim pitanjima, nerijetko polemizirajući sa svojim kolegama iz
Aleksandrije. Najeminentniji među njima, koji je neko vrijeme bio i upravitelj
knjižnice, bio je gramatičar i diplomat Krates iz Mallosa.” Njemu se pripisuje
i izrada kataloga, te knjižnice po uzoru na Kalimahove Pinakes. Tako je taj
katalog bio jedan od bibliografskih dostignuća učenjaka skupljenih u Pergamu.
Upravo u tom gradu – upozorava naš stručnjak Stipčević – a ne u Aleksandriji, nastat
će niz značajnih bibliografskih djela, kojih će pojava pokazati da je nastupilo
novo vrijeme u načinu širenja informacija o knjigama i njihovim autorima...
A male grčke kraljevine padale su sve jedna za drugom, pa jednoga dana dođe
velika vojska u oklopima i uspne se baš ovim strminama kuda smo se i mi danas
propeli!
Onda su došli Rimljani
A onda su, u vrijeme procvata, Rimljani prisilili ruku Atalosovu, trećega
kralja iz dinastije, da oporučno preda zadnju slobodnu grčku kraljevinu Rimskoj
imperiji! Pritiskali su tu ruku, sve dok joj nisu popucale kosti. Tada je ruka
klonula, nemoćno zabilježila kraljevski signum ispod teksta koji kraljevske oči
nisu željele vidjeti.
Prošao sam mimo stupova koji su rubili Kraljevu kapiju.
Ovdje su vidljive iskopine biblioteke koje ti ne daju ići, mole te da
uroniš u vrijeme bolje od ovoga vremena. Knjižnica se nalazila u sjevernom
dijelu grada, u sklopu hrama božice Atene Polias. Imala je, šapuće trava,
četiri prostorije. Glavna prostorija je morala izgledati monumentalno, bilježi
arheolog koji ju je iskapao iz zemlje. Knjige su bile smještene na policama
poredanim uza zidove. U sredini je stajao Atenin kip. U kutovima i među
šupljinama polica – kipovi Herodota, Homera, Timatesa.
Božica ironije imala je svoje razloge da bude učinjeno kako je učinjeno.
Lahko je tuđe darovati
Pergamska pergamena je usavršena iz prkosa kraljevima egipatskim, koji su
čuvali tajnu papirusa samo za sebe. Knjižnica Pergamona trudila se da dosegne
značenje Aleksandrijske biblioteke. Trud je zaista najljepši ukras ljudi i
djela koja ostaju iza njih.
A onda je došao Marko Antonije, pokupio sve svitke, 200.000 pergamena,
odnio ih preko mora i – darovao kraljici egipatskoj, zanosnoj Kleopatri.
- Zašto? – pitale su me tri lijepa glasa suputnica.
- Da joj ublaži nesreću zbog spaljene Aleksandrijske knjižnice.
Aleksandrijska je knjižnica imala, znano je, 700.000 svitaka, i bila je
duže od dva stoljeća intelektualno središte helenskog svijeta, kad je doživjela
to, prvo, golemo uništenje. Krivac je Julije Cezar, koji nakon izvojevane
pobjede nad Pompejom u Farzali, u potjeri (za njim), stiže brodovljem u
Aleksandriju i tu se umiješao u građanski rat na strani lijepe Kleopatre. Tokom
borbi, što su se 47. godine prije nove ere vodile u tom gradu, dao je Cezar
spaliti brodovlje u luci, a plamen se brzo proširio na obližnja skladišta – i
uskoro zahvatio niz drugih zgrada, uključujući i samu Knjižnicu. Bio je to
ogroman gubitak, jer su, bez sumnje, u tom plamenu uništena (zauvijek) mnoga
djela grčke kulture, i ne samo njihove... Nikada više neće ta Knjižnica značiti
ono što je značila prije tog požata – zaključuje Stipčević u svojoj “Povijesti
knjige”
U tom se trenutku Marko Antonije pojavljuje pred zanosnom a snuždenoj
Kleopatri; nosi joj dar neprocjenjivi,
200 tisuća svitakla pergamskih - i velikodušno ih pred njom Aleksandriji
podastire! Doista – tuđe je najlakše darovati!
Nekoliko stoljeća Aleksandrijska se knjižnica više nigdje ne spominje. Kao
da ne postoji. Aleksandrija je prestala biti intelektualnim okupljalištem.
Mjesto kulturnog žarišta postaje Rim. To je vrijeme, pišu se, kad kršćani
postaju glavna snaga – i ideološka i politička sila. “Simbol paganske učenosti,
knjižnica, bila je i ostala trn u oku intrasigentnim propovjednicima nove
vjere, pa je bilo samo pitanje vremena, kad će i ta (Aleksandrijska) knjižnica
podnijeti sudbinu paganske kulture i biti žrtvovana novom vremenu. Uništenje te
knjižnice od strane aleksandrijskog patrijarha Teofila 391. godine, logična je
posljedica poraza što ga je paganska kultura doživljavala u sukobu s novom,
kršćanskom kulturom” (piše obaviješteni Stipčević u onom, naslovu spomenutom).
O toj čuvenoj Knjižnici se jednostavno više nije nigdje govorilo, niko
nigdje ne bilježi njezino postojanje – kao da je nikada nije ni bilo!
Prvi – novi! – odašiljači vijesti srednjovjekovlja,
uskrsavaju (sa stanovitim zakašnjenjem?). Križari s kraja VII. stoljeća (dakle
gotovo 300 godina nakon 391!) –
lansiraju “provjerenu” vijest: Aleksandrijsku je knjižnicu spalio halifa
Omar.
Možda je neku knjižnicu halifa Omar i spalio, to se međutim nikako ne može
odnositi baš na onu drevnu od 700.000 svitaka, kao ni na onu od 200.000
donesenih iz Pergama. Ako je on to i spalio – što je onda izgorjelo 47. i 391.
godine?
Također je neobično da bi Knjižnicu spalio halifa novog svjetonazora, koje
je započinjalo upravo imperativom: UČI!
Najposlije – ssve što je spašeno od protjerane grčke kulture – cijeli
svijet može zahvaliti u najvećeoj mogućoj mjeri Arapima i njihovim ranim
vladarima i halifama!
Pergamon iz ptičjeg pogleda
Zašto Zeus ne stanuje u svojoj kući?
A što je bilo s Rimljanima u Pergamu?
Zbog rimskog zla, zbog njihove odluke koja lomi slobodu, doći će strašna
noć. Nakon 27 godina trpljenja i snova u ropstvu – jedne su noći, guste i
ljubičaste, s postelja ustali poniženi pergamonski Grci... i obavili svoj
posljednji, užasni posao.
Kada se pojavio končić koji na obzorju dijeli noć od dana, i kada je
zakliktala Ružoprsta – zapanjena, zaustavila je svoje vrijeme: vidjela je krv
po svemu; pergamene i podove, svetišta i hambare, ljubavne postelje i vojne
spavaonice – poprskane, zalivene, purpurne od krvi tisuća ljudi!
Zapisano je: Za jedu je noć poklano
više od 100.000 ljudi. Tako su umoreni tlačitelji, Rimljani, u istoj noći
kad i oni koje bezdušno tlačili, poniženi Pergamončani,
Je li to istina? Da, da…, o krvi kad se govori – sve je moguće.
Eto tako je umro Pergam. Da se više nikada ne podigne. Da zauvijek ostane
ruina. Da nam ispriča svoju priču. Zadivljeno, s kćerkicama gledam najveći
antički amfiteatar. Pust, tek mu iz procjepa kamenih sjedišta izrasta divlje
busenje suhe trave. Nigdje žive duše. Gušterice, kukci, mravi, skrivene zmije.
Tišina posvemašnje smrti. Zašto su se došljaci borili? Koji je cilj ubijanja?
Zašto baš niko ne živi na osvojenoj zemlji poklanih i prognanih? Zaita, zaista
je Bog Veliki prokleo one koji nastupaju po zemlji zasutoj Kabilovom krvlju!
Kao kad čovjek umre – sve mu uzmemo i podignemo mu spomenik. I Pergamu je
sve oduzeto (što se moglo odnijeti pod mutnom draperijom humanizma, u Berlin).
Njegov zaslužni, suvremeni otkrivatelj Carl Humann utemeljio je čuveni
«Pergamski muzej» u Berlinu. Spomenik samom sebi – izvan sebe.
Bibliografija:
ŽIVOT,
MODRA LASTA,
BEHAR, VIII/1999., br. 45, str. 32-34
MOTRIŠTA, br. 32, 2004., str. 146-152
Nema komentara:
Objavi komentar